Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 12,34-51 te 13 do 15
Opasani, sa sandalama na nogama i štapom u ruci, izraelski je narod stajao i tiho i sa strahopoštovanjem čekao kraljevsku naredbu o polasku. Krenuli su prije svanuća. Tijekom zala, dok je očitovanje Božje sile razgorjelo vjeru u srcima robova i unijelo strah u srca njihovih tlačitelja, Izraelci su se postupno okupljali u Gošenu, i unatoč iznenadnosti njihovog odlaska obavljene su neke nužne pripreme za organizaciju i nadzor mnoštva u pokretu. Bili su podijeljeni na skupine nad kojima su imenovani vođe.
Prilikom izlaska bilo je “oko šest stotina tisuća pješaka, osim žena i djece”. U tom mnoštvu nisu samo bili oni koje je pokrenula vjera u Izraelovog Boga, već mnogo onih koji su željeli pobjeći od zala ili koji su slijedili mnoštvo iz puke radoznalosti i uzbuđenja. Izraelcima je ova skupina ljudi uvijek bila smetnja i zamka.
Narod je sa sobom poveo i “mnogo stoke, krupne i sitne”, koja je bila izraelsko vlasništvo budući da oni, za razliku od Egipćana, svoj imetak nikada nisu prodali kralju. Jakov i njegovi sinovi su sa sobom u Egipat donijeli svoju stoku, gdje se ona umnožila. Prije napuštanja Egipta narod je po Mojsijevoj naredbi zatražio nadoknadu za neplaćeni rad, a Egipćani ih nisu mogli odbiti jer su ih se toliko željeli osloboditi. Robovi su otišli natovareni plijenom svojih tlačitelja.
Tog se dana okončala povijest koja je stoljećima ranije otkrivena Abrahamu u proročkom viđenju: “Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi; i konačno će izaći s velikim blagom.” (Postanak 15,13.14) Ove četiri stotine godina su se navršile. “… Točno onoga dana — sve čete Jahvine iziđoše iz zemlje Egipatske.” Izraelci su prilikom izlaska iz Egipta ponijeli dragocjeno naslijeđe, Josipove kosti, koje su tako dugo čekale ispunjenje Božjeg obećanja, a koje su, tijekom mračnih dana ropstva, bile podsjetnik na njihovo oslobođenje.
Umjesto da pođu najkraćim putem u Kanaan, kroz filistejsku zemlju, Gospodin ih je usmjerio prema jugu, prema obali Crvenog mora. “Bog je, naime, rekao: ‘Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje.’” Da su pokušali proći kroz filistejsku zemlju, naišli bi na protivljenje, jer Filistejci, smatrajući ih robovima koji bježe od svojih gospodara, ne bi oklijevali napasti ih. Izraelci su bili slabo pripremljeni za sukob s tako moćnim i ratobornim narodom. Oni su nedovoljno poznavali Boga i imali malo vjere u Njega te bi se obeshrabrili i prestrašili. Oni su bili nenaoružani i nenavikli na ratovanje, njihov je duh bio oslabljen dugim robovanjem, a imali su i žene, djecu, sitnu i krupnu stoku. Vodeći ih prema Crvenom moru Gospodin se pokazao kao sažaljiv i razuman Bog.
“Krenuvši iz Sukota, utabore se u Etamu, na kraju pustinje. Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja, da im svijetli. I nije ispred naroda nestajao stup od oblaka danju ni stup od ognja noću.” Psalmist kaže: “Rasprostro je oblak kao pokrov, i oganj da se obnoć sja.” (Psalam 105,39, vidi također 1. Korinćanima 10,1.2) Stup njihovog nevidljivog Vođe uvijek je bio pred njima. Oblak je danju usmjeravao njihovo putovanje ili se širio kao svod nad mnoštvom. On je služio kao zaštita od sunčane žege, a svojim hladom i vlagom pružao osvježenje u isušenoj, žednoj pustinji. Noću je postajao stup od ognja koji je osvjetljavao tabor i neprekidno svjedočio o božanskoj prisutnosti.
U jednom od najljepših i najutješnijih ulomaka u Izaijinim proročanstvima, spominje se stup od oblaka i ognja koji predstavlja Božju brigu za Njegov narod u posljednjoj velikoj borbi protiv sila zla: “Sazdat će Jahve nad svom Gorom sionskom i nad svima što ondje budu zborovali oblak s dimom danju, a noću sjaj ognja žarkoga. Jer, vrh svega Slava će biti zaklon i sjenica da zasjenjuje danju od pripeke, štit i utočište od pljuska i oluje.” (Izaija 4,5.6)
Putovali su preko sumorna prostranstva sličnog pustinji. Već su se počeli pitati kamo ih vodi taj put, naporno putovanje ih je iscrpljivalo, i u nekim se srcima počeo javljati strah od egipatskog napada. Ali oblak je išao naprijed, a oni su ga slijedili. Onda je Gospodin zapovjedio Mojsiju da skrenu u stjenoviti tjesnac i utabore se pored samoga mora. Otkriveno mu je da će faraon poći u potjeru, ali da će se Gospodin proslaviti njihovim oslobođenjem.
Egiptom se proširila vijest da su djeca Izraelova, umjesto da se zadrže na bogoslužju u pustinji, žurila prema Crvenom moru. Faraonovi su savjetnici rekli kralju da su robovi pobjegli da se nikada više ne vrate. Narod je žalio zbog svoje ludosti kad je smrt prvorođenaca pripisao Božjoj sili. »im su se oslobodili straha, njihovi velikani su protumačili da su uzrok zala bile prirodne sile. “Što ovo učinismo! — rekoše. — Pustismo Izraelce, i više nam neće služiti.”
Faraon je okupio svoje snage, “šest stotina poizbor svojih kola i ostala kola po Egiptu”, konjanike, zapovjednike i pješaštvo. Sam je kralj, praćen velikim ljudima iz svojeg kraljevstva, vodio vojsku. Da bi umilostivio bogove i time osigurao uspjeh svojeg pothvata, s njim su pošli i svećenici. Kralj je bio odlučan da Izraelce prestraši velikim prikazom svoje sile. Egipćani su se bojali da ih njihovo prisilno pokoravanje izraelskom Bogu ne izloži poruzi drugih naroda, ali ako sada pokažu svoju silu i vrate bjegunce, oni će opravdati svoju slavu i vratiti robove u službu.
Hebreji su se utaborili pored mora, čija se voda njima činila nepremostivom preprekom, dok su na jugu krševite planine priječile njihov daljnji napredak. Iznenada su u daljini ugledali odsjaj oružja i kočije kao izvidnicu velike vojske. Kad su se ratnici približili, vidjelo se da je egipatska vojska pošla za njima u potjeru. Strah je ispunio srca Izraelaca. Neki su povikali Gospodinu, ali veći dio je požurio Mojsiju sa svojim prigovorima: “Zar nije bilo grobova u Egiptu … pa si nas izveo da pomremo u pustinji? Kakvu si nam uslugu učinio što si nas izveo iz Egipta! Zar ti nismo rekli baš ovo u Egiptu: Pusti nas! Služit ćemo Egipćane! Bolje nam je i njih služiti nego u pustinji poginuti.”
Mojsija je uvelike uznemirilo to što je njegov narod pokazao tako malu vjeru u Boga, unatoč činjenici da su opetovano bili svjedoci prikaza Njegove sile. Kako su ga mogli optužiti za opasnosti i nepriliku u kojoj su se našli, kad je on izričito slijedio Božju zapovijed? Istina, nije bilo mogućnosti za oslobođenje osim ako sam Bog ne posreduje u njihovom oslobođenju, ali budući da se našao u ovoj neprilici zbog poslušnosti božanskim uputama, Mojsije nije osjećao strah od posljedica. Njegov miran i uvjerljiv odgovor je glasio: “Stojte čvrsto pa ćete vidjeti što će vam Jahve učiniti da vas danas spasi. Jahve će se boriti za vas. Budite mirni!”
Nije bilo jednostavno držati izraelsko mnoštvo u iščekivanju pred Gospodinom. Budući da im je nedostajalo discipline i samosvladavanja, oni su postali nasilni i nerazumni. Očekivali su da će brzo pasti u ruke svojim tlačiteljima, te su iz svega glasa jaukali i oplakivali. Slijedili su prekrasan stup od oblaka kao Božji znak da idu naprijed, ali sada su se pitali da to nije bio predznak neke velike nesreće, jer ih je odveo na pogrešnu stranu planine, neprohodnim putom. Tako zavedenim umovima Božji anđeo izgledao je kao preteča propasti.
Međutim, dok su im se Egipćani približavali, očekujući da će biti lak plijen, stup od oblaka se veličanstveno podigao u nebo, iznad Izraelaca i spustio između njih i egipatske vojske.
Zid tame se prepriječio između progonitelja i progonjenih. Egipćani više nisu mogli razabrati izraelski tabor te su se morali zaustaviti. Ali kako je noć postajala sve mračnija, stup od oblaka je Hebrejima bio veliko svjetlo, osvjetljavajući cijeli tabor dnevnom svjetlošću.
U srca Izraelaca vratila se nada. Mojsije je podigao svoj glas prema Gospodinu. “Zašto zapomažete prema meni? — reče Jahve Mojsiju. — Reci Izraelcima da krenu na put. A ti podigni svoj štap, ispruži svoju ruku nad morem i razdijeli ga nadvoje, da Izraelci mogu proći posred mora po suhu.”
Psalmist je, opisujući izraelski prolazak kroz more, pjevao: “Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje. Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.” (Psalam 77,19.20) Kad je Mojsije pružio svoj štap, voda se razdijelila, a Izrael je pošao sredinom mora, suhim, dok je voda poput zida stajala sa svake strane.
Svjetlost Božjeg stupa odsjajivala je o zapjenjene valove i osvjetljavala put, koji je bio poput velike brazde u morskoj vodi, i gubio se u daljini suprotne obale.
“Egipćani: svi faraonovi konji, kola i konjanici, nagnu za njima u more, u potjeru. Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na more na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku.” Tajanstveni se oblak pred njihovim zapanjenim pogledima pretvorio u stup od oblaka. Udarali su gromovi i sijevale munje. “Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom, i tvoje strijele poletješe. Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta.” (Psalam 77,18.19)
Egipćane je obuzeo strah i zbunjenost. Usred pobješnjelih sila prirode, čuli su glas ljutitog Boga, i pokušali se vratiti i pobjeći na obalu s koje su pošli. Ali Mojsije je pružio svoj štap i nagomilana voda se sručila šišteći, tutnjeći, željna svojeg plijena, i povukla egipatsku vojsku u svoje mračne dubine.
Svanuće je izraelskom mnoštvu otkrilo sve što je ostalo od njihovih nekada moćnih neprijatelja: oklopljena tijela razbacana na obali. Jedna noć je bila dovoljna da nakon najstrašnije opasnosti dođe potpuno izbavljenje. Golemo, bespomoćno mnoštvo, robovi nenavikli na borbu, žene, djeca, stoka — a more pred njima i moćna egipatska vojska iza njih. Vidjeli su kako im se otvorio put kroz vode i slom njihovih neprijatelja u trenutku kad su oni očekivali pobjedu. Sâm Jahve je donio izbavljenje i njihova su se srca iz zahvalnosti i povjerenja okrenula Njemu. Njihovi osjećaji našli su svoj izričaj u pjesmi hvale. Božji Duh sišao je na Mojsija i on je poveo narod u pobjedničkoj pjesmi zahvalnosti, najranijoj i najuzvišenijoj od svih pjesama poznatih ljudima:
“U čast Jahvi zapjevat ću, jer se proslavio,
konja i konjanika u more on je vrgao.
Moja je snaga, moja pjesma — Jahve
jer je mojim postao izbaviteljem.
On je Bog moj, njega ja ću slaviti,
on je Bog oca moga, njega ću veličati.
Jahve je ratnik hrabar,
Jahve je ime njegovo.
Kola faraonova i vojsku mu u more baci;
cvijet njegovih štitonoša More crveno proguta.
Valovi ih prekriše;
poput kamena u morske potonuše dubine.
Desnica tvoja, Jahve, snagom se podiči;
desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana. …
Tko je kao ti, Jahve među bogovima,
tko kao ti sija u svetosti,
u djelima strašan, divan u čudesima? …
Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen,
k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio.
Kada to čuše, prodrhtaše narodi; …
Strah i prepast na njih se obaraju;
snaga tvoje ruke skamenila ih je
dok narod tvoj, Jahve, ne prođe,
dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio.
Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine,
na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem,
Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim …”
(Izlazak 15,1-18)
Ova je veličanstvena pjesma odjeknula među izraelskim mnoštvom, kao glas iz velikih dubina. Prihvatile su ga izraelske žene, koje je predvodila Mirjam, Mojsijeva sestra, dok su napredovali sa sviralima i igranjem. Pustinjom i morem odjekivao je radostan pripjev, a planinama su odjekivale riječi njihove hvale: “U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavi.”
Ova pjesma i veliko izbavljenje na koje ona podsjeća ostavili su trajan dojam koji nikada neće biti izbrisan iz sjećanja izraelskog naroda. Proroci i pjevači u Izraelu vjekovima su je ponavljali, svjedočeći da je Jahve njihova snaga i izbavljenje onima koji Mu vjeruju. Ova pjesma ne pripada samo izraelskom narodu. Ona upućuje na propast svih neprijatelja pravde i na konačnu pobjedu Božjeg Izraela. Prorok s Patmosa gleda mnoštvo obučeno u bijelo, “pobjednike”, kako stoje na “staklenom moru s citrama Božjim. Oni pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega i pjesmu Janjeta”. (Otkrivenje 15,2.3)
“Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje.” (Psalam 115,1) Takav je duh prožimao izraelsku pjesmu izbavljenja, a to je duh koji treba prebivati u srcima svih koji se boje i ljube Boga. Oslobađajući naše duše iz ropstva grijeha Bog nam je dao veće izbavljenje od izbavljenja Hebreja kod Crvenog mora. Kao i izraelsko mnoštvo, mi dušom, srcem i glasom trebamo hvaliti Gospodina za “dobrotu njegovu, za čudesa njegova sinovima ljudskim”. One koji razmišljaju o velikoj Božjoj milosti i ne zaboravljaju mala djela dobrote, On će opasati radošću i u njihova srca staviti pjesmu Gospodina. Svakodnevni blagoslovi koje primamo iz Božje ruke, a iznad svega Isusova smrt koja nam donosi radost, a Nebo stavlja nadohvat ruke, trebali bi biti razlog trajne zahvalnosti. Kakvo je sažaljenje, kakvu neusporedivu ljubav Bog pokazao prema nama, izgubljenim grješnicima, kad nas je povezao sa sobom da budemo Njegovo naročito blago! Kakvu je žrtvu podnio naš Otkupitelj, da se mi možemo zvati Božjom djecom! Mi trebamo hvaliti Boga za blagoslovljenu nadu koju nam daje velikim planom otkupljenja, mi Ga trebamo hvaliti zbog nebeske baštine i Njegovog bogatog obećanja, hvaliti Ga što Isus živi da bi posredovao za nas.
“Pravo me štuje onaj”, kaže Stvoritelj, “koji prinosi žrtvu zahvalnu.” (Psalam 50,23) Svi stanovnici Neba udružuju se u hvaljenju Boga. Naučimo sada pjesmu anđela, da je možemo pjevati kad se pridružimo njihovim redovima. Kažimo sa psalmistom: “Hvalit ću Jahvu sveg života svojega, dok me bude, Bogu svom ću pjevati. … Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!” (Psalam 146,2; 67,5)
Bog je u svojoj providnosti doveo Izraelce u planinski usjek blizu mora da bi u njihovom izbavljenju mogao prikazati svoju silu i poniziti ponos njihovih tlačitelja. On ih je mogao spasiti na drugi način, ali je izabrao ovaj način da bi ispitao njihovu vjeru i ojačao njihovo povjerenje u Njega. Narod je bio iscrpljen i preplašen, ali da nisu pošli naprijed kad im je Mojsije naredio da pođu, Bog im nikada ne bi otvorio put. Oni “vjerom prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji” (Hebrejima 11,29). Marširajući prema hladnoj vodi oni su pokazali da vjeruju Božjoj riječi koju je Mojsije izrekao. Oni su učinili sve što je bilo u njihovoj moći, a Svemogući Izraelov je onda podijelio more da utre put njihovim nogama.
Velike pouke koje se ovdje uče pouke su za sva vremena. Kršćanski je život mnogo puta pritisnut opasnošću, a dužnost je naizgled nemoguće obaviti. Mašta stvara sliku propasti, ropstva ili smrti koja slijedi. Ipak, Božji glas jasno kaže: “Pođite naprijed!” Mi trebamo poslušati ovu zapovijed, premda naše oči ne mogu vidjeti kroz tamu, a oko stopala osjećamo hladne valove. Prepreke koje sprečavaju naš napredak nikada neće nestati pred duhom koji sumnja i oklijeva. Oni koji odlažu poslušati sve dok ne iščezne i posljednja sjena nesigurnosti, nikada neće ni poslušati. Nevjera šapće: “Čekajmo dok nestanu prepreke i jasno vidimo naš put”, ali vjera nas hrabri da napredujemo, ona “sve vjeruje, svemu se nada”.
Oblak koji je Egipćanima bio zid tame, za Hebreje je bio velika rijeka svjetlosti koja ja obasjavala cijeli tabor i rasvjetljavala put pred njima. Djelovanje providnosti na sličan način nevjernicima donosi tamu i očaj, dok je duši koja vjeruje ono puno svjetlosti i mira. Put kojim nas Bog vodi može voditi kroz pustinju ili more, ali to je siguran put.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)