Duga vladavina Uzije, poznatog i kao Azarje, nad Judinom i Benjaminovom zemljom bila je obilježena većim blagostanjem nego pod bilo kojim drugim vladarom od Salomonove smrti prije skoro dvije stotine godina. Mnogo godina kralj je vladao razborito. Uz blagoslov Neba, njegova vojska je ponovno osvojila neka područja koja su bila izgubljena ranijih godina. Gradovi su bili ponovno sagrađeni i utvrđeni, a ugled njegovog naroda među okolnim narodima vrlo je porastao. Trgovina je oživjela, i bogatstva mnogih naroda slijevala su se u Jeruzalem. Glas o Uziji „pronio se nadaleko, jer je uživao čudesnu pomoć sve dok se nije osilio“ (2. Ljetopisa 26,15).
Ovo izvanjsko blagostanje, međutim, nije bilo praćeno odgovarajućim obnavljanjem duhovne sile. Obredi u Hramu obavljali su se kao i ranijih godina, mnoštvo se okupljalo da slavi živoga Boga, ali oholost i formalizam postupno su zauzimali mjesto poniznosti i iskrenosti. O samome Uziji bilo je napisano: „Ali kad se osilio, uzobijestilo mu se srce dotle da se pokvario, te se iznevjerio Jahvi, svome Bogu.“ (2. Ljetopisa 26,16)
Grijeh koji je tako razorno djelovao na Uziju bio je grijeh uobraženosti. Kršeći jasnu Gospodnju naredbu da nitko osim Aronovih potomaka ne može obavljati svećeničku službu, kralj je ušao u Svetište „i počeo prinositi kad na kadionom žrtveniku „. Azarja, veliki svećenik, i njegovi suradnici usprotivili su se i molili ga da odustane od svoje namjere. Govorili su kralju: „Iznevjerio si se. I ne služi ti na čast pred Bogom Jahvom!“ (2. Ljetopisa 26,16.18)
Uzija se rasrdio što se netko usudio da njega, kralja, tako prekori. Ali nije mu bilo dopušteno da usprkos zajedničkom prosvjedu uglednih svećenika oskvrne Svetište. Dok je još stajao na mjestu, buntovan i gnjevan, iznenada ga je stigla božanska kazna. Na čelu mu se pojavila guba. Osramoćen, pobjegao je i nikada više nije ušao u prostorije Hrama. Sve do svoje smrti, nekoliko godina kasnije, Uzija je ostao gubav – živi primjer nerazumnosti zanemarivanja jasnih Božjih naloga. Ni njegov istaknuti položaj ni duge godine službe nisu mu mogle poslužiti kao izgovor za grijeh uobraženosti kojim je pokvario završne godine svojega kraljevanja i izazvao Nebo da ga kazni.
Bog ne gleda tko je tko. „Ali onaj koji nešto učini naumice, bio on domorodac ili stranac, taj na Jahvu huli. Takav neka se istrijebi između svoga naroda, jer je prezreo riječ Jahvinu.“ (Brojevi 15,30)
Kazna koja je stigla Uziju, izgleda da je dobro djelovala na njegovog sina. Jotam je obavljao odgovorne dužnosti tijekom posljednjih godina očevog kraljevanja, a poslije njegove smrti naslijedio je prijestolje. O Jotamu je napisano: „ Činio je što je pravo u Jahvinim očima, sasvim kao i otac mu Uzija. Ali ni on nije srušio uzvišica; narod je svejednako prinosio žrtve i kad na uzvišicama.“ (2. o Kraljevima 15,34.35)
Uzijino kraljevanje približavalo se kraju i Jotam je već obavljao mnoge državničke dužnosti kad je Izaija, pripadnik kraljevske obitelji, još kao mladić bio pozvan u proročku službu. U vrijeme kad je Izaija trebao početi raditi, Božji narod je bio izložen neobičnoj opasnosti. Prorok je trebao biti svjedok napada sjedinjenih vojski sjevernog Izraela i Asirije na Judu; trebao je gledati asirske čete utaborene ispred glavnih gradova kraljevstva. Za njegovog života trebala je pasti Samarija, a deset Izraelovih plemena trebalo je biti raspršeno među narode. Asirska vojska mnogo će puta osvajati Judu, a Jeruzalem će biti opsjednut i samo će ga čudesno Božje miješanje spasiti od pada. Ozbiljne opasnosti već su ugrožavale mir sjevernoga kraljevstva. Božja zaštita je već bila uklonjena i asirske su se snage spremale preplaviti judejsku zemlju.
Ali izvanjske opasnosti, bez obzira na svoju prividnu ozbiljnost, nisu bile tako velike kao unutarnje. Upravo je pokvarenost vlastitog naroda bacala Gospodnjeg slugu u najveće neprilike i u najdublji očaj. Oni koji su bili postavljeni da stoje pred narodima kao nositelji svjetla, svojim otpadništvom i buntovnim duhom navlačili su na se Božju kaznu. Mnoga zla, koja su izazvala tako naglu propast sjevernoga kraljevstva, i koja su prije samo kratkog vremena nedvosmislenim riječima osuđivali Hošea i Amos, brzo su kvarila i Judino kraljevstvo.
Izgledi su bili posebno porazni ako bi se uzimali u obzir međuljudski odnosi u narodu. U želji za dobitkom, ljudi su stjecali kuću za kućom i polje za poljem. (vidi Izaija 5,8) Pravda se izopačila, a prema siromašnima nije bilo samilosti. O svim tim zlima, Bog je objavio: „U vašim je kućama što oteste siromahu. … S kojim pravom narod moj tlačite i gazite lice siromaha?“ (Izaija 3,14.15) Čak su i sudovi, čija je dužnost bila da štite bespomoćne, bili gluhi za vapaje siromašnih i napaćenih, udovica i siročadi. (vidi Izaija 10,1.2)
S tlačenjem i bogatstvom došla je i oholost i sklonost prema razmetanju, teškom pijanstvu i razvratu. (vidi Izaija 2,11.12; 3,16.18-23; 5,22.11.12) U Izaijino vrijeme ni samo idolopoklonstvo nije izazivalo iznenađenje. (vidi Izaija 2,8.9) Bezakonje je tako zavladalo u svim društvenim slojevima da su oni malobrojni, koji su ostali vjerni Bogu, često bili u kušnji da odustanu i da se predaju obeshrabrenju i očaju. Izgledalo je kao da će se Božja namjera s Izraelom izjaloviti i da će buntovni narod doživjeti sudbinu sličnu sudbini Sodome i Gomore.
Nije nikakvo čudo što se Izaija, suočen s takvim okolnostima i pozvan posljednjih godina Uzijina kraljevanja da odnese Judi Božju poruku opomene i ukora, ustručavao prihvatiti tu odgovornost. Dobro je znao da će naići na tvrdoglavi otpor. Imajući u vidu svoju nesposobnost da odgovori zadatku, razmišljajući o tvrdovratosti i nevjerstvu naroda kojemu je trebao služiti, Izaija je osjetio da nema snage obaviti zadatak. Da li da se u očaju odrekne svoga poslanja i ostavi Judu da se nesmetano odaje idolopoklonstvu? Da li da prepusti bogovima Ninive da upravljaju zemljom, usprkos nebeskom Bogu?
Takve i slične misli kovitlale su se Izaijinim umom dok je stajao u predvorju Hrama. Iznenada su se vrata i unutrašnji zastor Hrama naizgled podigli ili povukli ustranu, i njemu je bilo dopušteno da baci pogled unutra, u Svetinju nad svetinjama, u koju ni prorokova noga nije smjela stupiti. Pred njim se ukazala slika Gospodina koji sjedi na visoku i uzdignutu prijestolju, dok je skut Njegova plašta ispunjavao Svetište. Na obje strane iznad prijestolja stajali su serafi, zaklanjajući u obožavanju svoje lice, dok su služili pred svojim Stvoriteljem i sjedinjavali glasove u svečanom klicanju: „Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!“ sve dok se i pragovi i dovraci od cedrova drveta nisu potresli od njihovih glasova, a Dom se ispunio njihovim doprinosom slavljenju (Izaija 6,3).
Dok je Izaija gledao ovo otkrivenje slave i veličanstva svojega Gospodina, bio je preplavljen sviješću o Božjoj svetosti i neporočnosti. Kakve li goleme razlike između neusporedivog savršenstva njegovog Stvoritelja i grešnog ponašanja onih koji su, zajedno s njim, tako dugo bili ubrajani u izabrani narod Izraela i Jude! „Jao meni“ – uzviknuo je – „propadoh, jer čovjek sam nečistih usana … a oči mi vidješe kralja, Jahvu nad vojskama! „ (Izaija 6,5)
Nebeski posjetitelj naredio je vjesniku koji je čekao: „Idi i reci tom narodu:
„Slušajte dobro, al’ nećete razumjeti,
gledajte dobro, al’ nećete spoznati.
Otežaj salom srce tom narodu,
ogluši mu uši, zaslijepi oči,
Da očima ne vidi, da ušima ne čuje
i srcem da ne razumije,
kako bi se obratio i ozdravio.“ (Izaija 6, 9.10)
Prorokova dužnost bila je jasna: trebao je podići glas protiv sveopćih zala. Ali nedostajalo mu je hrabrosti da započne svoje djelo bez neke nade u uspjeh. „Dokle, o Gospode?“ počeo se raspitivati. Zar nijedan pripadnik Tvojega izabranog naroda nikad neće shvatiti, zar se nitko neće pokajati, zar nitko neće biti izliječen?
Muka njegove duše, skrb o zalutalim Judejcima, nije smjela biti uzaludna. Njegovo poslanje nije smjelo biti potpuno neuspješno. A ipak, zla koja su se umnožavala tijekom mnogih naraštaja nisu mogla biti uklonjena u njegovo vrijeme. Cijeloga svog života morao je ostati strpljivi, hrabri učitelj – prorok koji najavljuje nadu, ali i propast. Kad se božanska namjera konačno ostvari, pojavit će se i puni rodovi njegovih napora i rada svih Božjih vjernih poslanika. Ostatak je trebao biti spašen. Da bi se to postiglo, buntovnom su se narodu morale upućivati poruke opomene i ukora, i Gospodin odgovara:
„Dokle gradovi ne opuste,
i ne ostanu bez žitelja,
dok kuće ne budu bez ikoga živa,
i zemlja ne postane pustoš,
dok Jahve daleko ne protjera ljude.“ (Izaija 6,11.12)
Teške kazne koje su morale zadesiti nepokajane – rat, izgnanstvo, tlačenje, gubitak moći i ugleda među narodima – sve je to trebalo doći da bi se one, koji u tome prepoznaju ruku uvrijeđenoga Boga, moglo navesti na pokajanje. Pripadnici deset sjevernih plemena trebali su uskoro biti raspršeni među narode i njihovi gradovi ostati pusti, rušilačke vojske neprijateljskih naroda trebale su stalno pustošiti njihovu zemlju, čak je trebao na kraju pasti i Jeruzalem, i Juda biti odveden u sužanjstvo; a ipak obećana zemlja nije smjela biti zauvijek odbačena. Nebeski je posjetitelj Izaiji dao obećanje:
„I ostane li u njoj još desetina,
i ona će biti zatrta poput duba
kad ga do panja posijeku.
Panj će njihov biti sveto sjeme.“ (Izaija 6,13)
Obećanje o potpunom ispunjavanju Božje namjere unijelo je hrabrost u Izaijino srce. Pa što ako se svjetovne sile svrstavaju protiv Jude? Što ako se Gospodnji izaslanici suočavaju s protivljenjem i otporom? Izaija je vidio Kralja, Jahvu nad Vojskama; čuo je pjesmu serafa „Puna je sva zemlja Slave njegove! „ – dobio je obećanje da će Gospodnje poruke, upućene otpalim Judejcima, biti praćene osvjedočavajućom snagom Svetoga Duha; i tako je prorok bio ohrabren da obavi posao koji je stajao pred njim (Izaija 6,3). Tijekom cijeloga svoga dugoga i napornog poslanja nosio je u sjećanju ovo viđenje. Više od šezdeset godina stajao je pred sinovima Judinim kao prorok nade, postajući sve smjeliji i smjeliji u svojim proročanstvima o budućoj pobjedi Crkve.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)