Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 18,18-28.
Nakon što je otišao iz Korinta, sljedeće Pavlovo mjesto rada bilo je Efez. Budući da je bio na putu za Jeruzalem gdje je namjeravao provesti nadolazeće blagdane, bilo je nužno da se nakratko zaustavi u Efezu. Raspravljao je sa Židovima u sinagogi, a dojam koji je na njih ostavio bio je toliko povoljan da su ga molili da ostane raditi među njima. Plan da posjeti Jeruzalem spriječio ga je da ostane kod njih, ali je obećao da će se vratiti “ako Bog da”. Akvila i Priscila pratili su ga do Efeza i on ih je ovdje ostavio da nastave s radom koji je on otpočeo.
Nekako u to vrijeme “stiže u Efez neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrinac, čovjek rječit i vrlo upućen u Pisma”. On je čuo propovijedanje Ivana Krstitelja, prihvatio je krštenje pokajanja i bio živi svjedok da prorokov rad nije bio uzaludan. Sveto pismo bilježi da je Apolon bio “poučen o Putu Gospodnjemu te je, sa žarom u duši, govorio i učio što se odnosilo na Isusa, iako je poznavao samo krštenje Ivanovo”.
Dok se nalazio u Efezu, Apolon je počeo “smjelo propovijedati u sinagogi”. Među njegovim slušateljima bili su Akvila i Priscila, koji su ga, kad su shvatili da nije primio puno svjetlo Evanđelja, uzeli “k sebi te mu točnije izložiše Put Božji”. Zahvaljujući njihovoj poduci, stekao je jasnije razumijevanje Pisma i postao jedan od najsposobnijih branitelja kršćanske vjere.
Apolon je želio poći u Ahaju pa su braća u Efezu napisala “učenicima da ga lijepo prime” kao učitelja koji je u potpunom skladu s Kristovom Crkvom. Apolon je otišao u Korint, gdje je radom u javnosti i po kućama “silno… pobijao Židove dokazujući Pismima da je Isus Mesija”. Pavao je posijao sjeme istine; Apolon ga je sada zalijevao. Uspjeh koji je pratio Apolonovo propovijedanje Evanđelja naveo je neke vjernike da njegov rad proglase boljim od Pavlova. Ovo uspoređivanje čovjeka s čovjekom unijelo je u Crkvu duh strančarenja koji je ozbiljno priječio napredovanje Evanđelja.
U godinu i pol, koliko je proveo u Korintu, Pavao je namjerno iznio Evanđelje u svoj njegovoj jednostavnosti. Korinćanima nije došao “s visokim govorom ili mudrošću”, već sa strahom i drhtanjem, “u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu” (1. Korinćanima 2,1.4.5).
Pavao je morao prilagoditi svoj način poučavanja stanju crkve. “I ja vama, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima,” objasnio im je poslije, “nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Hranio sam vas mlijekom, a ne tvrdim jelom, jer ga niste mogli još podnositi. A ni sada ne možete.” (1. Korinćanima 3,1.2) Mnogi Korinćani sporo su učili lekcije koje ih je želio naučiti. Njihov napredak u duhovnoj spoznaji nije odgovarao njihovim prednostima i prilikama. Premda su trebali daleko napredovati u kršćanskom iskustvu, dublje shvatiti i pretvoriti u život istine Riječi, oni su stajali tamo gdje su učenici stajali kad im je Krist rekao: “Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi.” (Ivan 16,12) Zavist, zloba i optužbe zatvorile su srce mnogih korintskih vjernika za potpuno djelovanje Svetog Duha, koji “sve ispituje, čak i dubine Božje” (1. Korinćanima 2,10). Koliko god su bili mudri u svjetovnoj spoznaji, bili su mala djeca u spoznaji Krista.
Pavao je nastojao uputiti korintske obraćenike u osnove, u abecedu kršćanske vjere. Morao ih je učiti kao one koji nemaju pojma o djelovanju božanske sile na srce. U to vrijeme bili su nesposobni shvatiti tajne spasenja jer “zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati” (redak 14). Pavao je nastojao posijati sjeme koje će drugi morati zalijevati. Oni koji su došli poslije njega morali su nastaviti rad tamo gdje je on prekinuo dajući na vrijeme duhovno svjetlo i znanje, onoliko koliko će ga crkva moći podnijeti.
Kad je odlučio raditi u Korintu, apostol je shvatio da mora s najvećom pažnjom iznijeti velike istine koje je namjeravao učiti. Znao je da će među njegovim slušateljima biti oholih ljudi koji vjeruju ljudskim teorijama i zagovornika lažnih sustava bogoslužja koji pipaju zatvorenih očiju, nadajući se da će u knjizi prirode naći teorije koje će se protiviti stvarnosti duhovnog i besmrtnog života objavljenog u Pismima. Također je znao da će kritičari nastojati pobiti kršćansko tumačenje objavljene Riječi, a skeptici dočekati Kristovo Evanđelje s ruganjem i ismijavanjem.
Dok je nastojao dovesti duše u podnožje križa, Pavao se nije usuđivao izravno koriti one koji su bili razvratni niti pokazati koliko je u očima svetog Boga odvratan njihov grijeh. Umjesto toga iznosio im je pravu svrhu života i nastojao u njihov um utisnuti pouke božanskog Učitelja koje će ih, ako ih prihvate, uzdići iz svjetovnosti i grijeha u čistoću i pravednost. Posebno je naglašavao praktičnu pobožnost i svetost koju moraju postići oni koji će se udostojiti mjesta u Božjem kraljevstvu. Čeznuo je da vidi kako svjetlost Kristova Evanđelja prodire kroz tamu njihova uma, kako bi mogli uvidjeti koliko su u Božjim očima bili uvredljivi njihovi nemoralni postupci. Zato je ovdje težište njegovog nauka bio Krist i to razapeti. Nastojao im je pokazati da moraju najozbiljnije proučavati predivne istine o spasenju kroz pokajanje Bogu i vjeru u Gospodina Isusa Krista i da to mora biti njihova najveća radost.
Filozof se odvraća od svjetla spasenja jer ono njegove ohole teorije pretvara u ništavost. Svjetovan čovjek ga odbija jer će ga odvojiti od njegovih zemaljskih idola. Pavao je vidio da ljudi prvo moraju razumjeti Kristov karakter da bi Ga mogli zavoljeti i križ promatrati očima vjere. Tu moraju početi proučavati ono što će za svu vječnost biti znanost i pjesma otkupljenih. Samo se u svjetlu križa može procijeniti prava vrijednost ljudske duše.
Utjecaj Božje milosti koja oplemenjuje, mijenja prirodne čovjekove sklonosti. Nebo ne može biti poželjno za tjelesnog čovjeka; njegovo prirodno, neposvećeno srce ne može osjećati privlačnost tog čistog i svetog mjesta, pa kad bi i mogao doći tamo, na njemu ne bi našao ništa srodno. Sklonosti koje vladaju tjelesnim srcem moraju se Kristovom milošću pokoriti da bi pali čovjek mogao ući u Nebo i uživati u društvu čistih, svetih anđela. Kad čovjek umre grijehu i oživi novim životom u Kristu, srce mu ispunja božanska ljubav; njegovo razumijevanje postaje posvećeno; on pije iz neiscrpnog izvora radosti i znanja, a put mu obasjava vječni dan jer je Svjetlo života stalno s njim.
Pavao je nastojao u misli braće u Korintu utisnuti činjenicu da su on i propovjednici koji rade s njim samo ljudi koje je Bog opunomoćio da naučavaju istinu, da su svi zaposleni u istom poslu i da svi podjednako ovise o Bogu za uspjeh u svojem radu. Rasprava o zaslugama različitih propovjednika do koje je došlo u crkvi nije bila po Božjem nalogu, već je bila posljedica njegovanja sklonosti tjelesnog srca. “Zar niste samo ljudi, kad jedan od vas govori: ‘Ja sam Pavlov’, a drugi: ‘Ja Apolonov’? Pa što je Apolon? Što li je Pavao? Sluge koje su vas privele k vjeri, a svaki je od njih sluga onako kako mu je Gospodin dao. Ja sam posadio, Apolon je zalio, ali je Bog činio da raste. Stoga: niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji čini da raste — Bog.” (1. Korinćanima 3,4-7)
Pavao je prvi propovijedao Evanđelje u Korintu i on je u tom gradu organizirao crkvu. To je bilo djelo koje mu je Gospodin povjerio. Poslije su, po Božjim uputama, poslani drugi radnici da zauzmu njegovo mjesto. Posijano sjeme treba zalijevati, a to je trebao učiniti Apolon. On je slijedio Pavla u njegovom radu, davao daljnje upute i pomagao da se posijano sjeme razvije. Uspio je zadobiti srca ljudi, ali mu je Bog dao uspjeh. Preobrazba karaktera nije posljedica ljudske, već božanske snage. Oni koji sade i oni koji zalijevaju ne čine da sjeme raste; oni rade pod Božjim nadzorom, kao od Njega određena oruđa surađujući s Njim u Njegovom poslu. Velikom Radniku pripada čast i slava koju prati uspjeh.
Ne posjeduju svi Božji sluge iste darove, ali su svi Njegovi radnici. Svaki mora učiti od velikog Učitelja, a zatim prenijeti ono što je naučio. Bog je svakomu svojem vjesniku povjerio poseban posao. Postoje različiti darovi, ali svi se radnici trebaju ujediniti, vođeni Svetim Duhom čiji utjecaj posvećuje. Kad budu objavljivali Evanđelje o spasenju, mnoge će Božja sila osvjedočiti i obratiti. Božje oruđe je skriveno s Kristom u Bogu i Krist se pojavljuje kao Onaj koji se ističe među tisućama, koji je sav od ljupkosti.
“Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva jedno su, ali će svaki primiti svoju plaću prema svome trudu. Mi smo Božji suradnici; vi ste Božja njiva, Božja građevina.” (redci 8 i 9) U ovom ulomku apostol uspoređuje Crkvu s obradivom njivom na kojoj rade poljodjelci brinući se za čokote u Gospodnjem vinogradu. Uspoređuje je i s građevinom koja treba izrasti u sveti Gospodnji hram. Bog je glavni Radnik i On svakome dodjeljuje njegov posao. Svi trebaju raditi pod Njegovim nadzorom, dopuštajući da On radi za svoje radnike i preko njih. On im daje taktičnost i sposobnost, i ako budu slušali Njegove upute, njihovi će napori biti okrunjeni uspjehom.
Božji sluge trebaju raditi zajedno pokoravajući se ljubaznoj slozi, uljudnom redu — “u davanju časti prednjačite jedan drugome” (Rimljanima 12,10). Ne smije biti neljubazne kritike ni rušenja rada drugoga; ne smije biti odvojenih stranaka. Svatko komu je Gospodin povjerio vijest ima svoj posao. Svatko ima vlastitu osobnost koju ne treba utopiti u osobnosti drugog čovjeka. Ali svatko treba raditi u skladu sa svojom braćom. Gospodnji radnici trebaju u službi biti jedno. Nitko se ne smije postaviti kao mjerilo i govoriti s nepoštovanjem o svojim kolegama radnicima ili postupati prema njima kao manje vrijednima. Pod Božjim vodstvom svatko treba raditi posao koji mu je povjeren i biti poštovan, voljen i hrabren od drugih radnika. Zajedno trebaju raditi u poslu do njegova dovršetka.
Pavao je naširoko raspravljao o ovim načelima u svojem prvom pismu korintskoj crkvi. Apostol kaže za “sluge Kristove” da su “upravitelji Božjih tajna”, a za njihov posao veli: “Od upravitelja se dalje traži da se svaki pokaže vjeran. Meni nije nimalo stalo do toga da me vi ili drugi ljudski sud sudite. Još više: ja ni sam sebe ne sudim. Istina, moja me savjest ne prekorava ni zbog čega, ali nisam time opravdan. Moj je sudac Gospodin. Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin! On će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srdaca, i tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga.” (1. Korinćanima 4,1-5)
Nijednom ljudskom biću nije dano da sudi između različitih Božjih slugu. Jedini sudac čovjekova rada jest Gospodin i On će svakome dati pravednu nagradu.
U nastavku se apostol izravno osvrnuo na uspoređivanje svojeg i Apolonovog rada: “Ovo sam sve, braćo, primijenio na se i Apolona zbog vas, da na nama naučite (što znači riječ): ‘Ne preko onoga što stoji pisano!’ da se ne uznosite što pristajete uz jednoga protiv drugoga. A tko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?” (redci 6 i 7)
Pavao je crkvi jasno ukazao na opasnosti i teškoće koje su on i njegovi suradnici strpljivo podnosili u službi za Krista. “Do ovoga časa”, izjavio je, “gladujemo i žeđamo, podnosimo golotinju i primamo udarce, bez stalnog smo boravišta i do iznemoglosti radimo svojim rukama. Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim. Postali smo kao smeće svijeta, kao izmet sviju sve do sada. Ovo ne pišem da vas zasramim, nego da vas opomenem kao svoju ljubljenu djecu. Da i bezbroj učitelja imate u Kristu, ipak nemate mnogo otaca, jer vas ja Evanđeljem rodih u Kristu Isusu.” (redci 11-15)
Onaj koji šalje evanđeoske radnike kao svoje izaslanike biva osramoćen kad se među slušateljima očituje tako snažna privrženost nekom omiljenom propovjedniku da ne prihvaćaju rad drugog učitelja. Gospodin šalje pomoć svojem narodu, ne uvijek onakvu kakvu bi on htio, nego onakvu kakva mu je potrebna; jer ljudi su kratkovidni i ne mogu proniknuti što je za njihovo najveće dobro. Rijetko kad neki propovjednik ima sve sposobnosti koje mogu pomoći u usavršavanju crkve u svemu što zahtijeva kršćanstvo. Stoga Bog često šalje druge propovjednike od kojih svaki posjeduje neke sposobnosti koje drugima nedostaju.
Crkva treba zahvalno prihvatiti ove Kristove sluge kao što bi prihvatila samog Učitelja. Ona treba nastojati izvući sve moguće koristi od uputa koje im svaki propovjednik može dati iz Božje riječi. Istine što ih Božji sluge donose treba prihvatiti i cijeniti s krotkom poniznošću, ali ni od jednog propovjednika ne treba praviti idola.
Zahvaljujući Kristovoj milosti, Božji sluge su vjesnici svjetla i blagoslova. Ako ozbiljnom, ustrajnom molitvom prime dar Svetog Duha i pođu osjećajući teret za spašavanje duša, srca ispunjenih željom da prošire pobjedu križa, oni će vidjeti plod svojeg rada. Budu li odlučno odbijali služiti se ljudskom mudrošću ili uzdizati sebe, oni će izvršiti djelo koje će izdržati Sotonine napade. Mnoge će se duše okrenuti od tame k svjetlu i bit će osnovane mnoge crkve. Ljudi se neće obraćati ljudskom oruđu, već Kristu. “Ja” će ostati u pozadini; vidjet će se samo Isus, Čovjek s Golgote.
Oni koji danas rade za Krista mogu očitovati onu istu iznimnu vrsnoću koju su očitovali oni koji su u apostolsko doba naviještali Evanđelje. Bog je isto tako spreman dati snagu svojim slugama danas kao što ju je bio spreman dati Pavlu i Apolonu, Sili i Timoteju, Petru, Jakovu i Ivanu.
U apostolsko doba bilo je nekih zavedenih duša koje su tvrdile da vjeruju u Krista, ali nisu htjele pokazati poštovanje prema Njegovim izaslanicima. Izjavljivali su kako ne slijede nijednog ljudskog učitelja, već da ih poučava izravno Krist, bez pomoći propovjednika Evanđelja. Bili su nezavisnog duha i nespremni pokoriti se glasu Crkve. Takvi su ljudi bili u strašnoj opasnosti da budu prevareni.
Bog je u Crkvu kao svoje pomoćnike stavio ljude s različitim darovima da bi nadopunjavanjem mudrosti mnogih bila dokučena namjera Duha. Ljudi koji žive u skladu s vlastitim snažnim karakternim crtama i ne žele se ujarmiti s drugima koji imaju dugogodišnje iskustvo u Božjem djelu, bit će zaslijepljeni samopouzdanjem i nesposobni da razlikuju lažno od istinitog. Za takve nije dobro da budu izabrani za vođe u crkvi jer će, bez obzira na mišljenje svoje braće, slijediti svoj vlastiti sud i namjere. Neprijatelju je lako raditi preko onih koji, premda sami na svakom koraku trebaju savjet, u svojoj snazi preuzimaju skrbništvo nad dušama a da nisu naučili Kristovu poniznost.
Sami dojmovi nisu siguran vodič u dužnosti. Neprijatelj često uspije uvjeriti ljude da misle kako ih vodi Bog, dok zapravo slijede samo ljudske impulse. Ali ako budemo brižno pazili i savjetovali se sa svojom braćom, razumjet ćemo Gospodnju volju jer obećanje glasi: “On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.” (Psalam 25,9)
U prvoj kršćanskoj Crkvi bilo je nekih koji nisu htjeli priznati ni Pavla ni Apolona, već su svojim vođom smatrali Petra. Tvrdili su da je Petar bio najprisniji s Kristom dok je Učitelj hodio Zemljom, dok je Pavao bio progonitelj vjernika. Njihova gledišta i osjećaji proizlazili su iz predrasuda. Nisu imali dragovoljnosti, darežljivosti ni nježnosti što pokazuje da Krist nastava u srcu.
Postojala je opasnost da ovakav stranački duh izazove veliko zlo u kršćanskoj Crkvi pa je Gospodin poučio Pavla da uputi najsvečanije upozorenje i najozbiljniji prosvjed. One koji su govorili: “‘Ja sam Pavlov.’ ‘Ja sam Apolonov.’ ‘Ja sam Petrov.’ ‘Ja sam Kristov’”, apostol je pitao: “Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao razapet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? … Neka se nitko ne ponosi ljudima”, molio je. “Vama pripada sve: i Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.” (1. Korinćanima 1,12.13; 3,21-23)
Pavao i Apolon bili su u savršenom skladu. Apolon se poslije razočarao i rastužio zbog podjele u korintskoj crkvi; nije iskoristio pokazanu naklonost niti ju je poticao, već je brzo napustio polje sukoba. Kad ga je Pavao poslije pozvao da ponovo posjeti Korint, Apolon je odbio poziv i nije došao raditi u tu crkvu dok nije postigla bolje duhovno stanje.