Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 19,1-20.
Dok je Apolon propovijedao u Korintu, Pavao je izvršio obećanje da će se vratiti u Efez. Nakratko je posjetio Jeruzalem i neko vrijeme proveo u Antiohiji, prvom mjestu svojeg djelovanja. Zatim je prošao Malu Aziju te “prođe redom galacijsko područje i Frigiju” (Djela 18,23); posjećivao je crkve koje je osnovao i utvrđivao vjeru učenika.
U apostolsko doba zapadni dio Male Azije bio je poznat kao rimska pokrajina Azija. Prijestolnica Efez bila je veliko trgovačko središte. Luka je bila prepuna brodova, a njezinim ulicama prolazilo je mnoštvo ljudi iz svih krajeva svijeta. Poput Korinta, i Efez je u misionarskom smislu mnogo obećavao.
Židovi koji su u to vrijeme bili raspršeni po svim civiliziranim zemljama očekivali su dolazak Mesije. Kad je propovijedao Ivan Krstitelj, mnogi su ga za svojeg posjeta Jeruzalemu na blagdane išli slušati na obale Jordana. »uli su kako je Isusa objavio kao Obećanoga i ovu su vijest prenijeli u sve dijelove svijeta. Tako je Providnost pripremila put za djelovanje apostola.
Po dolasku u Efez, Pavao je našao dvanaestoricu braće koja su, kao i Apolon, bila učenici Ivana Krstitelja, i kao on stekla neko znanje o Kristovoj misiji. Nisu imala Apolonove sposobnosti, ali su s istom iskrenošću i vjerom nastojala širiti primljenu spoznaju.
Ova braća nisu imala pojma o zadaći Svetog Duha. Kad ih je Pavao upitao jesu li primili Svetog Duha, oni su odgovorili: “Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti.” “Kojim ste, onda, krštenjem kršteni?” pitao je Pavao, a oni su odvratili: “Ivanovim krštenjem.”
Na to im je apostol navijestio velike istine koje čine temelj kršćanske nade. Govorio im je o Kristovom životu na Zemlji i kako je umro okrutnom i sramotnom smrću. Govorio im je kako je Gospodar života srušio prepreke groba i ustao kao pobjednik nad smrću. Ponovio je Spasiteljev nalog učenicima: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” (Matej 28,18.19) Govorio im je i o Kristovom obećanju da će poslati Branitelja čijom će silom činiti silne znake i čuda te opisao kako se ovo obećanje slavno ispunilo na Pedesetnicu.
Braća su slušala Pavlove riječi s dubokim zanimanjem i zahvalnošću te zadivljenom radošću. Vjerom su prihvatili predivnu istinu o Kristovoj žrtvi pomirnici i primili Ga za svojeg Otkupitelja. Krstili su se u Isusovo ime, a kad Pavao “na njih položi ruke”, bili su kršteni i Svetim Duhom pa su bili osposobljeni da govore i prorokuju jezicima drugih naroda. Tako su bili pripremljeni za misionarski rad u Efezu i okolici, a i da navijeste Evanđelje u Maloj Aziji.
Upravo zato što su gajili ponizan duh i bili poslušni, ovi su ljudi stekli iskustvo koje ih je osposobilo da pođu kao radnici u polje. U njihovom primjeru nalazimo vrlo vrijednu pouku za kršćane. Mnogi gotovo i ne napreduju u svetom životu je su previše zadovoljni sobom da bi postali učenici. Oni se zadovoljavaju površnim poznavanjem Božje riječi i ne žele promijeniti svoju vjeru ili postupke, pa stoga ne ulažu napor da steknu veće svjetlo.
Kad bi Kristovi sljedbenici ozbiljno težili za mudrošću, upoznali bi bogata polja istine koja su im dotad bila potpuno nepoznata. Božanska će ruka voditi onoga tko se potpuno preda Bogu. Takav može biti neobrazovan i naizgled nedarovit, ali ako sa srcem punim ljubavi i povjerenja posluša svaku objavu Božje volje, njegove će snage biti očišćene, oplemenjene i ojačane i njegove će se sposobnosti uvećati. Kad bude cijenio pouke božanske mudrosti, bit će mu povjerena sveta zadaća; on će biti tako osposobljen da mu život bude na čast Bogu i na blagoslov svijetu. “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” (Psalam 119,130)
Danas mnogi nemaju pojma o djelovanju Svetog Duha na srce, kao što je to bilo kod vjernika u Efezu, premda nijedna druga istina nije tako jasno iznesena u Božjoj riječi. Njome su se bavili proroci i apostoli. Sam je Krist usmjerio našu pozornost na rast biljnog svijeta kao ilustraciju djelovanja svojeg Duha u održavanju duhovnog života. Sok čokota, koji se penje iz korijena, prelazi u loze omogućavajući rast i proizvodeći cvat i plod. Tako i životodavna snaga Svetog Duha koja dolazi od Spasitelja prožima dušu, obnavlja pobude i osjećaje te misli pokorava Božjoj volji osposobljavajući primatelja da donese dragocjeni plod svetih djela.
Začetnik ovog duhovnog života je nevidljiv, a metodu kojom se život daje i održava nemoguće je objasniti snagom ljudske filozofije. No djelovanje Duha uvijek je u skladu s pisanom Riječi. Kao što je u prirodi, tako je i u duhovnom svijetu. Prirodni život u svakom trenutku čuva božanska sila; ali on se ne održava izravnim čudom, već korištenjem blagoslova koji su nam stavljeni nadohvat ruke. Tako i duhovni život održava uporaba sredstava za koja se pobrinula Providnost. Da bi Kristov sljedbenik mogao uzrasti do “čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove” (Efežanima 4,13 — DF), mora jesti kruh života i piti vodu spasenja. Mora bdjeti, moliti se i raditi i u svemu se držati Božjih uputa danih u Njegovoj Riječi.
U iskustvu ovih židovskih obraćenika nalazimo još jednu pouku. Kad su bili kršteni Ivanovom rukom, oni nisu potpuno razumjeli Isusovu misiju, da će On ponijeti grijeh. Držali su se ozbiljnih zabluda. Ali uz jasnije svjetlo, radosno su prihvatili svojeg Otkupitelja i tada je došlo i do promjene u njihovim obvezama. Primanjem čistije vjere došlo je i do odgovarajuće promjene u njihovom životu. Kao znak ove promjene i priznanja vjere u Krista, oni su se krstili u Isusovo ime.
Prema svojem običaju, Pavao je otpočeo s radom u Efezu propovijedajući u židovskoj sinagogi. Tu je radio tri mjeseca “raspravljajući i nastojeći uvjeriti slušatelje u ono što se odnosi na kraljevstvo Božje”. Isprva je bio lijepo primljen, ali kao u drugim krajevima, ubrzo su mu se počeli ogorčeno protiviti. Neki su “bili okorjeli te odbijali vjeru i ocrnjivali Put pred narodom”. Budući da su ustrajali u odbacivanju Evanđelja, apostol je prestao propovijedati u sinagogi.
Božji Duh je pratio Pavlov rad za njegove sunarodnjake. Iznio im je dovoljno dokaza da osvjedoči sve koji su iskreno željeli upoznati istinu. Ali mnogi su dopustili da njima zavladaju predrasude i nevjera pa su odbili prihvatiti i najrječitije dokaze. Bojeći se da bi vjera vjernika mogla doći u opasnost stalnim druženjem s ovim protivnicima istine, Pavao se od njih odvojio i učenike okupio u drugo tijelo nastavivši javno podučavati u školi Tirana, poznatog učitelja.
Pavao je vidio da su se pred njim “otvorila velika vrata za rad”, premda je bilo mnogo “protivnika” (1. Korinćanima 16,9). Efez je bio ne samo veličanstven, nego i najizopačeniji od svih azijskih gradova. Njegovim su stanovništvom vladali praznovjerje i osjetilna zadovoljstva. U sjeni njegovih hramova zaklanjali su se svakovrsni kriminalci, a svuda su bujali najniži poroci.
Efez je bio poznato središte obožavanja Artemide. Slava veličanstvenog hrama efeške Artemide bila je poznata u cijeloj Aziji i po svijetu. Zbog svojeg nenadmašnog sjaja hram je bio ponos ne samo grada, nego i cijele zemlje. Prema predaji, kip u hramu pao je s neba. Na njemu su bili ispisani tajanstveni znakovi za koje se vjerovalo da posjeduju veliku moć. Efežani su napisali knjige u kojima su objasnili značenje i opisali uporabu ovih simbola.
Među onima koji su se posvetili iscrpnom proučavanju ovih skupih knjiga bili su vračari koji su vršili snažan utjecaj na umove praznovjernih štovatelja kipa u hramu.
U radu u Efezu apostol Pavao je dobio posebne znakove božanske naklonosti. Njegove napore pratila je Božja sila i mnogi su ljudi bili izliječeni od tjelesnih bolesti. “Bog je tako neobična čudesa činio preko Pavlovih ruku da su na bolesnike stavljali rupce za znoj ili pregače što bi dotakli njegovo tijelo, pa su ih bolesti ostavljale a zli duhovi izlazili iz njih.” Ova očitovanja nadnaravne sile bila su daleko snažnija od svega što se prije moglo vidjeti u Efezu i bila su takvog karaktera da ih spretnost opsjenara i vračanje vračara nije moglo oponašati. Budući da su ova čuda bila učinjena u ime Isusa iz Nazareta, narod je imao prigodu vidjeti da je nebeski Bog silniji od vračeva koji su štovali božicu Artemidu. Tako je Gospodin pred samim idolopoklonicima mnogostruko uzvisio svojeg slugu iznad moćnih i omiljenih vračara.
Ali Onaj komu se pokoravaju zli duhovi, i koji je svojim slugama dao vlast nad njima, namjeravao je nanijeti još veću sramotu i poraz onima koji su prezirali i obeščašćivali Njegovo sveto ime. Vračanje je prema Mojsijevom zakonu bilo zabranjeno uz kaznu smrti, ali s vremena na vrijeme otpali su Židovi to potajno činili. U vrijeme Pavlova posjeta Efezu u gradu su “neki Židovi, koji su naokolo obilazili i zaklinjali zle duhove”, vidjevši čuda koja je Pavao činio, pokušali “nad opsjednutima zvati ime Isusovo”. To je pokušalo “sedam sinova nekoga Skeve, velikoga židovskog svećenika”. Kad su našli ljude opsjednute demonom, oslovili su ih riječima: “Zaklinjem vas Isusom koga Pavao navješćuje! … Ali im zli duh odvrati: ‘Isusa poznajem, i znam tko je Pavao. A tko ste vi?’ I opsjednuti nasrnu na njih, sve ih nadvlada i toliku silu iskali na njima da goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće.”
Time je dan nedvosmisleni dokaz o svetosti Kristova imena i pokazana opasnost kojoj se izlažu oni koji ga zazivaju bez vjere u božansku narav Kristove misije. Zbog toga “sve obuze strah, a veličalo se ime Gospodina Isusa”.
Dotad skrivene činjenice sada su izišle na svjetlo dana. Prihvativši kršćanstvo, neki se vjernici nisu potpuno odrekli praznovjerja. U određenoj mjeri nastavili su se baviti magijom. No sada, osvjedočeni u svoju zabludu, “mnogi su obraćenici dolazili da priznaju i otkriju svoja vračarska djela”. Dobro djelo proširilo se i na neke vračare i mnogi od njih “donosili su knjige te ih spaljivali naočigled sviju. Kad proračunaše njihovu vrijednost, ustanoviše da su vrijedile pedeset tisuća srebrnika. Tako se riječ Gospodnja silno nastavila širiti i pokazivati svoju snagu.”
Spaljivanjem vračarskih knjiga efeški su obraćenici pokazali da se sada gnušaju onoga u čemu su nekad uživali. Magijom su posebno vrijeđali Boga i dovodili u opasnost svoje duše; sad su upravo prema magiji pokazali takvo negodovanje. Time su dokazali iskrenost svojeg obraćenja.
Ove rasprave o vračanju sadržavale su propise i oblike komuniciranja sa zlim duhovima. Bili su to propisi o štovanju Sotone — upute za zazivanje njegove pomoći i dobivanje informacija od njega. Da su zadržali ove knjige, učenici bi se izložili kušnji; da su ih prodali, izložili bi druge kušnji. Oni su se odrekli kraljevstva tame i nisu oklijevali uništiti njegovu moć bez obzira na žrtvu. Tako je istina trijumfirala nad ljudskim predrasudama i ljubavi prema novcu.
Ovim očitovanjem Kristove snage izvojevana je velika pobjeda za kršćanstvo u samoj utvrdi praznovjerja. Glas o onome što se zbilo proširio se dalje nego što je Pavao bio svjestan. Vijesti iz Efeza nadaleko su se prenosile i tako je Kristovo djelo dobilo snažan poticaj. Ovi su prizori ostali ljudima u živom sjećanju dugo nakon što je apostol završio svoje djelo i bili su sredstvo zadobivanja obraćenika za Evanđelje.
Naivno se pretpostavlja da je pogansko praznovjerje nestalo pred civilizacijom dvadesetog stoljeća. Ali Božja riječ i neoborive činjenice pokazuju da se ljudi danas bave vračanjem kao i u ono vrijeme. Drevni sustav vračanja u bîti je isti kao onaj koji danas poznajemo kao suvremeni spiritizam. Sotona nalazi pristup tisućama umova prikrivajući se pod krinkom pokojnih prijatelja. Sveto pismo izjavljuje da “mrtvi ne znaju ništa” (Propovjednik 9,5). Nestale su njihove misli, njihova ljubav, njihova mržnja. Mrtvi ne komuniciraju sa živima. Ali vjeran svojoj prvobitnoj lukavosti, Sotona se služi ovim sredstvom da stekne nadzor nad umovima.
Pomoću spiritizma mnogi bolesni, ožalošćeni i znatiželjni komuniciraju sa zlim duhovima. Svi koji se to usude, nalaze se na opasnom tlu. Riječ istine pokazuje kako ih Bog gleda. U drevna vremena izgovorio je oštar sud nad kraljem koji je zatražio savjet od poganskih proroka: “Zar nema Boga u Izraelu te se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim? I zato veli Jahve ovako: Nećeš sići s postelje u koju si se popeo; sigurno ćeš umrijeti.” (2. o Kraljevima 1,3.4)
Ono što su bili vračari u pogansko doba, to su danas spiritistički mediji, vidovnjaci i proricatelji sreće. Mistični glasovi koji su govorili u En Doru i Efezu još uvijek svojim lažljivim riječima zavode ljudske sinove. Kad bi se mogao podići veo ispred naših očiju, vidjeli bismo kako zli anđeli rabe sve svoje umijeće da prevare i unište. Gdje god postoji utjecaj koji ljude navodi da zaborave na Boga, tu Sotona koristi svoju opčaravajuću moć. Kad se ljudi pokore sotonskom utjecaju, njihov um postane zbunjen i duša onečišćena prije nego što toga postanu svjesni. Božji narod danas treba prihvatiti apostolov savjet efeškoj crkvi: “I ne budite sudionici u besplodnim djelima tame, već ih radije razotkrivajte!” (Efežanima 5,11)