Ahazovo stupanje na prijestolje suočilo je Izaiju i njegove suradnike s okolnostima težima od svih koje su do toga vremena vladale na području Jude. Mnogi koji su se dotad odupirali zavodničkom utjecaju idolopokloničkih običaja, dali su se sada nagovoriti da sudjeluju u obožavanju neznabožačkih bogova. Knezovi u Izraelu pokazali su se nedostojnima ukazanog povjerenja, lažni proroci su ustajali s porukama koje su navodile na otpad, čak su i neki svećenici propovijedali za novac. Međutim, vođe otpada su formalno i dalje održavali bogoslužja pravom Bogu i smatrali sebe dijelom Božjeg naroda.
Prorok Mihej, koji je objavljivao svoja svjedočanstva u tim teškim danima, kaže da su grešnici u Sionu, tvrdeći da se „oslanjaju na Jahvu“ i bogohulno se hvališući: „Nije li Jahve u našoj sredini? Neće na nas zlo navaliti“, nastavljali graditi „Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu“ (Mihej 3,11.10). Protiv tih zala prorok Izaija je podigao svoj glas oštrog prijekora: „ Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj Zakon Boga našega, narode gomorski! ‘Što će mi mnoštvo žrtava vaših? – govori Jahve – … Kad mi lice vidjet dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima? ‘“ (Izaija 1,10-12)
Nadahnuto pero objavljuje: „Mrska je žrtva opakih, osobito kad se požudno prinosi.“ (Izreke 21,27) Bog nebeski ima „prečiste oči da bi zloću gledale“ (Habakuk 1,13). On se ne odvraća od prijestupnika zato što mu nije spreman oprostiti, već kad se grešnik odbija poslužiti obilnim riznicama milosti, Bog ga ne može osloboditi od grijeha. „Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego (su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.“ (Izaija 59,1.2)
Salomon je napisao: „Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj premlad. „ (Propovjednik 10,16) Tako je bilo sa zemljom Judinom. Neprekidni prijestupi učinili su da njezini kraljevi postanu kao djeca. Izaija je narodu skrenuo pozornost na težak međunarodni položaj zemlje i pokazao da je takvo stanje posljedica pokvarenosti u visokim krugovima. „Gle“ – naglasio je on – „Gospod, Jahve nad Vojskama, oduzima Jeruzalemu i Judeji svaku potporu, pomoć u kruhu i pomoć u vodi, junaka i ratnika, suca i proroka, vrača i starješinu, pedesetnika i odličnika, savjetnika i mudra gatara, i onoga što se bavi čaranjem. A za glavare postavljam im djecu, dajem deranima da njima vladaju. … Jeruzalem se ruši, i pada Judeja, jer im se jezik i djela Jahvi protive.“ (Izaija 3,1-4.8)
„O narode moj“ – nastavio je prorok – „vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš.“ (Izaija 3,12) Tijekom Ahazova kraljevanja ove riječi su se doslovno ispunile, jer je o njemu napisano: „Živio je poput izraelskih kraljeva, pa je i likove salio baalima. Sam je prinosio kad u dolini Hinomova sina i proveo vlastite sinove kroz oganj, po gnusnom običaju krivobožačkih naroda što ih je Jahve protjerao pred Izraelovim sinovima. „ (2. Ljetopisa 28,2.3; 2. o Kraljevima 16,3)
To je doista bilo vrijeme velike opasnosti za izabrani narod. Još samo nekoliko kratkih godina i deset plemena Izraelovog kraljevstva trebalo je biti raspršeno među neznabožačke narode. I Judinom je kraljevstvu predstojala mračna budućnost. Sile dobra brzo su slabile, a sile zla se umnožavale. Prorok Mihej, gledajući takvo stanje, bio je naveden da uzvikne: „Vjernici su iščezli iz zemlje: nijednog pravednika među ljudima! … I najbolji među njima je kao trn, i najpravedniji kao drača živica. „ (Mihej 7,2.4) Izaija zaključuje: „Da nam Jahve nad Vojskama ne ostavi Ostatak, bili bismo ko Sodoma, Gomori slični.“ (Izaija 1,9)
U svim vremenima Bog je zbog onih koji su Mu ostali vjerni, kao i zbog svoje beskrajne ljubavi prema zalutalima, dugo podnosio buntovnike, pozivao ih da odbace svoje zle putove i da se vrate Njemu. „Jer zapovijest po zapovijest, pravilo po pravilo… ovdje malo, ondje malo.“ (Izaija 28,10 DK) Bog je preko svojih izabranih ljudi učio prijestupnike putu pravednosti.
Tako je bilo i za Ahazovog kraljevanja. Zalutalom Izraelu upućivan je poziv za pozivom da se vrati i da bude vjeran Gospodinu. Proroci su nježno opominjali; i dok su stajali pred narodom, ozbiljno nagovarajući ljude da se pokaju i promijene, njihove riječi donosile su plod na slavu Bogu.
Preko Miheja je bio upućen divan poziv: „ Čujte dakle riječ koju govori Jahve: ‘Ustani! Povedi parnicu pred gorama, i neka bregovi čuju tvoj glas! Slušajte, gore, parnicu Jahvinu, čujte, temelji zemaljski, jer Jahve se parbi s narodom svojim, on se parniči s Izraelom:
‘Narode moj, što sam ti učinio? Čime sam te zamorio? Odgovori mi. Ja sam tebe izveo iz zemlje egipatske, izbavio te iz kuće ropstva; poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjamu. Narode moj, sjeti se sada: Što je naumio Balak, kralj moapski? Što je njemu odgovorio Bileam, sin Beorov? … Od Šitima do Gilgala, da poznaš pravedna djela Jahvina.’“ (Mihej 6,1-5)
Bog kojemu služimo trpi dugo; „milosrđe njegovo nije presu šilo“ (Tužaljke 3,22). Tijekom cijelog razdoblja vremena milosti Njegov Duh poziva ljude da prihvate dar života. „Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!“ (Ezekiel 33,11) Sotona se služi svojom posebnom metodom da čovjeka navede na grijeh i da ga onda ostavi u grijehu bespomoćnoga i bez nade, previše uplašenoga da bi tražio oprost. Međutim, Bog poziva: „Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!“ (Izaija 27,5) U Kristu nam je sve omogućeno, ponuđeno nam je svako ohrabrenje.
U vrijeme otpada u Judi i Izraelu, mnogi su se raspitivali: „S čime ću doći pred Jahvu, hoću li pasti ničice pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći preda nj sa žrtvom paljenicom, s teocima od jedne godine? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova, tisu će tisuća potoka ulja?“ Odgovor je jasan i određen: „Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi. „ (Mihej 6,6-8)
Uzdižući vrijednost praktične pobožnosti, prorok je samo ponovio savjet koji je Izrael dobio prije mnogo stoljeća. Preko Mojsija, dok se narod pripremao za ulazak u obećanu zemlju, Gospodin je rekao: „Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ih danas za tvoje dobro dajem.“ (Ponovljeni zakon 10,12.13) Iz stoljeća u stoljeće ove su savjete Gospodnje sluge ponavljale onima koji su bili u opasnosti da prihvate izvanjske običaje i da zaborave biti milosrdni. Kad je učitelj Zakona samome Kristu, tijekom Njegove zemaljske službe, postavio pitanje: „Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?“ Isus je odgovorio: „‘Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’ O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.“ (Matej 22,36-40)
Ove jasne izjave proroka i samoga Učitelja trebamo primiti kao Božji glas koji se obraća svakoj duši. Mi ne smijemo propustiti nijednu priliku da činimo djela milosrđa, nježne skrbi i kršćanske ljubaznosti onima koji su umorni i opterećeni. Ako ne možemo učiniti više, možemo bar uputiti riječ ohrabrenja i nade onima koji ne poznaju Boga, i kojima se najlakše možemo približiti preko sućuti i ljubavi.
Bogata i obilna obećanja upućena su onima koji traže priliku da unesu radost i blagoslov u život drugih. „Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Jahve će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.“ (Izaija 58,10.11)
Ahazovo ponašanje, njegovo idolopoklonstvo usprkos ozbiljnim prorokovim opomenama, moglo je imati samo jedan posljedak. „Zato se Jahve rasrdio na Judejce i na Jeruzalem, te je dopustio da budu zlostavljeni i da budu na užas i ruglo.“ (2. Ljetopisa 29,8) Kraljevstvo je počelo brzo propadati, a vojske osvajača ugrozile su i sam njegov opstanak. „Tada aramejski kralj Resin i Pekah, sin Remalijin, kralj Izraela, pođoše u rat protiv Jeruzalema.“ (2. o Kraljevima 16,5)
Da su Ahaz i glavari njegovog kraljevstva bili pravi sluge Najvišega, ne bi se imali razloga plašiti neprirodnog saveza koji je bio sklopljen protiv njih. Ali ponavljani prijestupi oduzeli su im snagu. Ispunjeno slutnjom osvetničkih kazni uvrijeđenoga Boga, „uzdrhta srce kraljevo i srce svega naroda njegova, kao što u šumi drveće ustrepti od vjetra“ (Izaija 7,2). U tom teškom času Izaiji je došla riječ Gospodnja, naređujući mu da ode prestra šenom kralju i da mu kaže:
„Pazi, smiri se, ne boj se, i nek ti ne premire srce … jer Aram, Efrajim i sin Remalijin smisliše tvoju propast. Pođimo, rekoše, na Judeju, uplašimo je i osvojimo da u njoj zakraljimo. … Ovako govori Jahve Gospod: To se neće zbiti!“ Izaija je objavio da će izraelsko kraljevstvo, ali i Aram, uskoro doći kraju. „Ako se na me ne oslonite“ – zaključio je prorok – „održat se nećete!“ (Izaija 7,4-7.9)
Judinom bi kraljevstvu bilo na dobro da je Ahaz primio ovu poruku s Neba. Međutim, on je odlučio osloniti se na tjelesnu snagu, pa je zatražio pomoć od neznabožaca. U očaju je poslao glasnika asirskom kralju Tiglat-Pileseru: „Ja sam tvoj sluga i sin tvoj! Dođi i izbavi me iz ruku aramejskog kralja i kralja Izraela, koji su se digli protiv mene.“ (2. o Kraljevima 16,7) Uz molbu su bili poslani i bogati darovi iz kraljeve riznice i iz riznice Hrama.
Zatražena pomoć je stigla i kralj Ahaz je dobio privremeno olakšanje, ali uz koju cijenu po Judu! Ponuđeni danak raspalio je pohlepu Asirije i taj prevrtljivi narod je uskoro zaprijetio da preplavi i porobi Judu. Ahaza i njegove nesretne podanike zahvatio je sada strah da će potpuno pasti u ruke nemilosrdnim Asircima.
„Jahve je počeo ponižavati Judejce“ zbog neprestanih prijestupa. Umjesto da se pokaje u nevolji, Ahaz je „postao još nevjerniji Jahvi … Počeo je žrtvovati damaščanskim bogovima. … Kada bogovi aramejskih kraljeva njima pomažu“ – govorio je kralj – „žrtvovat ću im da bi i meni pomagali.“ (2. Ljetopisa 28,19.22.23)
Negdje pri kraju svoga kraljevanja otpadnički kralj naredio je da se zatvore vrata Hrama. Svete službe bile su prekinute. Nije više gorio ni svijećnjak pred žrtvenikom. Nisu se više prinosile ni okajnice za grijehe naroda. Nije se više uzdizao u visine ni ugodan miris tamjana u vrijeme jutarnje i večernje žrtve. Napustivši predvorja Božjeg doma i čvrsto zaključavši njegova vrata, stanovnici bezbožnoga grada drsko su podigli žrtvenike i počeli se klanjati neznabožačkim božanstvima na uglovima ulica po cijelom Jeruzalemu. Poganstvo je postiglo prividnu pobjedu; sile tame skoro su nadvladale.
Međutim, u Judi je bilo i onih koji su se držali vjernosti Gospodinu, uporno se odbijajući prikloniti idolopoklonstvu. Prema takvima su s nadom upravljali pogled Izaija, Mihej i njihovi drugovi, dok su razmatrali štete nastale u posljednjim godinama Ahazova kraljevanja. Božje je Svetište bilo zatvoreno, ali su vjerni Judejci stekli pouzdanje: „Jer s nama je Bog! … Jahve nad Vojskama – on jedini nek vam svet bude; jedino se njega bojte, strah od njega neka vas prožme.“ (Izaija 8,10.13.14)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)