Napuštajući Nebo, anđeli su u svojoj tuzi odložili svoje svijetle krune. Nisu ih mogli nositi dok njihov Zapovjednik pati i mora nositi krunu od trnja. Sotona i njegovi anđeli su u sudnici bili vrlo zauzeti razaranjem ljudskosti i sućuti kod ljudi. Samo ozračje je bilo teško i zakuženo njihovim utjecajem. Nadahnuli su velikog svećenika i starješine da vrijeđaju i zlostavljaju Isusa na najteži čovjeku podnošljiv način. Sotona se nadao da će takvo ismijavanje i nasilje potaknuti Božjeg Sina na neko prigovaranje i gunđanje, ili da će On upotrijebiti svoju božansku moć i iščupati se iz ruku ove rulje, pa bi tako plan spasenja mogao propasti.
Petrovo odricanje
Nakon što je njegov Gospodin izdan, Petar Ga je slijedio. Bio je zabrinut i želio je vidjeti što će se Isusu dogoditi. Ali kad su ga optužili da je on jedan od Njegovih učenika, uplašen za svoju sigurnost, izjavio je da tog Čovjeka ne zna. Učenici su bili poznati po čistoći svojega jezika, a Petar je, da bi uvjerio svoje tužitelje da nije jedan o Kristovih učenika, psovkom i zaklinjanjem zanijekao optužbu tri puta. Isus, koji je bio na nekoj udaljenosti od Petra, okrenuo se i s tugom ga pogledao. Tada se učenik sjetio riječi koje mu je Isus rekao u gornjoj sobi, kao i svoje strastvene tvrdnje: „Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!“ (Matej 26,33) Odrekao se svojega Gospodina psovkom i zaklinjući se, ali taj Isusov pogled smekšao je Petrovo srce i spasio ga. Gorko je zaplakao i pokajao se zbog svojeg velikog grijeha, obratio se i postao spreman utvrđivati svoju braću.
U sudnici
Rulja je vikala tražeći Isusovu krv. Vojnici su Ga okrutno bičevali, odjenuli u stari kraljevski grimizni plašt, a na glavu Mu stavili trnovu krunu. U ruku su Mu stavili trsku, klanjali su Mu se i s porugom Ga pozdravljali: „Zdravo, kralju židovski!“ (Ivan 19,3) Tada su Mu oduzeli trsku i njome Ga udarali po glavi. Tako je trnje probadalo Njegove sljepoočnice, a krv Mu je tekla niz lice i bradu.
Anđelima je bilo teško podnositi taj prizor. Željeli su osloboditi Isusa, ali im je njihov zapovjednik to zabranio rekavši da treba biti plaćen veliki otkup za čovjeka. To treba biti ispunjeno i to će uzrokovati smrt Onoga koji ima vlast nad smrću. Isus je znao da su anđeli svjedoci tih prizora Njegovog ponižavanja. Najslabiji je anđeo mogao osloboditi Isusa tako da svjetina koja se ruga bespomoćno padne. Isus je znao da kad bi to zatražio od svojega Oca, anđeli bi Ga odmah oslobodili. Ali bilo je potrebno da On podnese nasilje zlih ljudi da bi mogao provesti plan spasenja do kraja.
Isus je krotko i ponizno stajao pred razbješnjelim mnoštvom dok Ga je ono najodvratnije zlostavljalo. Pljuvali su Mu u lice; u ono lice od kojega će se jednoga dana željeti sakriti, koje će osvjetljavati Božji Grad, a koje će sjati sjajnije od sunca. Krist svoje zlostavljače nije gledao ljutito. Pokrili su Mu glavu starom haljinom te Mu stavili povez preko očiju, a tada su udarajući Ga u lice pitali: „Proreci tko te udario!“ (Luka 22,64) To je anđele vrlo uznemirilo. Željeli su ga trenutno spasiti, ali ih je njihov zapovjednik zadržao.
Neki od učenika, koji su imali smjelosti, ušli su tamo gdje je Isus bio i svjedočili suđenju. Nadali su se da će On pokazati svoju božansku moć, osloboditi se iz ruku svojih neprijatelja i kazniti ih za njihovu okrutnost prema Njemu. Već prema tome kako su se prizori izmjenjivali, njihove su nade rasle ili nestajale. Ponekad su sumnjali, bojeći se da su prevareni. Ali glas koji su čuli na gori preobraženja i slava koju su tada vidjeli jačala je njihovu vjeru da je On Božji Sin. Prizivali su u sjećanje prizore kojima su svjedočili, čuda koja su vidjeli da Isus čini liječeći bolesne, otvarajući oči slijepima i uši gluhima, prijeteći i istjerujući demone, podižući mrtve u život i čak smirujući vjetar i more.
Nisu mogli vjerovati da će On umrijeti. Vjerovali su da će ipak moćno ustati i svojim zapovjedničkim glasom rastjerati krvožednu rulju kao kad je ušao u hram i istjerao prodavače i mjenjače novca koji su od Božje kuće načinili tržnicu, kad su pobjegli od Njega kao da ih tjera odred naoružanih vojnika. Učenici su se nadali da će Isus pokazati svoju moć i sve uvjeriti da je On židovski kralj.
Judino priznanje
Judu je zbog njegovog izdajničkog čina prema Isusu ispunio gorki osjećaj kajanja i srama. A kad je svjedočio zlostavljanju koje je Spasitelj podnosio, slomio se. Volio je Isusa, ali je više volio novac. Nije ni pomislio da bi Isus dopustio da Ga uhvati rulja koju je on doveo. Nadao se da će učiniti čudo i izbaviti se. Ali kad je u sudnici vidio razbješnjenu svjetinu žednu krvi, u dubini svoje duše osjetio se krivim. Dok su Isusa mnogi zlobno optuživali, Juda se žurno probio kroz mnoštvo priznajući da je zgriješio izdajući nevinu krv. Pružio je svećenicima novac kojim su ga isplatili i preklinjao ih da oslobode Isusa izjavivši da je On potpuno nevin.
Ljutiti i zbunjeni, svećenici su nakratko zanijemjeli. Nisu željeli da narod sazna kako su oni unajmili jednog od Isusovih vjernih sljedbenika da Ga izdajom preda u njihove ruke. Željeli su prikriti činjenicu da su Ga lovili kao lopovi i uhvatili u tajnosti. Ali Judino priznanje i njegova jadna pojava krivca razotkrili su svećenike pred svjetinom, pokazujući da je razlog Isusovog uhićenja bila mržnja. Budući da je Juda glasno izjavio da je Isus nevin, svećenici su mu odgovorili: „Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!“ (Matej 27,4) Imali su Isusa u svojim rukama i odlučili su sa svojim planovima ići do kraja. Shrvan od užasa, Juda je sada prezreni novac bacio pred noge onima koji su ga vrbovali. U tjeskobi i užasu otišao je i objesio se.
U mnoštvu koje Ga je okruživalo Isus je imao mnoge pristaše, a Njegovo neodgovaranje na mnoga pitanja zadivilo ih je. Unatoč svom ismijavanju i nasilju svjetine, Njegovo lice nije bilo namršteno ni uznemireno. Držao se dostojanstveno i stalo ženo. Uspoređivali su Njegov savršen izgled i čvrsto dostojanstveno držanje i izgled onih koji su Ga osuđivali. Govorili su jedan drugom da On izgledom više nalikuje na kralja nego ijedan od vođa. Na Njemu nije bilo ničega što bi ličilo na zlikovca. Njegov je pogled bio blag, jasan i neustrašiv, Njegovo čelo široko i visoko. Svako Njegovo obilježje bilo je prožeto ljubaznošću i plemenitim načelima. Njegova strpljivost i samosvladavanje bili su toliko drugačiji od običnog ljudskog ponašanja da su mnogi zadrhtali. Čak su i Herod i Pilat bili pod dubokim dojmom Njegovog plemenitog božanskog držanja.
Isus pred Pilatom
Od samog početka Pilat je bio uvjeren da Isus nije običan čovjek. Vjerovao je da je On osoba vrsnog karaktera i potpuno nedužan u odnosu na optužbe koje su iznosili protiv Njega. Anđeli koji su svjedočili tom prizoru uočili su kakvog je uvjerenja bio rimski upravitelj, i da bi ga spasili od donošenja strašne presude da preda Isusa da bude raspet, jedan je anđeo poslan Pilatovoj ženi te joj je u snu objavio da je Onaj kojemu njezin muž sudi Božji Sin i nedužna žrtva. Ona je odmah poslala poruku Pilatu navodeći da je u snu zbog Isusa jako propatila i upozorila ga je da se ne miješa u stvar ovog svetog Čovjeka. Vjesnik se žurno probijao kroz mnoštvo i predao pismo Pilatu u ruke. Čitajući, Pilat je počeo drhtati, blijedjeti i smjesta je odlučio da neće Isusa osuditi na smrt. Ako Židovi budu htjeli Isusovu krv, on im u tome neće pomoći, nego će se potruditi da Ga oslobodi.
Poslan k Herodu
Kad je Pilat čuo da je Herod u Jeruzalemu, osjetio je olakšanje jer se nadao da će sebe osloboditi svake odgovornosti u Isusovom suđenju i osudi. Odmah Ga je poslao k Herodu, zajedno s Njegovim tužiteljima. Taj je vladar bio ogrezao u grijehu. Zbog ubojstva Ivana Krstitelja, na njegovoj je savjesti ostala mrlja koje se nije uspio osloboditi. Kad je čuo za Isusa i za silna djela koja je činio, uplašio se i drhtao vjerujući da je On uskrsli Ivan Krstitelj. Kad mu je Pilat poslao Isusa, Herod je to prihvatio kao čin priznavanja njegove moći, vlasti i rasuđivanja. To je obnovilo prijateljstvo između dvojice vladara koji su do tada bili neprijatelji. Herod je bio zadovoljan što vidi Isusa, nadajući se da će njemu za zadovoljstvo On učiniti neko veliko čudo. Ali Isusov posao nije bio da zadovoljava nečiju znati želju niti da time ostvaruje svoju vlastitu sigurnost. On bi upotrijebio svoju božansku i čudesnu moć za spasenje drugih, ali ne za vlastitu korist.
Isus nije Herodu odgovorio ni na jedno od pitanja koja mu je postavio, niti je odgovarao neprijateljima koji su Ga žestoko optuživali. Herod je pobjesnio jer se na Isusu vidjelo da se ne boji njegove moći te je sa svojim vojnicima ismijao Božjeg Sina, izrugivao Mu se i zlostavljao Ga. Ipak, ostao je zapanjen Isusovom plemenitom božanstvenom pojavom koju je sramno ponizio i, uplašen da Ga osudi, poslao Ga je natrag Pilatu.
Sotona i njegovi anđeli kušali su Pilata i trudili se da ga povedu k vlastitoj propasti. Govorili su mu da ako on ne bude sudjelovao u Isusovoj osudi, drugi će to učiniti. Svjetina je bila željna Isusove krvi, i ako Pilat ne izruči Isusa da se razapne, izgubit će svoju vlast i svjetovnu čast i bit će prokazan kao sljedbenik varalice. Iz straha da izgubi moć i vlast, Pilat je pristao na Isusovu smrt. I unatoč tomu što je Isusovu krv stavio na glave tužitelja i rulje koja je vikala: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Matej 27,25) Pilat ipak nije bio čist od odgovornosti. On je bio kriv za Kristovu krv. U svojem osobnom sebičnom interesu, a iz ljubavi prema slavi ovozemaljskih uglednika, predao je nevinog Čovjeka da se pogubi. Da je Pilat slijedio svoje osobno uvjerenje, on ne bi imao nikakve veze s Isusovom osudom.
Isusova pojava i riječi tijekom suđenja ostavile su snažan dojam na one koji su bili prisutni. Ishod tog utjecaja bio je očit nakon Njegovog uskrsnuća. Među mnoštvom koje se tada priključilo Crkvi bili su mnogi čije osvjedočenje potječe iz vremena Isusovog suđenja.
Sotona je strahovito bjesnio kad je vidio da sva okrutnost prema Isusu, na koju je naveo Židove, nije iz Njega izvukla ni najmanji prigovor. Iako je na sebe uzeo ljudsku narav, Isus se održao božanskom snagom i nije ni najmanje odstupio od volje svojega Oca.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 28)