Krist, dragocjeni Božji Sin, izveden je i predan ljudima da bude raspet. Učenici i oni koji su vjerovali u Njega iz bliže okolice pridružili su se mnoštvu koje je slijedilo Isusa do Golgote. Isusova je majka, uz pomoć voljenog učenika Ivana, također bila ovdje. Njezino je srce bilo ispunjeno neizrecivom boli, a ipak se zajedno s učenicima nadala da će se bolni prizori promijeniti, da će se Isus poslužiti svojom moći i pred svojim se neprijateljima pojaviti kao Sin Božji. A onda se opet njezino majčinsko srce rastužilo kada se sjetila onoga što joj je ukratko ispričao o događajima koji se imaju zbiti ovoga dana.
Isus je jedva prošao kroz Pilatova izlazna vrata jer su križ koji je bio pripremljen za Barabu iznijeli i stavili na Njegova izranjavana i krvava pleća. Križevi su jednako tako stavljeni i na Barabine drugove koji će pretrpjeti smrt zajedno s Isusom. Spasitelj je svoj teret kratko nosio kad je, zbog gubitka krvi i krajnjeg umora i patnje, onesviješten pao na tlo.
Kad je došao k sebi, ponovno su stavili križ na Njegova pleća i natjerali Ga da ide dalje. Napravio je svega nekoliko koraka noseći svoje teško breme, a onda je pao kao mrtav. Najprije su Ga proglasili mrtvim, ali je najzad ponovno došao k sebi. Svećenici i vođe naroda nisu suosjećali sa svojim stradaocem, ali su rekli da On više ne može dalje nositi sredstvo svojeg mučenja. Dok su smišljali što učiniti, ususret je dolazio Šimun iz Cirene i susreo se s mnoštvom. Na zahtjev svećenika, uhvaćen je i prisiljen da nosi Isusov križ. Šimunovi sinovi bili su Isusovi učenici, ali on Ga osobno nikada nije sreo.
Veliko mnoštvo slijedilo je Spasitelja do Golgote. Mnogi su se rugali i ismijavali Ga, dok su neki plakali i pohvalno govorili o Njemu. Oni koje je izliječio od raznih bolesti i oni koji su uskrsli iz mrtvih iskreno su govorili o Njegovim divnim djelima i raspitivali su se da bi saznali što je to Isus učinio da se prema Njemu treba postupati kao prema zločincu. Samo nekoliko dana ranije pratili su Ga radosnim usklicima: „Hosana!“ i mahanjem palminim granama dok je pobjedonosno jahao prema Jeruzalemu. Ali mnogi koji su Mu tada klicali slavopoje, jer je to tada bilo popularno, sada su oholo vikali: „Raspni Ga, raspni Ga!“
Pribijen na križ
Kad su stigli na mjesto pogubljenja, osuđenici su položeni na križeve. Dok su se dva zločinca odupirala u rukama onih koji su ih razapinjali na križ, Isus nije pružao otpor. Isusova majka promatrala je to s očajničkom neizvjesnošću očekujući da će On učiniti čudo da bi se spasio. Vidjela je Njegove ruke razapete na križ, te drage ruke koje su uvijek dijelile blagoslove i pružale se toliko puta da bi liječile patnju. A sada su donijeli čekić i čavle. Kada su šiljci prošli kroz nježno tijelo i bili zabijeni u križ, slomljena srca učenici su gotovo onesviještenu Isusovu majku udaljili od ovog okrutnog prizora.
Isus nije uputio ni najmanji prigovor. Njegovo je lice ostalo blijedo i ozbiljno, ali velike kapi znoja prekrile su Njegovo čelo. Nije bilo sažaljive ruke koja bi obrisala smrtni znoj s Njegovog čela, nije bilo riječi sućuti i postojane vjernosti koje bi bodrilo Njegovo ljudsko srce. Gazio je u tijesku potpuno sam i od sveg naroda nije bilo nikoga tko bi bio s Njim. Dok su vojnici obavljali svoj zastrašujući posao, a On podnosio najstrašniju bol, Isus se molio za svoje neprijatelje: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Luka 23,34) Ta Kristova molitva za Njegove neprijatelje obuhvatila je svijet, svakog grešnika koji je ikada živio, sve do svršetka vremena.
Nakon što je Isus pribijen na križ, nekoliko snažnih ljudi Ga je podiglo i vrlo grubo postavilo na unaprijed pripremljeno mjesto nanijevši time najstrašniju patnju Božjem Sinu. Sada je nastupila strašna scena. Svećenici, narodni vođe i književnici zaboravili su dostojanstvo svojih svetih odgovornosti i pridružili se rulji u ismijavanju i izrugivanju umirućeg Božjeg Sina govoreći: „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!“ (Luka 23,37) Neki su međusobno ponavljali, podrugujući se: „Druge je spasio, sebe ne može spasiti!“ (Marko 15,31) Hramski dostojanstvenici, bešćutni vojnici, nepokajani zlikovac na križu, prostaci i okrutni ljudi u mnoštvu – svi su se sjedinili u vrijeđanju Krista.
Zlikovci koji su raspeti s Isusom trpjeli su jednako tjelesno mučenje kao i On. Ali samo je jedan otvrdnuo i postao očajan i prkosan u svojoj muci. Prihvatio je ruganje svećenika i usmjerio ga protiv Isusa govoreći: „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Luka 23,39) Drugi osuđenik nije bio okorjeli zločinac. Kad je čuo podrugljive riječi sudionika u zajedničkom zločinu, „ovoga prekoravaše: ‘Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini’“ (Luka 23,40.41). Tada, kad se svojim srcem priklonio Kristu, nebeska je svjetlost preplavila njegov um. U izranjavanom i izrugivanom Isusu raspetom na križu on je vidio svojega Otkupitelja, svoju jedinu nadu, i u poniznoj je vjeri zavapio: „‘Isuse, sjeti se mene kad budeš došao kao kralj.’ Isus mu odgovori: ‘Uistinu, ja ti ovo kažem, danas, ti ćeš biti sa mnom u raju.’“ (Luka 23,42.43 – Dretar)
Anđeli su s divljenjem promatrali beskrajnu Isusovu ljubav, koji je, dok je prolazio kroz najstrašniju patnju uma i tijela, mislio samo na druge, a grešnike koji se kaju hrabrio da povjeruju. Dok je prepuštao svoj život smrti, ljubio je izgubljena ljudska bića ljubavlju jačom od smrti. Mnogi koji su bili svjedoci ovih prizora na Golgoti kasnije su shvatili da su ti događaji začeli njihovu vjeru u Krista.
Isusovi neprijatelji sada su nestrpljivo očekivali Njegovu smrt. Zamišljali su da će Njegova smrt zauvijek utišati priče o Njegovoj božanskoj moći i Njegovim zadivljujućim čudima. Sami su sebe uvjeravali da više neće drhtati pred Njegovim utjecajem. Bezosjećajni vojnici koji su razapeli Isusovo tijelo na križ podijelili su Njegovu odjeću među sobom i prepirali se oko jednog odjevnog predmeta istkanog bez šava. Konačno su odlučili da to riješe bacanjem kocke. Nadahnuti tekst je ovaj događaj točno opisao: „Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge. … Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.“ (Psalam 22,17.19)
Pouka o ljubavi prema roditeljima
Isusove su oči promatrale mnoštvo koje se skupilo da svjedoči Njegovoj smrti, a u podnožju križa Isus je gledao Ivana kako pomaže Njegovoj majci Mariji. Ponovno se okrenula prema tom strašnom prizoru ne mogavši više biti podalje od svojega Sina. Posljednja Isusova pouka bila je pouka o ljubavi prema roditelju. Pogledao je bolom shrvano lice svoje majke, a onda Ivana. Pogledavši ponovno svoju majku, rekao je: „‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!’“ (Ivan 19,26) Ivan je Isusove riječi i sveto povjerenje koje mu je ukazao dobro razumio. Smjesta je poveo Isusovu majku i udaljio je od strašnog prizora na Golgoti. Od tog trenutka brinuo se za nju kao što bi to učinio odgovoran sin, i odveo je svome domu. Savršen primjer Kristove sinovske ljubavi nezamračeno svijetli kroz mračna stoljeća. Dok je trpio najžešće mučenje, On nije zaboravio svoju majku, nego je učinio sve potrebno za njezinu budućnost.
Isusova ovozemaljska misija bila je sada gotovo završena. Njegov se jezik osušio te je izgovorio: „Žedan sam!“ (Ivan 19,28) Namočili su spužvu octom i žuči i pružili Mu da pije. Kad je okusio, odbio je. Sada je Gospodar života i slave umirao i plaćao otkupninu za ljudski rod. Prisutnost grijeha koji je na Njega, našu zamjenu, sručio Očev gnjev učinila je čašu koju je ispijao tako gorkom i slomila je srce Božjeg Sina.
Nepravda ljudskoga roda stavljena je na Krista kao našu zamjenu. Smatran je prijestupnikom da bi mogao otkupiti prijestupnike od kazne zakona. Krivnja svakog Adamovog potomka svih vjekova pritiskala je Njegovo srce. Božji gnjev i užasno izražavanje Njegovog nezadovoljstva zbog nepravde ispunilo je zaprepaštenjem dušu Njegovog Sina. U trenutku najstrašnije muke Otac je svoje lice okrenuo od Spasitelja, što je probolo Njegovo ožalošćeno srce, a to ljudska bića nikada neće moći u potpunosti shvatiti. Svaki udarac koji je Božji Sin podnio na križu, kapi krvi koje su tekle s Njegove glave, s Njegovih ruku i stopala, užasni grčevi koji su lomili Njegovo tijelo i neizreciva tjeskoba koja je ispunila Njegovu dušu kad je Otac sakrio od Njega svoje lice, sve nam to poručuje: „Iz ljubavi prema tebi Božji Sin je pristao da na Njemu budu počinjena ta užasna zlodjela. Zbog tebe je uništio vladavinu smrti i otvorio vrata raja i vječnoga života.“ On, koji je svojom riječju utišao bijes valova i hodao po zapjenjenom moru, koji je učinio da đavoli dršću, a bolest bježi od Njegovog dodira, koji je vratio mrtvoga u život i otvorio oči slijepcu, prinio je samoga sebe na križu kao posljednju žrtvu za grešnike. On, nositelj grijeha, podnosi sudsku kaznu za bezakonja i postaje grijehom zbog nas.
Sotona je lomio Isusovo srce svojim svirepim kušnjama. Grijeh, tako omražen u Njegovim očima, nagomilao se na Njega sve dok nije stenjao pod njegovom težinom. Nije čudo da se Njegova ljudska narav tresla u tom užasnom trenutku. Anđeli su zapanjeno promatrali strahovitu patnju Božjega Sina, mnogo veću od tjelesne boli koju je kasnije osjetio. Stanovnici Neba prekrili su svoja lica pred tim zastrašujućim prizorom.
Neživa priroda sažalila se nad ranjenim i umirućim Stvoriteljem. Sunce je odbilo gledati ovaj strašni prizor. Činilo se da su njegove zrake svjetla koje u podne obasjavaju Zemlju neočekivano nestale. Potpuna tama je poput posmrtnog vela obavila križ i neposrednu okolicu. Tama je trajala puna tri sata. U deveti sat strašna se tama uklonila s ljudi, ali je još uvijek obavijala Spasitelja poput plašta. Strašne munje kao da su se sručile na Njega dok je visio na križu. Tada „povika Isus iza glasa: ‘Eloi, Eloi lama sabahtani?’ To znači: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’“ (Marko 15,34)
Svršeno je
Narod je u tišini čekao kraj ovog zastrašujućeg prizora. Sunce je ponovno zasvijetlilo, ali je križ ostao obavijen tamom. Iznenada se tama podigla s križa, a jasnim glasom nalik na trube, koji kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Isus je povikao: „Svršeno je!“ (Ivan 19,30) „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Luka 23,46) Svjetlost je okružila križ, a Spasiteljevo lice zasjalo je slavom kao sunce. Priklonio je glavu na grudi i umro.
U trenutku kad je Isus umro, svećenici su služili u hramu ispred zastora koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama. Iznenada su osjetili da se trese tlo pod njima, a hramski zastor od jakog i bogatog sukna, koje je obnavljano svake godine, od vrha do dna je na dvoje razderala ista bestjelesna ruka koja je pisala riječi osude na zidovima Baltazarove palače.
Isus nije predao svoj život sve dok nije završio djelo koje je došao završiti, a tada je umirućim dahom uzviknuo: „Svršeno je!“ Čuvši te riječi, anđeli su se obradovali što je veliki plan spasenja pobjednički došao kraju. Nebo se radovalo što sada, životom poslušnosti, Adamova djeca konačno mogu biti podignuta u Božju prisutnost. Sotona je pobijeđen i znao je da je njegovo kraljevstvo izgubljeno.
Ukop
Ivan je bio zbunjen i nije znao što učiniti s tijelom voljenoga Učitelja. Zadrhtao je na pomisao da bi Ga grubi i bezosjećajni vojnici mogli staviti u nečasni grob. Znao je da od židovskih vođa neće dobiti nikakvu uslugu, a imao je i malo nade da bi išta dobio od Pilata. Ali u ovom hitnom slučaju istupili su Josip i Nikodem. Obojica su bili članovi Velikog vijeća i poznavali su se s Pilatom. Obojica su bili bogati i utjecajni. Obojica su bili odlučni u tome da Isusovo tijelo treba imati dostojanstveni ukop.
Josip je smjelo otišao k Pilatu i zatražio Isusovo tijelo da Ga pokopa. Tada je Pilat dao službeni nalog da Isusovo tijelo bude predano Josipu. Dok je učenik Ivan bio zbunjen i potresen zbog svetih ostataka njegova ljubljenog Učitelja, Josip iz Arimateje vratio se s upraviteljevom naredbom, a Nikodem je, iščekujući povoljan ishod razgovora između Josipa i Pilata, došao sa skupom mješavinom mirte i aloje teškom oko pedeset kilograma. Najčasniji među svim Jeruzalemcima ne bi pri smrti mogao očekivati više poštovanja.
Nježno i s pobožnošću, svojim su vlastitim rukama skinuli Isusovo tijelo s križa. Suze su klizile niz njihovo lice dok su gledali Njegovo izranjavano i izmrcvareno tijelo koje su pažljivo oprali i očistili od ugrušaka krvi. Josip je posjedovao novi grob isklesan u kamenu koji je pripremio za sebe. Bio je smješten blizu Golgote, a sada ga je pripravio da bude Isusov grob. Tijelo je, zajedno s mirisima koje je Nikodem donio, pomnjivo umotano u laneno platno, a trojica učenika ponijela su svoj dragocjeni teret u novi grob u kojemu još nitko nikada nije bio pokopan. Tamo su ispravili unakažene udove i preklopili ranjene ruke na beživotne grudi. Galilejske su se žene približile da bi vidjele je li učinjeno sve što se može učiniti za beživotno tijelo njihovog voljenog Učitelja. Zatim su vidjele kako je na ulaz u grob navaljen veliki kamen i da je Božji Sin ostavljen da počiva. Žene su ostale posljednje kod križa i bile su posljednje i kod Kristovog groba.
Iako su židovski vlastodršci sproveli svoj đavolski plan da ubiju Božjeg Sina, Kristovom smrću nije ih napustio nemir ni zavist. Radost slatke osvete miješala se s osjećajem stalno prisutnoga straha da bi Njegovo mrtvo tijelo koje leži u Josipovom grobu moglo oživjeti. Stoga „sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: ‘Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: ‘Nakon tri dana uskrsnut ću.’ Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: ‘Uskrsnuo je od mrtvih!’ I bit će posljednja prijevara gora od prve.’“ (Matej 27,62-64) Pilat, jednako kao i Židovi, nije želio da Isus moćno uskrsne da kazni krivce koji su Ga ubili te je skupinu rimskih vojnika prepustio naredbama svećenika. „Reče im Pilat: ‘Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!’ Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu.“ (Matej 27,65.66)
Židovi su shvatili da je prednost imati takvu stražu kod Isusovog groba. Zapečatili su kamen koji je zatvarao grob tako da ga nitko ne može pomaknuti a da se za to ne sazna, te da tako preduhitre učenike u bilo kakvim obmanama vezanima uz Isusovo tijelo. Ali svi njihovi planovi i mjere opreza poslužili su jedino da pobjedu uskrsnuća učine potpunijom i istinu o tome vjerodostojnijom.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 29)