Spasiteljev život na Zemlji bio je život zajednice s prirodom i s Bogom. U toj zajednici On nam je otkrio tajnu životne sile.
Isus je bio marljiv i vrijedan djelatnik. Nikada među ljudima nije živio netko tko je bio tako opterećen odgovornostima. Nikada nitko nije nosio tako teško breme patnje i grijeha cijeloga svijeta. Nikada nitko nije s takvom revnošću radio za dobrobit čovjeka. Štoviše, od Njega su život i zdravlje. Fizički, kao i duhovno, On je predočen žrtvenim janjetom, “nevin i bez mane”. (1. Petrova 1,19) U tijelu kao i u duhu On je bio primjer onoga što je Bog želio da svi ljudi budu slušajući Njegov Zakon.
Dok su ljudi promatrali Isusa, na Njegovom su licu mogli vidjeti spoj božanskog sažaljenja i stvarne moći. Čini se da je bio okružen duhovnim ozračjem. Dok je Njegovo ponašanje bilo nježno i skromno, zadivio je ljude mudrošću koja je bila skrivena, ali koju nije bilo moguće u cijelosti zatajiti.
Tijekom svoje službe stalno je bio progonjen od lukavih i licemjernih ljudi koji su Ga željeli uništiti. Uhode su Ga slijedile, pazeći dobro na Njegove riječi kako bi pronašli povoda da Ga osude. Snažni i visokoobrazovani umovi naroda željeli su Ga zaustaviti u borbi. Ali nikada Ga nisu mogli nadmašiti. Oni su se vratili zbunjeni i postiđeni skromnošću Učitelja iz Galileje. Kristovo je poučavanje odisalo svježinom i snagom kakvu čovjek ranije nikada nije poznavao. Čak su i Njegovi neprijatelji morali priznati: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek.” (Ivan 7,46)
Isusovo djetinjstvo, provedeno u siromaštvu, nije bilo pokvareno izvještačenim navikama pokvarenog doba. Radeći za tesarskim stolom, noseći terete života u domu, učio je pouke poslušnosti i truda. On je nalazio razonodu u prirodi, prikupljajući znanje i trudeći se prodrijeti u njezine tajne. On je proučavao Božju riječ; ali su trenuci Njegove najveće sreće bili kad je imao priliku otići iz okružja svog rada i uputiti se u polja, da u tihim dolinama razmišlja, i da na padini brda ili među šumskim drvećem održava zajednicu s Bogom. Rano jutro Ga je često zateklo na nekom osamljenome mjestu, gdje je razmišljao, istraživao Pisma ili se molio. Pjesmom je dočekivao prve zrake zore. Pjesmama zahvalnosti unosio je vedrinu u svoj rad, donosio nebesku radost iscrpljenima i razočaranima.
Za vrijeme svoje službe Isus je veliki dio vremena provodio pod vedrim nebom. Od mjesta do mjesta putovao je pješice, a mnoge od svojih propovijedi održavao je u hramu prirode. Dok je pripremao svoje učenike, On je često odlazio iz gradske gužve u tišinu polja, jer je želio da i okružje u kojem se nalazi bude što je moguće više u skladu s Njegovim poukama o jednostavnosti, vjeri i samoodricanju. Pod bogatim krošnjama drveća, na gorskoj padini nedaleko od Galilejskog jezera dvanaestorica su bila pozvana u apostolsku službu, gdje je održana i poznata propovijed na Gori.
Isus je rado okupljao narod oko sebe pod modrinom neba, na padini obrasloj travom ili na obali kraj jezera. Okružen djelima što ih je sam stvorio, On je ovdje mogao upraviti njihove misli od onoga što je umjetno k onome što je prirodno. U rastu i razvitku prirode otkrivena su načela Njegova kraljevstva. Kad bi ljudi podignuli oči k brežuljcima što ih je Bog stvorio i kad bi promatrali zadivljujuća djela Njegove stvaralačke ruke, mogli bi naučiti dragocjene pouke božanske istine. Pouke božanskog Učitelja će se u njihovoj budućnosti tako ponavljati u onome što se odigrava u prirodi. Tako je um bivao oplemenjen, a srce je nalazilo odmor.
Učenici koji su surađivali s Isusom u Njegovu djelu često su od Njega dobivali određeno vrijeme u kojemu su mogli posjetiti svoje domove i odmoriti se; dok su njihova nastojanja da Krista odvrate od Njegova neprekidnog rada bila uzaludna. Cijeli dan On je služio mnoštvu što je dolazilo k Njemu, dok je uvečer ili rano u zoru odlazio u gorsko svetište, gdje je održavao zajednicu sa svojim Ocem.
Često je Isus, kroz svoj stalni rad i u sukobu s neprijateljstvima i lažnim učenjem židovskih vođa, bivao toliko izmoren da su se Njegova majka, braća i sami učenici uplašili da će tako uništiti svoj život. Ali kad bi se vraćao sa sati provedenih u molitvi, koji su označavali završetak napornog dana, oni su na Njegovu licu vidjeli odraz mira, svježine, života i sile koji su, kako se moglo zaključiti, prožimali cijelo Njegovo biće. Sa sati provedenih s Bogom u samoći svakog jutra donosio je ljudima svjetlost s nebeskog prijestolja.
Po povratku s prvog misionarskog putovanja svojih učenika, Isus im je dao nalog: “Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite.” Učenici su se bili vratili, ispunjeni radošću zbog uspjeha što su ga postigli u radu kao vjesnici evanđelja, kad je do njih doprla vijest o smrti Ivana Krstitelja od Herodove ruke. Ovo je za njih bilo gorko iskustvo. Isus je znao da je time što je dopustio da Ivan Krstitelj ostane u zatvoru stavio njihovu vjeru na vrlo tešku kušnju. On je gledao njihova ožalošćena lica, ovlažena suzama, s nježnošću punom razumijevanja. Suze su bile u Njegovim očima i glasu, kad im je rekao: “Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite.” (Marko 6,31)
Kod Betsaide, na sjeveru Galilejskog jezera, nalazilo se jedno osamljeno područje, koje je izgledalo divno u svježem zelenilu proljeća, i ono je za Isusa i Njegove učenike bilo ugodno skrovište. Oni su krenuli prema tom mjestu čamcem preko jezera. Ovdje će se, daleko od zamornog mnoštva, moći odmoriti. Tu su učenici mogli slušati Kristove riječi, neometani prkošenjem i klevetama farizeja i književnika. Nadali su se da će ovdje kratko vrijeme moći uživati u zajednici s Učiteljem.
Isus je sa svojim voljenim učenicima imao na raspolaganju samo vrlo kratko vrijeme. Kako li su ti trenuci za njih bili dragocjeni! Oni su razgovarali o djelu evanđelja i o mogućnostima uspješnijeg rada u druženju s ljudima. Dok im je Isus otvarao riznice istine, oni su osjećali struju božanske moći i bili su ispunjeni nadom i hrabrošću.
Ali mnoštvo je ponovno tragalo za Isusom. Budući da su pretpostavili da je otišao na svoje uobičajeno mjesto odmora, oni su došli na mjesto gdje je Isus bio sa svojim učenicima. Njegova nada da će imati bar jedan sat odmora nije se ispunila. Ali u dubini svog čistog, milostivog srca, Dobri je Pastir imao samo ljubav i razumijevanje za ove uznemirene i žedne duše. Cijeli je dan služio njihovim potrebama, a uvečer ih otpustio da idu svojim domovima i da se odmore.
U životu, potpuno posvećenom dobru drugih, Spasitelj je znao da mora prekinuti stalnu aktivnost i suočavanje s ljudskim potrebama, kako bi se odmorio i uživao stalnu zajednicu sa svojim Ocem. I dok je mnoštvo što Ga je slijedilo odlazilo, Isus se uputio u brda gdje je, u samoći s Bogom, podizao svoju dušu u molitvi za ove napaćene grešne ljude.
Kad je Isus svojim učenicima rekao da je žetva velika a poslenika malo, On nije od njih tražio da neprekidno rade, već im je dao nalog: “Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.” (Matej 9,38) Svojim umornim suradnicima današnjih dana On izgovara riječi sućuti, isto onako stvarno kao i svojim prvim učenicima: “Dođite vi sami napose, na samotno mjesto, te se malo odmorite.”
Svima koji se uče u Gospodnjoj školi treba određeno vrijeme kad će, u zajednici s Bogom, ispitivati svoja srca u hramu prirode. Neka se u njima otkrije život koji nije u skladu sa svijetom, njegovim običajima i navikama; njima treba osobno iskustvo da bi doznali što je Božja volja. Mi moramo osobno čuti Njegov glas kako govori našim srcima. Kad svaki drugi glas prestane i kad mi u tišini čekamo, ta “tišina u duši” čini da Božji glas postane razgovijetnijim. On nas poziva: “Prestanite i znajte da sam ja Bog.” (Psalam 46,10) Ovo je uspješna priprema za svaki rad za Boga. Onaj tko na ovaj način primi osvježenje, bit će okružen ozračjem svjetlosti i mira usred užurbanosti, napetosti i obveza ovoga života. On će primiti novi dar tjelesne i umne snage. Njegov će život odisati miomirisom; u njemu će se otkriti božanska sila koja će vršiti utjecaj na ljudska srca.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 3)