Dok je Isus, Kralj slave, ležao u grobu, učenici su u subotu odmarali, oplakujući smrt svojega Gospodina. Kako se noć približavala, postavljeni su vojnici da čuvaju Isusovo mjesto počivanja, a iznad tog svetog mjesta nevidljivo su lebdjeli anđeli. Noć je sporo odmicala i dok je još bio mrak, anđeli čuvari znali su da se bliži trenutak da Sin Božji, njihov voljeni Zapovjednik, bude oslobođen. Dok su s najdubljim osjećajima čekali trenutak Njegove pobjede, s Neba je brzo doletio jedan moćni anđeo. Njegovo je lice bilo svijetlo kao munja, a njegova odjeća bijela kao snijeg. Svjetlost kojom je zračio raspršila je tamu pred njim, a zli anđeli koji su pobjedonosno zahtijevali Isusovo tijelo pobjegli su od užasa zbog njegovog sjaja i slave. Jedan od anđela koji je svjedočio prizoru Kristovog poniženja i bdio nad Njegovim počivalištem priključio se pristiglom anđelu te su obojica sišla u grob. Kad su se približili, Zemlja je uzdrhtala i zatresla se. Nastao je velik potres.
Strah je obuzeo rimsku stražu. Gdje je sada bila njihova moć da sačuvaju Isusovo tijelo? Nisu razmišljali o svojoj dužnosti niti o učenicima koji bi Ga kradom odnijeli. Kad ih je obasjao anđeoski sjaj svjetliji od sunca, rimski su stražari popadali na tlo kao mrtvi. Jedan od anđela zgrabio je veliki kamen, odgurnuo ga od vrata groba i sjeo na njega. Drugi je ušao u grob i odmotao Isusovu glavu.
„Tvoj Otac te zove“
Tada je glasom koji je potresao Zemlju nebeski anđeo povikao: „O, Sine Božji, Tvoj Otac Te zove! Izađi!“ Smrt više nije mogla zadržati vlast nad Njim. Isus je ustao iz mrtvih kao slavni Pobjednik. Anđeli su u svečanom strahopoštovanju promatrali prizor. I kako je Isus izlazio iz groba, ovi blistavi anđeli poklonili su se do Zemlje obožavajući Ga i pozdravljajući pjesmama pobjede i uspjeha.
Pred svijetlom, prodornom svjetlošću nebeskih anđela, Sotonini su anđeli bili prisiljeni pobjeći svome kralju i s gorčinom su mu se požalili da im je njihov plijen silom otet i da je Onaj kojega su toliko mrzili uskrsnuo iz mrtvih. Sotona i njegovi anđeli su likovali kad je Gospodar života njihovom moći nad palim čovjekom položen u grob. No njihov pakleni uspjeh trajao je kratko. Budući da je Isus izašao iz svoje grobne tamnice kao veličanstveni pobjednik, Sotona je shvatio da će na kraju on sam umrijeti, a njegovo kraljevstvo pripast će Isusu, koji na njega ima pravo. Tugovao je i bjesnio što, unatoč svom njegovu trudu, Isus nije pobijeđen, nego je otvorio čovjeku put spasenja, i tko god bude išao tim putem, bit će spašen.
Zli anđeli su se sa svojim zapovjednikom sastali da bi razmotrili što još mogu učiniti protiv Božje vladavine. Sotona je svojim slugama naredio da odu vodećim svećenicima i starješinama. Rekao im je: „Uspjeli smo ih zavesti, zaslijepiti im oči i otvrdnuti im srca protiv Isusa. Uvjerili smo ih da je On varalica. Ova rimska straža će pronijeti novost da je Krist uskrsnuo. Mi smo naveli svećenike i starješine da zamrze Isusa i da Ga ubiju. Sada spriječite da se sazna da je Isus uskrsnuo, jer bi ih narod kamenovao što su ubili nevinog čovjeka.“
Izvješće rimskih stražara
Kad su nebeski anđeli napustili grob, a svjetlost i slava nestale, rimski su se stražari usudili podići glave i pogledati oko sebe. Bili su zapanjeni kad su vidjeli da je kamen odgurnut od groba i da Isusova tijela nema. Požurili su u grad da izvijeste svećenike i starješine o onome što su vidjeli. Kad su te ubojice čule veličanstveno izvješće, bljedilo je prekrilo njihova lica. Obuzeo ih je užas pri pomisli što im je činiti. Ako je izvješće istinito, oni su izgubljeni. Za trenutak su tiho sjedili pogledavajući lice jedan drugoga ne znajući što da čine ni što da kažu. Ako prihvate izvješće, bila bi to osuda njih samih. Tada su se povukli da se posavjetuju o tome što učiniti. Ako se izvješće, razmišljali su, proširi među narodom, oni koji su Krista predali na smrt bit će ubijeni kao Njegovi ubojice.
Odlučili su da vojnike podmite kako bi sačuvali tajnu. Svećenici i starješine dali su im povelik iznos novca rekavši im: „Recite: ‘Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.’“ (Matej 28,13) A kad su stražari upitali što će im se dogoditi zato što su stražareći spavali, židovski vođe obećali su da će uvjeriti upravitelja da im se ništa ne dogodi. Zbog novca su rimski stražari prodali svoj obraz i složili se da poslušaju savjet svećenika i starješina.
Prvi plodovi otkupljenja
Kad je Isus viseći na križu povikao: „Svršeno je“ (Ivan 19,30), stijene su se rastvorile, Zemlja potresla, a neki od grobova su se otvorili. Kad je ustao Pobjednik nad smrću i grobom, kad se Zemlja zaljuljala, a nebeska slava obasjala sveto mjesto, mnogi od mrtvih pravednika, poslušni Njegovom pozivu, izašli su iz svojih grobova i svjedočili da je On ustao. Ovi miljenici, uskrsli sveti, izašli su proslavljeni. Bili su odabranici i sveti pojedinci iz svih vjekova, od stvaranja do Kristovih dana. Dok su se židovski vođe trudili zatajiti činjenicu o Kristovom uskrsnuću, Bog je odabrao da iz njihovih grobova uskrisi skupinu koja će svjedočiti da je Isus uskrsnuo i objavljivati Njegovu slavu.
Ovi uskrsli razlikovali su se izgledom i stasom. Neki su bili ljepši od drugih. Rečeno mi je da su stanovnici Zemlje degenerirali, izgubili svoju snagu i ljepotu. Sotona ima vlast nad bolešću i smrću, i tijekom stoljeća ti su učinci sve očitiji, a Sotonina moć sve vidljivija. Oni koji su živjeli u doba Noe i Abrahama bili su izgledom kao anđeli, lijepi i snažni. Ali svaki sljedeći naraštaj bio je sve slabiji i bolesniji, a njihov život sve kraći. Sotona je naučio kako ugroziti i oslabiti ljudski rod.
Oni koji su izašli iz groba nakon Isusova uskrsnuća i pojavili se pred mnogima rekli su da je žrtva prinesena za čovjeka dovršena, da je Isus, kojega su Židovi raspeli, ustao iz mrtvih. Svoje su riječi dokazivali govoreći: „Mi smo ustali s Njim.“ Iznosili su svoje svjedočanstvo da su Njegovom moćnom silom oni pozvani iz svojih grobova. Unatoč lažnim izvještajima koji su kružili, naporima Sotone, njegovih anđela i vodećih svećenika, Kristovo uskrsnuće nije moglo biti zatajeno. Njegova sveta zajednica, koja je izašla iz grobova, širila je čudesnu, radosnu vijest. Također, sam Isus pokazao se svojim zabrinutim i obeshrabrenim učenicima, odagnao im strah i donio radost i sreću.
Žene kod groba
Rano ujutro prvoga dana tjedna, dok još nije sasvim svanulo, pobožne žene došle su na grob noseći miomirise da bi pomazale Isusovo tijelo. Našle su težak kamen odgurnut u stranu, a Isusovog tijela nije bilo. Srca su im klonula jer su se pobojale da su tijelo odnijeli njihovi neprijatelji. Odjednom su ugledale dva anđela u bijelom blistavih i sjajnih lica. Ova nebeska bića znala su zbog čega su žene došle i odmah su im rekli da Isus nije ovdje. Uskrsnuo je, a one mogu vidjeti samo mjesto gdje je ležao. Rekli su im da odu i kažu Njegovim učenicima da će On otići pred njih u Galileju. Uplašene, ali s velikom radošću, žene su se žurno vraćale ožalošćenim učenicima i rekle im ono što su vidjele i čule.
Učenici nisu mogli povjerovati da je Krist uskrsnuo, ali su potrčali ka grobu zajedno sa ženama koje su ih izvijestile. Vidjeli su da Isusa nema u grobu. Vidjeli su Njegovu posmrtnu odjeću, ali nisu mogli vjerovati radosnoj vijesti da je On uskrsnuo iz mrtvih. Vratili su se kući zadivljeni onime što su vidjeli i izvješćem koje su im žene donijele.
Ali Marija je izabrala da se zadrži kod groba razmišljajući o onome što je vidjela i osjetila se uznemirenom pri pomisli da je možda prevarena. Osjećala je da je čekaju nove kušnje. Njezina je tuga ponovno izbila te je briznula u gorak plač. Sišla je u grob da bi ponovno provjerila, i u njemu je vidjela dva anđela obučena u bijelo. Jedan je sjedio na mjestu gdje je Isusu počivala glava, a drugi gdje su bile Njegove noge. Nježno joj je progovorio i upitao je zašto plače. Odgovorila je: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.“ (Ivan 20,13)
„Nemoj me se dodirnuti“
Kako se okrenula od groba, opazila je Isusa kako stoji blizu nje, ali Ga nije prepoznala. Progovorio joj je nježno je pitaju ći zašto je tako tužna i koga traži. Pretpostavljajući da je On vrtlar, molila Ga je da ako je On odnio njezinog Gospodina, da joj kaže gdje Ga je položio kako bi Ga ona uzela. Tada joj je Isus progovorio svojim nebeskim glasom, rekavši: „Marija!“ Ona je prepoznala taj dragi glas i brzo uzvratila: „Učitelju!“ U svojoj radosti poželjela Ga je zagrliti, ali Isus je rekao: „Nemoj me se dodirnuti, jer još nisam uzašao k Ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj i kaži im: ‘Uzlazim k Ocu svojemu i Ocu vašemu, Bogu svojemu i Bogu vašemu.’“ (Ivan 20,16.17 – Šarić) Presretna, požurila je učenicima s radosnom viješću. Isus se brzo uznio k svome Ocu da s Njegovih usana čuje da je On prihvatio žrtvu i da primi svu vlast u Nebu i na Zemlji.
Anđeli su poput oblaka okružili Božjeg Sina i povikali vječnim dverima da se uzdignu da bi Kralj slave mogao ući. Vidjela sam da Isus, dok je sa slavnim nebeskim stanovnicima bio u Božjoj prisutnosti i okružen Njegovom slavom, nije zaboravio svoje učenike na Zemlji. Od svojega Oca primio je silu da bi se mogao vratiti i dati je njima. Istoga dana On se vratio i pokazao se svojim učenicima. Dopustio im je da Ga dodirnu jer je već uzašao k svome Ocu i primio silu.
Tomina sumnja
U tom trenutku Toma nije bio prisutan. Nije želio ponizno prihvatiti izvješće učenika, nego je čvrsto i samopouzdano ustvrdio da neće vjerovati sve dok ne bude mogao staviti svoje prste u rane od čavala i svoju ruku na bok gdje se nalazio ubod koplja. Na taj je način pokazao manjak povjerenja u svoju braću. Kad bi svatko zahtijevao iste dokaze, nitko danas ne bi prihvatio Isusa niti bi vjerovao u Njegovo uskrsnuće. Ali bila je Božja volja da oni koji nisu osobno mogli vidjeti i čuti uskrslog Spasitelja trebaju prihvatiti izvješće učenika.
Bog nije bio zadovoljan Tominim nevjerovanjem. Kad se Isus ponovno sreo s učenicima, Toma je bio među njima, a kad je vidio Isusa, povjerovao je. Ali budući da je izjavio da neće biti zadovoljan dok ne dodirne ono što vidi, Isus mu je pružio dokaz koji je želio. Toma je uzviknuo: „Gospodin moj i Bog moj!“ Ali Isus mu uzvraća na njegovo nevjerovanje riječima: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Ivan 20,28.29)
Propast Kristovog ubojice
Kako su se novosti širile od mjesta do mjesta i od grada do grada, židovski su se vođe bojali za svoje živote te su svoju mržnju prema učenicima prikrivali. Njihova je jedina nada bila da se njihov lažni izvještaj proširi. Oni koji su željeli da ta laž bude istina, prihvatili su je. Pilat je uzdrhtao kad je čuo da je Isus uskrsnuo. Nije posumnjao u izvješće koje je primio i od tada ga je mir zauvijek napustio. Zbog svjetovne časti, iz straha da izgubi svoj položaj i svoj život, dosudio je Isusu smrt. Sada je bio potpuno uvjeren da je kriv; ne toliko zbog krvi nevinog čovjeka, već Božjeg Sina. Pilatov život ostao je do kraja bijedan. Očaj i bol skršili su u njemu svaku nadu i životnu radost. Odbijao je utjehu i umro najbjednijom smrću.
Četrdeset dana s učenicima
Sa svojim učenicima Isus je ostao četrdeset dana i pričinjavao im je radost i zadovoljstvo otkrivajući im potpunije stvarnost Božjeg kraljevstva. Ovlastio ih je da raznose svjedočanstvo o onome što su vidjeli i čuli o Njegovoj patnji, smrti i uskrsnuću. Trebali su govoriti da se On žrtvovao zbog grijeha da bi svi koji žele mogli doći k Njemu i naći život. S istinskom nježnošću rekao im je da će biti proganjani i zlostavljani, ali da će utjehu moći naći u prisjećanju na svoje iskustvo i sjećanju na riječi koje im je On govorio. Rekao im je da je pobijedio Sotonine kušnje i ostvario pobjedu kroz suđenje i muku. Sotona više neće imati moć nad Njim, ali će svoje kušnje usmjeriti na njih i na sve koji će povjerovati u Njegovo ime. No i oni će moći pobijediti kao što je pobijedio On. Svoje učenike je obdario silom da čine čuda i rekao im je da će ih unatoč tomu zli ljudi progoniti, da će im On s vremena na vrijeme slati svoje anđele da ih izbave, ali njihovi im životi ne mogu biti oduzeti dok ne ispune svoju zadaću. Tada bi od njih moglo biti zatraženo da svoje svjedočanstvo koje su pronosili zapečate svojom krvlju.
Njegovi zabrinuti sljedbenici oduševljeno su slušali Njegove pouke iskreno se radujući svakoj riječi koja je izlazila iz Njegovih svetih usta. Sada su pouzdano znali da je On Spasitelj svijeta. Njegove su riječi ulazile duboko u njihova srca te su se ispunili tugom što će se uskoro morati rastati od svojeg nebeskog Učitelja i što više s Njegovih usana neće čuti Njegove utješne i predivne riječi. Kad im je Isus rekao da On ide da bi im pripremio mjesto, da će opet doći i uzeti ih da bi mogli zauvijek biti s Njim, njihova je srca ponovno obuzela toplina ljubavi i velikog oduševljenja. On im je također obećao poslati Utješitelja, Svetoga Duha, da ih vodi u cjelovitu istinu. „Zatim … podiže ruke pa ih blagoslovi.“ (Luka 24,50)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 30)