Tijekom cijele svoje službe Izaija je objavljivao jasnu Božju namjeru prema neznabošcima. I drugi proroci su spominjali ovaj božanski plan, ali njihove poruke nisu uvijek bile pravilno shvaćene. I zato je Izaiji bilo povjereno da Judi potpuno razotkrije istinu da će se u Božji Izrael ubrojiti i mnogi koji nisu Abrahamovi potomci po tijelu. Ovo naučavanje nije bilo u skladu s teologijom njegovog vremena, ali on je neustrašivo objavljivao poruku koju je dobio od Boga i tako unosio nadu u mnoga srca koja su čeznula za duhovnim blagoslovima obećanima Abrahamovom potomstvu.
Apostol neznabožaca u svojoj poslanici vjernicima u Rimu, skreće našu pozornost na tu značajku Izaijinog propovijedanja. „Izaija se osmjeljuje reći:“ – kaže Pavao – „‘Našli su me oni koji me nisu tražili, i objavio sam se onima koji nisu pitali za me.“ (Rimljanima 10,20)
Često su Izraelci bili naizgled nesposobni ili nespremni da shvate namjeru koju Bog ima s neznabošcima. A upravo ih je ta namjera učinila izdvojenim narodom i uspostavila ih kao neovisan narod među svim narodima na Zemlji. Abraham, njihov praotac, kojemu je prvome bilo upućeno zavjetno obećanje, bio je pozvan da napusti svoju rodbinu i da ode u daleke krajeve kako bi mogao odnijeti svjetlost neznabošcima. Iako je u obećanje, koje je dobio, bilo uključeno i potomstvo brojno kao pijesak na morskoj obali, nikakva sebična namjera nije stajala iza obećanja da će on postati osnivač velikog naroda u kanaanskoj zemlji. U Božji Savez s njim su bili uključeni i svi narodi na Zemlji. Gospodin je obećao: „Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.“ (Postanak 12,2.3)
Prilikom obnavljanja Saveza, kratko vrijeme prije Izakovog rođenja, Bog je ponovno objavio svoju namjeru prema ljudskom rodu. „Te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati“ – glasilo je Gospodnje obećanje koje se odnosilo na dijete obećanja (Postanak 18,18). A kasnije je nebeski posjetitelj još jednom izjavio: „Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.“ (Postanak 22,18)
Sveobuhvatni uvjeti ovoga Saveza bili su poznati Abrahamovoj djeci i djeci njihove djece. Izraelci su i bili izbavljeni iz egipatskog ropstva da bi mogli biti na blagoslov narodima i da bi se Božje ime razglasilo „po svoj zemlji“ (Izlazak 9,16). Ako budu poslušni Božjim zahtjevima, po mudrosti i razumu bit će daleko ispred ostalih naroda; ali ova se prednost mogla osigurati i sačuvati jedino zato da bi se ispunila Božja namjera prema „svim narodima na zemlji“.
Čudesna djela Providnosti tijekom oslobađanja Izraela iz egipatskog ropstva i zauzimanja obećane zemlje navela su mnoge neznabošce da priznaju Izraelovog Boga kao svojega vrhovnog Vladara. „Kad pružim ruku svoju na Egipat“ – glasilo je obećanje – „i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve“ (Izlazak 7,5) Čak je i oholi faraon bio prisiljen priznati Gospodnju moć. „Idite!“ požurivao je Mojsija i Arona. „Odajite štovanje Jahvi … pa i mene blagoslovite! „ (Izlazak 12,31.32)
Prilikom svojega napredovanja, Izraelove čete ustanovile su da je glas o velikim djelima hebrejskog Boga išao pred njima, i da su neki neznabošci počinjali shvaćati da je samo On pravi Bog. U pokvarenom Jerihonu, neznaboškinja je posvjedočila: „Jahve, Bog vaš – on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.“ (Jošua 2,11) Spoznaja o Bogu, koja je tako doprla i do nje, osigurala joj je izbavljenje. „Vjerom … Rahaba ne poginu s nevjernicima. „ (Hebrejima 11,31) Njezino obraćenje nije bio neki izdvojeni slučaj božanske milosti prema idolopoklonicima koji su priznali Njegov božanski autoritet. Usred zemlje, mnogobrojna skupina – Gibeonci – odbacila je neznaboštvo i sjedinila se s Izraelom, dobivši tako udio u blagoslovima Saveza.
Bog ne priznaje nikakve razlike na temelju nacionalnosti, rase ili kaste. On je Stvoritelj cijeloga čovječanstva. Svi ljudi pripadaju istoj obitelji po stvaranju, i svi su jedno po otkupljenju. Isus je došao razrušiti svaki zid razdvajanja i otvoriti sve odjele predvorja Hrama kako bi svaka duša slobodno mogla doći k Bogu. Njegova ljubav je tako široka, tako duboka i tako potpuna da svuda prodire. Ona uzdiže iz područja Sotonina utjecaja one koji su bili zavedeni njegovim prijevarama, i stavlja ih nadohvat Božjeg prijestolja, prijestolja koje je okruženo dugom obećanja. U Kristu nema Židova ni Grka, roba ni slobodnjaka.
U godinama nakon zauzimanja obećane zemlje, blagoslovljene Gospodnje namjere o spasenju neznabožaca skoro su potpuno bile zaboravljene, i zato je postalo važno da Bog ponovno objavi svoj plan. „Spomenut će se i Jahvi se vratit svi krajevi zemlje“ – nadahnuto je pjevao psalmist – „pred njim će nice pasti sve obitelji pogana.“ „Nek dođu velikani iz Egipta, Etiopija nek pruži ruke Bogu!“ „Tad će se pogani bojati, Jahve, imena tvojega, i svi kraljevi zemlje slave tvoje.“ „Nek se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Jahvu. Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda da čuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane, da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu, kad se narodi skupe i kraljevstva da služe Jahvi.“ (Psalam 22,28; 68,32; 102,16.19-23)
Da je Izrael opravdao sveto povjerenje, svi narodi svijeta sudjelovali bi u njegovim blagoslovima. Ali srca onih kojima je bilo povjereno poznavanje spasonosne istine, ostala su ravnodušna prema potrebama bližnjih. Kad se izgubila iz vida Božja namjera, na neznabošce se počelo gledati kao na ljude koji se nalaze izvan okrilja Njegove milosti. Svjetlo istine bilo je uskraćeno i prevladala je tama. Narodi su bili prekriveni velom neznanja, Božja ljubav je bila jedva poznata, a cvjetali su zabluda i praznovjerje.
S takvim okolnostima suočio se Izaija kad je bio pozvan u proročku službu; ipak se nije obeshrabrio, jer su mu u ušima još odjekivali pobjedonosni zborovi anđela oko Božjeg prijestolja: „Puna je sva zemlja Slave njegove!“ (Izaija 6,3) Njegova je vjera ojačala kad je dobio viđenja o slavnim pobjedama Božje crkve, kad će se „zemlja ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora“ (Izaija 11,9). „Zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše“ trebao je konačno biti uništen (Izaija 25,7). Božji Duh je trebao biti izliven na svako tijelo. Oni koji su gladni i žedni pravednosti trebali su biti ubrojeni među pripadnike Božjeg Izraela. „Rast će kao trava pokraj izvora, kao vrbe uz vode tekućice“ – kazao je prorok. „Jedan će reći: ‘Ja sam Jahvin’, drugi će se zvati imenom Jakovljevim. Treći će sebi na ruci napisati: ‘Jahvin’ i nazvat će se imenom Izraelovim.“ (Izaija 44,4.5)
Proroku je bilo dano otkrivenje o Božjem blagotvornom planu da raseli nepokajane Judejce među narode na Zemlji. „Zato će narod moj poznati moje ime, i shvatit će, u onaj dan, da sam ja koji govorim: ‘Evo me!’“ – objavio je Gospodin (Izaija 52,6). I nisu samo oni trebali naučiti pouku o poslušnosti i povjerenju, već su i u mjestima svojega izgnanstva trebali prenositi drugima spoznaju o živom Bogu. Mnogi su Ga stranci trebali naučiti voljeti kao svojega Stvoritelja i svojeg Otkupitelja; trebali su početi svetkovati Njegov sveti subotnji dan kao spomen na Njegovu stvaralačku moć, i kad On bude „ogolio svetu svoju mišicu pred očima svih naroda“ da svoj narod oslobodi iz ropstva, „svi krajevi zemaljski“ ugledat će Božje spasenje (Izaija 52,10. Mnogi od tih obraćenika iz neznaboštva poželjet će se potpuno sjediniti s Izraelcima i pratiti ih kad se budu vraćali u Judeju. Nije bilo razloga da bilo tko od njih kaže: „Jamačno će me Jahve odvojiti od svojega naroda“ (Izaija 56,3), jer je Bog preko svojega proroka objavio svima koji se predaju Njemu i budu poštovali Njegov Zakon da će se ubrajati u duhovni Izrael – u Njegovu Crkvu na Zemlji.
„A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu da mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode. Riječ je Gospoda Jahve koji sabire raspršene Izraelce: ‘Sabrat ću ih još povrh onih koji su već sabrani.’“ (Izaija 56,6-8)
Proroku je bilo dopušteno da pogleda unaprijed kroz vjekove u vrijeme dolaska obećanoga Mesije. Isprva je vidio samo „mrak i stravu, svuda tminu tjeskobnu“ (Izaija 8,22). Mnogi koji su čeznuli za svjetlošću istine, pošli su za lažnim učiteljima i zalutali u tajanstvenim labirintima filozofije i spiritizma, drugi su se pouzdali u obličje pobožnosti, ali nisu unijeli pravu svetost u svoj svakidašnji život. Stanje je izgledalo beznadno, ali se prizor ubrzo promijenio i pred očima proroka ukazala se prekrasna slika. Vidio je kako se rađa Sunce pravednosti noseći zdravlje na svojim krilima, i, pun divljenja, on je uzviknuo: „U vrijeme posljednje on će postaviti Put uz more, s one strane Jordana – Galileju pogansku. Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.“ (Izaija 8,24; 9,1)
To slavno Svjetlo svijeta trebalo je donijeti spasenje svakom koljenu i jeziku, plemenu i narodu. O djelu koje mu je predstojalo, prorok je čuo vječnoga Oca kako govori: „Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš. … U vrijeme milosti ja ću te uslišiti, u dan spasa ja ću ti pomoći. Sazdao sam te i postavio za Savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da kažeš zasužnjenima: ‘Iziđite!’ a onima koji su u tami: ‘Dođite na svjetlo!’ … Gle, jedni dolaze izdaleka, drugi sa sjevera i sa zapada, a neki iz zemlje sinimske.“ (Izaija 49,6.8.9.12)
Gledajući još dalje u budućnost, prorok je vidio doslovno ispunjenje ovih slavnih obećanja. Vidio je nositelje Radosne vijesti o spasenju kako odlaze do najudaljenijih krajeva zemlje, svakom plemenu i puku. Čuo je Gospodina kako govori o evanđeoskoj Crkvi (simbolički predstavljenoj Jeruzalemom – prim. prev.): „Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti, i kao potok nabujali bogatstvo naroda“ i kako joj zatim daje nalog: „Raširi prostor svog šatora, razastri, ne štedi platna svog prebivališta, produži mu užeta, kolčiće učvrsti! Jer proširit ćeš se desno i lijevo. Tvoje će potomstvo zavladat narodima.“ (Izaija 66,12; 54,2.3)
Gospodin je objavio proroku da će poslati svoje svjedoke „narodima u Taršiš, Put, Lud … Tubal i Javan – k dalekim otocima …“ (Izaija 66,19).
„Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!“ (Izaija 52,7)
Prorok je čuo Božji glas kako poziva svoju Crkvu na posao koji joj je određen, da bi se pripremio put za objavljivanje Njegovoga vječnog kraljevstva. Poruka je bila neusporedivo jasna:
„Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi,
nad tobom blista Slava Jahvina,
a zemlju, evo, tmina pokriva,
i mrklina narode!
A tebe obasjava Jahve,
i Slava se njegova javlja nad tobom.
K tvojoj svjetlosti koračaju narodi,
i kraljevi k istoku tvoga sjaja.
Podigni oči, obazri se:
svi se sabiru, k tebi dolaze.
Sinovi tvoji dolaze izdaleka,
kćeri ti nose u naručju. …
Zidine će tvoje obnoviti stranci,
i kraljevi njihovi služit će ti.
U svojoj srdžbi ja sam te udario,
al’ u svojoj naklonosti opet ti se smilovah.
Vrata će tvoja biti otvorena svagda,
ni danju ni noću neće se zatvarati,
da propuste k tebi bogatstva naroda
s kraljevima koji ih vode. …
Obratite se k meni da se spasite,
svi krajevi zemlje,
jer ja sam Bog i nema drugoga!“ (Izaija 60,1-4.10.11; 45,22)
Ova proročanstva o velikom duhovnom buđenju u vrijeme velike tame nalaze danas svoje ispunjenje u lancu misionarskih postaja koje se pružaju sve do mračnih krajeva svijeta. Skupine misionara u neznabožačkim zemljama prorok uspoređuje sa zastavicama koje su postavljene da bi se usmjerili oni koji traže svjetlo istine.
Izaija kaže: „U onaj dan: Jahve će drugi put ruku pružiti da otkupi Ostatak svoga naroda … Podignut će stijeg narodima, sabrat će Izraelu prognanike i skupiti Judi raspršene sa sva četiri kraja zemlje.“ (Izaija 11,10-12)
Dan izbavljenja je pred vratima. „Jer Jahve svojim očima gleda po svoj zemlji da bi se ohrabrili oni kojima je srce iskreno prema njemu.“ (2. Ljetopisa 16,9) On u svakome narodu i plemenu vidi muškarce i žene koji se mole za prosvjetljenje i znanje. Njihova je duša nezadovoljna, dugo su se već hranili pepelom. (vidi Izaija 44,20) Neprijatelj svake pravednosti skrenuo ih je s pravoga puta i oni posrću kao slijepci. Ali ostali su pošteni u srcu i žele upoznati bolji put. Iako u dubinama neznaboštva, bez poznavanja pisanog Božjeg zakona i Njegovog Sina Isusa, oni na mnogo načina otkrivaju da božanska sila djeluje na njihov um i karakter.
Katkad su oni, koji nisu imali nikakve spoznaje o Bogu, osim one koju su primili pod utjecajem božanske milosti, bili ljubazni prema Njegovim slugama i štitili ih izlažući opasnosti vlastiti život. Sveti Duh usađuje Kristovu milost u srca mnogih plemenitih tražilaca istine, budeći u njima sklonosti koje su protivne njihovoj naravi, protivne njihovoj ranijoj naobrazbi. „Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka“ (Ivan 1,9), obasjava i njihovu dušu; i to Svjetlo, ako mu se budu pokorili, povest će njihove korake prema Božjem kraljevstvu. Prorok Mihej kaže: „Ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja … izvest će me na svjetlost, gledat ću pravednost njegovu.“ (Mihej 7,8.9)
Nebeski plan spasenja dovoljno je širok da obuhvati cijeli svijet. Bog želi u iscrpljeno čovječanstvo udahnuti dah života. On neće dopustiti nijednoj duši da se razočara ukoliko iskreno čezne za nečim uzvišenijim i plemenitijim od onoga što joj svijet može ponuditi. On svoje anđele neprestano šalje onima koji se, iako u vrlo nepovoljnim okolnostima, u vjeri mole da ih obuzme neka sila, uzvišenija od njihove, i da im donese izbavljenje i mir. Na različite načine Bog će im se otkrivati i dovoditi ih u vezu s djelima svoje Providnosti da bi učvrstio njihovo povjerenje u Onoga koji je sebe dao kao otkup za sve, tako „da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove“ (Psalam 78,7).
„Može li se otet plijen junaku? Može li sužanj pobjeć pobjedniku? … Da, ovako govori Jahve: Bit će oduzet sužanj junaku, pobjeći će plijen pobjedniku!“ (Izaija 49,24.25) „Uzmaknut će u golemu stidu koji se uzdaju u kipove, koji ljevenim likovima govore: ‘Vi ste naši bogovi.’“ (Izaija 42,17)
„Blago onom kome je pomoćnik Bog Jakovljev, kome je ufanje u Jahvi, Bogu njegovu.“ (Psalam 146,5) „Vratite se u Tvrđavu, izgnanici puni nade …“ (Zaharija 9,12) Svima koji su iskrena srca u neznabožačkim zemljama – koji su „pravedni“ u očima – „sviće ko svjetlost u tami“ (Psalam 112,4). Bog je rekao: „Vodit ću slijepce po cestama, uputit ih putovima. Pred njima ću tamu u svjetlost obratit, a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću propustiti.“ (Izaija 42,16)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)