Ovo poglavlje temelji se na Djelima 2,1
Kad je Isus otvorio oči učenicima da bi shvatili značenje proročanstava o Njemu, uvjerio ih je da Mu je dana sva vlast na Nebu i na Zemlji i rekao im da idu i propovijedaju Radosnu vijest svakom stvorenju. Njihova nada da će Isus zauzeti mjesto na Davidovom prijestolju u Jeruzalemu odjednom je oživjela i učenici su Ga upitali: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ (Djela 1,6) Spasitelj ih je ostavio bez jasnog odgovora rekavši da „nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti“. (Djela 1,7) Učenici su se počeli nadati da će čudesni silazak Svetoga Duha izvršiti utjecaj na židovski narod da prihvati Isusa. Spasitelj je odbio dalje objašnjavati jer je znao da kad Sveti Duh siđe na njih u punoj mjeri, njihov će um biti prosvijetljen. Tada će sasvim razumjeti djelo koje je pred njima i preuzet će ga upravo ondje gdje ga je Isus ostavio. Učenici su se okupili u gornjoj sobi, jedinstveni u molitvi sa ženama koje su vjerovale, s Isusovom majkom Marijom i s Njegovom braćom. Ta braća, koja nekada nisu vjerovala, sada su se sasvim utvrdila u svojoj vjeri prisustvujući prizorima raspeća i uskrsnuća te Gospodnjeg uzašašća. Broj okupljenih bio je oko stotinu i dvadeset.
Silazak Svetoga Duha
„Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ (Djela 2,1-4) Sveti Duh, koji je u obliku razdijeljenih plamenih jezika počinuo na okupljenom skupu, bio je znak dodijeljenog dara besprijekornog govorenja različitim jezicima koje oni prije nisu znali. A privid plamena značio je žar s kojim će oni raditi i silu koja će pratiti njihove riječi. Pod nebeskim prosvjetljenjem, spisi koje im je Isus objašnjavao došli su im na um u živopisnom sjaju i ljepoti jasne i snažne istine. Veo koji ih je sprečavao da vide značenje Kristovog čina sada je uklonjen i oni su savršeno jasno shvatili svrhu Njegove misije i narav Njegovog kraljevstva.
U sili Pedesetnice
Židovi su bili raspršeni među gotovo sve narode i govorili su različitim jezicima. Tih su dana došli u Jeruzalem iz velikih udaljenosti i u njemu privremeno ostali zbog vjerskih blagdana i kako bi ispunili njihove zahtjeve. Okupljeni vjernici pripadali su svim poznatim jezičnim skupinama. Različitost jezika bila je velika prepreka naporu Božjih slugu u širenju Kristovog učenja do najudaljenijih područja Zemlje. Ali Bog je tu potrebu apostola ispunio na čudesan način, a time na najsavršeniji način ljudima potvrdio svjedočanstvo ovih svjedoka za Krista. Sveti Duh je za njih učinio ono što oni sami ne bi mogli završiti cijeloga života. Sada su mogli širiti evanđelje daleko i na sve strane, govoreći s lakoćom jezikom onih kojima su služili. Ovaj čudesni dar bio je najveći dokaz kojim su mogli pokazati svijetu da njihovo poslanje ima nebeski pečat. „A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: ‘Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?’“ (Djela 2,5-8) Svećenici i starješine strahovito su se razbjesnili pri takvu razvoju događaja o kojem se govorilo po cijelom Jeruzalemu i okolici. Ipak, nisu se usudili sprovesti svoje zle namjere iz straha da se ne izlože neprijateljstvu naroda. Ubili su Učitelja, ali su ovdje bile Njegove sluge, neobrazovani Galilejci koji su naglašavali čudesno ispunjenje proročanstva i naučavali Isusov nauk na svim tadašnjim jezicima. Govorili su sa silom o Spasiteljevim čudesnim djelima i izlagali svojim slušateljima plan spasenja milošću i žrtvom Božjeg Sina. Njihove su riječi osvjedočivale i obraćale na tisuće onih koji su slušali. Predaje i praznovjerja kojima su ih svećenici poučavali nestali su iz njihovih umova i oni su prihvatili jasno učenje Božje riječi.
Petrova propovijed
Petar im je objasnio da je ono što su vidjeli izravno ispunjenje Joelovog proročanstva u kojem je predvidio da će takva sila sići na Božji narod kako bi ga osposobila za poseban posao. Petar se osvrnuo na Kristovo rodoslovlje idući unatrag izravno do cijenjenog Davidovog doma. Nije upotrijebio nijedno od Isusovih učenja da bi dokazao Njegovo mesijanstvo jer je znao da su njihove predrasude tako velike da to ne bi imalo nikakvog učinka. Ali osvrnuo se na Davida kojega su Židovi držali za vrlo uglednog patrijarha svojega naroda. Petar je rekao: „David doista za nj kaže: Gospodin mi je svagda pred očima jer mi je zdesna da ne posrnem. Stog mi se raduje srce i kliče jezik, pa i tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.“ (Djela 2,25-27) Ovdje Petar pokazuje da David nije mogao govoriti o sebi, već nedvosmisleno o Isusu Kristu. David je umro prirodnom smrću, kao i drugi ljudi. Njegov grob, koji sadrži njegov poštovani prah, s najvećom je skrbi sačuvan do toga vremena. Davida kao izraelskog kralja, a također i kao proroka, Bog je posebno po- častio. U proročkom viđenju Bog mu je pokazao život i službu Isusa Krista u budućnosti. Vidio je kako će biti odbačen, vidio je Njegovo suđenje, raspeće, ukop, uskrsnuće i uzašašće. David je ustvrdio da Krist nije ostavljen u Podzemlju (grobu) niti da Mu se tijelo raspadalo. Petar je pokazao da je Isus iz Nazareta ispunio to proročanstvo. Zapravo, Bog Ga je uskrisio iz groba prije nego što Mu je tijelo doživjelo raspadanje. On je sada onaj Uzvišeni u najvišim nebesima. U toj nezaboravnoj prilici velik broj onih koji su do tada ismijavali pomisao da bi jedna tako ponizna osoba poput Isusa bila Božji Sin postao je posve uvjeren u tu istinu i priznao Ga kao svojega Spasitelja. Tri tisuće osoba priključilo se Crkvi. Apostoli su govorili u sili Svetoga Duha i nitko se nije mogao suprotstaviti njihovim riječima. Njihova je poruka bila popraćena moćnim čudima koja su učinili izlijevanjem Božjega Duha. Sami učenici bili su zapanjeni onim kako se očitovala Božja sila te brzom i brojnom žetvom obraćenika. Sav je narod bio ispunjen divljenjem. Oni koji nisu popustili svojim predrasudama i netrpeljivosti bili su toliko uplašeni da se nisu usudili ni pokušati zaustaviti moćno djelo, bilo glasom, bilo nasiljem, a njihov je otpor prestao. Tvrdnje samih apostola, jasne i uvjerljive kakve su bile, ne bi uklonile predrasude Židova koje su izdržale toliko mnogo dokaza. Ali Sveti Duh je te dokaze božanskom silom usmjerio u samo njihovo srce. To im je bilo kao da ih oštre strijele Svemogućega osvjedočuju o njihovoj strašnoj krivnji zbog odbacivanja i razapinjanja Gospodina slave. „Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: ‘Što nam je činiti, braćo?’ Petar će im: ‘Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.’“ (Djela 2,37.38) Petar je uvjeravao osvjedočeni narod u činjenicu da su oni odbacili Krista zato što su ih zaveli svećenici i starješine. Da su nastavili slijediti njihove savjete i čekati da takve vođe prihvate Krista prije nego što se oni usude učiniti isto, nikada Ga ne bi ni prihvatili. Iako su ti moćnici izražavali pobožnost, oni su bili častoljubivi i strastveno su cijenili bogatstvo i ovozemaljsku slavu. Oni nikada ne bi došli Kristu da ih prosvijetli. Isus je prorekao strahovitu kaznu koja će doći na takve ljude zbog njihove tvrdoglave nevjere, unatoč tomu što su im pruženi najsnažniji dokazi da je Isus Božji Sin. Od tada pa nadalje jezik učenika bio je jasan, jednostavan i ispravan u riječima i naglasku, bilo da su govorili svojim materinskim jezikom ili stranim. Ovi ponizni ljudi, koji nisu nikada pohađali proročku školu, iznosili su istinu tako uzvišeno i čisto da su se oni koji su ih čuli čudili. Oni osobno nisu mogli otići do samih krajeva Zemlje, ali tu su u vrijeme blagdana bili ljudi iz svakog dijela svijeta, i oni su odnijeli istinu koju su primili u svoje raznolike domove i širili je među svojim ljudima zadobivajući obraćenike za Krista.
Pouka za naše dane
Ovo svjedočanstvo o uspostavljanju kršćanske crkve dano nam je ne samo kao uvid u važno razdoblje svete povijesti, nego također i kao pouka. Svi koji ispovijedaju Kristovo ime trebaju čekati, bdjeti i moliti se, jedinstveni u srcu. Odbacimo sve razlike i neka jedinstvo i nježna ljubav jednoga prema drugome prožme sve. Tada se naše molitve mogu zajedno uzdići k našem nebeskom Ocu u čvrstoj i iskrenoj vjeri. Tada možemo strpljivo i s nadom očekivati ispunjenje obećanja. Odgovor može doći iznenađujuće brzo i vrlo moćno ili na njega možemo čekati danima i tjednima te će naša vjera biti na kušnji. Ali Bog zna kako i kada treba odgovoriti na naše molitve. Naš dio posla jest da se povežemo s božanskim provodnikom. Bog je odgovoran za svoj dio u tom poslu. Onaj koji je obećao je vjeran. Za nas je od velike važnosti da budemo jednoga srca i uma, da ostavimo po strani svaku zavist i zlobu i da kao ponizni ljudi molitve bdijemo i čekamo. Isus, naš Predstavnik i Poglavar, spreman je učiniti za nas ono što je učinio za molitelje koji su jedinstveno bdjeli na dan Pedesetnice.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 32)