Tihi, ali snažni procesi, pokrenuti porukama proroka koji su najavljivali sužanjstvo u Babilonu, mnogo su pridonijeli da se pripremi put za obnovu do koje je došlo u osamnaestoj godini Jošijina kraljevanja. Taj pokret koji je najavljene kazne uspio odgoditi bar za neko vrijeme, neočekivano se razbuktao nakon pronalaženja i proučavanja dijela svetih spisa koji su mnogo godina ležali izgubljeni i zaboravljeni.
Skoro stotinu godina prije toga, tijekom prve svečane proslave Pashe za vrijeme Ezekije, bila je proglašena naredba da svećenici svakoga dana javno, pred pukom, čitaju tekstove iz Knjige Zakona. Upravo je poštovanje pravila koja je zapisao Mojsije, posebno onih u Knjizi Saveza, dijelu knjige Ponovljeni zakon, pridonijelo da Ezekijina vladavina bude tako uspješna. Međutim, Manaše se usudio odbaciti ta načela i za njegova kraljevanja hramski primjerak Knjige Zakona, nemarno zametnut, negdje se izgubio. I tako je narod mnogo godina proveo uglavnom lišen tih dragocjenih pouka.
Hilkija, veliki svećenik, pronašao je davno zaboravljeni rukopis kad su u Hramu bili obavljani opsežni radovi u skladu s planom kralja Jošije da se sačuva sveta građevina. Veliki svećenik je dragocjenu knjigu predao Šafanu, kraljevom tajniku, koji ju je prvo pročitao, a zatim odnio kralju ispričavši mu i iskustvo njezinog otkrivanja.
Jošija se duboko uzbudio kad su mu prvi put pročitali opomene i savjete, zabilježene u prastarom rukopisu. Nikada ranije nije tako potpuno shvatio jasnoću s kojom je Bog pred Izraelom otkrivao „život i smrt, blagoslov i prokletstvo“ (Ponovljeni zakon 30,19); i koliko puta ga je pozivao da promijeni način života kako bi Ga mogao proslaviti na Zemlji i biti na blagoslov svim narodima. „Ohrabrite se i budite odlučni! Ne bojte se i nemojte predati pred njima!“ pozivao je Bog narod preko Mojsija. „Ta sam Jahve, Bog tvoj, ide s tobom; neće te zapustiti niti će te ostaviti.“ (Ponovljeni zakon 31,6)
Knjiga je obilovala obećanjima o Božjoj spremnosti da savršeno izbavi one koji se potpuno pouzdaju u Njega. Kao što je silno radio na njihovom izbavljenju iz egipatskog ropstva, tako će silno raditi i na njihovom učvršćivanju u obećanoj zemlji i izbijanju na čelo svih naroda na Zemlji.
Ohrabrenja, ponuđena kao nagrada za poslušnost, bila su praćena proročanstvima o kazni koja će stići neposlušne; i dok je slušao nadahnute riječi, kralj je shvatio, na temelju slike koja mu je bila očitovana, da sada upravo takve okolnosti vladaju u njegovom kraljevstvu. Slušajući proročke opise otpada od Boga, uplašio se kad je pronašao i jasne prijetnje da će dan osvete brzo osvanuti i da neće biti lijeka. Jezik je bio jasan; nije bilo mogućnosti da pogrešno shvati riječi. A pri kraju knjige, u nabrajanju Božjih postupaka prema Izraelu i događaja koji će se zbiti u budućnosti, sve je to postalo još mnogo jasnije. U nazočnosti svega Izraela Mojsije je objavio:
„Slušajte, nebesa, sad ću govoriti;
čuj, zemljo, riječi usta mojih!
Nek mi nauk daždi poput kiše,
kao rosa nek riječ moja pada,
kao kišica po mladoj zeleni,
kao pljusak po travi velikoj!
Jer, Jahvino ću ime uznositi,
a vi, Boga našeg veličajte!
On je Stijena, djelo mu je savršeno,
jer pravi su svi njegovi putovi.
Bog je on vjeran i bez zloće,
pravedan je on i pravičan.“ (Ponovljeni zakon 32,1-4)
„Opomeni se negdašnjih dana,
pogledajte godine svakoga vijeka!
Pitaj oca svojega i on će ti javiti,
starije svoje i kazat će ti!
Kada Višnji razdade nasljedstvo narodima,
kada razdijeli sinove Adamove,
postavi međe narodima po broju sinova Izraelovih.
Jer je dio Gospodnji narod njegov,
Jakov je uže nasljedstva njegova.
Nađe ga u zemlji pustoj,
na mjestu strašnu gdje buči pustoš,
vodi ga unaokolo, uči ga,
i čuva ga kao zjenicu oka svojega!“ (Ponovljeni zakon 32,7-10 – DK)
„Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se …
Odbacio je Boga koji ga stvori
i prezreo Stijenu svog spasenja.
Tuđim bozima učiniše ga ljubomornim,
razjariše ga svojim gnusobama.
Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu,
bogovima kojih ne poznavahu prije,
došljacima koji stigoše nedavno
i koje oci njihovi ne štovahu.
Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade,
ne sjećaš se više Boga koji te rodi!
Vidje to Jahve, i u gnjevu svojem
odbaci sinove svoje i kćeri,
Lice ću im svoje sakriti, reče,
i vidjet ću što će biti od njih.
Jer izopačeno je to koljeno,
sinovi u kojima vjernosti nema.
Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše,
razdražiše me ništavilima svojim,
i ja ću njih ljubomornim učinit,
pukom ništavnim,
razdražit ću ih glupim nekim narodom! …
Sve nevolje na njih ću svaliti,
na njih ću svoje istrošiti strijele.
Od gladi će umirati,
ognjica i pošast njih će trovati.
Poslat ću na njih zub zvjerinji
i otrov zmija što prahom gamižu. …
Jer narod je to bez znanja,
oštroumlja u njih nema.
Da su mudri, već bi se i dosjetili,
razbrali što ih očekuje.
Kako da jedan tisuću u bijeg nagna,
i deset tisuća da dvojica gone,
da ih Stijena njina nije prodala,
da ih Jahve nije izručio?
Al’ stijena im nije poput naše Stijene;
osuđeni su naši neprijatelji. …
Al’ nije li on u mene poput dragulja,
zapečaćen u mojim riznicama?
Moja je odmazda i nagrada
u vrijeme kad im noga posrne.
Jer je blizu dan njihove propasti,
udes njihov brzo im se bliži!“ (Ponovljeni zakon 32,15-21.23.24.28-31.34.35)
Ovakvi i slični tekstovi otkrivali su Jošiji Božju ljubav prema Njegovom narodu i Njegovu odvratnost prema grijehu. Dok je čitao proročanstva o skorim kaznama nad onima koji će ustrajati u pobuni, kralj je zadrhtao pred budućnošću. Judina pokvarenost bila je velika; a kakav će biti ishod njegovog nastavljenog otpadništva?
Ranijih godina kralj nije bio ravnodušan prema sveopćem idolopoklonstvu. „Osme godine kraljevanja, dok još bijaše dječak“, odlučio je potpuno se posvetiti Bogu. Četiri godine kasnije, kad mu je bilo dvadeset godina, uložio je ozbiljan napor da ukloni kušnju svojih podanika pa je „stao čistiti Judeju i Jeruzalem od uzvišica, ašera, od rezanih i livenih likova. Pred njim su oborili žrtvenike Baalu, polomio je sunčane stupove koji bijahu na njima; izlomio je i satro ašere i rezane i livene likove, prosuo ih po grobovima onih što su im prinosili žrtve. Svećeničke je kosti spalio na njihovim žrtvenicima i tako očistio Judeju i Jeruzalem.“ (2. Ljetopisa 34,3-5)
Nezadovoljan temeljnim poslom koji je obavio u Judeji, mladi kralj je proširio svoje napore i na dijelove Palestine koje su nekad naseljavali pripadnici deset Izraelovih plemena, od kojih je sada preostao samo neznatni ostatak. Izvještaj dodaje: „Isto je učinio i po gradovima Manašeova, Efrajimova i Šimunova plemena, pa do Neftalijeva.“ Sve dok nije prešao uzduž i poprijeko ovo područje opustošenih mjesta i „oborio žrtvenike i ašere, raskovao i satro rezane likove i isjekao sve sunčane stupove po svoj zemlji izraelskoj“, nije se htio vratiti u Jeruzalem (2. Ljetopisa 34,6.7).
I tako se Jošija od svoje najranije muževne dobi potrudio da iskoristi svoj kraljevski položaj za uzdizanje načela Božjega svetog zakona. A sada, dok mu je tajnik Šafan čitao iz Knjige Zakona, kralj je shvatio da se u toj knjizi krije blago znanja, moćni saveznik u djelu obnove koju je toliko želio provesti u zemlji. Odlučio je da će djelovati u skladu s njezinim savjetima, ali i da će učiniti sve što je u njegovoj moći da svoj narod upozna s njezinim naukom i da ga navede, ukoliko to bude moguće, na poštovanje i ljubav prema nebeskom Zakonu.
Međutim, je li prijeko potrebna reforma imala izgleda na uspjeh? Izrael je skoro dostigao granice Božjeg strpljenja; Gospodin se uskoro trebao podići da kazni one koji su osramotili Njegovo ime. Božja srdžba protiv Njegovog naroda već se bila raspalila. Razdiran žalošću i ogorčenjem, Jošija je razdro svoje haljine i pao pred Gospodina u duševnoj agoniji, tražeći Ga da oprosti grijehe nepokajanom narodu.
U to je vrijeme u Jeruzalemu, u blizini Hrama, živjela proročica Hulda. Kraljeve misli, pune zastrašujućih slutnji, okrenule su se njoj, i on je odlučio preko toga Božjeg izabranog vjesnika upitati Gospodina postoji li ikakvo sredstvo njemu na raspolaganju, kojim bi se mogao spasiti zalutali Juda, sada na rubu propasti.
Težina položaja i poštovanje koje je gajio prema proročici naveli su ga da kao svoje izaslanike izabere prve ljude u kraljevstvu. Naredio im je: „Idite i upitajte Jahvu o meni i o narodu, i o svoj Judeji, zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu slušali riječi ove knjige, nisu vršili što nam je u njoj napisano.“ (2. o Kraljevima 22,13)
Preko Hulde Gospodin je Jošiji poslao poruku da se uništenje Jeruzalema ne može izbjeći. Čak i da se narod sada ponizi pred Bogom, ne može izbjeći svoju kaznu. Tako dugo su njihova osjetila bila otupljivana zlim djelima da bi se, ukoliko kazna ne bi bila izvršena, vrlo brzo vratili svome starom grešnom putu. Proročica je odgovorila: „Kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: ‘Ovako veli Jahve: Evo, dovest ću nesreću na ovaj grad i na njegove stanovnike, izvršit ću sve što kaže knjiga koju je pročitao judejski kralj. Jer su me ostavili i prinose žrtve tuđim bogovima da bi me ljutili svim djelima ruku svojih, planut će jarost moja na to mjesto i neće se ugasiti.’“ (2. o Kraljevima 22,15-17)
Ipak, pošto je kralj ponizio svoje srce pred Bogom, Gospodin je nagradio njegove napore u traženju oprosta i milosti. Njemu je bila upućena poruka: „Ali kako ti je omekšalo srce, i jer si se ponizio pred Jahvom čuvši što sam objavio tome gradu i njegovim stanovnicima, koje će pogoditi pustošenje i prokletstvo, i jer si razdro haljine svoje i plakao preda mnom, zato sam te uslišio – riječ je Jahvina. Evo, sjedinit ću te s ocima tvojim, i s mirom ćeš leći u grob da ne vidiš svojim očima svu nesreću koju ću svaliti na ovo mjesto.“ (2. o Kraljevima 22,19.20)
Kralj je morao prepustiti Bogu što će se događati u budućnosti; nije imao vlasti mijenjati vječne Gospodnje odredbe. Međutim, najavljujući odmazdu Neba, Gospodin nije isključio mogućnost pokajanja i popravljanja; i Jošija, otkrivajući po tome Božju spremnost da svoju kaznu ublaži milošću, odlučio je poduzeti sve što je u njegovoj moći da pokrene odlučnu obnovu. Odmah je zakazao veliki sabor na koji je pozvao starješine i predstavnike vlasti iz Jeruzalema i Judeje, kao i obični narod. Svi su se oni, zajedno sa svećenicima i levitima, sreli s kraljem u predvorju Hrama.
Pred tim velikim skupom sam kralj je pročitao „sve riječi Knjige Saveza koja je nađena u Domu Jahvinu“ (2. o Kraljevima 23,2). Bio je duboko ganut, iznosio je svoju poruku uzbuđeno, slomljena srca. I njegovi slušatelji su bili pod iskrenim dojmom. Jačina osjećaja koja se čitala na kraljevu licu, uzvišenost same poruke, svijest o kaznama koje prijete – sve je to utjecalo na mnoge slušatelje da se pridruže kralju u traženju oprosta.
Jošija je tada predložio da se najviši predstavnici vlasti sjedine s narodom u davanju svečanog zavjeta Bogu da će međusobno surađivati u naporima da se postignu odlučujuće promjene. „Kralj, stojeći na svome mjestu, obnovi pred Jahvom Savez da će slijediti Jahvu i držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom, da bi ispunio sve stavke toga Saveza zapisane u ovoj knjizi.“ Odziv je bio mnogo srdačniji nego što se kralj nadao: „Sav je narod stupio u Savez.“ (2. o Kraljevima 23,3)
Tijekom obnove koja je uslijedila, kralj se posvetio uništenju svakog oblika idolopoklonstva koji je još preostao. Tako dugo su se već stanovnici zemlje klanjali idolima od drveta i kamena da je napor da se ukloni svaki trag tih zala naizgled premašivao ljudsku snagu. Međutim, Jošija je ustrajao u svojim naporima da očisti zemlju. Oštro se suprotstavio idolopoklonstvu uklanjajući „sve svećenike uzvišica … sve bajače i sve vračare, sve kućne bogove i idole, i sve sramote koje se mogu vidjeti u zemlji judejskoj i Jeruzalemu“, sve je njih „Jošija uklonio da izvrši riječi Zakona, zapisane u knjizi koju je našao Hilkija, svećenik Doma Jahvina“ (2. o Kraljevima 23,20.24).
U vrijeme raspada kraljevstva, mnogo stoljeća ranije, kad je Jeroboam, sin Nebatov, drsko se protiveći Bogu kojemu je Izrael služio, pokušao odvratiti srce naroda od službi koje su se obavljale u Hramu u Jeruzalemu i pridobiti ga za nove oblike religije, podigao je idolopoklonički žrtvenik u Betelu. Tijekom obreda posvećenja žrtvenika kraj kojega će mnogi Izraelci u vremenima koja su dolazila biti navedeni da prihvate idolopokloničke običaje, iznenada se pojavio Božji čovjek iz Judeje izričući riječi osude bogohulnom obredu. On je „povikao prema žrtveniku“:
„Žrtveniče, žrtveniče! Ovako veli Jahve: Evo će se roditi u kući Davidovoj sin po imenu Jošija. On će na tebi žrtvovati svećenike uzvišica, te koji na tebi prinose k.d, i on će na tebi spaliti ljudske kosti!“ (1. o Kraljevima 13,2) Ovu je izjavu pratio znak koji je pokazivao da poruka dolazi od Gospodina.
Tri stoljeća su prošla. Tijekom obnove koju je provodio, Jošija se našao u Betelu, na mjestu na kojemu je stajao ovaj prastari žrtvenik. Proročanstvo, izgovoreno prije toliko godina pred Jeroboamom, trebalo se sada doslovno ispuniti.
„Isto tako i žrtvenik u Betelu, uzvišicu koju je sagradio Jeroboam, sin Nebatov, koji je naveo Izraela na grijeh, kralj je srušio, oborio žrtvenik i tu uzvišicu, satro kamenje u prah, spalio ašere.
A kad se Jošija okrenuo i vidio grobove koji bijahu ondje na gori, posla da se sakupe kosti iz onih grobova, i spali ih na žrtveniku. Tako ga je oskvrnio, izvršavajući riječ Jahvinu, koju je objavio čovjek Božji. …
Okrenuvši se, Jošija baci oči na grob čovjeka Božjeg koji je objavio sve to, i upita: ‘Kakav je ono spomenik što ga vidim?’ Ljudi iz grada odgovoriše mu: ‘To je grob čovjeka Božjeg koji je došao iz Judeje i koji je prorekao sve ovo što si ti učinio s betelskim žrtvenikom.’ ‘Pustite ga na miru – reče kralj – i neka nitko ne dira njegove kosti.’ Tako su ostale njegove kosti netaknute s kostima proroka koji je došao iz Samarije.“ (2. o Kraljevima 23,15-18)
Na južnim obroncima Maslinske gore, nasuprot prekrasnom Gospodnjem Hramu na brdu Moriji, bila su svetišta i likovi koje je na tome mjestu podigao Salomon da bi zadovoljio svoje idolopokloničke žene. (vidi 1. o Kraljevima 11,6-8) Tri stoljeća su ti veliki, nakazni likovi stajali na „Gori smutnje“ kao nijemi svjedoci otpada najmudrijega izraelskog kralja. I njih je Jošija uklonio i uništio.
Kralj se potrudio da još više učvrsti vjeru Judejaca u Boga njihovih otaca održavajući veliki pashalni blagdan, u skladu s uputama koje je našao u Knjizi Zakona. Pripreme su obavili ljudi kojima su bile povjerene svete službe, i na veliki dan blagdana prineseni su obilni darovi. „Takva se Pasha nije svetkovala od vremena sudaca koji su sudili Izraelu, i za sve vrijeme kraljeva izraelskih i judejskih.“ (2. o Kraljevima 23,22) Međutim, Jošijina revnost, iako ugodna Bogu, nije mogla oprati grijehe prošlih naraštaja; niti je pobožnost koju su pokazivali kraljevi podanici mogla izazvati promjenu u srcima mnogih Judejaca koji su se tvrdoglavo odbijali okrenuti od idolopoklonstva štovanju pravoga Boga.
Jošija je nastavio vladati još više od deset godina nakon svetkovanja Pashe. U starosti od trideset devet godina poginuo je u sukobu s egipatskim snagama i „bio je sahranjen u grobnici otaca“. „Sva Judeja s Jeruzalemom plakala je za Jošijom. I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pjevačice spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama.“ (2. Ljetopisa 35,24.25) „Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio Jahvi svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, u svemu vjeran Zakonu Mojsijevu, a ni poslije njega nije mu bilo ravna. Ipak, Jahve nije odustao od plamena svoga velikoga gnjeva kojim je uskipio protiv Judejaca zbog svih izazova kojima ga je Manaše ljutio.“ (2. o Kraljevima 23,25.26) Brzo se približavalo vrijeme da Jeruzalem bude potpuno razoren i da njegovi stanovnici budu odvedeni kao sužnji u Babilon da tamo nauče pouke koje su odbijali prihvatiti u mnogo povoljnijim okolnostima.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)