33. Prva velika prijevara

Od najranije ljudske povijesti Sotona se trudio prevariti čovječanstvo. Onaj koji je izazvao pobunu na Nebu želio je navesti stanovnike Zemlje da se s njim udruže u borbi protiv Božje vladavine. Adam i Eva su bili savršeno sretni u poslušnosti Božjem zakonu, i ova je činjenica bila trajno svjedočanstvo protiv Sotonine tvrdnje na Nebu da Božji zakon tlači Njegova stvorenja i protivi se njihovoj sreći. Uz to je Sotoninu zavist izazvao pogled na prekrasan dom pripremljen za bezgrešni par. Odlučio je izazvati njihov pad, da bi, kad ih odvoji od Boga i podvrgne svojoj vlasti, mogao zaposjesti Zemlju i na njoj uspostaviti svoje kraljevstvo nasuprot Svevišnjemu.

Da se pokazao kakav je uistinu, Adam i Eva bi ga odmah odbili, jer su bili upozoreni na ovog opasnog neprijatelja. No on je radio potajno, krijući svoje namjere kako bi što uspješnije ostvario cilj. Koristeći kao posrednicu zmiju koja je bila stvorenje zadivljujućeg izgleda, obratio se Evi pitanjem: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Postanak 3,1) Da se Eva uzdržala od raspravljanja s kušačem, bila bi sigurna, ali se usudila raspravljati s njim te je pala kao žrtva njegovog lukavstva. Na isti način su i danas mnogi nadvladani. Oni sumnjaju i raspravljaju o Božjim zahtjevima i, namjesto da su poslušni božanskim zapovijedima, oni prihvaćaju ljudske teorije koje nisu ništa drugo do prikrivene Sotonine obmane.

„Žena odgovori zmiji: ‘Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Na to će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.’“ (Postanak 3,2-5) Ustvrdio je da će postati slični Bogu, postati mudriji nego dotad i sposobni da se uzdignu na viši stupanj razvitka. Eva je popustila kušnji, a pod njezinim je utjecajem i Adam naveden na grijeh. Prihvatili su i zmijine riječi da Bog nije mislio onako kako je rekao; nisu vjerovali svom Stvoritelju, zamišljajući da im ograničava slobodu te da kršenjem Njegovog Zakona mogu steći veliku mudrost i uzvišeniji položaj.

Međutim, kakvo je značenje riječi: „U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ (Postanak 2,17) Adam otkrio nakon svoga grijeha? Je li otkrio da je, kao što ga je Sotona uvjeravao, postigao viši stupanj razvitka? U tom bi se slučaju prekršaj isplatio, a Sotona bi se dokazao dobrotvorom ljudskog roda. Ali Adam nije ustanovio da bi to bio smisao božanske presude. Bog je objavio da će se zbog kazne za svoj grijeh čovjek morati ponovno vratiti u zemlju od koje je uzet: „Prah si, i u prah ćeš se i vratit.“ (Postanak 3,19) Sotonine riječi: „Nego, zna Bog… otvorit će vam se oči“ pokazale su se istinitima samo u ovom smislu: nakon što su Adam i Eva pokazali neposluh, otvorile su im se oči da razaberu svoju ludost; upoznali su zlo i okusili gorak plod prekršaja.

Usred vrta raslo je stablo života čiji je plod imao moć obnavljati život. Da je Adam ostao poslušan Bogu, i dalje bi uživao slobodan pristup tom stablu i zauvijek živio. Ali kad je sagriješio, nije mu više bilo dopušteno jesti s drveta života, pa je postao podložan smrti. Božanska presuda: „Prah si, i u prah ćeš se i vratit“ upućuje na posvemašnje ugasnuće života.

Besmrtnost, obećana čovjeku uz uvjet poslušnosti, proigrana je prekršajem. Adam nije mogao svom potomstvu prenijeti ono što nije imao, i za pali rod ne bi bilo nade da im Bog žrtvom svog Sina nije stavio besmrtnost nadohvat ruke. Dok „smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše“, Krist je „obznanio život i besmrtnost Radosnom vijesti“. (Rimljanima 5,12; 2. Timoteju 1,10) Besmrtnost se može steći samo po Kristu. Isus je rekao: „Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.“ (Ivan 3,36) Svatko može steći ovaj neprocjenjivi blagoslov ako se pridržava uvjeta. Svi „koji ustrajnošću u dobrim djelima traže slavu, čast i besmrtnost“ primit će „život vječni“. (Rimljanima 2,7)

Jedini koji je Adamu obećao život u neposlušnosti bio je veliki varalica. A zmijina izjava pred Evom u Edenu – „Ne, nećete umrijeti“ – bila je prva propovijed o besmrtnosti duše. I ta tvrdnja, koja počiva jedino na autoritetu Sotone, odzvanja s propovjedaonica kršćanskog svijeta i većina je pripadnika ljudskog roda jednako spremno prihvaća kao i naši praroditelji. Božanska presuda: „Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti“ (Ezekiel 18,20) protumačena je kao da znači: čovjek koji zgriješi neće umrijeti, već vječno živjeti. Možemo se jedino čuditi neobičnoj zaslijepljenosti koja potiče ljude da povjeruju Sotoninim, a ne Božjim riječima.

Da je čovjeku poslije njegova pada bio dopušten pristup drvetu života, on bi živio zauvijek, i tako bi grijeh postao besmrtnim. Ali kerubin s plamenim mačem čuvao je stazu „koja vodi k stablu života“ (Postanak 3,24) i nikome iz Adamove obitelji nije bilo dopušteno prijeći tu granicu i uživati životodavni plod. Stoga nema besmrtnog grešnika.

Ali nakon pada Sotona je pozvao svoje anđele da ulože posebne napore kako bi ucijepili vjerovanje u čovjekovu urođenu besmrtnost, a kad su naveli ljude da prihvate ovu zabludu, ponukali su ih da zaključe kako će grešnik živjeti u vječnim mukama. Otad knez tame, djelujući preko svojih zastupnika, prikazuje Boga kao osvetoljubiva tiranina, tvrdeći da strmoglavljuje u pakao sve koji Mu nisu po volji i uzrokuje da stalno osjećaju Njegovu srdžbu; i dok trpe neizrecive muke i previjaju se u vječnom plamenu, njihov ih Stvoritelj promatra sa zadovoljstvom.

Tako prastari neprijatelj zaodijeva Stvoritelja i Dobročinitelja čovječanstva svojim vlastitim značajkama. Okrutnost je sotonskog podrijetla. Bog je ljubav i sve što je stvorio bilo je čisto, sveto i predivno, dok prvi veliki pobunjenik nije unio grijeh. Sam Sotona je neprijatelj koji kuša čovjeka grijehom, a zatim ga, ako može, uništava. Kad je tako osigurao sebi žrtvu, uživa u propasti koju je prouzročio. Kad bi mu bilo dopušteno, on bi cijeli ljudski rod uvukao u svoju mrežu. Da se božanska moć nije umiješala, nijedan Adamov sin i kći ne bi uspjeli uteći.

Sotona se i danas trudi nadvladati ljude kao što je nadvladao naše praroditelje narušavajući njihovo povjerenje u Stvoritelja i navodeći ih da posumnjaju u mudrost Njegove vladavine i pravednost Njegovih zakona. Sotona i njegovi poslanici predstavljaju Boga gorim od sebe samih, kako bi opravdali svoju zlobu i buntovnost. Veliki varalica nastoji podmetnuti svoj užasno okrutni karakter našem nebeskom Ocu, da bi sebe prikazao kao nekoga kome je učinjena velika nepravda kad je zbačen s Neba jer se nije htio pokoriti tako nepravednom gospodaru. On pred svijet iznosi slobodu koju mogu uživati pod njegovom blagom vladavinom, nasuprot ropstvu što su ga nametnule krute Jahvine odredbe. Tako uspijeva odvući duše od njihove odanosti Bogu.

Kako li je učenje da se zli koji su umrli muče ognjem i sumporom u vječnom plamenu pakla, da za grijehe počinjene tijekom kratkog zemaljskog života moraju trpjeti mučenje dokle god Bog živi, nespojivo sa svakim osjećajem ljubavi i milosrđa, pa čak i s našim osjećajem za pravednost! Pa ipak je ovo učenje prošireno i još prisutno u mnogim vjerovanjima u kršćanskom svijetu. Jedan ugledni doktor teologije rekao: „Pogled na paklene muke zauvijek će uvećavati sreću svetih. Kad vide druge, koji su iste naravi i rođeni u istim okolnostima, izložene takvoj patnji, dok oni uživaju u takvoj slavi, postat će svjesni koliko su sretni.“ Drugi se poslužio sljedećim riječima: „Dok se odluka o prokletstvu vječno provodi nad posudama ispunjenim gnjevom, dim će se njihova mučenja vječno uzdizati pred posudama ispunjenima milosrđem, koje će, namjesto da dijele sudbinu ovih bijednika, reći: Amen, Aleluja! Slavite Gospodina!“

Gdje se na stranicama Božje riječi može naći takav nauk? Hoće li spašeni na Nebu biti lišeni svih osjećaja sućuti i sažaljenja, pa čak i osjećaja obične čovječnosti? Hoće li oni biti zamijenjeni ravnodušnošću stoika ili okrutnošću divljaka? Ne, ne! To nije učenje Božje Knjige! Oni koji iznose gledišta izrečena u gornjim navodima mogu biti učeni i čak pošteni ljudi, ali su prevareni Sotoninim lažima. On ih navodi da pogrešno tumače snažne izraze Svetoga pisma, pridajući jeziku prizvuk gorčine i zlobe koja se odnosi na njih, a ne na našeg Stvoritelja. „Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete?“ (Ezekiel 33,11)

Što bi Bog imao od toga ako bismo priznali da On uživa gledajući beskrajno mučenje, da se naslađuje uzdisajima, krikovima i kletvama patnika koje drži u ognjenom paklu? Mogu li ovi užasni zvuci biti glazba za uši Beskonačne Ljubavi? Tvrdi se da zadavanje beskrajnih patnji zlima pokazuje Božju mržnju prema grijehu kao zlu pogubnom za mir i red u svemiru. Strašnog li svetogrđa! Kao da je Božja mržnja prema grijehu razlogom da bude ovjekovječen! Jer prema učenju ovih teologa, trajno mučenje bez nade u milosrđe sluđuje ove bijedne žrtve, pa kad svoj gnjev iskazuju kletvama i hulama, one zauvijek umnožavaju teret svoje krivnje. Božja se slava ne uvećava stalnim umnožavanjem grijeha kroz beskonačne vjekove.

Ljudski um ne može procijeniti zlo prouzročeno krivovjerjem o vječnom mučenju. Biblijska religija, puna ljubavi i dobrote, bogata milosrđem, zamračena je praznovjerjem i zaodjenuta strahom. Kad razmislimo kakvim je lažnim bojama Sotona oslikao Božji karakter, trebamo li se čuditi što se ljudi boje i užasavaju našeg milosrdnog Stvoritelja, pa Ga čak i mrze? Grozni pojmovi o Bogu, rašireni po svijetu naučavanjem s propovjedaonica, stvorili su tisuće i milijune sumnjičavaca i nevjernika.

Teorija o vječnim mukama jedno je od lažnih učenja koja čine vino odurnosti Babilona, kojim opija sve narode. (Otkrivenje 14,8; 17,2) Doista je nepojmljivo kako su Kristovi propovjednici ovo krivovjerje mogli prihvatiti i objavljivati s posvećenog mjesta! Primili su ga od Rima, kao i lažnu subotu. Istina, naučavali su ga veliki i dobri ljudi, ali oni po ovom predmetu nisu primili svjetlo kao mi. Bili su odgovorni samo za svjetlo koje je svijetlilo u njihovo doba, kao što smo i mi odgovorni za svjetlo što svijetli u naše vrijeme. Ako se odvratimo od svjedočanstva Božje riječi i prihvatimo lažna učenja jer su ih naučavali naši očevi, onda padamo pod osudu izgovorenu nad Babilonom; mi pijemo od vina njegova bluda.

Mnogi od onih koji odbacuju učenje o vječnim mukama padaju u drugu zabludu. Oni vide da Sveto pismo predstavlja Boga kao biće ljubavi i sućuti, i stoga ne mogu povjerovati da će On svoja stvorenja izručiti plamenu vječno gorućeg pakla. Budući da vjeruju u prirodnu besmrtnost duše, ne vide druge mogućnosti do zaključka da će čitavo čovječanstvo na kraju biti spašeno. Mnogi drže da su prijetnje Biblije smišljene samo zato da ljude natjeraju na poslušnost, a ne da se doslovno ispune. Stoga grešnik može živjeti u sebičnim zadovoljstvima, ne obziru ći se na Božje zahtjeve, a ipak očekivati da će na posljetku biti Njemu po volji. Takvo učenje koje iskorišćuje Božju milost a zanemaruje Njegovu pravednost, ugađa tjelesnom srcu i ohrabruje zle u njihovom bezboštvu.

Da bismo pokazali kako oni koji vjeruju u sveopće spasenje izvrću Sveto pismo da bi podržali svoje pogubne dogme, dovoljno će biti samo navesti njihove vlastite izjave. Na pogrebu jednog mladića nevjernika koji je poginuo na mjestu u nesreći, univerzalistički propovjednik izabrao je kao predmet svog izlaganja izvještaj Svetog pisma o Davidu: „Jer se utješio zbog smrti Amnonove.“ (2. Samuelova 13,39)

„Često me pitaju“, kazao je govornik, „kakva će biti sudbina onih koji napuste svijet u grijehu, umru možda u stanju pijanstva, s grimiznim mrljama zločina koje nisu oprane sa svoje odjeće, ili poginu kao ovaj mladić a nisu nikada ispovijedali ili doživjeli neku religiju. Mi se zadovoljavamo Svetim pismom; njegov odgovor rješava strašan problem. Amnon je bio izrazito grešan; nije se pokajao, opio se, i onako pijanog su ga ubili. David je bio Božji prorok; morao je znati hoće li Amnonu u budućem svijetu biti dobro ili loše. Što je osjećao u svom srcu? ‘Kralj David prestao se srditi na Abšaloma, jer se utješio zbog smrti Amnonove.’ (39. redak)

Što možemo zaključiti iz ovih riječi? Očito da vječne muke nisu bile dio njegovog vjerskog uvjerenja. Tako i mi mislimo, i ovdje otkrivamo trijumfalni dokaz u prilog ugodnije, prosvjećenije i plemenitije pretpostavke o konačnoj sveopćoj čistoći i miru. Utješio se spoznajom da mu je sin mrtav. A zašto? Jer je proročkim okom gledao u slavnu budućnost i vidio da mu je sin udaljen od svih kušnji, oslobođen ropstva i očišćen od pokvarenosti grijeha; a nakon što je učinjen dovoljno svetim i prosvijetljenim, primljen je u društvo uznesenih i radosnih duhova. Njegova je jedina utjeha bila da je preseljenjem iz sadašnjeg stanja grijeha i patnje njegov voljeni sin otišao tamo gdje će se na njegovu zamračenu dušu izlijevati najuzvišeniji dah Svetoga Duha, gdje će se njegov duh otvoriti utjecaju nebeske mudrosti i slatkom zanosu besmrtne ljubavi, i tako se pripremiti da s posvećenom naravi uživa spokoj i društvo nebeske baštine.

Ovim mislima dajemo znati kako vjerujemo da nebesko spasenje ne ovisi ni o čemu što možemo učiniti u ovom životu, kao ni o sadašnjoj promjeni srca, niti o trenutačnom vjerovanju ili ispovijedanju religije…“

Na ovaj način tobožnji Kristov propovjednik ponavlja laž što ju je izrekla zmija u Edenu: „Ne, nećete umrijeti! … onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi…“ On tvrdi da će nakon smrti najveći grešnici – ubojica, lopov i preljubnik – biti spremni ući u besmrtnu radost.

Iz čega ovaj čovjek koji izvrće Sveto pismo izvlači svoje zaključke? Iz jedne jedine rečenice koja opisuje Davidovo pokoravanje volji Providnosti: „Kralj David prestao se srditi na Abšaloma, jer se utješio zbog smrti Amnonove.“ Vrijeme je otupilo oštricu boli, pa se mislima okrenuo od mrtvog k živom sinu koji je iz straha pred pravednom kaznom zbog počinjenog zločina pobjegao u tuđu zemlju. I to je bio dokaz da je rodoskvrni, pijani Amnon po svojoj smrti prenesen u rajske dvore, da bi se tamo očistio i pripremio za društvo bezgrešnih anđela! Svakako ugodna priča, dobro sročena da zadovolji tjelesno srce! Ovo je čisto Sotonino učenje i ono je vrlo djelotvorno. Treba li se čuditi što uz takve propovijedi zlo obiluje?

Naučavanje ovog lažnog učitelja slika je puta kojim mnogi idu. Nekoliko riječi iz Svetoga pisma izvlače iz konteksta, koji bi u mnogo slučajeva pokazao da je značenje posve suprotno tumačenju, i takve nepovezane ulomke izvrću i koriste kao dokaz za učenje koje nema temelja u Božjoj riječi. Navedeni tekst, kao dokaz da je pijani Amnon na Nebu, samo je zaključak očito suprotan jasnim i izričitim izjavama Svetoga pisma da nijedan pijanica neće naslijediti Božje kraljevstvo. (1. Korinćanima 6,10) I tako sumnjičavci, nevjernici i skeptici pretvaraju Božju istinu u laž. A mnoštvo je prevareno njihovim lažima i uspavano u kolijevci tjelesne sigurnosti.

Kad bi bilo istina da duše svih ljudi u času smrti odlaze izravno na Nebo, onda bismo više željeli smrt nego život. Mnogi su, zavedeni ovim vjerovanjem, navedeni da učine kraj svom životu. Kad je čovjek satrt nevoljom, poteškoćama i razočaranjem, čini se lako prekinuti tanku nit života i vinuti se u blaženstvo vječnoga svijeta.

Bog je u svojoj Riječi jasno otkrio da će kazniti prekršitelje svog Zakona. Oni koji se tješe da je Bog i previše milosrdan da bi izvršio pravdu nad grešnikom trebaju samo pogledati na golgotski križ. Smrt bezgrešnog Božjeg Sina svjedoči da je „plaća grijeha smrt“ i da svako kršenje Božjeg zakona mora biti pravedno naplaćeno. Bezgrešni Krist postao je grijehom za čovjeka. On je ponio krivnju za prijestup i skrivanje Očeva lica dok se Njegovo srce nije slomilo i život ugasio. Cijela ova žrtva je prinesena da bi grešnici mogli biti otkupljeni. Nije bilo drugog načina da se čovjek oslobodi od kazne grijeha. A svaka duša koja ne želi sudjelovati u tako skupo plaćenom pomirenju mora osobno ponijeti krivnju i kaznu za prekršaj.

Vidimo što Biblija još uči o grešnicima i nepokajanima koje univerzalist smješta na Nebo kao svete, sretne anđele.

„Ja ću žednome dati badava iz izvora vode života.“ (Otkrivenje 21,6) Ovo obećanje važi samo za žedne. Ali dobit će je samo oni koji osjećaju potrebu za vodom života, koji je traže po cijenu da izgube sve drugo. „Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će mi biti sin.“ (Otkrivenje 21,7) I ovdje su navedeni uvjeti. Da bismo naslijedili sve, moramo se oprijeti i nadvladati grijeh.

Gospodin objavljuje preko proroka Izaije: „Kažite: ‘Blago pravedniku, hranit će se plodom djela svojih!… Jao opakome, zlo će mu biti, na nj će pasti djela ruku njegovih.’“ (Izaija 3,10.11) „I grešnik koji čini zlo sto puta, dugo živi“, kaže Propovjednik. „Ja ipak znam da će biti sretni oni koji se boje Boga, jer ga se boje. Ali opak čovjek neće biti sretan.“ (Propovjednik 8,12.13) A Pavao svjedoči da grešnik sam sebi gomila „gnjev za dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u suđenju koje će svakomu dati prema njegovim djelima. … A onima samovoljnicima i koji se protive istini a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev.“ (Rimljanima 2,5.6.8)

„Nijedan bludnik, nijedan nečisti, nijedan lakomac – to jest idolopoklonik – nema dijela u Kristovu, Božjemu kraljevstvu!“ (Efežanima 5,5) „U savezu sa svima težite za spasenjem i za posvećenjem bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina.“ (Hebrejima 12,14) „Blago onima koji operu svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo života i da mognu ući u grad na vrata. Vani ostaju psi i vračari, bludnici i ubojice, idolopoklonici i svi koji ljube i govore laž.“ (Otkrivenje 22,14.15)

Bog je ljudima objavio svoj karakter i metodu postupanja s grijehom. „Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja.“ (Izlazak 34,6.7) „Zlotvore sve će zatrti. … A grešnici bit će svi iskorijenjeni, istrijebit će se zlikovačko sjeme.“ (Psalam 145,20; 37,38) Da bi ugušio pobunu, Bog će upotrijebiti moć i vlast svoje vladavine, pa ipak će svi postupci u izvršavanju pravedno određene kazne biti savršeno sukladni s karakterom Boga kao milosrdnog, sporog na srdžbu, dobrostivog bića.

Bog ne vrši pritisak ni na čiju volju ili rasuđivanje. On ne nalazi zadovoljstva u ropskoj poslušnosti. On želi da Ga stvorenja Njegovih ruku ljube zato što je dostojan ljubavi. On želi da Ga slušaju zato što razumno cijene Njegovu mudrost, pravičnost i dobrotu. I svi koji imaju pravilnu predodžbu o ovim osobinama voljet će Ga zato što ih je privuklo divljenje prema Njegovim osobinama.

Načela ljubaznosti, milosrđa i ljubavi što ih je naš Spasitelj poučavao i pokazivao u svom životu, predodžba su Božje volje i Njegova karaktera. Krist je izjavio da ne uči ništa osim onoga što je primio od svoga Oca. Načela božanske vladavine savršeno su usklađena sa Spasiteljevim pravilom: „Ljubite svoje neprijatelje. „ Bog izvršuje pravdu nad zlima radi dobra svemira, i čak radi dobra onih koje Njegovi sudovi pogađaju. On bi ih rado usrećio kad bi to mogao učiniti u skladu sa zakonima svoje vladavine i pravdom svog karaktera. On ih okružuje dokazima svoje ljubavi, dariva ih spoznajom svojega Zakona i slijedi ih ponudama svog milosrđa; ali oni preziru Njegovu ljubav, gaze Njegov Zakon i odbacuju Njegovo milosrđe. Dok s jedne strane stalno primaju Njegove darove, s druge sramote Darovatelja; mrze Boga jer znaju da se gnuša njihovih grijeha. Gospodin dugo podnosi njihovu izopačenost, ali će na kraju ipak doći presudni čas kada će se riješiti njihova sudbina. Hoće li tada ove pobunjenike vezati uz sebe? Hoće li ih prisiliti da čine Njegovu volju?

Oni koji su izabrali Sotonu za svog vođu i bili pod nadzorom njegove sile nisu spremni stati pred Boga. Ponositost, prijevara, razvrat i okrutnost učvrstili su se u njihovom karakteru. Mogu li oni ići u Nebo da zauvijek žive s onima koje su na Zemlji prezirali i mrzili? Lažac se nikada neće složiti s istinom, krotkost neće zadovoljiti samouzdizanje i ponos, čistoća nije prihvatljiva za pokvarenjaka, a nesebična ljubav ne privlači sebičnoga. Koji bi izvor radosti Nebo moglo pružiti onima koji su posve zaokupljeni zemaljskim i sebičnim interesima?

Kad bi oni koji su život proveli u pobuni protiv Boga iznenada bili preseljeni na Nebo i vidjeli uzvišeno, sveto stanje savršenstva koje tamo uvijek vlada – svaku dušu ispunjenu ljubavlju, svako lice što zrači radošću, zanosnu glazbu što se melodičnim zvucima uzdiže u čast Bogu i Janjetu, i beskonačne rijeke svjetlosti što se s lica Onoga koji sjedi na prijestolju izlijevaju na otkupljene – bi li se oni čija su srca prepuna mržnje prema Bogu, prema istini i svetosti, mogli družiti s nebeskim mnoštvom i priključiti se njihovim pjesmama hvale? Bi li mogli podnijeti Božju i Janjetovu slavu? Ne, ne! Imali su na raspolaganju godine milosti da oblikuju karakter za Nebo, ali nikada nisu uvježbavali um da voli čistoću; nikada nisu učili nebeski jezik – a sad je prekasno. Život pobune protiv Boga onesposobio ih je za Nebo. Njegova čistoća, svetost i mir bili bi za njih samo mučenje, a Božja slava oganj koji proždire. Jedina bi im želja bila da pobjegnu s tog svetog mjesta. Dobrodošlicom bi dočekali uništenje kako bi se mogli sakriti pred licem Onoga koji je umro da ih spasi. Sudbina grešnika zapečaćena je njihovim vlastitim izborom. Oni su se svojevoljno isključili s Neba te Bog ostaje pravedan i milosrdan.

Poput voda Potopa, oganj velikog Dana objavljuje Božju presudu da su zli nepopravljivi. Oni se nisu voljni podvrgnuti božanskom autoritetu. Svoju su volju navikavali na protivljenje, i kad dođe kraj životu, prekasno je da usmjere tijek svojih misli u suprotnom pravcu, prekasno je okrenuti se od prijestupa k poslušnosti i od mržnje k ljubavi.

Kad je poštedio život ubojici Kainu, Bog je svijetu primjerom pokazao što bi se dogodilo kad bi se grešniku dopustilo da nastavi putem neobuzdane zloće. Zahvaljujući utjecaju Kainova učenja i primjera, mnoštvo je njegovih potomaka navedeno na grijeh, dok „čovjekova pokvarenost na zemlji“ nije postala velikom „i svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća … U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila.“ (Postanak 6,5.11)

Iz milosrđa prema svijetu Bog je u Noino doba uništio njegove zle stanovnike. Iz milosrđa je uništio pokvarene žitelje Sodome. Zahvaljujući Sotoninoj prijevarnoj moći, zločinci stječu simpatiju i divljenje, pa na taj način stalno navode druge na pobunu. Tako je bilo u Kainovo i Noino doba, u vrijeme Abrahama i Lota, a tako je i danas. Bog će iz milosrđa prema svemiru na posljetku uništiti one koji odbacuju Njegovu milost.

„Jer je plaća grijeha smrt, a milosni dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 6,23) Dok je baština pravednih život, dio zlima je smrt. Mojsije je Izraelu objavio: „Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću.“ (Ponovljeni zakon 30,15) Smrt o kojoj je riječ u ovim tekstovima nije smrt izrečena nad Adamom, jer svekoliko čovječanstvo podnosi kaznu zbog njegova prijestupa. To je „druga smrt“, suprotna vječnom životu.

Kao posljedica Adamovog grijeha, smrt je prešla na cjelokupni ljudski rod. Svi bez razlike odlaze u grob. A zahvaljujući uvjetima što ih sadrži plan spasenja, svi će biti izvedeni iz svojih grobova. Jer će „uskrsnuti pravedni i nepravedni“. (Djela 24,15) „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.“ (1. Korinćanima 15,22) Ali između obiju skupina postoji razlika. „Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast. „ (Ivan 5,28.29) Oni koji se „nađu dostojni“ uskrsnuća života bit će „blaženi i sveti“. „Nad ovima druga smrt nema vlasti.“ (Otkrivenje 20,6) Ali oni koji pokajanjem i vjerom nisu osigurali oprost moraju primiti kaznu za prijestup – „plaću grijeha „. Oni trpe kaznu koja je različita po trajanju i jačini, „po svojim djelima“, koja na kraju završava drugom smrću. Budući da je Bogu nemoguće, s obzirom na Njegovu pravdu i milosrđe, spasiti grešnika u njegovim grijesima, On ga lišava života kojega je prokockao svojim prekršajima i kojega se pokazao nedostojnim. Nadahnuti pjesnik kaže: „Još malo i nestat će bezbožnika: mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.“ A drugi izjavljuje: „I bit će ko da ih nigda bilo nije.“ (Psalam 37,10; Obadija 16) Pokriveni sramotom, utonut će u beznadni, vječni zaborav.

Tako će napokon doći kraj grijehu sa svim patnjama i strahotama što ih je prouzročio. Psalmist kaže: „Ti pokara pogane, pogubi bezbošca, ime im izbrisa dovijeka. Dušmani klonuše, smrvljeni zauvijek.“ (Psalam 9,6.7) Gledajući buduću vječnost, Ivan u Otkrivenju čuje zajedničku himnu slavopoja koju ne remeti nijedan neskladan ton. Čuje kako svako stvorenje na Nebu i na Zemlji proslavlja Boga. (Otkrivenje 5,13) Neće biti izgubljenih duša koje bi hulile na Boga previjajući se u beskonačnim mukama, niti će se krikovi bijednih stvorenja u paklu miješati s pjesmama spašenih.

Učenje o urođenoj besmrtnosti zasniva se na temeljnoj zabludi o svjesnom stanju umrlih – učenju koje se, kao i ono o vječnim mukama, protivi učenju Svetog pisma, zdravom razumu i našim osjećajima čovječnosti. Prema popularnom vjerovanju, spašenima na Nebu je poznato sve što se zbiva na Zemlji, a posebno sa životima prijatelja koje su napustili. Kako mrtvima može biti izvor sreće spoznaja o nevoljama živih, gledanje grijeha što ih počinjaju njihovi voljeni i gledanje kako trpe jade, razočaranja i životne brige? Koliko bi nebeskog blaženstva uživali oni koji bi lebdjeli nad svojim prijateljima na Zemlji? I kako je krajnje odbojno vjerovanje da se duša nepokajanog izručuje paklenom ognju čim dah napusti tijelo. Kakvoj strašnoj muci moraju biti izloženi oni koji vide da im prijatelji odlaze nepripremljeni u grob i nastupa vječnost patnji i grijeha! Takve su uznemirujuće misli mnoge otjerale u ludilo.

Što o ovome kaže Sveto pismo? David izjavljuje da čovjek u stanju smrti nije svjestan: „Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.“ (Psalam 146,4) I Salomon svjedoči: „Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti, i više nemaju udjela ni u čemu što biva pod suncem.“ „Jer nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.“ (Propovjednik 9,5.6.10)

Kad je, kao odgovor na molitvu, kralju Ezekiji produžen život za petnaest godina, zahvalni je kralj uzvratio Bogu pjesničkim priznanjem za Njegovo veliko milosrđe. U toj pjesmi iznosi razlog svoje radosti: „Jer Podzemlje ne slavi te, ne hvali te Smrt; oni koji padnu u rupu u tvoju se vjernost više ne uzdaju. Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas.“ (Izaija 38,18.19) Popularna teologija predstavlja da se pravednici koji su umrli nalaze na Nebu, u blaženstvu, i da slave Boga besmrtnim jezikom; ali Ezekija u smrti nije vidio takve slavne budućnosti. S njegovim se riječima slaže svjedočanstvo psalmista: „Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva? … Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje.“ (Psalam 6,6; 115,17)

Na Duhove Petar je objavio da je patrijarh David „umro [i bio] pokopan… i grob mu se nalazi među nama do današnjega dana. … Dakako, David nije izišao na nebo.“ (Djela 2,29.34) Činjenica da David ostaje u grobu do uskrsnuća dokazuje da pravednici u času smrti ne odlaze u Nebo. Jedino uskrsnućem, i zahvaljujući činjenici da je Krist uskrsnuo, David će najposlije moći sjesti s desne strane Bogu.

A Pavao je rekao: „Ako, naime, mrtvi uistinu ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše.“ (1. Korinćanima 15,16- 18) Ako su pravednici četiri tisuće godina u času smrti odlazili izravno u Nebo, kako je Pavao mogao reći da ako nema uskrsnuća, onda i „oni koji u Kristu umriješe, izginuše“? Uskrsnuće uopće ne bi bilo potrebno.

Govoreći o stanju mrtvih, mučenik Tyndale je izjavio: „Otvoreno priznajem da nisam uvjeren da se već nalaze u slavi u kojoj je Krist ili u kojoj su izabrani Božji anđeli. To nije članak moje vjere, jer kad bi tako bilo, držim da bi propovijedanje uskrsnuća bilo uzaludno.“¹

Neporeciva je činjenica da je nada besmrtnog blaženstva u trenutku smrti dovela do općeg zanemarivanja biblijskog učenja o uskrsnuću. Ovo je primijetio i dr. Adam Clarke rekavši: „Čini se da su prvi kršćani smatrali učenje o uskrsnuću mnogo značajnijim no što je ono danas! Zašto je tako? Apostoli su ga neprestano naglašavali i njime poticali Božje sljedbenike na marljivost, poslušnost i vedrinu. Njihovi ga nasljednici danas rijetko kad spominju! Tako su apostoli propovijedali i tako su prvi kršćani vjerovali; ovako mi propovijedamo, i tako naši slušatelji vjeruju. Nema nijednog učenja koje se u Evanđelju jače ističe, a nema nijednog učenja u sadašnjem sustavu propovijedanja prema kojem se postupa s više nemara!“²

Tako se nastavilo raditi dok u kršćanskom svijetu slavna istina o uskrsnuću nije gotovo posve potamnjela i nestala iz vida. Stoga jedan vodeći vjerski pisac komentirajući Pavlove riječi u 1. Solunjanima 4,13-18 potpuno krivo zaključuje: „Držeći na umu praktični cilj utjehe, učenje o blaženoj besmrtnosti pravednih zamjenjuje za nas sumnjivo učenje o Gospodnjem drugom dolasku. U trenutku smrti Gospodin za nas dolazi. To je ono što trebamo očekivati i za što trebamo bdjeti. Mrtvi su već ušli u slavu. Oni ne čekaju na zvuk trube da prime sud i blaženstvo.“

Kad je napuštao svoje učenike, Isus im nije rekao da će oni uskoro doći k Njemu. „Idem da vam pripravim mjesto“, rekao je. „Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi da i vi budete gdje sam ja.“ (Ivan 14,2.3) A Pavao nam dalje kaže da će „sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom.“ A onda dodaje: „Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima.“ (1. Solunjanima 4,16-18) Kako je velika suprotnost između ovih utješnih riječi i onih ranije spomenutih propovjednika univerzalista! Ovaj je potonji tješio ožalošćene prijatelje uvjeravajući ih da je pokojnik, bez obzira koliko bio grešan, u trenutku kad je ispustio svoj posljednji dah primljen među anđele. Pavao upućuje svoju braću na budući Gospodnji dolazak, kad će biti slomljeni okovi groba i kad „umrli u Kristu“ ustanu u vječni život.

Prije no što itko može ući u stanove blagoslovljenih, njegov se slučaj mora ispitati, a njegov karakter i djela moraju izići pred Boga. Svi će biti suđeni prema onom što je zapisano u knjigama i bit će im plaćeno prema njihovim djelima. Ovaj se sud ne odigrava u času smrti. Zamijetimo Pavlove riječi: „Jer je odredio dan kada će pravedno suditi svemu svijetu preko čovjeka koga odredi za to, i svima pruži jamstvo uskrisivši ga od mrtvih.“ (Djela 17,31) Ovdje apostol jasno kaže da je za sud svijeta točno određeno vrijeme, tada još u budućnosti.

Juda upućuje na isto razdoblje: „Kako je ostavio u vječnim okovima, paklenom tamom pokrivene, za sud velikog Dana anđele koji nisu sačuvali svoje dostojanstvo, nego su ostavili svoje boravište.“ I zatim navodi Henokove riječi: „Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim Desettisućama da sudi svima.“ (Juda 6.14.15) Ivan pak izjavljuje da je opazio „mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. I otvoriše se knjige… Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima. „ (Otkrivenje 20,12)

Ali ako mrtvi već uživaju nebesko blaženstvo ili se previjaju u ognju pakla, zašto je potreban budući sud? Učenja Božje riječi o ovim važnim pitanjima nisu ni nejasna ni proturječna; mogu ih razumjeti i obični ljudi. Ali koji nepristran um može u najnovijoj teoriji vidjeti ili mudrost ili pravdu? Hoće li nakon ispitivanja svojih slučajeva na sudu pravedni primiti pohvalu: „Dobro, valjani i vjerni slugo! … uđi u veselje gospodara svoga!“ (Matej 25,21) ako su već bili u Njegovoj blizini možda stoljećima? Hoće li grešnici biti pozvani s mjesta mučenja da čuju presudu Suca svega svijeta: „Idite od mene, prokleti, u oganj vječni“? (Matej 25,41) Kakvog li izrugivanja, sramne optužbe Božje premudrosti i pravednosti!

Teorija o besmrtnosti duše jedno je od onih lažnih učenja što ih je Rim, posuđujući od poganstva, pripojio religiji kršćanskog svijeta. Martin Luther je svrstava među „čudovišne izmišljotine koje čine gnojište dekretala“.³ Komentirajući Salomonove riječi u Knjizi Propovjednika da mrtvi ništa ne znaju, reformator kaže: „Još jedno mjesto koje dokazuje da umrli ne… osjećaju. Tamo, kaže, nema djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti. Salomon je zaključio da mrtvi spavaju i ništa ne osjećaju. Oni tamo leže ne računajući ni dane ni godine, ali kad se budu probudili, činit će im se da su spavali jedva koji trenutak.“⁴

Nigdje u Svetom pismu nema tvrdnje da pravedni smrću odlaze na mjesto nagrade ili zli na mjesto kazne. Patrijarsi i proroci nisu ostavili takvo obećanje. Krist i Njegovi apostoli ga nisu nagovijestili. Biblija jasno uči da umrli ne idu neposredno u Nebo, nego spavaju do uskrsnuća (1. Solunjanima 4,14; Job 14,10-12). Onog trenutka kad se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije (Propovjednik 12,6), čovjekove misli prestaju. Oni koji silaze u grob borave u tišini. Nemaju udjela ni u čemu što biva pod suncem. (Job 14,21) Blaženi odmor za umorne pravedne! Za njih je vrijeme, bilo kratko ili dugo, samo jedan trenutak. Oni spavaju, a Božja će ih truba probuditi u slavnu besmrtnost. „Zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi… A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt.’“ (1. Korinćanima 15,52-54) Kad budu ustali iz dubokog sna, nastavit će misao tamo gdje su je prekinuli. Posljednji osjećaj bio je ubod žalca smrti, a posljednja misao da padaju pod vlast groba. Kad budu uskrsnuli iz groba, njihova prva radosna misao odjeknut će u pobjedonosnom uzviku: „Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?“ (1. Korinćanima 15,55)