Ime “adventisti sedmoga dana” prihvaćeno je 1860. godine. Ljudi koji su ga izabrali odlučili su njime naglasiti svoja posebna vjerovanja – svetkovanje Božjeg svetog dana u sedmi dan tjedna i uvjerenje u neposrednost skorog Isusovog drugog dolaska. The Seventh-day Adventist Publishing Association (Adventističko nakladničko društvo) organizirano je kao pravno (zakonski registrirano) tijelo 1861. Službena organizacija Crkve adventista sedmoga dana uslijedila je 1863. godine.
Rođenje službene Crkve pada u početak 1860-ih. Razdoblje njezinog nastajanja obuhvaća nekoliko desetljeća. Njezini korijeni sežu do apostolskih vremena budući da su se njezini pioniri smatrali nastavkom novozavjetne tradicije.
Preteče Crkve adventista sedmoga dana
Početkom devetnaestog stoljeća tumači Biblije u svijetu pisali su i govorili o blizini drugog Isusovog dolaska. Temeljito proučavanje proročanstava iz Daniela i Otkrivenja navelo je mnoge na zaključak da se približava kraj proročkih razdoblja. Manuel de Lacunza, isusovac rođen u Čileu, proučavao je Bibliju dvadeset godina prije nego što će napisati La venida del Mesías en gloria y magestad (Mesijin dolazak u slavi i veličanstvu). Lacunzino djelo preveo je na engleski jezik londonski propovjednik Edward Irving, koji se pozvao na njega u jednom izvještaju Prve proročke konferencije u Alburyju u Engleskoj. Na konferencije u Alburyju, održavane od 1826. do 1830., dolazio je kler iz različitih crkava i vjerskih zajednica i proučavao o blizini drugog Kristovog dolaska, proročanstva Daniela i Otkrivenja i “dužnosti crkve koje proizlaze iz ovih pitanja”. Joseph Wolff , jedan od dvadesetorice koji su prisustvovali konferenciji 1826. godine, proputovao je zapadnu i središnju Aziju učeći da će Krist doći oko 1847. i uspostaviti tisućugodišnju vlast u Jeruzalemu. U Švicarskoj je François Gaussen početkom 1837. godine održao u nedjeljnoj školi niz predavanja o Danielovim proročanstvima; u njima je pokazao da Daniel i Otkrivenje prikazuju povijest svijeta koja će uskoro doći kraju.
U Sjevernoj Americi početak devetnaestog stoljeća bio je vrijeme velike vjerske revnosti. Iz ovog razdoblja “velikog buđenja” rodio se snažan inozemni misionarski pokret, skupovi pod šatorima (camp meetings) sa svojim jedinstvenim himnama, pokret nedjeljne škole i Američko biblijsko društvo. U tom razdoblju u većem dijelu vjerske misli i aktivnosti pokretačka snaga bila je proroštvo. U propovijedima, traktatima i knjigama objavljivano je da događaji koji se zbivaju u svijetu mogu biti samo uvod u milenij. Smatralo se da proročka razdoblja u Danielu i Otkrivenju dolaze kraju. U takvom okruženju pojavili su se preteče Crkve adventista sedmoga dana.
S druge strane adventistički korijeni sežu mnogo dublje. U šesnaestom stoljeću Martin Luther je napisao kako je uvjeren da se sudnji dan neće odgađati duže od tristo godina. Prvi “adventisti”, odnosno vjernici koji su vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavao je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16). Svi ovi izrazi vjere bili su u utemeljeni na Isusovom obećanju: “Ponovno ću doći.” (Iv 14,3 – DF)
Mileritski pokret
Farmer William Miller počeo je u Low Hamptonu u državi New York, u vrijeme svojeg obraćenja 1816., pomno proučavati Bibliju. Nakon dvije godine istraživanja zaključio je da će, prema proročanstvu u Danielu 8,14, “za oko dvadeset pet godina … doći kraj svemu u našem sadašnjem stanju”. Miller je proveo još pet godina istražujući i preispitujući razloge za i protiv svojeg vjerovanja. Tako se osvjedočio ne samo u blizinu Kristovog dolaska, nego i u obvezu da drugima prenese što je vjerovao. Budući da je bio samouk i po naravi povučen, Miller se bojao ustati i objaviti ono što je našao u svojem proučavanju proročanstava.
William Miller je 1831. godine obećao Bogu da će se, ako ga budu tražili da propovijeda, “odazvati i reći im što sam našao u Bibliji o Gospodnjem dolasku”. Još dok se molio, jedan mladić bio je na putu da farmera koji proučava pozove da ih povede u vjerskom buđenju. Iznenađen brzim odgovorom, Miller se jedan sat borio u molitvi dok nije bio spreman prihvatiti poziv i govoriti u obližnjem Dresdenu.
Godine 1832. Miller je objavio niz od osam članaka u novinama u Vermontu. Godine 1834. sve svoje vrijeme posvećuje propovijedanju i pisanju. Dvije godine poslije izdaje knjigu koju zatim proširuje kronologijom i proročkim kartama. Od listopada 1834. do lipnja 1839. Miller u svojem dnevniku bilježi osam stotina predavanja održanih na izravne pozive.
Kako su se propovjednici drugih vjerskih zajednica pridruživali Milleru, tako je rastao broj vjernika. Oni koji su sudjelovali u pokretu, nazvani su “mileritima” ili “adventistima”. Joshua Himes pokrenuo je 1840. godine izdavanje časopisa Signs of the Times, prvi od velikog broja mileritskih izdanja. Te iste godine upućen je poziv na sudjelovanje na prvoj “Generalnoj konferenciji kršćana koji očekuju advent” u Bostonu. Nakon ovog sastanka uslijedio je drugi 1841. godine. Dvije stotine prisutnih načinili su plan širenja literature i propovijedanja adventne vijesti među različitim vjerskim zajednicama koje su predstavljali.
Početkom 1842. održavana su mileritska okupljanja pod šatorima s namjerom “da probude grešnike i očiste kršćane oglašavanjem Ponoćnog poklika, objavljivanjem neposredno predstojećeg Kristova dolaska da sudi svijetu”. Miller je poslije procijenio da je dvije stotine propovjednika, pet stotina predavača i pedeset tisuća vjernika iz raznih crkava i vjerskih zajednica bilo uključeno u pokret. Svojim proročkim kartama, knjigama, časopisima i velikim sastancima pod šatorima, mileriti su ostavili snažan dojam na suvremenike u sjeveroistočnim državama. Također su počeli nailaziti na protivljenje matičnih crkava. Glasine o fanatičnom vjerovanju milerita brzo su se širile. Novine su objavljivale članke koji su sadržavali više izmišljotina nego istine; prema jednima adventisti su pripremali odjeću za uzašašće. Javno ismijavanje kojemu su mileriti bili izvrgnuti, navelo je većinu njih da se 1843. odvoje od crkava kojima su dotad pripadali.
Veliko razočaranje
Miller je naučavao da će kraj svijetu doći 1843. godine. U ljeto te godine izrazio je razočaranje što Krist još nije došao, ali je pozivao vjernike da nastave očekivati skori Gospodnji dolazak. U veljači 1844. skupina adventističkih propovjednika, koja nije uključivala Millera, došla je do zaključka da proročanstvo o 2300 dana iz Daniela 8,14 neće završiti prije jeseni 1844. Ubrzo nakon toga određen je i dan, 22. listopada.
Novi datum Kristovog drugog dolaska izračunali su na osnovi datuma židovskog Dana pomirenja u sedmome mjesecu karaitskog židovskog kalendara. Budući da je Krist kao naša Pasha bio razapet u dan kad se klalo pashalno janje, a uskrsnuo na Blagdan snopa za žrtvu prikaznicu, bilo je logično očekivati da će On izići iz nebeske Svetinje nad svetinjama na Dan pomirenja i objaviti početak jubilarne godine.
Datum 22. listopada bio je jako sporo prihvaćan. Međutim, nisu se svi priključili “pokretu sedmog mjeseca”. Sam Miller zaključio je samo dva tjedna prije tog sudbonosnog dana da je 22. listopada 1844. ispravno određen dan.
Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama čekajući Kristov povratak. Nažalost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razočaranju pridodano je ismijavanje rugača, kojima su se pridružili neki koji su iz straha prihvatili vjeru u advent. Vjerni pak, sigurni da je Bog vodio njihov pokret, pokušali su pronaći u čemu su pogriješili.
Nakon velikog razočaranja, oni koji su očekivali advent podijelili su se u skupine koje su se razlikovale u mišljenju zašto Krist nije došao. Većina je bila sigurna da je bila u pravu kad su proročanstvo o 2300 dana primijenili na drugi Kristov dolazak; budući da Krist nije došao, sigurno su pogriješili u svojem računanju. Jedna manja skupina bila je uvjerena da je imala pravo što se tiče događaja i računanja; Kristov dolazak bio je “duhovni” događaj u životu vjernika. Postali su poznati kao “spiritualisti” i mnogi do njih prišli su „šejkerima“ (Shakers). Neki su postavili nove datume drugoga dolaska, samo da bi ponovno doživjeli razočaranje. Druga je skupina, opet, tvrdila da je računanje ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači Crkve adventista sedmoga dana.
William Miller je nastavio očekivati Isusov povratak premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. U svojem očekivanju skorog Isusovog dolaska odvojio se od onih koji su vjerovali da je pogreška bila u događaju, a ne u vremenu, ali se sve vrijeme odnosio prema njima kao prema kršćanskoj braći. On nije prihvatio novo razumijevanje o nebeskom Svetištu, snu umrlih i svetkovanju subote pionira Crkve adventista sedmoga dana. Miller je umro 1849. s nadom u Spasitelja koji će skoro doći.
Dana 23. listopada 1844. Hiram Edson i jedan mileritski prijatelj pošli su ohrabriti one koji su zajedno s njima doživjeli razočaranje. Dok su nakon molitve prelazili preko Edsonove njive s kukuruzom, Edson je odjednom doživio bljesak spoznaje. Mileriti su naučavali da je Svetište koje se trebalo očistiti (Dan 8,14) Crkva na Zemlji, koju je prigodom drugog Kristovog dolaska trebalo očistiti od grijeha. Edson je shvatio da se Svetište koje je trebalo očistiti ne nalazi na Zemlji, već na Nebu; 22. listopada označio je početak, a ne kraj, antitipskog Dana pomirenja. Isus je ušao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta da obavi posebno djelo prije nego što će se vratiti na Zemlju.
Edson i njegovi mileritski prijatelji ponovno su ispitivali Sveto pismo držeći ovo na umu. Owen R. L. Crosier razradio je 1845. Edsonovo gledište, jasno iznoseći stajalište koje su adventisti sedmoga dana poslije usvojili. Dan 22. listopada 1844. označio je početak čišćenja nebeskog Svetišta i otvaranje istražnog, predadventnog suda; drugi Kristov dolazak na Zemlju bio je stvar budućnosti. Nije bilo određivanja datuma, ali su se složili da će se Isus uskoro vidljivo vratiti. Nakon toga će uslijediti milenij tijekom kojega će Krist i sveti kraljevati na Nebu. Na kraju tisuću godina Bog će obnoviti Zemlju i uspostaviti svoje kraljevstvo.
Nancy J. Vyhmeister