35. Ugrožena sloboda savjesti

Protestanti danas gledaju na rimokatolicizam s daleko većom naklonošću nego nekad. U zemljama u kojima katolicizam nije u usponu, u kojima papisti zauzimaju pomirljiv stav kako bi postali utjecajniji, primjećuje se sve veća ravnodušnost u odnosu na učenja koja razdvajaju reformirane Crkve od papinske hijerarhije. Sve više prevladava mišljenje da se, na kraju krajeva, o vitalnim pitanjima ne razlikujemo toliko koliko se smatralo i da će malo popuštanja s naše strane dovesti do boljeg razumijevanja s Rimom. Bilo je vrijeme kad su protestanti visoko cijenili slobodu savjesti koja je tako skupo plaćena. Učili su svoju djecu da budu oprezni spram papinstva i da drže kako bi traženje sklada s Rimom bilo nevjerstvo prema Bogu. A koliko se drukčiji osjećaji danas iskazuju!

Branitelji papinstva izjavljuju da je Crkva bila oklevetana, a protestantski je svijet sklon prihvatiti ovu izjavu. Mnogi kažu da je nepravično suditi današnju Crkvu prema gnusobama i besmislicama koje su obilježavale njezinu vladavinu tijekom stoljeća neznanja i tame. Njezinu strašnu okrutnost opravdavaju prikazujući je rezultatom barbarstva onog doba i tvrde da je utjecaj suvremene civilizacije promijenio njezine nazore.

Zar su ovi ljudi zaboravili tvrdnju o nepogrešivosti što ju je ova ohola vlast isticala tijekom osam stotina godina? Namjesto da se odrekne ove tvrdnje, Crkva ju je u devetnaestom stoljeću potvrdila s većom odlučnošću no ikada prije. Budući da Rim tvrdi da „Crkva nije nikada pogriješila niti će, prema Svetom pismu, ikada pogriješiti“,¹ kako se može odreći načela koja su upravljala njegovim postupcima u prošlim vremenima?

Papinska se Crkva nikada neće odreći svoje tvrdnje o nepogrešivosti. Sve što je činila progoneći one koji odbacuju njezine dogme drži ispravnim. Zar ne bi ponovila ista djela kad bi joj se za to pružila prilika? Da se samo uklone ograničenja što ih nameću svjetovne vlasti i Rimu se vrati negdašnja vlast, vrlo brzo bi došlo do oživljavanja njegove strahovlade i progonstva.

Poznati pisac ovako govori o stajalištu papinske hijerarhije prema slobodi savjesti i opasnostima koje posebno prijete Sjedinjenim Državama od uspjeha njezine politike:

„Mnogi su skloni pripisati strah od rimokatolicizma u Sjedinjenim Državama vjerskoj zaslijepljenosti ili djetinjariji. Takvi u karakteru i stajalištu rimokatolicizma ne vide ništa neprijateljsko spram naših slobodarskih institucija, niti u njegovom širenju nalaze išta zloslutno. Usporedimo stoga ponajprije neka od temeljnih načela naše građanske vlasti s načelima Katoličke crkve.

Ustav Sjedinjenih Država jamči slobodu savjesti. Ništa nije dragocjenije i važnije. Papa Pio IX. je u svojoj poslanici od 15. kolovoza 1854. godine rekao: ‘Apsurdna i pogrešna učenja ili buncanja u obranu slobode savjesti krajnje su pogubna zabluda – kuga koje se, između ostalih, najviše treba bojati u nekoj državi.’ Isti papa, u svojoj poslanici od 8. prosinca 1864. godine, izriče anatemu nad ‘onima koji zagovaraju slobodu savjesti i vjerskog bogoslužja’, kao ‘i nad svima koji drže da Crkva ne smije upotrijebiti silu’.

Miroljubivi ton Rima u Sjedinjenim Državama nikako ne podrazumijeva promjenu duha. On je tolerantan kad je nemoćan. Biskup O’Connor kaže: ‘Vjerska sloboda trpi se samo dok se ne može drukčije postupati bez opasnosti za katolički svijet. ‘ … Nadbiskup St. Louisa rekao je jednom prigodom: ‘Krivovjerje i nevjerstvo su zločini, i u kršćanskim zemljama, kao primjerice u Italiji i Španjolskoj, u kojima je čitavo stanovništvo katoličko i katolička religija bitni dio državnih zakona, oni se kažnjavaju kao i drugi zločini.’ …

Svaki kardinal, nadbiskup i biskup u Katoličkoj crkvi polaže papi zakletvu vjernosti, koja sadrži sljedeće riječi: ‘Heretike, šizmatike i buntovnike protiv našeg spomenutog gospodara (pape) ili njegovih nasljednika progonit ću i protiviti im se svim silama.’“²

Istina je da u vjerskoj zajednici rimokatolika ima pravih kršćana. Tisuće u toj Crkvi služe Bogu prema svjetlosti koju imaju. Njima nije dopušten pristup Njegovoj riječi i stoga ne razaznaju istinu. Oni nisu nikada vidjeli razliku između žive službe srca i nizanja pukih formalnosti i ceremonija. Bog s nježnom sućuti gleda ove duše, odgajane u vjeri koja obmanjuje i ne zadovoljava. On će učiniti da zrake svjetla prodru kroz gustu tamu koja ih okružuje. Otkrit će im istinu kakva je u Isusu i mnogi od njih će još prići Njegovom narodu.

Rimokatolicizam kao sustav ni danas nije sukladniji Kristovom Evanđelju nego što je bio u bilo kojem ranijem razdoblju svoje povijesti. Protestantske su Crkve u velikoj tami, jer bi inače primijetile znakove vremena. Rimska Crkva je dalekosežna u svojim planovima i načinima djelovanja. Ona se služi svim sredstvima da proširi svoj utjecaj i uveća svoju moć, pripremajući se za žestok i odlučan sukob da bi ponovno zadobila vlast nad svijetom, obnovila progonstvo i uništila sve što je protestantizam učinio. Katolicizam napreduje na svim stranama. Pogledajte kako raste broj njegovih crkava i kapela u protestantskim zemljama. Vidite kolika je u Americi popularnost njegovih koledža i seminara, koje protestanti zdušno promiču. Pogledajte kako u Engleskoj napreduje poštovanje obreda i kako su česta prelaženja u redove katolika. Ovo bi trebalo uznemiriti sve koji cijene čista načela Evanđelja.

Protestanti su stupili u dosluh s papinstvom te ga promiču; pristali su na kompromise i učinili ustupke koji iznenađuju i same papiste, jer ih teško mogu shvatiti. Ljudi zatvaraju oči pred pravim karakterom rimokatolicizma i opasnostima koje prijete od njegove prevlasti. Ljude treba potaknuti da se opru ponudama ovog najopasnijeg neprijatelja građanske i vjerske slobode.

Mnogi protestanti misle da je katolička vjera neprivlačna i da je njezino bogoslužje dosadan i besmislen niz obreda. Oni se varaju. Iako je rimokatolicizam zasnovan na obmani, on nije gruba i nevješta prijevara. Bogoslužje rimske Crkve svojim obredima ostavlja najdublji dojam. Ti raskošni i svečani obredi očaravaju osjetila ljudi te ušutkuju glas razuma i savjesti. Oko je ushićeno. Velebne crkve, zadivljujuće procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi s relikvijama svetaca, probrane slike i umjetnički izrađene skulpture – sve to djeluje na ljubav prema ljepoti. I uho je očarano. Glazba je nenadmašna. Bogati zvuci dubokih tonova orgulja koji se miješaju s melodijom mnogih glasova, dok odjekuju visokim kupolama i kolonadama veličanstvenih katedrala, ne mogu drugo do izazvati u umu divljenje i pobožnost.

Ovaj vanjski sjaj, raskoš i ceremonija, koji se samo izruguju težnjama duše opterećene grijehom, dokaz je unutarnje izopačenosti. Kristovoj religiji nisu potrebne preporuke takvih atrakcija. U svjetlosti što sija s križa, pravo kršćanstvo izgleda tako čisto i ljupko da nikakvi vanjski ukrasi ne mogu uvećati njegovu pravu vrijednost. Pred Bogom su dragocjeni ljepota svetosti i krotak i miran duh.

Blještavilo stila ne mora biti pokazatelj čiste, uzvišene misli. Visok smisao za umjetnost i istančan ukus često su prisutni u zemaljskim i osjetilnim umovima. Sotona ih često koristi kada navodi ljude da zaborave na potrebe duše, da izgube iz vida budući, besmrtni život, odvrate se od svojega trajnog Pomagača i žive samo za ovaj svijet.

Religija s vanjskim elementima privlačna je za nepreporođeno srce. Raskoš i ceremonija katoličkog bogoslužja imaju zavodničku, očaravajuću moć, kojom su mnogi prevareni, pa na Rimsku crkvu gledaju kao na sama nebeska vrata. Samo su oni koji su svoje noge učvrstili na temelju istine i čija su srca obnovljena Božjim Duhom zaštićeni od njezinog utjecaja. Tisuće njih koji nemaju iskustvene spoznaje Krista bit će navedeni da prihvate vanjske oblike pobožnosti kojima nedostaje sila. Takva religija je upravo ono što mnoštvo želi.

Izjava Crkve da ima pravo praštati navodi katolike na pomisao da mogu slobodno griješiti, a obred ispovijedi bez koje Crkva ne daje oprost također pridonosi zlu. Onaj koji kleči pred grešnim čovjekom i u ispovijedi otkriva svoje tajne misli i pobude srca, ponižava svoju muževnost i lišava časti svaki plemeniti osjećaj svoje duše. Kad otkriva grijehe svog života svećeniku – zabludjelom i grešnom smrtniku često iskvarenom pićem i porocima – čovjek umanjuje mjerilo svojega karaktera i sam postaje okaljanim. Njegovo se shvaćanje Boga svodi na sličnost palom čovječanstvu, jer svećenik predstavlja Boga. Ovo ponižavajuće ispovijedanje čovjeka čovjeku potajni je izvor iz kojega su izišla mnoga zla koja kaljaju svijet i pripremaju ga za konačno uništenje. Ali onome koji voli popuštati sebi ugodnije je ispovijediti se smrtnom čovjeku nego otvoriti svoje srce Bogu. Ljudskoj naravi više odgovara vršiti pokoru nego se odreći grijeha; lakše je mučiti svoje tijelo s kostrijeti, koprivama i lancima koji ranjavaju negoli razapeti tjelesne požude. Tjelesno srce radije podnosi težak jaram, nego da se pokori Kristovu jarmu.

Postoji izrazita sličnost između Rimske crkve i Židovske crkve u vrijeme Kristovog prvog dolaska. Dok su Židovi potajno gazili svako načelo Božjeg zakona, izvana su strogo vodili računa o vršenju njegovih propisa, opterećujući ga raznim zahtjevima i predajama koji su poslušnost učinili mučnom i tegobnom. Kao što su Židovi tvrdili da štuju Zakon, tako i katolici tvrde da štuju križ. Oni uzvisuju simbol Kristovih muka, dok se svojim životom odriču Onoga koga križ predstavlja.

Papisti postavljaju križeve na svoje crkve, na svoje oltare i svoju odjeću. Posvuda se vidi znak križa. Izvana ga svuda štuju i uzdižu. Ali je Kristovo učenje pokopano pod hrpom besmislenih tradicija, lažnih tumačenja i strogih zahtjeva. Spasiteljeve riječi upućene licemjernim Židovima još se snažnije odnose na vođe Rimokatoličke crkve: „Oni vežu teška bremena koja se jedva mogu nositi te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih neće ni prstom pokrenuti.“ (Matej 23,4) Savjesne duše drže se u stalnom strahu od srdžbe uvrijeđenog Boga, dok mnogi dostojanstvenici Crkve žive u raskoši i tjelesnim zadovoljstvima.

Obožavanje slika i relikvija, prizivanje svetaca i uzdizanje pape Sotonina su sredstva kojima nastoji odvratiti pozornost naroda od Boga i Njegova Sina. Da bi ih upropastio, on se trudi odvratiti njihovu pozornost od Onoga po kome jedino mogu naći spasenje. On će ih usmjeriti na bilo što što bi zamijenilo Onoga koji je rekao: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.“ (Matej 11,28)

Sotona se stalno trudi pogrešno predoči Božji karakter, narav grijeha i ono što je doista na kocki u velikom sukobu. Svojim lukavstvom umanjuje obveze božanskog Zakona i dopušta ljudima da griješe. Istodobno ih navodi da gaje pogrešna shvaćanja o Bogu, tako da na Njega gledaju više sa strahom i mržnjom nego s ljubavlju. Okrutnost svojstvenu svom karakteru Sotona pripisuje Stvoritelju; ona je utkana u vjerske sustave i izražena u načinima bogoslužja. Tako su umovi ljudi zaslijepljeni, pa ih Sotona koristi kao svoje poslanike u ratu protiv Boga. Kroz izopačene predodžbe o Božjim osobinama mnogobožački su narodi bili navedeni da povjeruju kako su za stjecanje naklonosti božanstva nužne ljudske žrtve, pa su pod različitim oblicima idolopoklonstva počinjene najstrašnije okrutnosti.

Ujedinjujući poganske oblike i kršćanstvo, i Rimokatolička je crkva, poput poganstva, pogrešno predočujući Božji karakter, pribjegla ne manje okrutnim i odvratnim običajima. U vrijeme prevlasti Rima postojale su sprave za mučenje kojima se nastojalo prisiliti ljude da prihvate njegova učenja. Za one koji ne bi popustili njegovim zahtjevima bila je lomača. Bilo je pokolja takvog opsega koji se neće nikada otkriti dok ne bude otkriven na sudu. Dostojanstvenici Crkve su proučavali, pod svojim gospodarom Sotonom, kako izmisliti sredstva koja će prouzročiti najveće moguće muke a da žrtve ipak ostanu na životu. U mnogim slučajevima pakleni se postupak ponavljao do krajnjih granica ljudske izdržljivosti, sve dok ljudska narav nije popustila i mučenik pozdravio smrt kao slatko oslobođenje.

Takva je bila sudbina onih koji su se suprotstavili Rimu. Na svoje sljedbenike primjenjivao je kaznu bičevanja, morenja glađu i sve zamislive bolesne oblike kažnjavanja tijela. Da bi stekli naklonost Neba, pokajnici su, kršeći prirodne zakone, kršili Božje zapovijedi. Bili su naučeni da kidaju veze što ih je Bog dao da bi blagoslovio i uljepšao čovjekov život na zemlji. Crkvena su groblja puna milijuna žrtava koje su svoj život provele u uzaludnom nastojanju da pokore svoje prirodne osjećaje, da potisnu kao nešto uvredljivo za Boga svaku pomisao i osjećaj naklonosti prema svojim bližnjima.

Ako želimo razumjeti tu Sotoninu nepopustljivu okrutnost, iskazivanu stotinama godina, i to ne među onima koji nisu nikada čuli za Boga, nego u samom srcu i diljem kršćanskog svijeta, dovoljno je da pogledamo povijest Rimske crkve. S pomoću ovog divovskog sustava obmane knez zla ostvaruje svoje nakane nanoseći sramotu Bogu i donoseći bijedu čovjeku. Kad vidimo kako se uspijeva prerušiti i obaviti svoj posao preko vođa Crkve, mi možemo bolje razumjeti zašto gaji tako veliku odbojnost prema Bibliji. Ako se ona čita, otkrit će se Božje milosrđe i ljubav; vidjet će se da Bog ne stavlja na ljude nijedan od tih teških tereta. Sve što traži jest slomljeno i skrušeno srce, ponizan i poslušan duh.

Svojim životom Krist ljudima nije dao primjer da se zatvaraju u samostane kako bi se pripravili za Nebo. Nikada nije učio da valja potisnuti ljubav i simpatiju. Spasiteljevo je srce bilo preplavljeno ljubavlju. Što je čovjek bliži moralnom savršenstvu, to njegovi osjećaji postaju istančaniji, njegovo zapažanje grijeha oštrije, a sućut prema nevoljnima dublja. Papa tvrdi da zamjenjuje Krista, ali kako se njegov karakter može usporediti s karakterom našeg Spasitelja? Je li Krist ikada slao ljude u zatvor ili ih stavljao na muke jer Mu nisu iskazali štovanje kao nebeskom Kralju? Je li se ikada čuo Njegov glas koji bi osudio na smrt one koji Ga nisu prihvatili? Kad su Ga žitelji jednog samarijskog sela omalovažili, apostol Ivan je ogorčen upitao: „Gospodine, hoćeš li da zapovijedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?“ Isus je sa žaljenjem pogledao svog učenika i ukorio njegovu oštrinu riječima: „Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje nego da sačuva.“ (Luka 9,54.56) Koliko se duh što ga je Krist pokazao razlikuje od duha Njegovog samozvanog zamjenika?

Rimska crkva sada pred svijetom pokazuje ljubazno lice, pokrivajući isprikama izvješća o užasnim okrutnostima. Ona se odjenula u odjeću sličnu Kristovoj, ali se nije promijenila. Svako papinsko načelo što je postojalo u prošlim stoljećima postoji i danas. Još uvijek vrijede učenja što ih je smislila u najmračnijim stoljećima. Neka se nitko ne zavarava! Papinstvo koje su protestanti sada tako spremni poštovati isto je ono koje je vladalo svijetom u doba reformacije, kada su Božji ljudi po cijenu svog života ustali objaviti njezino bezakonje. Ono ima istu gordost i arogantnu drskost kojom je vladalo kraljevima i knezovima, i prisvaja prava koja ima samo Bog. Njegov duh nije ništa manje okrutan i samovoljan no što je bio u vrijeme kad je zgazio ljudsku slobodu i ubijao svece Svevišnjega.

Papinstvo je upravo ono što je proroštvo objavilo da će biti: otpad posljednjeg vremena. (2. Solunjanima 2,3.4) Dio je njegove politike da poprimi karakter koji će najbolje odgovarati postizanju njegova cilja. Ali ispod promjenjiva izgleda kameleona ono uvijek skriva zmijski otrov. Ono objavljuje: „Ne treba održati riječ zadanu krivovjercima niti osobama osumnjičenima za krivovjerje.“³ Hoće li ova sila čija je povijest tijekom tisuću godina pisana krvlju svetih sada biti priznata dijelom Kristove crkve?

Nije bezrazložno isticano da se katolicizam u protestantskim zemljama danas mnogo manje razlikuje od protestantizma nego nekada. Zbila se promjena, ali ne kod papinstva. Katoličanstvo je danas vrlo slično postojećem protestantizmu, budući da se protestantizam od vremena reformatora silno izopačio.

U nastojanju da steknu naklonost svijeta, protestantske je Crkve zaslijepila lažna dobrota. One ne vide da nisu u pravu kad vjeruju da u svakom zlu ima i dobra, a neumitna posljedica toga bit će konačno uvjerenje da u svakom zlu ima dobra. Namjesto da stoje u obrani vjere koja je jedanput zauvijek predana svetima, oni se sada naprosto ispričavaju Rimu zbog svog lošeg mišljenja o njemu, moleći oprost zbog svoje vjerske zaslijepljenosti.

Velika skupina čak i onih koji ne gledaju s naklonošću na rimokatolicizam ne vidi neku opasnost od njegove moći i utjecaja. Mnogi ističu da je duhovna i moralna tama što je vladala u srednjem vijeku potpomogla širenju njegovih dogmi, praznovjerja i tlačenja, a da veća prosvijećenost novog doba, sveopće širenje znanja i sve veća slobodoumnost u vjerskim pitanjima onemogućuju ponovno buđenje netrpeljivosti i strahovlade. Sama pomisao da bi ovakvo stanje moglo postojati izaziva podsmijeh. Istina je da je ovaj naraštaj obasjan velikom intelektualnom, moralnom i religijskom svjetlošću. S otvorenih stranica svete Božje riječi izlijeva se svjetlo s Neba na Zemlju. Ali valja držati na umu da je tama onih koji izvrću i odbacuju svjetlo to veća što je ponuđeno svjetlo veće.

Proučavanje Biblije uz molitvu pokazalo bi protestantima pravi karakter papinstva i prouzročilo da od njega zaziru i da ga izbjegavaju, ali se mnogi smatraju tako mudrima da ne osjećaju potrebu za poniznim traženjem Boga kako bi bili uvedeni u istinu. Iako se ponose svojim prosvjetljenjem, oni ne poznaju ni Pisma ni moći Božje. Budući da nečim moraju umiriti svoju savjest, traže ono što je najmanje duhovno i ponižavajuće. Ono što žele jest metoda zaboravljanja Boga koja će izgledati kao metoda sjećanja. Papinstvo je prilagođeno zadovoljavanju potrebe takvih ljudi. Ono je pripremljeno za dvije skupine čovječanstva koje obuhvaćaju gotovo čitav svijet – za one koji bi se htjeli spasiti svojim zaslugama i one koji bi se htjeli spasiti u svojim grijesima. U tome je tajna njegove moći.

Pokazalo se da je dan velike intelektualne tame bio pogodan za uspjeh papinstva. Ali još će se pokazati da je za njegov uspjeh podjednako pogodan dan velike duhovne svjetlosti. U prošlim stoljećima, kada su ljudi bili bez Božje riječi i poznavanja istine, njihove su oči bile zaslijepljene, i mnoštvo je uhvaćeno u zamku jer nije vidjelo mrežu postavljenu njihovim nogama. U ovom naraštaju mnogima su oči zaslijepljene blještavilom ljudskog umovanja, takozvane „lažno nazvane spoznaje“. Oni ne primjećuju mrežu i ulaze u nju tako spremno kao da su im oči zavezane. Bog je odredio da čovjekove intelektualne sposobnosti valja smatrati Stvoriteljevim darom i upotrijebiti ih u službi istine i pravde. Ali kad ljudi gaje oholost i častoljublje, i svoje vlastite teorije uzdižu ponad Božje riječi, inteligencija može počiniti veću štetu od neznanja. Tako će se lažna znanost našeg doba, koja podriva vjeru u Bibliju, pokazati vrlo uspješnom u pripremi puta za prihvaćanje papinstva s njegovim privlačnim oblicima, kao što je zadržavanje znanja u srednjem vijeku pridonijelo njegovom veličanju.

U pokretima koji se sada razvijaju u Sjedinjenim Državama, kojima se nastoji osigurati državna potpora crkvenim institucijama i potrebama, protestanti idu stopama papista. Štoviše, oni otvaraju vrata papinstvu kako bi u protestantskoj Americi zadobilo prevlast koju je izgubilo u Starom svijetu. A ono što ovome pokretu daje još veći značaj jest činjenica da je glavni smišljeni cilj nametanje svetkovanja nedjelje – običaja koji potječe iz Rima i koji on smatra znakom svoje moći. Duh papinstva – duh prilagođavanja svjetovnim običajima i poštovanja ljudskih predaja namjesto Božjih zapovijedi – prožima protestantske Crkve i navodi ih da učine isto djelo uzdizanja nedjelje što ga je papinstvo učinilo prije njih.

Ako čitatelj želi razumjeti koja će sredstva biti upotrijebljena u sukobu koji je na vratima, dovoljno je da se upozna s izvješćima o sredstvima kojima se Rim koristio da ostvari isti cilj u prošlim vremenima. Ako želi saznati kako će katolici i protestanti ujedinjeno postupati s onima koji odbacuju njihove dogme, neka pogleda duh što ga je Rim pokazao protiv subote i njezinih branitelja.

Kraljevski proglasi, opći sabori i crkvene odluke koje su podržale svjetovne vlasti, bile su stube s pomoću kojih je poganska svetkovina došla na časni položaj u kršćanskom svijetu. Prva javna mjera koja je nalagala svetkovanje nedjelje bio je zakon što ga je objavio Konstantin. (321. godine) Ovim se proglasom zahtijevalo da pučanstvo gradova počiva u „časni dan sunca“, ali je seljacima dopušteno obavljati poljodjelske poslove. Premda se radilo o mnogobožačkom propisu, car ga je silom proveo nakon formalnog prihvaćanja kršćanstva.

Budući da se carska naredba pokazala nedostatnom zamjenom za božanski autoritet, biskup Euzebije, koji je nastojao steći naklonost knezova i bio veliki Konstantinov prijatelj i laskavac, iznio je tvrdnju da je Krist subotu premjestio na nedjelju. Pritom kao dokaz za ovaj novi nauk nije navedeno ni jedno jedino mjesto iz Biblije. Sam Euzebije nehotice priznaje laž ovog učenja i upućuje na prave autore ove promjene. „Sve što je valjalo činiti u subotu, mi smo prenijeli na Gospodnji dan“, izjavio je.⁴ Ali argument u prilog nedjelji, ma koliko bio bez osnove, poslužio je da ohrabri ljude na gaženje Gospodnje subote. Svi kojima je bilo stalo do poštovanja svijeta prihvatili su popularnu svetkovinu.

Kad se papinstvo učvrstilo, nastavljeno je i djelo uzvisivanja nedjelje. Neko su vrijeme ljudi obavljali poljodjelske poslove kad ne bi dolazili u crkvu, a sedmi se dan još uvijek smatrao danom odmora. Ali postupno je dolazilo do promjene. Onima u svetoj službi bilo je zabranjeno da nedjeljom izriču presude u građanskim sporovima. Uskoro je svima, bez obzira na stalež, naređeno da se uzdrže od uobičajenog rada pod prijetnjom novčane kazne za slobodne a bičevanjem za robove. Kasnije je objavljeno da će bogati biti kažnjeni gubitkom polovice svojih dobara, i na kraju, ako ostanu uporni, pretvoreni u robove. Niže je staleže očekivalo trajno progonstvo.

U pomoć su pozvana i čuda. Između ostalog, pričalo se kako je neki domaćin koji je u nedjelju htio uzorati njivu čistio plug nekim željezom, a ono mu se zalijepilo za ruku pa ga se nije mogao osloboditi dvije godine, „uz strašne boli i sramotu“.⁵

Kasnije je papa dao upute da župnik treba opomenuti one koji krše nedjelju i od njih zahtijevati da idu u crkvu i mole se u njoj, kako ne bi navukli neku veliku nesreću na sebe i susjede. Jedan crkveni koncil iznio je argument koji se otada naširoko koristio, čak i među protestantima, da nedjelja mora biti dan odmora jer je grom udario u neke ljude koji su tog dana radili. „Očito je“, izjavili su prelati, „koliko je veliko Božje negodovanje zbog toga što su zanemarili taj dan.“ Pozvani su svećenici i propovjednici, kraljevi i vladari i svi vjerni ljudi da „ulože najveći trud i brigu da se obnovi čast ovog dana i da ga se ubuduće zbog ugleda kršćanstva još pobožnije poštuje“.⁶

Budući da su se koncilski dekreti pokazali nedovoljnima, od svjetovnih je vlasti zatraženo da izdaju naredbu koja bi u narodu izazvala strah i prisilila ga da se uzdrži od rada nedjeljom. Prigodom jednog sinoda održanog u Rimu sve su ranije odluke potvrđene još većom silom i svečanošću. Zatim su uključene u crkveno pravo i putem građanskih vlasti nametnute gotovo čitavom kršćanskom svijetu.⁷

Još je uvijek nedostatak biblijskog autoriteta u prilog svetkovanju nedjelje povremeno stvarao nemalu pometnju. Ljudi su dovodili u pitanje pravo svojih učitelja da odbace jasnu Jahvinu objavu: „A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu“ kako bi slavili dan Sunca. Da bi nadomjestili nedostatak svjedočanstva Biblije, bilo je potrebno pribjeći drugim sredstvima. Jedan gorljivi zagovornik nedjelje, koji je krajem dvanaestog stoljeća posjetio anglikanske crkve, naišao je na otpor vjernih svjedoka istine i njegovi su napori bili toliko neuspješni da je za neko vrijeme napustio zemlju, nastojeći pronaći način da potkrijepi svoje učenje. Kad se vratio, imao je ono što mu je bilo potrebno, pa je u svome radu bio veoma uspješan. Sa sobom je donio svitak, tvrdeći da potječe od samoga Boga, koji je sadržavao potrebnu zapovijed za svetkovanje nedjelje, uz strahovite prijetnje za neposlušne. Ovaj dragocjeni dokument – jednako pokvarena krivotvorina kao i sama ustanova koju je podupirao – navodno je pao s Neba i nađen je u Jeruzalemu, na oltaru sv. Šimuna na Golgoti. Zapravo, mjesto odakle je izišao bila je pontifeksova palača u Rimu. Papinska je hijerarhija u svim stoljećima smatrala zakonitim podvale i krivotvorine, ako su one služile porastu moći i blagostanja Crkve.

Svitkom je bio zabranjen rad od devetog sata, odnosno od tri sata u subotu poslijepodne pa sve do izlaska sunca u ponedjeljak, a njegova je vjerodostojnost bila potvrđena mnogim čudima. Pričalo se da su ljudi koji su radili nakon zabranjenog vremena bili pogođeni paralizom. Neki mlinar koji je pokušao samljeti žito vidio je kako je namjesto brašna potekla bujica krvi, a mlinski je kotač mirovao unatoč snažnoj vodenoj struji. Neka žena koja je tijesto stavila u peć izvadila ga je nepečenog premda je peć bila dobro zagrijana. Druga koja je pripremila tijesto za pečenje u devet sati, ali ga je odlučila ipak ostaviti do ponedjeljka, utvrdila je sljedećeg dana da je ono božanskom silom pretvoreno u kruhove i ispečeno. Jedan čovjek, koji je pekao kruh u subotu nakon devet sati, ustanovio je da je iz njega, kad ga je ujutro prelomio, potekla krv. Ovakvim su apsurdnim i praznovjernim izmišljotinama zastupnici nedjelje nastojali uspostaviti njezinu svetost.⁸

U Škotskoj, kao i u Engleskoj, veće poštovanje nedjelje osigurano je njezinim povezivanjem s dijelom drevne subote. Ali je bilo razlike u vremenu što ga je trebalo svetkovati. Jednim proglasom škotskog kralja objavljeno je „da se subota od dvanaest sati u podne ima smatrati svetom“ i da nitko od tog časa sve do ponedjeljka ujutro ne smije obavljati svjetovne poslove.⁹

Ali bez obzira na sva nastojanja da se ustanovi svetost nedjelje, sami su papisti javno priznavali božanski autoritet subote i ljudsko podrijetlo institucije koja ju je zamijenila. U šesnaestom stoljeću jedan je papinski sabor jasno objavio: „Neka se svi kršćani sjećaju da je Bog posvetio sedmi dan, a prihvatili su ga i štovali ne samo Židovi nego i svi koji nastoje služiti Bogu, premda smo mi kršćani njihovu subotu promijenili u Gospodnji dan.“¹⁰ Oni koji su se poigravali s božanskim Zakonom nisu bili u neznanju s obzirom na svoje postupke. Oni su se svjesno postavili iznad Boga.

Očit prikaz politike Rima prema onima koji se ne slažu s njim dugotrajno je i krvavo progonstvo valdenza, od kojih su neki svetkovali subotu. Drugi su stradali na sličan način zbog vjernosti četvrtoj zapovijedi. Posebno je značajna povijest crkava u Etiopiji i Abesiniji. Usred tame srednjeg vijeka svijet je izgubio iz vida i zaboravio na kršćane u središnjoj Africi i oni su više stoljeća uživali slobodu ispovijedanja svoje vjere. Ali je na kraju Rim doznao za njih i abesinski je car ubrzo prijevarom naveden da prizna papu kao Kristova namjesnika. Uslijedili su i drugi ustupci. Izdan je edikt koji pod prijetnjom najstrožih kazni zabranjuje svetkovanje subote.¹¹ Ali je papinska tiranija uskoro postala tako težak jaram da su je Etiopljani odlučili skinuti sa svog vrata. Nakon strahovite borbe rimokatolici su prognani sa svojih posjeda i stara je vjera ponovno uspostavljena. Crkve su se radovale slobodi i nikada više nisu zaboravile lekciju koju su naučile o lukavstvu, fanatizmu i okrutnoj sili Rima. Bile su na svom području voljne ostati usamljene, nepoznate preostalom kršćanskom svijetu.

Afričke su crkve svetkovale subotu kao što ju je svetkovala Rimska crkva prije svog punog otpada. Dok su svetkovale sedmi dan sukladno Božjoj zapovijedi, uzdržavale su se i od rada nedjeljom, suglasno običaju Crkve. Kad je stekao vrhovnu vlast, Rim je pogazio Božju subotu da bi uzvisio svoj dan, ali crkve u Africi, skrivene gotovo tisuću godina, nisu sudjelovale u ovom otpadu. Kad ih je Rim podvrgnuo pod svoju vlast, bile su prisiljene odbaciti pravu i uzvisiti lažnu subotu; ali čim su ponovno stekle nezavisnost, vratile su se poslušnosti četvrtoj zapovijedi.

Ova izvješća iz prošlosti jasno otkrivaju mržnju Rima prema pravoj suboti i njezinim braniteljima, kao i sredstva kojima se služio da bi ukazao čast ustanovi koju je sam stvorio. Božja riječ uči da će se ovi prizori ponoviti kad se rimokatolici i protestanti budu ujedinili s ciljem da uzvise nedjelju.

Proročanstvo u 13. poglavlju Otkrivenja objavljuje da će sila prikazana kao Zvijer s dva janjeća roga učiniti da se „zemlja i njezini stanovnici“ poklone papinstvu – prikazanom zvijeri koja je „sličila na leoparda“. Zvijer s dva roga reći će „stanovnicima zemlje da naprave kip Zvijeri“. Osim toga, ona će učiniti da svi „mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi“ prime „žig Zvijeri“. (Otkrivenje 13,11-16) Već je bilo pokazano da zvijer s dva roga kao u janjeta predstavlja Sjedinjene Države i da će se ovo proročanstvo ispuniti kad Sjedinjene Države budu silom nametnule svetkovanje nedjelje, što Rim smatra osobitim priznanjem svoje prevlasti. Ali u ovom poštovanju papinstva Sjedinjene Države neće biti usamljene. Daleko od toga da je uništen utjecaj Rima u zemljama koje su nekada priznavale njegovu vlast. I proročanstvo proriče obnovu njegove vlasti: „I vidio sam jednu od njezinih glava kao smrtonosno ranjenu. Ali njezina je smrtonosna rana bila izliječena. Sva se zemlja zanese za Zvijeri.“ (Otkrivenje 13,3) Zadobivanje smrtonosne rane upućuje na pad papinstva 1798. godine. Nakon ovoga je, kaže, „smrtonosna rana bila izliječena. Sva se zemlja zanese za Zvijeri“. Pavao jasno tvrdi da će „Čovjek grijeha“ postojati do Kristovog drugog dolaska. (2. Solunjanima 2,3.8) On će do samog kraja vremena nastaviti svoje varanje. A pisac Otkrivenja objavljuje govoreći o papinstvu: „I poklonit će joj se svi stanovnici zemlje – svaki čije ime od postanka svijeta ne stoji upisano u knjizi života zaklanog Janjeta.“ (Otkrivenje 13,8) U Novome kao i u Starome svijetu papinstvu će u časti iskazanoj ustanovi nedjelje biti ukazano poštovanje koje počiva isključivo na autoritetu Rimske crkve.

Ovo svjedočanstvo su istraživači proročanstva u Sjedinjenim Državama od sredine devetnaestog stoljeća objavljivali svijetu. U događajima koji se sada zbivaju jasno se vidi brzi napredak prema ispunjenju ovog proročanstva. Kod protestantskih učitelja nalazimo istu tvrdnju o božanskom autoritetu nedjelje, kao i isti nedostatak dokaza iz Svetog pisma, kao kod papinskih vođa koji su izmišljali čuda da bi zamijenili jednu Božju zapovijed. Tvrdnje da Božji sudovi dolaze na ljude zbog prekršaja nedjelje bit će ponovljene, i već se pojavljuju. A pokret koji će nastojati nametnuti svetkovanje nedjelje brzo stječe pristaše.

Rimska crkva je čudesna po svojoj pronicljivosti i lukavstvu. Ona može pročitati što će se dogoditi. Ona čeka povoljan trenutak, videći da joj protestantske Crkve iskazuju poštovanje prihvaćanjem lažne subote i kako se spremaju da je nametnu istim sredstvima kojima se ona služila u prošlosti. Oni koji odbacuju svjetlo istine potražit će pomoć ove samozvane nepogrešive sile da bi uzdigli ustanovu koja je potekla od nje same. Nije teško pretpostaviti kako će u ovom poslu spremno priteći u pomoć protestantima. Tko zna bolje od papinskih vođa kako postupiti s onima koji su neposlušni Crkvi?

Rimokatolička Crkva, sa svom svojom razgranjenosti po čitavom svijetu, predstavlja golemu organizaciju pod nadzorom papinske stolice koja treba služiti njezinim interesima. Milijuni njezinih pričesnika u svakoj zemlji na svijetu poučeni su da ih sve povezuje odanost papi. Bez obzira na narodnost ili državnu vlast, oni autoritet Crkve trebaju smatrati većim od svega drugoga. Premda se zaklinju državi na vjernost, iznad toga stoji zavjet poslušnosti Rimu, koji ih oslobađa svake obveze suprotne njegovim interesima.

Povijest svjedoči o njegovim vještim i neumornim naporima da se Crkva uvuče u poslove država i da, nakon što stekne oslonac, promiče svoje ciljeve čak po cijenu propasti vladara i naroda. Godine 1204. papa Inocent III. od aragonskog kralja Petra II. uspio je iznuditi sljedeću neobičnu zakletvu: „Ja, Petar, kralj aragonski, priznajem i obećavam da ću uvijek biti vjeran i poslušan svome gospodaru, papi Inocentu, njegovim katoličkim nasljednicima i Rimskoj crkvi. Vjerno ću čuvati svoje kraljevstvo u poslušnosti njemu, braniti katoličku vjeru, a progoniti heretičku pokvarenost.“¹² Ovo je sukladno s tvrdnjama o moći rimskog biskupa da ima „zakonsko pravo svrgnuti careve“ i da „može osloboditi podanike od njihove zakletve vjernosti nepravednim vladarima“.¹³

Neka se ne zaboravi da se Rim hvali upravo time što se nikada ne mijenja. Načela Grgura VII. i Inocenta III. još su uvijek načela Rimokatoličke crkve. Kad bi imala moć, Crkva bi ih provodila istim žarom kojim je to činila u prošlim stoljećima. Protestanti nisu dovoljno svjesni što čine kad predlažu prihvaćanje pomoći Rima da bi se uzvisila nedjelja. Dok su zauzeti ostvarivanjem svog cilja, Rim ima cilj ponovno uspostaviti svoju vlast i vratiti izgubljenu prevlast. Neka se u Sjedinjenim Državama usvoji načelo po kome Crkva može zaposliti ili nadzirati državnu vlast, neka se vjerski obredi mogu nametati građanskim zakonima, ukratko, neka autoritet Crkve i države gospodari savješću – i pobjeda Rima je u ovoj zemlji osigurana.

Božja je Riječ upozoravala na neposrednu opasnost; ako se upozorenje odbaci, protestantski će svijet iskusiti kakve su stvarne namjere Rima, ali će onda biti prekasno da se izbjegne postavljena zamka. Njegova moć neprimjetno raste. Njegova učenja šire svoj utjecaj u zakonodavnim skupštinama, u Crkvama i u ljudskim srcima. On gomila svoje veličanstvene i masivne građevine, u čijim će se tajnim prostorijama ponoviti njegovo negdašnje progonstvo. On neprimjetno i neslućeno jača svoje snage za ostvarenje svojih ciljeva kad dođe vrijeme za udar. Sve što želi jest povoljan položaj, a on ga je već dobio. Uskoro ćemo vidjeti i osjetiti kakva je namjera rimokatoličanstva. Tko god bude vjerovao i poslušao Božju riječ, time će se izložiti poniženju i progonstvu.