Od samog početka velikog sukoba na Nebu Sotonin je stalni cilj bio rušenje Božjeg zakona. Da bi ovo postigao, pobunio se protiv Stvoritelja i, premda je bio zbačen s Neba, nastavio je isti rat na Zemlji. Obmanuti ljude i tako ih navesti na kršenje Božjeg zakona cilj je što ga neprestano ima pred sobom. Bilo da ga postigne odbacivanjem Zakona u cjelini ili uklanjanjem jednog od njegovih propisa, posljedice će na kraju biti iste. Tko „pogriješi samo u jednome“, pokazuje prijezir prema cijelom Zakonu; svojim je utjecajem i primjerom na strani prekršaja; on „postaje krivac za sve“. (Jakov 2,10)
Nastojeći izazvati prijezir spram božanskih uredaba, Sotona je iskrivio učenja Biblije, i tako su zablude postale sastavnim dijelom vjere tisuća koji tvrde da vjeruju u Sveto pismo. Posljednji veliki sukob između istine i zablude samo je završna bitka dugotrajnog sukoba u vezi s Božjim zakonom. Mi sad ulazimo u ovu bitku – u bitku između ljudskih zakona i Jahvinih propisa, između biblijske religije i religije izmišljenih priča i tradicije.
Poslanici koji će se u ovom sukobu ujediniti protiv istine i pravednosti već aktivno djeluju. Sveta Božja riječ, koja je došla do nas po cijenu tolikog stradanja i krvi, malo se cijeni. Biblija je svima dostupna, ali je malo onih koji je stvarno prihvaćaju za vodiča u životu. Nevjerstvo se alarmantno proširilo ne samo u svijetu već i u Crkvi. Mnogi ne priznaju učenja koja predstavljaju stupove kršćanske vjere. Velike istine prikazane po nadahnutim piscima – o stvaranju, padu čovjeka, pomirenju te vječnosti Božjeg zakona – praktično je odbacio veliki dio takozvanog kršćanskog svijeta, u cijelosti ili djelomično. Tisuće koje se ponose svojom mudrošću i neovisnošću drže da je bezuvjetno povjerenje u Bibliju dokaz slabosti, i misle da je dokaz nadmoćne darovitosti i učenosti prigovarati Svetome pismu i osporavati njegov značaj, te tumačenjima ukloniti njegove najvažnije istine. Mnogi svećenici uče svoj narod, a mnogi profesori i učitelji svoje učenike, da je Božji zakon promijenjen ili ukinut, i da oni koji vjeruju kako su njegovi zahtjevi još pravosnažni te da ih treba doslovno vršiti ne zaslužuju drugo do porugu ili prijezir.
Odbacivanjem istine ljudi odbacuju njezina Autora. Gaženjem Božjeg zakona poriču autoritet Zakonodavca. Isto je tako lako načiniti idola od lažnih učenja i teorija kao izraditi ga od drveta ili kamena. Pogrešnim prikazivanjem Božjih osobina Sotona navodi ljude na stvaranje pogrešne slike o Njegovu karakteru. Kod mnogih je namjesto Boga ustoličen neki filozofski idol, dok malo njih obožava živoga Boga kako je otkriven u svojoj Riječi, u Kristu i stvaralačkim djelima. Tisuće obožavaju prirodu, dok se Boga prirode odriču. Premda u drukčijem obliku, u današnjem kršćanskom svijetu postoji idolopoklonstvo jednako kao što je postojalo u drevnom Izraelu u doba proroka Ilije. Bog mnogih takozvanih mudrih ljudi, filozofa, pjesnika, političara, novinara – bog uglađenih suvremenih krugova, mnogih koledža i sveučilišta, čak i nekih teoloških ustanova – malo je bolji od Baala, feničkog boga Sunca.
Nijedna zabluda koju je kršćanski svijet prihvatio ne napada smjelije autoritet Neba, ne suproti se izravnije zdravom razumu i nije pogubnija po svojim posljedicama od suvremenog učenja, koje se naglo širi, da Božji zakon više ne obvezuje ljude. Svaka zemlja ima svoje zakone koji zahtijevaju poštovanje i poslušnost; bez njih ne bi mogla opstati. Zar je moguće zamisliti da Stvoritelj neba i Zemlje nema zakona koji bi upravljao bićima što ih je stvorio? Pretpostavimo da istaknuti svećenici javno propovijedaju kako zakoni koji upravljaju njihovom zemljom i štite prava njenih građana nisu obvezujući – da ograničavaju ljudske slobode i da ih stoga ne bi trebalo poštovati; koliko bi dugo takvi ljudi mogli ostati za propovjedaonicom? Je li veći prijestup ne poštivati zakone država i nacija nego gaziti ove božanske propise koji čine temelj svih vlasti?
Bilo bi mnogo dosljednije da nacije ukinu svoje zakone i dopuste ljudima da čine što im se sviđa negoli da Gospodar svemira poništi svoj Zakon i ostavi svijet bez mjerila koje će osuditi krivca ili opravdati poslušnog. Možemo li spoznati posljedice ukidanja Božjeg zakona? Pokušaj je već učinjen. Strašni su bili prizori koji su se odigrali u Francuskoj kad je ateizam postao vodećom silom. Tada je svijetu bilo zorno prikazano da odbacivanje ograničenja što ih je Bog postavio znači prihvatiti vladavinu najokrutnijeg zlikovca. Kad se odbaci mjerilo pravednosti, knezu zla je otvoren put da uspostavi svoju vlast na Zemlji.
Gdje god se odbace božanski propisi, grijeh prestaje izgledati grešnim i pravednost poželjnom. Oni koji se ne žele pokoriti Božjoj vlasti nikako ne mogu upravljati sobom. Njihovim pogubnim učenjem usađuje se duh nepokornosti u srca djece i mladeži, koja po svojoj naravi ne podnose nadzor, a posljedice su bezakonje i razuzdanost društva. Dok se ruga lakovjernosti onih koji slušaju Božje zahtjeve, mnoštvo nestrpljivo prihvaća Sotonine obmane. Ono se prepušta požudi i čini grijehe koji su izazvali izlijevanje Božjih sudova na neznabošce.
Oni koji uče ljude omalovažavati Božje zapovijedi, siju neposlušnost da bi želi neposlušnost. Kad bi se potpuno odbacila ograničenja postavljena božanskim Zakonom, ubrzo se ne bi marilo za ljudske zakone. Budući da Bog zabranjuje nečasne postupke, pohlepu, laganje i varanje, ljudi su spremni gaziti Njegove zakone kao smetnju svom napredovanju u svijetu; ali posljedice odbacivanja ovih propisa bit će strašnije no što se mogu zamisliti. Ako Zakon ne obvezuje, zašto bi se itko bojao prekršiti ga? Vlasništvo više ne bi bilo sigurno. Ljudi bi se nasiljem dokopali imetka svojih bližnjih i najjači bi postao najbogatiji. Više se ni život ne bi poštovao. Bračni zavjet više ne bi predstavljao sveti bedem koji štiti obitelj. Tko bi imao vlast mogao bi, ako želi, na silu oteti ženu svog bližnjega. Peta zapovijed bila bi uklonjena zajedno s četvrtom. Djeca se ne bi ustezala oduzeti život svojim roditeljima ako bi time mogla ostvariti želje svojega izopačenog srca. Civilizirani svijet postao bi hordom pljačkaša i ubojica, a mir, spokoj i sreća nestali bi sa zemlje.
Učenje da su ljudi oslobođeni poslušnosti Božjim zahtjevima već je oslabilo snagu moralne obveze i svijetu otvorilo ustave pokvarenosti. Bezakonje, razuzdanost i nečasnost zapljuskuju nas poput plimnog vala. Sotona djeluje u obitelji. Njegov se barjak vije i nad takozvanim kršćanskim domaćinstvima. Ima zavisti, zloslutnosti, licemjerstva, otuđenosti, svađa, sukoba, izdaje svetog povjerenja i popuštanja strastima. Cijeli sustav vjerskih načela i učenja, koji bi trebao tvoriti temelj i okosnicu društvenog života, čini se poput rasklimane gomile, gotove da se sruši. Najopakiji zločinci, kada dospiju u zatvor zbog svojih prijestupa, često primaju poklone i pažnju kao da su postali nešto posebno. Veliki se publicitet daje njihovoj ličnosti i zločinima. Tisak objavljuje odvratne pojedinosti o zločinu i time potiče druge na prijevare, pljačku i umorstva, a Sotona se raduje uspjehu svojih paklenih zamisli. Zaluđenost porokom, bezrazložno oduzimanje života, strahoviti porast neumjerenosti i pokvarenosti svake vrste i stupnja trebali bi podići sve koji se boje Boga da ispitaju što se može učiniti kako bi se zaustavila plima zla.
Sudovi su potkupljivi. Vladare pokreće želja za dobitkom i ljubav za osjetilnim užicima. Neumjerenost je zamaglila sposobnosti mnogih, tako da su gotovo posve pod Sotoninim nadzorom. Pravnici su iskvareni, podmitljivi, zavedeni. Pijanstvo i bančenje, strast, zavist i nepoštenje svake vrste zastupljeni su među onima koji primjenjuju zakone. „Tako je potisnuto pravo, i pravda mora stajati daleko. Jer na trgu posrnu istina, i poštenju nema više pristupa.“ (Izaija 59,14)
Bezakonje i duhovna tama pod prevlašću Rima bili su neizbježna posljedica njegovog zabranjivanja Svetoga pisma. Ali gdje se pri punom sjaju evanđeoskog svjetla u doba vjerske slobode može naći uzrok toliko raširenom nevjerstvu, odbacivanju Božjeg zakona i izopačenosti koja mu slijedi? Kad Sotona danas više ne može držati svijet pod nadzorom skrivanjem Svetog pisma, on pribjegava drugim sredstvima da bi postigao isti cilj. Razaranje vjere u Bibliju služi njegovoj nakani jednako kao i uništavanje same Biblije. Uvođenjem vjerovanja da Božji zakon nije obvezan on učinkovito navodi ljude da griješe kao da nemaju pojma o njegovim propisima. I sada kao nekada djelovao je preko Crkve da ostvari svoje planove. Današnje su vjerske zajednice odbile slušati neomiljene istine jasno iznesene u Svetom pismu i u borbi protiv njih prihvatile su tumačenje i zauzele stajališta koja su posvuda posijala sjeme skepticizma. Držeći se papinske zablude o urođenoj besmrtnosti i svjesnom stanju umrlog čovjeka, odbacile su jedinu obranu od prijevara spiritizma. Učenje o vječnim mukama navelo je mnoge da ne vjeruju Bibliji. I kad se suoče sa zahtjevima četvrte zapovijedi, ustanove da joj je pridruženo svetkovanje sedmog dana, subote. A mnogi učitelji, kao jedini način da se oslobode dužnosti koju nisu voljni izvršiti, izjavljuju da Božji zakon više nije obvezatan. Na taj način odbacuju Zakon i s njim subotu. Kako se širi nastojanje na reformi subote, ovo će odbacivanje božanskog Zakona, da bi se izbjegli zahtjevi četvrte zapovijedi, postati gotovo sveopće. Učenje vjerskih vođa otvorilo je vrata nevjerstvu, spiritizmu i preziranju Božjeg svetog Zakona, pa na njima leži zastrašujuća odgovornost za pokvarenost koja vlada u kršćanskom svijetu.
A upravo ovaj sloj ljudi tvrdi da se izopačenost koja se naglo širi ima u velikoj mjeri pripisati oskvrnuću takozvane „kršćanske subote“ i da bi silom nametnuto svetkovanje nedjelje uvelike popravilo društveni moral. Ova se tvrdnja ističe posebno u Americi, u kojoj se nauk o pravoj suboti najviše propovijedao. Ovdje se nastojanje na umjerenosti, što je jedna od najistaknutijih i najvažnijih moralnih reformi, vrlo često povezuje s pokretom za svetkovanje nedjelje, a njegovi se zastupnici predstavljaju kao oni koji rade na unapređenju najviših društvenih interesa, a one koji se neće ujediniti s njima proglašavaju neprijateljima umjerenosti i reforme. Međutim činjenica da je neki pokret za uspostavu zablude povezan s djelom koje je samo po sebi dobro, nije argument u prilog zabludi. Mi možemo prikriti otrov ako ga pomiješamo sa zdravom hranom, ali time ne mijenjamo njegovu narav. Naprotiv, to ga čini opasnijim, jer je vjerojatnije da će ga netko uzeti nesvjesno. Jedno od Sotoninih lukavstava jest da laž poveže upravo s onoliko istine koliko je potrebno da bi joj dala vjerodostojnost. Vođe pokreta za nedjelju mogu zastupati reforme koje su potrebne narodu, načela koja su sukladna s Biblijom; ali ako je s njima povezan zahtjev koji se protivi Božjem zakonu, Njegove se sluge ne mogu udružiti s njima. Ništa ih ne može opravdati ako Božje zapovijedi uklone i nadomjeste ljudskim propisima.
Dvjema velikim zabludama, zabludom o besmrtnosti duše i zabludom o svetosti nedjelje, Sotona će uspjeti obmanuti ljude. Dok prva polaže temelj spiritizmu, druga stvara vezu prijateljstva s Rimom. Protestanti Sjedinjenih Država prvi će preko bezdana pružiti ruku da prihvate ruku spiritizma; posegnut će preko ponora da prihvate ruku rimske sile, i pod utjecajem ovog trostrukog saveza ova će zemlja poći stopama Rima u gaženju prava savjesti.
Budući da spiritizam neobično vjerno oponaša današnje takozvano kršćanstvo, on ima veću moć da prevari i zavede. Sam Sotona se obratio sukladno suvremenom poretku stvari. On će se pojaviti kao anđeo svjetla. Uz pomoć spiritizma dogodit će se mnoga čuda; bolesni će se liječiti, a zbivat će se i mnoga neosporna čuda. I kad zli duhovi budu izjavljivali da vjeruju u Bibliju i pokazali štovanje prema institucijama Crkve, njihov će rad biti primljen kao objava božanske sile.
Crta koja razdvaja tobožnje kršćane od bezbožnika danas jedva je uočljiva. Vjernici Crkve vole ono što svijet voli i spremni su mu se pridružiti; a Sotona je odlučan da ih ujedini u jednom tijelu i tako ojača svoju stvar uvlačeći ih sve u redove spiritista. Papini sljedbenici, koji se hvale čudima kao pouzdanim znakom prave Crkve, bit će spremno prevareni ovom silom koja čini čuda, a bit će obmanjeni i protestanti, budući da su odbacili štit istine. Papisti, protestanti i svjetovni ljudi prihvatit će vanjski oblik pobožnosti, ali bez njezine sile, i u ovom ujedinjenju vidjet će veličanstveni pokret za obraćenje svijeta i početak dugo očekivanog milenija.
Sotona se s pomoću spiritizma pojavljuje kao dobročinitelj ljudskog roda; liječi bolesti ljudi i tvrdi da donosi novi i uzvišeniji sustav religije; a istodobno radi na rušenju. Njegove kušnje vode mnoštvo u propast. Neumjerenost svrgava razum, a slijede osjetilna zadovoljstva, sukobi i krvoproliće. Sotona uživa u ratu, jer on potiče najniže strasti duše i zatim povlači u vječnu propast svoje žrtve ogrezle u poroku i krvi. Njegov je cilj poticanje naroda da zarate jedni protiv drugih, jer tako može odvratiti misli ljudi od pripreme kako bi opstali u Božji dan.
Sotona se služi i prirodnim silama da prikupi svoju žetvu nespremnih duša. On je proučio tajne laboratorija prirode i koristi svu svoju moć da upravlja prirodnim silama koliko mu to Bog dopušta. Kad mu je bilo dopušteno da muči Joba, kako su brzo zbrisana stada, sluge, kuće i djeca; jedna je nesreća stizala drugu bez predaha! Bog štiti i ograđuje svoja stvorenja od sile uništavatelja. Ali je kršćanski svijet pokazao prijezir prema Božjem zakonu i Gospodin će učiniti ono što je rekao – uskratit će svoje blagoslove zemlji i ukloniti svoju zaštitničku skrb od onih koji su se pobunili protiv Njegova zakona, i naučavaju i prisiljavaju druge da čine isto. Sotona nadzire sve koji nisu pod Božjom posebnom zaštitom. Nekima će ići na ruku da napreduju kako bi uspješnije proveo svoje planove, dok će druge izložiti nevoljama i navesti ljude da povjeruju kako je Bog onaj koji ih muči.
Predstavljajući se sinovima ljudskim kao veliki liječnik koji može izliječiti sve njihove bolesti, on će donijeti bolest i nesreću, dok gusto napučeni gradovi ne budu pretvoreni u ruševine i pustoš. On je čak i sada na djelu. U nesrećama i nezgodama na moru i kopnu, u velikim požarima, u žestokim orkanima i strašnom padanju tuče, u burama, poplavama, ciklonima, plimnim valovima i potresima, na svakom mjestu i na tisuće načina Sotona iskazuje svoju moć. On uništava dozrelu žetvu, kojoj slijede glad i oskudica. Pušta u zrak smrtne zaraze pa tisuće pogibaju od epidemija. Ove će kazne postati sve češće i kobnije. Uništenje čeka ljude i životinje. „Zemlja tuži, vene, svijet gine, gasne, nebo sa zemljom propada. Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim, jer prestupiše zakon, pogaziše odredbu, Savez vječni razvrgoše.“ (Izaija 24,4.5)
I tada će veliki varalica uvjeriti ljude da su uzročnici ovih zala oni koji služe Bogu. Upravo oni koji su izazvali negodovanje Neba optužit će za sve svoje nevolje one čija je poslušnost Božjim zapovijedima stalni prijekor prijestupnicima. Bit će objavljeno da ljudi vrijeđaju Boga nepoštovanjem nedjelje, da je ovaj grijeh izazvao nevolje koje neće prestati dok se svetkovanje nedjelje ne bude strogo poštovalo, a da su oni koji iznose zahtjeve četvrte zapovijedi, i time kvare poštovanje nedjelje, uzrok nevolja jer priječe da narod ponovno stekne božansku naklonost i ovozemaljsko blagostanje. Tako će se ponoviti davno izgovorene optužbe protiv Božjih slugu i iz istih osnovnih razloga: „Kad Ahab ugleda Iliju, reče mu: ‘Jesi li ti onaj koji upropašćuješ Izraela?’ Ilija odgovori: ‘Ne upropašćujem ja Izraela, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili Jahvu, a ti si sljedbenik Baala.’“ (1. Kraljevima 18,17.18) Kad lažne optužbe budu izazvale srdžbu ljudi, oni će prema Božjim poslanicima postupiti vrlo slično onome kako je otpali Izrael postupio prema Iliji.
Sila koja čini čuda otkrivena preko spiritizma upotrijebit će svoj utjecaj protiv onih koji su odlučili radije slušati Boga nego ljude. Poruke što će ih slati duhovi objavit će da ih je Bog poslao kako bi one koji odbijaju prihvatiti nedjelju osvjedočile da su u zabludi, uz potvrdu da zemaljske zakone valja poštovati kao Božji zakon. Oni će jadikovati zbog velike zloće u svijetu i podržati svjedočanstvo vjerskih učitelja da je opadanje morala prouzročeno oskvrnućem nedjelje. Veliko će se ogorčenje podignuti protiv svih koji ne budu prihvatili njihovo svjedočanstvo.
Sotonina je politika u ovom posljednjem sukobu s Božjim narodom ista kao ona kojom se služio na početku velikog sukoba na Nebu. Tvrdio je da nastoji promicati stabilnost božanske vladavine, dok je potajno poduzimao sve kako bi je oborio. A za djelo što ga je time nastojao izvršiti optužio je lojalne anđele. Ista politika prijevare obilježavala je povijest Rimske crkve. Tvrdila je da djeluje kao namjesnik Neba, dok se zapravo nastojala uzdići iznad Boga i promijeniti Njegov Zakon. Za vladavine Rima oni koji su zbog vjernosti Evanđelju pretrpjeli smrt bili su optuženi kao zločinci, proglašeni da su u savezu sa Sotonom i primijenjeno je svako moguće sredstvo da ih se osramoti, kako bi u očima ljudi, pa i u vlastitim očima, izgledali kao najgori zločinci. Tako će biti i danas. U nastojanju da uništi one koji poštuju Božji zakon, Sotona će se pobrinuti da budu optuženi za kršenje zakona, kao ljudi koji sramote Boga i na svijet navlače Njegove kazne.
Bog nikada ne prisiljava volju ili savjest, dok Sotona stalno koristi okrutnost kao sredstvo prisile ne bi li stekao nadzor nad onima koje na drugi način ne može zavesti. Strahom i prisilom on pokušava zavladati savješću ljudi i osigurati njihovo štovanje. Da bi to postigao, on djeluje preko vjerskih i svjetovnih vlasti i potiče ih da silom nametnu ljudske zakone suprot Božjem zakonu.
Oni koji poštuju biblijski dan odmora bit će žigosani kao neprijatelji zakona i reda, kao oni koji ruše moralna društvena ograničenja, pa uzrokuju anarhiju i pokvarenost i navlače Božje kazne na zemlju. Njihova će savjesnost biti proglašena za nepopustljivost, tvrdoglavost i prijezir prema vlastima. Optužit će ih da ne trpe vlast. Svećenici koji poriču obvezatnost božanskog Zakona iznosit će s propovjedaonice dužnost pokoravanja građanskim vlastima kao zapovijeđenu od Boga. U zakonodavnim će se skupštinama i sudskim dvoranama pogrešno prikazivati i osuđivati oni koji vrše Božje zapovijedi. Njihove će riječi obojiti lažima, a njihove pobude prikazati u najgorem svjetlu.
Budući da protestantske Crkve odbacuju jasne biblijske argumente u obranu Božjeg zakona, one će težiti da ušutkaju one čiju vjeru ne mogu oboriti Biblijom. Premda zatvaraju oči pred tom činjenicom, one danas kreću putem koji će dovesti do progonstva onih koji se savjesno protive učiniti ono što čini ostali kršćanski svijet i priznati zahtjeve papinske subote.
Dostojanstvenici Crkve i države udružit će se kako bi potkupili, nagovorili ili prisilili sve slojeve da svetkuju nedjelju. Nedostatak božanskog autoriteta nadomjestit će opresivni zakoni. Politička pokvarenost uništava ljubav spram pravde i po- štovanje istine, pa će čak i u slobodnoj Americi upravljači i zakonodavci, da bi osigurali naklonost javnosti, popustiti popularnom zahtjevu za zakonom koji bi nametnuo svetkovanje nedjelje. Sloboda savjesti, koja je tako skupo plaćena, više se neće poštovati. U sukobu koji će uskoro izbiti vidjet ćemo primjerenost prorokovih riječi: „Tada, obuzet gnjevom protiv Žene, Zmaj ode da vodi rat protiv ostalih iz njezina potomstva, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo. „ (Otkrivenje 12,17)