Ovo poglavlje temelji se na Djelima 6,8-7,60
Stjepan je u Božjem djelu bio vrlo aktivan i hrabro je objavljivao svoju vjeru. „Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.“ (Djela 6,9.10) Ovi učenici velikih rabina osjećali su se sposobnima da mogu u javnoj raspravi potpuno pobijediti Stjepana zbog njegovog pretpostavljenog neznanja. Ali on nije samo govorio u sili Svetoga Duha, nego je svom velikom skupu postalo jasno da je on također proučavao proročanstva i da je poučen u svim pitanjima zakona. Vješto je branio istine koje je zastupao i potpuno potukao svoje protivnike. Svećenici i starješine koji su svjedočili velikoj moći koja je pratila Stjepanovo propovijedanje ispunili su se ogorčenom mržnjom. Umjesto da razmisle o težini dokaza koje je iznio, odlučili su ubojstvom ušutkati njegov glas. Zatim su Stjepana uhvatili i izveli pred Veliko vijeće na sud. Obrazovani Židovi iz drugih zemalja okupili su se da bi opovrgnuli optuženikove dokaze. Savao, koji se isticao kao gorljivi protivnik Kristovog učenja i kao progonitelj svih koji su vjerovali u Njega, također je bio prisutan. Ovaj učeni čovjek imao je vodeću ulogu protiv Stjepana. U ovom je slučaju svojom rječitošću i logikom rabina davao težinu i uvjerio narod da Stjepan propovijeda obmanjujući opasan nauk. Ali Savao je u Stjepanu prepoznao visokoobrazovanu osobu kao što je bio i on sam; osobu koja je potpuno razumjela Božje namjere u širenju evanđelja svim narodima. Vjerovao je u Boga Abrahama, Izaka i Jakova i bio je čvrsto uvjeren u prednosti Židova. Ali njegova vjera imala je široke poglede. Znao je da je došlo vrijeme da se istinski vjernici ne trebaju Bogu klanjati samo u rukom načinjenim hramovima, nego Ga svuda po svijetu ljudi mogu štovati u Duhu i istini. Pred Stjepanovim očima spao je veo i on je potpuno razaznao ono što je Kristovom smrću ukinuto. Svećenici i starješine nisu ničim nadjačali njegovu jasnu i staloženu mudrost, iako su mu se žestoko suprotstavljali. Da bi zadovoljili svoju osvetoljubivu mržnju, odlučili su da Stjepanov slučaj bude pouka i da zastrašivanjem spriječe druge da prihvate njegovo vjerovanje. Opredijelili su se za optužbe protiv njega na najdojmljiviji način. Unajmili su lažne svjedoke da potvrde da su ga čuli kako govori bogohulne riječi protiv hrama i zakona. Rekli su: „Čuli smo ga doista govoriti: ‘Isus Nazarećanin razvalit će ovo Mjesto i izmijeniti običaje koje nam predade Mojsije.’“ (Djela 6,14) Kad se Stjepan našao oči u oči sa svojim sucima da bi odgovorio na optužbu bogohuljenja, njegovo je lice zračilo svetim sjajem. „A svi koji su sjedili u Vijeću upriješe pogled u Stjepana te opaziše – lice mu kao u anđela.“ (Djela 6,15) Mnogi koji su promatrali sjajno Stjepanovo lice zadrhtali su i pokrili svoje lice, ali od tvrdoglavog nevjerstva i predrasuda niti za trenutak nisu odstupili od svojih optužbi.
Stjepanova obrana
Stjepan se, upitan je li istina ono za što ga optužuju, počeo braniti jasnim i prodornim glasom koji je odjekivao dvoranom Vijeća. Upustio se u prepričavanje povijesti izabranog naroda riječima koje su očarale cijeli skup. Pokazao je svoje temeljito poznavanje židovskog sustava i njegovu duhovnu primjenu koja se očitovala u Kristu. Počeo je od Abrahama i prolazio kroz povijest od naraštaja do naraštaja. Spominjao je svete spise od Izraela do Salomona ističući neke najdojmljivije točke da bi se obranio. Vrlo razumljivo je obrazlagao svoju osobnu odanost Bogu i židovskoj vjeri pokazujući da zakon u koji se uzdaju kao u sredstvo spasenja ne može sačuvati Izrael od idolopoklonstva. Zatim je povezao Krista s cjelokupnom židovskom poviješću. Osvrnuo se na gradnju Salomonovog hrama riječima Salomona i Izaije: „Ali Svevišnji u rukotvorinama ne prebiva, kao što veli prorok: ‘Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama. Kakav dom da mi sagradite’, govori Gospodin, ‘i gdje da bude mjesto mog počinka? Nije li ruka moja načinila sve to?’“ (Djela 7,48-50) Kad je Stjepan došao do ove točke, narod se počeo komešati. U licima koja su stajala pred njim zatvorenik je pročitao svoju sudbinu. Vidio je otpor koji su izazvale njegove riječi koje je izgovorio po nalogu Svetoga Duha. Znao je da daje svoje posljednje svjedočanstvo. Nekolicina koja je slušala istinski je cijenila ovaj Stjepanov govor. Trebalo je imati na umu priliku, vrijeme i mjesto da bi se njegove riječi ispravno shvatile. Kad je Isusa Krista povezao s proročanstvima i govorio o hramu kao što je On govorio, svećenik je, pretvarajući se da je užasnut, razderao svoju haljinu. Ovaj čin je Stjepanu bio znak da će njegov glas uskoro zauvijek utihnuti. Iako je bio usred svoje propovijedi, naglo ju je zaključio, prekinuo iznošenje povijesti i, okrenuvši se svojim bijesnim sucima, rekao: „Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.“ (Djela 7,51-53)
Mučenikova smrt
Zbog ovih riječi svećenici i starješine bili su izvan sebe od bijesa. Više su nalikovali divljim zvijerima nego ljudskim bićima. Jurnuli su na Stjepana škrgućući zubima. Ali on se nije uplašio. Očekivao je to. Njegovo je lice bilo mirno i zračilo je anđeoskom svjetlošću. Pobješnjeli svećenici i uznemirena rulja nije ga užasnula. „Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu: ‘Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.‘“ (Djela 7,55.56) Prizor u kojemu je vidio sebe iščezao je pred viđenjem koje je dobio: nebeska vrata bila su otvorena, a Stjepan je, gledajući unutra, vidio Božji dvor i Krista koji je upravo ustao sa svojega trona, spreman da podrži svoga slugu koji će upravo podnijeti mučeničku smrt za Njegovo ime. Kada je Stjepan izjavio kakav mu se slavni prizor ukazao, bilo je to za njegove progonitelje više nego što su mogli podnijeti. Zatvorili su svoje uši da ne čuju njegove riječi i, vičući iz sveg glasa, bijesno su pohrlili na njega, kao jedan. „I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: ‘Gospodine Isuse, primi duh moj!’ Onda se baci na koljena i povika iza glasa: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! ‘ Kada to reče, usnu.“ (Djela 7,59.60) Usred umiranja ovom najokrutnijom smrti, vjerni se mučenik, poput svojega Učitelja, molio za svoje ubojice. Svjedoci koji su ga optužili trebali su baciti prvo kamenje. Ti su ljudi ostavili svoju odjeću kod Savlovih nogu, koji je sudjelovao u raspravi i koji se složio sa zatvorenikovim pogubljenjem. Stjepanovo je mučeništvo ostavilo dubok dojam na sve koji su mu svjedočili. Bilo je to bolno suđenje Crkvi koje je završilo Savlovim obraćenjem. Iz njegovih sjećanja nije se mogla izbrisati mučenikova vjera, postojanost i proslavljanje Boga. Božji pečat na njegovom licu i njegove riječi koje su doprle u samu dušu svih koji su ga slušali, osim onih koji su odbijanjem svjetlosti otvrdnuli, ostale su u sjećanju promatrača i svjedočile o istinitosti onoga što je propovijedao. U Stjepanovu slučaju nije došlo do pravne presude, ali su rimske vlasti bile potplaćene povećim iznosom novca da taj slučaj ne istražuju. Savao se pri Stjepanovom suđenju i smrti činio prožet bijesnom revnošću. Činilo se da je bio ljut na svoje unutarnje uvjerenje da je Stjepana Bog uzveličao u trenutku kad su ga ljudi ponižavali. Nastavio je proganjati Božju Crkvu, tražiti vjernike, hvatati ih u njihovim domovima i predavati svećenicima i starješinama da bi ih zatvarali i ubijali. Njegova revnost u proganjanju ulila je velik strah u srca jeruzalemskih kršćana. Rimske vlasti nisu učinile nikakav poseban napor da zaustave ovu okrutnu djelatnost, nego su potajno pomagali Židovima da bi se s njima pomirili i zadobili njihovu naklonost. Obrazovani Savao bio je moćno oruđe u Sotoninim rukama u njegovoj pobuni protiv Božjeg Sina. Ali moćniji od Sotone odabrao je Savla da zauzme mjesto mučenika Stjepana i da radi i strada za Njegovo ime. Savao je bio čovjek kojega su Židovi vrlo cijenili, kako zbog njegova naučavanja, tako i zbog njegove revnosti u progonu vjernika. Nije bio član Visokog vijeća sve do Stjepanove smrti, nakon čega je izabran za tu službu zbog uloge koju je odigrao u toj prilici.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 36)