Biblijski redak koji je iznad svih ostalih bio temelj i središnji stup adventne vjere bila je izjava: „Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.“ (Daniel 8,14) Ove su riječi bile poznate svim vjernicima koji su očekivali Kristov skori dolazak. Tisuće usana radosno je ponavljalo ovo proročanstvo kao lozinku svoje vjere. Svi su osjećali da o ovim prorečenim događajima ovise njihova najblistavija očekivanja i najdraže nade. Ovi prikazani proročki dani završavali su u jesen 1844. godine. Zajedno s ostalim kršćanskim svijetom, adventisti su smatrali da je Zemlja, ili neki njezin dio, Svetište i da čišćenje Svetišta znači čišćenje Zemlje vatrom u posljednji dan. Razumjeli su da će to biti o Kristovom drugom dolasku. Otuda i zaključak da će se Isus vratiti na Zemlju 1844. godine. Ali određeno vrijeme je došlo, a Gospodin se nije pojavio. Vjernici su znali da Božja riječ ne može promašiti; mora da je njihovo tumačenje pogrešno. Ali gdje je pogreška? Mnogi su brzopleto razriješili problem poričući da 2300 dana završava 1844. godine. Za to nije ponuđen nikakav dokaz, osim da Krist nije došao u očekivano vrijeme. To su dokazivali ovako: da su proročki dani završili 1844. godine, Krist bi došao i očistio Svetište čišćenjem Zemlje ognjem. A s obzirom na to da On nije došao, proročki dani nisu istekli. Iako je većina adventista napustila svoje ranije računanje proročkih razdoblja, a posljedično su zanijekali i pokret temeljen na njemu, nekolicina se nije željela odreći ovih točaka vjere i iskustva koje je podupiralo Sveto pismo i posebno svjedočenje Božjeg Duha. Vjerovali su da su u svojim proučavanjima Svetoga pisma prihvatili ispravna načela tumačenja i da je njihova dužnost da se čvrsto drže već otkrivenih istina i da u tom smjeru nastave svoje istraživanje Biblije. U ozbiljnoj molitvi ponovno su sagledali svoja stajališta i proučavali Sveto pismo ne bi li otkrili pogrešku. Kako nisu mogli naći pogreške u svojem tumačenju proročkih razdoblja, krenuli su dublje ispitivati predmet Svetišta.
Zemaljsko i nebesko Svetište
U svojim istraživanjima, ovi iskreni istraživači Biblije naučili su da je zemaljsko Svetište koje je Mojsije izgradio po Božjoj naredbi, a prema uzorku koji mu je pokazan na gori Sinaj, bilo „slika za sadašnje vrijeme, po kojoj se prinose darovi i žrtve „. (Hebrejima 9,9 – Šarić) Naučili su da su njegova dva dijela „slike onoga što je na nebu“ (Hebrejima 9,23), da je Krist, naš Veliki svećenik, „služitelj svetišta i pravoga šatora, koji načini Gospodin, a ne čovjek“ (Hebrejima 8,2 – Šarić) i da „Krist doista ne uđe u rukotvorenu Svetinju, protulik one istinske, nego u sâmo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas“. (Hebrejima 9,24) Nebesko Svetište u kojemu Isus posreduje za nas je veliki uzorak, dok je Svetište koje je Mojsije sagradio bilo kopija. Budući da je ovozemaljsko Svetište imalo dva dijela ili prostorije, Svetinju i Svetinju nad svetinjama, tako i u nebeskom Svetištu postoje dva sveta prostora. I Kovčeg u kojemu se nalazio Božji zakon, kadioni oltar i drugi predmeti koji su se koristili u službi ovdje na Zemlji imaju svoj uzorak u nebeskom Svetištu. Apostolu Ivanu je u svetom viđenju dopušteno da uđe u Nebo, a tamo je vidio svijećnjak, kadioni oltar i, budući da se „otvori hram Božji na nebu“ (Otkrivenje 11,19), vidio je također i „kovčeg saveza njegova u hramu njegovu“. (Otkrivenje 11,19) Oni koji su težili za istinom našli su nepobitne dokaze da na Nebu postoji Svetište. Mojsije je zemaljsko Svetište načinio prema uzorku koji mu je bio pokazan. Pavao uči da je ovaj uzorak bilo pravo Svetište koje se nalazi na Nebu (Hebrejima 8,2). Ivan je potvrdio da ga je vidio na Nebu. Na kraju 2300 dana, odnosno 1844. godine, na Zemlji već mnogo stoljeća nije bilo nikakvog svetišta. Stoga se sljedeće proročanstvo mora odnositi na Svetište na Nebu: „Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište biti očišćeno.“ (Daniel 8,14) Ali zbog čega nebesko Svetište treba biti očišćeno? Vraćajući se ponovno Svetom pismu, istraživači proročanstava shvatili su da čišćenje ne znači uklanjanje fizičke nečistoće, nego da se ono mora izvršiti krvlju, pa to stoga mora značiti čišćenje od grijeha. Apostol kaže: „I gotovo se sve po zakonu čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Ako se dakle time čiste slike onoga što je na nebu, potrebno je da se samo to nebesko čisti žrtvama od tih uspješnijima“ (Hebrejima 9,22.23), to jest dragocjenom krvlju Kristovom. Kako bi bolje razumjeli čišćenje o kojemu proročanstvo govori, trebali su razumjeti službu u nebeskom Svetištu. Preostalo im je da to shvate prema službi u zemaljskom Svetištu za koju je Pavao rekao da su svećenici koji su u njoj službovali to obavljali prema „slici i sjeni onoga nebeskoga“. (Hebrejima 8,5)
Čišćenje Svetišta
Kao što su nekada grijesi naroda simbolično bili preneseni u zemaljsko Svetište krvlju žrtve za grijeh, tako su i naši grijesi zapravo preneseni u nebesko Svetište krvlju Kristovom. Kao što je simbolično čišćenje zemaljskog Svetišta obavljano uklanjanjem grijeha koji ga je uprljao, tako i sadašnje čišćenje nebeskog Svetišta treba biti izvršeno uklanjanjem, odnosno brisanjem grijeha koji su tamo zapisani. To zahtijeva pregled knjiga u kojima je sve zapisano, da bi se odlučilo tko je pokajanjem za grijehe i vjerom u Krista stekao pravo na Njegovo pomirenje. Stoga čišćenje Svetišta podrazumijeva rad istražnog suda. Taj posao mora biti obavljen prije nego što Krist dođe da izbavi svoj narod, zato što tada Njegova nagrada ide s Njim, da dâ „svakome po djelima njegovim“. (Otkrivenje 22,12 – Šarić) Tako su oni koji su slijedili svjetlost proročke riječi uvidjeli da je, umjesto svog dolaska na Zemlju na kraju 2300 dana, to jest 1844. godine, Krist ušao u Svetinju nad svetinjama u nebeskom Svetištu, u prisutnost Božju, da pripremajući se za svoj dolazak obavi završno djelo pomirenja.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 53)