Ovo se poglavlje zasniva na Djelima 20,4 do 21,16.
Pavao se silno želio vratiti u Jeruzalem prije Pashe kako bi se imao prilike sresti s onima koji su iz svih krajeva svijeta dolazili za ovaj blagdan. Uvijek se nadao da bi na neki način mogao biti sredstvo u uklanjanju predrasuda svojih nevjernih sunarodnjaka i navesti ih da prihvate dragocjeno svjetlo Evanđelja. Također se želio sastati s crkvom u Jeruzalemu i donijeti joj darove koje su crkve iz poganstva poslale siromašnoj braći u Judeji. Isto se tako nadao da će ovim posjetom pridonijeti čvršćoj povezanosti židovskih i neznabožačkih obraćenika.
Nakon što je završio posao u Korintu, odlučio je otploviti izravno u jednu od luka na obali Palestine. Tek što su izvršene sve pripreme i on upravo trebao zakoračiti na lađu, obaviješten je o zasjedi u kojoj su ga Židovi namjeravali ubiti. Prije su bila spriječena sva nastojanja ovih protivnika vjere da učine kraj apostolovom radu.
Uspjeh koji je pratio propovijedanje Evanđelja ponovno je razgnjevio Židove. Sa svih strana dolazili su izvještaji o širenju novog nauka prema kojem se Židovi oslobađaju od vršenja odredaba obrednog zakona, a poganima pružaju jednake prednosti kao i Abrahamovoj djeci. U propovijedima u Korintu Pavao je iznosio iste dokaze koje je tako snažno isticao u svojim poslanicama. Njegovu istaknutu izjavu: “Tu nema više ni Grka ni Židova, ni obrezana ni neobrezana” (Kološanima 3,11), neprijatelji su smatrali drskim bogohuljenjem pa su odlučili da zauvijek ušutkaju njegov glas.
Nakon upozorenja o zasjedi, Pavao je odlučio putovati preko Makedonije. Morao je odustati od plana da stigne u Jeruzalem za pashalnu službu, ali se nadao da će stići za Pedesetnicu.
Pavla i Luku pratili su “Sopater, Pirov sin, iz Bereje; Aristarh i Sekund iz Soluna; Gaj iz Derbe i Timotej; Tihik i Trofim iz Azije”. Pavao je sa sobom nosio veliku svotu novca od poganskih crkava koju je namjeravao dati u ruke braći odgovornoj za rad u Judeji. Zbog toga je uredio da ga ova braća kao predstavnici iz različitih crkava prate u Jeruzalem.
Pavao je preko Pashe ostao u Filipima. S njim je ostao samo Luka; drugi su suputnici otišli u Troadu da ga tamo čekaju. Filipljani su se ubrajali među apostolove najdraže i najiskrenije obraćenike pa je tijekom osam dana tog blagdana uživao u njihovoj miroljubivoj i radosnoj zajednici.
Nakon što su isplovili iz Filipa, Pavao i Luka su pet dana poslije stigli do svojih pratilaca u Troadi i tu ostali sedam dana s vjernicima.
Posljednje večeri njihova boravka braća su se sastala da lome kruh. Zbog činjenice da je njihov voljeni učitelj trebao otići, okupilo se veće društvo od uobičajenog. Sastali su se “u gornjoj sobi” na trećem katu. Tu je Pavao, u žaru svoje ljubavi i brige za njih, propovijedao do ponoći.
Na jednom od otvorenih prozora sjedio je mladić imenom Eutih. U tom opasnom položaju zaspao je i pao u dvorište. Nastala je uzbuna i metež. Podigli su mladića mrtva i mnogi su se okupili oko njega plačući i naričući. Ali Pavao je prošao kroz uplašeno društvo, obujmio ga i uputio ozbiljnu molitvu Bogu da mu vrati život. Bog mu je uslišao molbu. Apostolov glas nadjačao je žalopojke i tužaljke: “Nemojte se uznemirivati: njegova je duša u njemu!” Vjernici su se s radošću ponovno okupili u gornjoj sobi, a onda je Pavao nastavio “s propovijedanjem dugo — sve do zore”.
Brod kojim su Pavao i njegovi pratioci namjeravali nastaviti putovanje upravo je trebao isploviti i braća su požurila da se ukrcaju. Međutim, sam apostol je odlučio krenuti kraćim, kopnenim putem između Troade i Asosa da bi se sa svojim pratiocima sastao u tom gradu. To mu je dalo kratko vrijeme za razmišljanje i molitvu. Teškoće i opasnosti vezane uz njegov posjet Jeruzalemu, stav Crkve prema njemu i njegovom radu, kao i stanje crkava i zanimanje za Evanđelje u drugim područjima, bili su predmeti ozbiljnog, tjeskobnog razmišljanja, i on je iskoristio ovu posebnu priliku da od Boga traži snagu i vodstvo.
Kad su putnici iz Asosa isplovili na jug, prošli su pokraj Efeza, tog mjesta u kojemu je apostol dugo radio. Pavao je silno želio posjetiti tamošnju crkvu jer joj je trebao dati važne upute i savjete. Ali nakon razmišljanja odlučio je da požure, jer je želio “da bude, ako je moguće, na Duhove u Jeruzalemu”. Međutim, kad su stigli u Milet, pedesetak kilometara udaljen od Efeza, saznao je za mogućnost da porazgovara s crkvom prije nego što brod nastavi plovidbu. Stoga je odmah poslao poruku starješinama moleći ih da požure u Milet, kako bi ih mogao vidjeti prije nego što nastavi put.
Došli su na njegov poziv i on im je na oproštaju uputio ozbiljne, ganutljive riječi savjeta. “Vi znate”, rekao je, “kako sam se vladao među vama sve vrijeme od prvoga dana kad stupih u Aziju, služeći Gospodinu sa svom poniznosti, u suzama i kušnjama koje me snađoše zbog židovskih zasjeda; kako nisam ništa od onoga što je korisno propustio da vam saopćim i da vas poučim javno i po kućama, svečano navješćujući Židovima i Grcima potrebu obraćenja k Bogu po vjeri u našega Gospodina Isusa.”
Pavao je uvijek uzvisivao božanski Zakon. Pokazao je kako Zakon nema snage da spasi ljude od kazne zbog neposlušnosti. Prijestupnici se moraju pokajati za svoje grijehe i poniziti pred Bogom čiji su pravedni gnjev prouzročili kršenjem Njegova Zakona, a isto tako moraju pokazati vjeru u Kristovu krv kao jedino sredstvo oprosta. Božji Sin umro je kao njihova žrtva i uzašao na Nebo da pred Ocem stane kao njihov Zastupnik. Pokajanjem i vjerom mogu se osloboditi od osude grijeha i Kristovom milošću biti osposobljeni da ubuduće budu poslušni Božjem zakonu.
“Sada, evo,” nastavio je Pavao, “svezan u duhu, idem u Jeruzalem ne znajući što će me u njemu zadesiti. Jedino mi Duh Sveti jamči u svakom gradu da me čekaju okovi i patnje. Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku — službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje. Evo, sad sam svjestan da vi svi među kojima sam proveo propovijedajući Kraljevstvo nećete više vidjeti moga lica.”
Pavao nije namjeravao ovo reći, ali dok je govorio, na njega je sišao Duh nadahnuća potvrđujući njegovu bojazan da će ovo biti njegov posljednji sastanak s efeškom braćom.
“Zato vam danas svečano izjavljujem da sam čist od krvi vas sviju, jer nisam ništa propustio da vam u potpunosti saopćim Božji naum.” Nikakav strah da ne uvrijedi, niti težnja za prijateljstvom ili odobravanjem, nisu mogli navesti Pavla da zadrži riječi koje mu je Bog dao za njihovu poduku, upozorenje i popravljanje. Bog od svojih slugu danas traži neustrašivost u propovijedanju Riječi i u provođenju njezinih propisa. Kristov propovjednik ne smije ljudima iznositi samo istine koje im gode, a zadržavati druge koje bi mogle zaboljeti. On treba s dubokom zabrinutošću pratiti razvoj karaktera. Ako vidi da bilo tko iz njegova stada njeguje grijeh, mora mu kao vjerni pastir iz Božje riječi dati uputu koja je primjenjiva na njegov slučaj. Ako pusti da ovaj u svojoj samouvjerenosti ostane neopomenut, on će biti odgovoran za njegovu dušu. Pastor koji vrši svoju uzvišenu službu mora vjernicima dati pouzdane upute o svakoj točki kršćanske vjere te im pokazati kakvi moraju biti i što trebaju činiti da bi mogli biti savršeni u Dan Boga. Samo će vjerni učitelj istine na kraju svojeg rada moći reći s Pavlom: “Ja sam čist od krvi svih ljudi.”
“Pazite na se”, savjetovao je svoju braću, “i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.” Kad bi propovjednici Evanđelja stalno imali na umu činjenicu da im je povjereno ono što je Krist priskrbio svojom krvlju, imali bi dublji osjećaj važnosti svojeg rada. Oni trebaju paziti na sebe i na svoje stado. Svojim primjerom trebaju oslikati i potkrijepiti upute koje daju. Kao učitelji puta života ne smiju dati priliku da se ružno govori o istini. Kao Kristovi predstavnici trebaju čuvati čast Njegova imena. Posvećenošću, čistim životom i pobožnim razgovorima trebaju dokazati da su dostojni svojeg uzvišenog zvanja.
Apostolu su bile otkrivene opasnosti kojima će biti izložena crkva u Efezu. “Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada; i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom.” Pavao je drhtao za Crkvu kad je, gledajući u budućnost, vidio napade koje će morati trpjeti od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Svečanom ozbiljnošću molio je braću da budno čuvaju svoj sveti zalog. Kao primjer ukazao im je na svoj vlastiti neumorni rad među njima: “Zato bdijte i sjećajte se da tri godine — noć i dan — nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga pojedinog među vama!”
“A sad vas preporučujem Bogu”, nastavio je, “i riječi — njegovoj milosti, njemu koji može sagraditi i dati vam baštinu među svima posvećenima. Srebra, zlata i odijela nisam poželio ni od koga.” Neka od efeške braće bila su bogata, ali Pavao od njih nikad nije tražio osobnu korist. Nije bio dio njegove vijesti da privuče pozornost na vlastite potrebe. “Vi sami znate da su ove ruke”, izjavio je, “providjele mojim i mojih sudrugova potrebama.” Usred napornog rada i dugih putovanja za Kristovo djelo bio je sposoban ne samo priskrbiti za svoje potrebe, već nešto uštedjeti za potrebe svojih suradnika i za pomoć dostojnim siromasima. To je postizao samo neumornom marljivošću i najstrožom štednjom. Slobodno je mogao ukazati na svoj primjer kad je rekao: “U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i pritjecati u pomoć nemoćnima te se sjećati riječi Gospodina Isusa koje on sam reče: ‘Blaženije je davati, nego primati.’
Kada to reče, kleknu te se pomoli s njima svima. Tada svi briznuše u velik plač, padoše Pavlu oko vrata te ga izljubiše, ožalošćeni iznad svega njegovom riječi da neće više vidjeti njegova lica. Zatim ga otpratiše na lađu.”
Putnici su iz Mileta otplovili ravno u Kos, “a sutradan u Rod i odande u Pataru” na jugozapadnoj obali Male Azije, gdje su našli “lađu što polazi u Feniciju” kojom su nastavili plovidbu. U Tiru, gdje je lađa istovarena, našli su nekoliko učenika s kojima su mogli provesti sedam dana. Preko tih učenika Sveti Duh je upozorio na opasnosti koje su očekivale Pavla u Jeruzalemu pa su ga molili “da ne uzlazi u Jeruzalem”. Ali apostol nije dopustio da ga strah od stradanja i zatvaranja odvrati od njegove namjere.
Na kraju tjedna provedenog u Tiru, sva su braća, sa ženama i djecom, ispratila Pavla do lađe i prije nego što se ukrcao svi su kleknuli na obali i molili, on za njih, a oni za njega.
Nastavljajući plovidbu prema jugu, putnici su stigli u Cezareju i ušli “u kuću Filipa — evanđelista iz kruga Sedmorice — te ostadosmo kod njega”. Ovdje je Pavao proveo nekoliko mirnih, radosnih dana — posljednju savršenu slobodu koju dugo vremena neće uživati.
Dok je Pavao boravio u Cezareji, “dođe iz Judeje neki prorok imenom Agab. Kad nas pohodi,” piše Luka, “uze Pavlov pâs, sveza sebi ruke i noge te reče: ‘Ovako će čovjeka čiji je ovo pâs u Jeruzalemu svezati Židovi i predati ga u ruke poganima.’”
“Kada to čusmo,” nastavlja Luka, “počesmo mi i mještani moliti Pavla da ne uzlazi u Jeruzalem.” No Pavao se nije dao odvratiti od puta dužnosti. On će slijediti Krista, ako treba, i u tamnicu i u smrt. “Što činite? Zašto plačete i mekšate mi srce?” uskliknuo je. “Ja sam spreman ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa.” Kad su vidjeli da mu samo nanose bol a da on ne mijenja svoju namjeru, braća su prestala sa svojim molbama i samo rekla: “Neka bude volja Gospodnja!”
Ubrzo je kratkom boravku u Cezareji došao kraj i Pavao i njegovo društvo, praćeni nekolicinom braće, krenuli su prema Jeruzalemu pod dubokim dojmom predstojećeg zla.
Nikad prije apostol nije prilazio Jeruzalemu s takvom tugom u srcu. Znao je da će naći malo prijatelja a mnogo neprijatelja. Približavao se gradu koji je odbacio i ubio Sina Božjeg, nad kojim su sada visjele prijetnje božanske srdžbe. Prisjećajući se kako je bio ogorčen u svojoj predrasudi prema Kristovim sljedbenicima, osjećao je najdublje sažaljenje prema svojim zabludjelim sunarodnjacima. Kako se malo mogao nadati da će im moći pomoći! Isti slijepi gnjev koji je nekoć plamtio u njegovom srcu, sada je s neiskazanom snagom buknuo u srcu cijele nacije protiv njega.
A nije mogao računati ni na naklonost i potporu čak ni vlastite braće u vjeri. Neobraćeni Židovi, koji su ga uporno slijedili u stopu, nisu oklijevali širiti najnepovoljnije izvještaje po Jeruzalemu, bilo osobno, bilo u pismima, o njemu i njegovom radu, a čak su i neki apostoli i starješine smatrali ove izvještaje istinitima ne pokušavajući im se usprotiviti niti pokazujući želju da se s njim razjasne.
Ali ni usred obeshrabrenja apostol nije očajavao. Vjerovao je da će Glas koji je govorio njegovom srcu progovoriti i srcima njegovih sunarodnjaka i da će Učitelj, kojeg su njegovi drugovi učenici voljeli i kome su služili, ujediniti njihova srca u djelu Evanđelja.