37. Savlovo obraćenje

31. 07. 2021.

Ovo poglavlje temelji se na Djelima 9,1-22

Stjepanova mučenička, ali junačka smrt duboko je potresla Savla. Njegove su predrasude bile uzdrmane. Ali mišljenje i dokazi svećenika i starješina u konačnici su ga uvjerili da je Stjepan bio bogohulnik, da je Isus Krist bio prevarant, a da oni koji služe svetu službu u hramu moraju biti u pravu. Nakon što se jednom razumski složio da su svećenici i pismoznanci u pravu, Savao je, kao čovjek odlučnih namjera i jasnih ciljeva, postao vrlo ogorčeni protivnik kršćanstva. Njegova ga je revnost potakla da se dobrovoljno uključi u progon vjernika. On je bio uzrok što su sveti ljudi silom dovođeni pred vijeća, zatvarani i osuđivani na smrt bez dokaza o ikakvom prekršaju osim svoje vjere u Isusa. Slične su naravi, iako u drukčijim okolnostima, bili i Jakov i Ivan, koji su u svojoj revnosti željeli prizvati oganj s Neba da spali one koji su omalovažili i prezreli njihovog Učitelja.

Savao je bio na putu za Damask zbog svojega posla, ali odlučio je obaviti dvostruku zadaću i usput naći sve Kristove sljedbenike. Iz tog je razloga pribavio pisma Velikog svećenika koja su se trebala čitati po sinagogama, a koja ga ovlašćuju da uhvati sve za koje se pretpostavlja da su Isusovi sljedbenici i da ih pod pratnjom dovede u Jeruzalem gdje bi bili suđeni i kažnjeni. Krenuo je na put pun sile, oduševljenja i pogrešne vatrene revnosti. Dok su se umorni putnici približavali Damasku, Savlove su se oči odmarale počivajući na ljepoti plodne zemlje, lijepim vrtovima, plodnim voćnjacima i hladnim potocima koji su žuboreći tekli među svježim zelenim grmljem. Nakon dugog i mukotrpnog puta praznom pustinjom, bilo je osvježavajuće gledati takav prizor.

Dok je Savao sa svojom pratnjom napredovao i divio se, iznenadna svjetlost odozgo, koja je nadmašivala sunčevu, obasjala ga je te „on pade na zemlju i ču glas koji mu reče: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ ‘Tko si ti, Gospodine? ‘ upita Savao. ‘Ja sam – onaj će na to – Isus kojega ti progoniš.’“ (Djela 9,4.5)

Viđenje Krista

Ovaj je prizor bio jedan od onih koji je Savla najviše zbunio. Njegova se pratnja užasnula i skoro oslijepila od te jake svjetlosti. Čuli su glas, ali nisu vidjeli nikoga i za njih je sve bilo nerazumljivo i tajnovito. Ali Savao je, ležeći na tlu, razumio izgovorene riječi i jasno pred sobom vidio Božjeg Sina. Jedan pogled na slavno Biće utisnuo je za svagda taj lik u dušu ovog zapanjenog Židova. Izgovorene riječi prodrle su u njegovo srce strahovitom snagom. Obilje svjetla prodrlo je kao rijeka u tamne prostore njegovog uma, otkrivajući mu njegovo neznanje i zabludu. Dok je sebe zamišljao kako, progoneći Kristove sljedbenike, gorljivo služi Bogu, sada je shvatio da zapravo radi sotonski posao.

Uvidio je svoju ludost što je svoju vjeru temeljio na tvrdnjama svećenika i starješina čija je služba izvršila ključni utjecaj na njegov um i učinila da povjeruje kako je događaj uskrsnuća obična izmišljotina Isusovih učenika. Sada kad se Krist otkrio Savlu, Stjepanova propovijed mu je snažno navrla u sjećanje. Te riječi, koje su svećenici proglasili bogohuljenjem, sada su mu izgledale istinitima i vjerodostojnima. U trenutku predivnog prosvjetljenja njegov je um djelovao iznimno brzo. Prošao je kroz svu proročansku prošlost i vidio da je židovsko odbacivanje Isusa, Njegovo raspeće, uskrsnuće i uzašašće prorečeno u proročanstvima i da je ukazivalo na Njega kao na obećanog Mesiju. Sjetio se Stjepanovih riječi: „Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu“ (Djela 7,56) i znao je da su sveti koji su umrli gledali vjerom na kraljevstvo slave.

Kakvo li je to otkriće bilo za progonitelja vjernika! Jarko i zastrašujuće svjetlo slomilo je njegovu dušu. Otkrio mu se Krist kao Onaj koji je došao na Zemlju da bi ispunio svoje poslanje, da bi Ga odbacili, zlostavljali, osudili i raspeli oni koje je došao spasiti. Otkrio mu se kao Onaj koji je ustao iz mrtvih i uzašao na Nebo. U tom zastrašujućem trenutku prisjetio se da je sveti Stjepan žrtvovan s njegovim pristankom i da je on osobno mnoge dične i svete vjernike okrutnim progonom predao smrti.

„A on dršćući i strepeći reče: ‘Gospodine, što hoćeš, da činim?’ I Gospodin mu reče: ‘Ustani i idi u grad! Ondje će ti se reći, što ti treba činiti.’“ (Djela 9,6 – Šarić) Bez imalo sumnje, Savao je bio svjestan da je onaj koji je govorio s njim bio pravi Isus i da je On doista dugo očekivani Mesija, Utješitelj i Otkupitelj Izraela.

Kad je zasljepljujuća slava nestala, Savao se digao s tla i shvatio da je potpuno slijep. Kristova svjetlost je bila prejaka za smrtnikove oči, i kad je nestala, noćni mrak se uselio u njegove oči. Mislio je da je sljepoća Božja kazna za njegov okrutni progon Isusovih sljedbenika. U potpunoj tami počeo je pipati te su ga njegovi pratitelji, iznenađeni i zastrašeni, uzeli za ruku i uveli u Damask.

Upućen na Crkvu

Odgovor na Savlovo pitanje bio je: „Ustani i idi u grad! Ondje će ti se reći, što ti treba činiti.“ (Djela 9,6 – Šarić) Židova koji postavlja pitanje Isus upućuje na svoju Crkvu da bi u njoj saznao što mu je dužnost. Krist se ovdje koristio metodom otkrivenja i uvjerenja, a sada je pokajnik bio spreman učiti od onih kojima je Bog naredio da poučavaju Njegovu istinu. Na taj način je Isus dao ovlast svojoj organiziranoj Crkvi i doveo Savla u vezu sa svojim predstavnicima na Zemlji. Nebeska svjetlost uskratila je Savlu vid, a Isus, veliki Liječnik, nije mu ga odjednom vratio. Svi blagoslovi dolaze od Krista, ali On je ustanovio Crkvu kao svog predstavnika na Zemlji i njoj je pripala dužnost usmjeravanja grešnika na putu života. Isti ljudi koje je Savao namjeravao uništiti bili su njegovi učitelji u vjeri koju je prezirao i progonio.

Tijekom tri dana molitve i posta u Judinoj kući u Damasku, Savlova vjera bila je na ozbiljnoj kušnji. Bio je sasvim slijep i u potpunom neznanju o onome što se od njega traži. Upućen je da uđe u Damask gdje će mu biti rečeno što mu je činiti. U svojoj nesigurnosti i nevolji ozbiljno je zavapio Bogu. „U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: ‘Ananija!’ On se odazva: ‘Evo me, Gospodine!’ A Gospodin će mu: ‘Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.’“ (Djela 9,10-12)

Ananija je te riječi jedva mogao pripisati anđeoskom vjesniku jer se vijest o Savlovu progonstvu svetih u Jeruzalemu raširila posvuda. Pokušao je raspravljati te je rekao: „‘Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.’ Gospodin mu odvrati: ‘Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove.’“ (Djela 9,13-15)

Učenik je, poslušan anđelovim uputama, potražio čovjeka koji je doskora disao prijetnjama protiv svih koji vjeruju u Isusovo ime, i obratio mu se riječima: „Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga. I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se.“ (Djela 9,17.18)

Isus ovdje daje primjer svojeg načina rada na spasenju ljudi. Sve je to On mogao izravno objaviti Savlu, ali to ne bi bilo u skladu s Njegovim planom. Njegovi blagoslovi će dolaziti kroz pomoćnike koje je On odredio. Savao je bio dužan da sve prizna onima čije je uništenje smišljao, a Bog je dao odgovornu ulogu onim ljudima koje je ovlastio da djeluju umjesto Njega.

Savao je postao učenik Isusovih učenika. U svjetlu zakona, sebe je vidio kao grešnika. Prosvijetljen viđenjem, vrlo je jasno vidio da je Isus, kojega je u svom neznanju smatrao varalicom, autor i začetnik religije Božjeg naroda od Adamovih dana i svršetak vjere, branitelj istine i srž proročanstava. Gledao je na Isusa kao na nekoga tko nema ništa s Božjim zakonom. Sada kad je Božji prst dodirnuo njegove duhovne oči, shvatio je da je Krist osnivač cjelokupnog židovskog žrtvenog sustava; da je On došao na svijet da obrani Očev zakon i da se u Njegovoj smrti susreću tip i antitip, ili predslika i ostvarenje zakona.1 U svjetlu Moralnog zakona, za koji je on smatrao da ga revno drži, Savao se vidio kao grešnik nad grešnicima.

Od progonitelja do apostola

Tada je Ananija krstio Pavla u Damasku, u rijeci. Osnažio se hranom i odmah počeo propovijedati o Isusu vjernicima u gradu, istim onima zbog kojih je poslan iz Jeruzalema s namjerom da ih uništi. Također je naučavao u sinagogi da je Isus, koji je pogubljen, zapravo bio Božji Sin. Njegova su dokazivanja iz proročanstava bila tako jasna, a njegovi napori tako poduprti Božjom silom da su Židovi koji su se usprotivili bili zbunjeni i nisu mu mogli odgovoriti. Pavlovo rabinsko i farizejsko obrazovanje sada je bilo upotrijebljeno u dobrom smjeru, u propovijedanju evanđelja i naglašavanju njegovog smisla, koje je on doskora svim silama nastojao uništiti.

Pavlovo obraćenje je Židove potpuno šokiralo i zbunilo. Bili su upoznati s njegovim položajem u Jeruzalemu i znali su koja je bila njegova glavna zadaća u Damasku – da je došao s nalogom i ovlašću Velikog svećenika da pohvata one koji vjeruju u Isusa i da ih pošalje u Jeruzalem kao zatvorenike. A sada ga gledaju kako propovijeda Isusovo evanđelje, snaži one koji su već postali njegovim učenicima i neprestano stvara nove obraćenike vjeri kojoj se nekada tako žestoko suprotstavljao. Pavao je svima koji su ga slušali pokazao da ova promjena u njegovoj vjeri nije trenutni poriv niti fanatizam, nego posljedica nadmoćnih dokaza.

Propovijedajući u sinagogama, njegova je vjera rasla u snazi; njegov žar da dokazuje kako je Isus Božji Sin povećavao se pred bijesnim protivljenjem Židova. U Damasku nije mogao dugo ostati. Nakon što su se Židovi oporavili od šoka zbog njegovog obraćenja i njegovih aktivnosti koje su uslijedile, odlučno su okrenuli glavu od premoćnih dokaza koji su išli u prilog nauku Isusa Krista. Njihovo čuđenje zbog Pavlovog obraćenja pretvorilo se u snažnu mržnju prema njemu, poput one koju su iskazali prema Kristu.

Priprema za službu

Pavlov život se nalazio u opasnosti pa je od Boga dobio nalog da na neko vrijeme napusti Damask. Otišao je u Arabiju, a tamo je, u određenoj samoći, imao priliku za vezu s Bogom i za razmišljanje. Želio je biti sam s Bogom da preispita svoje srce, da produbi svoje pokajanje i da se molitvom i proučavanjem pripremi za svoju ulogu u djelu koje mu se činilo prevelikim i prevažnim da bi ga on obavljao. Bio je apostol, ne izabran od ljudi nego od Boga, i njegov je zadatak bio jasno utvrđen: da radi među poganima.

Dok je bio u Arabiji, nije održavao vezu s apostolima. Ozbiljno i cijelim srcem molio se Bogu da ne počine dok ne bude siguran da je Bog prihvatio njegovo pokajanje i da mu je njegov veliki grijeh oprošten. Nije želio odustati u toj borbi dok ne dobije potvrdu da će Isus biti s njim u službi koja ga očekuje. Na svojem je tijelu, u svojim očima zaslijepljenim nebeskom svjetlošću, trajno nosio znake Kristove slave. Isto tako, želio je sa sobom stalno nositi jamstvo Kristove milosti koja će ga snažiti. Stupio je u prisnu vezu s Nebom; sam Isus je razgovarao s njim i na temeljima njegove vjere darovao mu svoju mudrost i milost.

(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 37)

————-

  1. 1. U biblijskoj teologiji izrazi tip i antitip odnose se na osobe, stvari ili događaje iz Staroga i Novoga zavjeta koji su u ograničenoj mjeri paralelni i koji, kad se međusobno sagledavaju, postaju shvatljiviji. Dakle, starozavjetni spisi prepoznaju tipove, a novozavjetni antitipove. Tipovi su slika budućeg, a antitipovi ostvarenog ili onoga što će se tek ostvariti. Primjerice, Mojsije je u velikoj mjeri tip koji u proročkom smislu oslikava antitip – Isusa Krista. Starozavjetni Izrael je tip, a novozavjetni (kršćanska Crkva) antitip. U ovom tekstu tip je zakon dan Izraelcima na Sinaju, a antitip je Krist kao njegovo ostvarenje (prim. prev.).