Ovo poglavlje temelji se na Djelima 9,23-31; 22,17-21
Pavao se sada vratio u Damask i hrabro propovijedao u Isusovo ime. Njegovoj se mudrosti i dokazima Židovi nisu mogli suprotstaviti i zato su se posavjetovali kako bi njegov glas utišali silom. To im je bio jedini način da se riješe uzroka. Odlučili su ga ubiti. No apostol je bio upozoren. Danju i noću budno su čuvali gradska vrata da spriječe njegov bijeg. Zabrinuti, učenici su se u molitvi obratili Bogu. Malo su spavali jer su bili zauzeti smišljanjem načina i sredstava za Pavlov bijeg. Najzad su smislili plan da će ga kroz prozor spustiti noću u košari preko zida. Na ovaj ponižavajući način Pavao je pobjegao iz Damaska.
Tada je nastavio svoj put za Jeruzalem u želji da se upozna s apostolima, posebno s Petrom. Jako se pribojavao susreta s galilejskim ribarom koji je živio, molio se i razgovarao s Isusom dok je bio na Zemlji. Cijelim srcem je čeznuo da se sretne s vođom apostola. Kako je ušao u Jeruzalem, gledao je na grad i hram drugim očima. Znao je da se nad njega nadvio Božji sud.
Gnjev i ljutnja Židova zbog Pavlovog obraćenja nisu poznavali granice. No on je bio čvrst kao stijena i u sebi se radovao što će svoje predivno iskustvo podijeliti sa svojim prijateljima da bi mogli promijeniti svoju vjeru kao što je to učinio on, i povjerovati u Isusa. Bio je vrlo savjestan u svojoj pobuni protiv Krista i Njegovih sljedbenika, ali kad je bio zaustavljen i osvjedočen u svoj grijeh, smjesta je odbacio svoje zle putove i prihvatio Isusovu vjeru. Sada je bio potpuno uvjeren da kad njegovi prijatelji i bivši suradnici čuju pod kojim se okolnostima dogodilo njegovo čudesno obraćenje i kad vide kakva se promjena dogodila u ponosnom farizeju koji je progonio i predavao na smrt one koji su vjerovali u Isusa, Božjeg Sina, i oni će se jednako tako osvjedočiti o svojem pogrešnom putu i priključiti se redovima vjernika.
Pokušao se približiti svojoj braći, učenicima; ali njegova tuga i razočaranje su bili veliki kad je otkrio da ga neće primiti kao svojega. Sjetili su se njegovih bivših progona, sumnjali su u njegovu iskrenost i smatrali su da ih želi zavarati i uništiti. Istina, oni su čuli za njegovo predivno obraćenje, ali kako se nakon toga odmah povukao u Arabiju i o njemu više ništa nisu čuli, nisu se pouzdali u govorkanja o njegovoj velikoj promjeni.
Susret s Petrom i Jakovom
Barnaba, koji je dobrovoljno priložio svoj novac za Kristovo djelo i da ublaži potrebe siromašnih, sreo se s Pavlom kad su mu se vjernici suprotstavili. Sada je istupio, obnovio svoje poznanstvo s njim i saslušao Pavlovo svjedočanstvo o čudesnom obraćenju i njegovom iskustvu nakon toga. Potpuno je povjerovao i prihvatio Pavla, uzeo ga za ruku i doveo k apostolima. Prenio im je iskustvo koje je maloprije čuo – da se Isus osobno javio Pavlu dok je bio na putu za Damask, da je On razgovarao s njim, da je Pavlu vraćen vid kao odgovor na Ananijinu molitvu te da je nakon toga u sinagogi toga grada svjedočio da je Isus Božji Sin.
Apostoli se više nisu sustezali. Nisu se mogli oduprijeti Bogu. Petar i Jakov, koji su tada bili jedini apostoli u Jeruzalemu, pružili su ruku prijateljstva bivšem gorljivom progonitelju njihove vjere. Koliko su ga se ranije bojali i izbjegavali, toliko je sada bio voljen i poštovan. Tu su se srele dvije važne osobe nove vjere – Petar, jedan od izabranih pratitelja Krista dok je bio na Zemlji, i Pavao, farizej, koji se od Isusovog uzašašća sreo s Njim licem u lice, koji je razgovarao s Njim i u viđenju vidio Njega i narav Njegove službe na Nebu.
Prvi razgovor je za obojicu apostola imao značajne posljedice, ali je kratko trajao jer je Pavao bio nestrpljiv da radi Učiteljev posao. Ubrzo se glas, koji je tako ozbiljno raspravljao sa Stjepanom, čuo u istoj sinagogi kako neustrašivo objavljuje da je Isus Božji Sin – zagovarajući isto zbog čega je Stjepan, braneći se, umro. Iznio je svoje divno iskustvo i srcem punim žara za svoju braću i bivše suradnike podijelio je s njima proročke činjenice, kao što je to učinio Stjepan, o tome da je Isus kojega su raspeli bio Božji Sin.
Ali Pavao je pogrešno procijenio duh svoje židovske braće. Isti bijes koji se sručio na Stjepana sada je osjetio na sebi. Sa srcem ispunjenim tugom, shvatio je da se mora odvojiti od svoje braće. Rado bi dao svoj život ako bi to pomoglo da spoznaju istinu. Židovi su počeli kovati planove da mu oduzmu život, a učenici su ga požurivali da napusti Jeruzalem. Ali on je oklijevao, ne želeći napustiti grad opterećen čežnjom da se malo više potrudi oko svoje židovske braće. On je u Stjepanovu mučeništvu imao toliko aktivnu ulogu da je duboko u srcu čeznuo da izbriše tu mrlju odlučnom obranom istine zbog koje je Stjepan platio životom. Zato mu se činilo da je bijeg iz Jeruzalema kukavički čin.
Bijeg iz Jeruzalema
Dok se Pavao u hramu ozbiljno molio Bogu zabrinut za posljedice takvog koraka, u viđenju mu se ukazao Spasitelj i rekao: „Pohiti, žurno izađi iz Jeruzalema jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni.“ (Djela 22,18) Čak i tada, Pavao je oklijevao napustiti Jeruzalem bez uvjeravanja tvrdoglavih Židova o istinitosti njegove vjere. Mislio je da, čak i ako zbog istine žrtvuje svoj život, to ne bi bilo ništa više nego samo oslobođenje od zastrašujućeg tereta koji ga je opterećivao zbog Stjepanove smrti. Odgovorio je: „Gospodine, oni znaju da sam ja u tamnice bacao i bičevao po sinagogama one koji vjeruju u te. I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao haljine onih koji ga ubijahu. „ Ali odgovor je bio odlučniji nego prije: „Pođi jer ću te poslati daleko k poganima!“ (Djela 22,19-21)
Kad su braća čula za Pavlovo viđenje i Božju skrb nad njim, njihova se zabrinutost za njega povećala. Shvatili su da je on doista Božje odabrano oruđe da odnese istinu poganima. Požurili su da ga potajno izvedu iz Jeruzalema od straha da ga Židovi ne ubiju. Pavlov odlazak privremeno je otklonio silovito suprotstavljanje Židova, i Crkva je imala određeno razdoblje mira u kojemu su joj se mnogi pridružili.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 38)