Ovo poglavlje temelji se na tekstovima iz Daniela 1. Među Izraelcima koji su kao sužnji bili odvedeni u Babilon u početku sedamdesetgodišnjeg izgnanstva bilo je i kršćanskih domoljuba, ljudi čija je vjernost načelima bila čvrsta kao čelik, ljudi neiskvarenih sebičnošću, koji su bili spremni slaviti Boga bez obzira na cijenu koju će morati platiti. Ti su ljudi trebali u zemlji svojega izgnanstva ostvariti Božju namjeru i neznabožačkim narodima prenijeti blagoslove koje donosi poznavanje Gospodina. Trebali su biti Njegovi predstavnici. Nikad nisu smjeli prihvatiti kompromise s idolopoklonicima; svoju vjeru i ime sljedbenika živoga Boga trebali su nositi kao visoku čast. To su i činili. I u zlu i u dobru slavili su Boga pa je i Bog proslavio njih.
Činjenica da su ti ljudi, Gospodnji štovatelji, bili dovedeni kao sužnji u Babilon i da je posuđe Gospodnjeg doma bilo postavljeno u hram neznabožačkih bogova, poslužila je oholim pobjednicima kao dokaz da su njihova vjera i običaji bolji od vjere i običaja Hebreja. Međutim, upravo su poniženja kroz koja je Izrael morao proći zato što se udaljio od Boga, Babiloncima morala poslužiti kao dokaz Gospodnje nadmoći, svetosti Njegovih zahtjeva i sigurnih posljedica poslušnosti. Ovo svjedočanstvo Bog im je dao, a ono se jedino tako i moglo dati, preko onih koji su Mu ostali odani.
Među one koji su ostali vjerni Bogu spadali su Daniel i njegova tri druga – blistavi primjeri onoga što čovjek može postati kad se ujedini s Bogom mudrosti i snage. Iz razmjerne jednostavnosti svojih judejskih domova, ovi mladići kraljevskoga roda bili su odvedeni u najveličanstveniji od svih gradova i na dvor najvećega kralja svijeta. Nabukodonozor je naredio „Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da dovede od Izraelaca nekoliko dječaka kraljevskoga ili velikaškog roda: neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru. …
Među njima bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja.“ Videći da se u ovim mladićima kriju velike sposobnosti, Nabukodonozor je odlučio pripremiti ih za značajne položaje u svome kraljevstvu. Da bi se potpuno osposobili za svoje životno djelo, on im je omogućio da uče jezik Kaldejaca i da tri godine uživaju izvanredne obrazovne prednosti koje su bile davane samo knezovima njegovoga kraljevstva.
Daniel i njegovi drugovi dobili su i nova imena koja su podsjećala na kaldejska božanstva. Hebrejski su roditelji veliku važnost pripisivali imenima koja su davali svojoj djeci. Često su ona bila povezana s osobinama koje su roditelji željeli vidjeti kod svoje djece. Dvoranički starješina, kojemu je bila povjerena briga o zarobljenim mladićima, izmijenio im je imena: „Daniel će se zvati Baltazar, Hananija Šadrak, Mišael Mešak, Azarja Abed Nego.“
Kralj nije prisiljavao judejske mladiće da odbace svoju vjeru i da prihvate idolopoklonstvo, ali se nadao da će to postići postupno. Dajući im imena koja su ukazivala na idolopoklonstvo, dovodeći ih svakodnevno u usku vezu s idolopokloničkim običajima, izlažući ih utjecaju zavodljivih obreda neznabožačkog bogoštovlja, nadao se da će ih navesti da odbace vjeru svojega naroda i da prihvate bogoštovlje Babilonaca.
Na samom početku karijere suočili su se s odlučujućom kušnjom svojega karaktera. Bilo im je određeno da jedu hranu i piju vino koje se donosilo s kraljeva stola. Na taj način kralj im je htio ukazati naklonost i skrb za njihovo dobro. Međutim, budući da je jednim dijelom bila žrtvovana idolima, hrana s kraljeva stola mogla se smatrati idolopokloničkom; onaj tko ju je uzimao odavao je time počast babilonskim bogovima. Takvom odavanju počasti Daniel i njegovi drugovi se nisu mogli pridružiti, jer bi time prekršili zavjet vjernosti Gospodinu. Čak bi se i običnim pretvaranjem da jedu tu hranu i piju to vino odrekli svoje vjere. Time bi se svrstali u redove pogana i prekršili Božji zakon.
Osim toga, nisu se usuđivali izložiti zavodljivom utjecaju raskoši i rasipništva na tjelesni, umni i duhovni razvoj. Bio im je poznat izvještaj o Nadabu i Abihuu, o njihovoj neumjerenosti i njezinim posljedicama, izvještaj koji je bio sačuvan na svicima Petoknjižja; znali su da bi i njihove tjelesne i umne sposobnosti bile oštećene uporabom vina.
Daniel i njegovi drugovi od svojih su roditelja prihvatili na- čelo stroge trijeznosti. Shvatili su da će ih Bog pozvati na odgovornost ukoliko ne budu bdjeli nad svojim sposobnostima, ukoliko budu ograničavali ili slabili svoje snage. Kućni odgoj je tako Danielu i njegovim drugovima poslužio kao zaštita od izopačenih utjecaja babilonskoga dvora. Kušnje koje su ih okružavale na tomu pokvarenom i raskošnom dvoru bile su vrlo snažne, ali oni su ostali čisti. Nikakva snaga i nikakav utjecaj nisu ih mogli odvratiti od načela koja su prihvatili u ranom djetinjstvu proučavajući Božje riječi i Njegova djela.
Da je želio, Daniel je u svojoj okolini mogao pronaći uvjerljive razloge da odbaci načela stroge trijeznosti. Mogao je dokazivati da za njega, budući da ovisi o kraljevoj naklonosti i njegovoj moći, nema drugog izlaza već da jede kraljevsku hranu i pije njegovo vino; i da će, ukoliko se bude držao božanskog propisa, uvrijediti kralja i vjerojatno izgubiti položaj i život. Ukoliko bude kršio Gospodnju zapovijed, zadržat će kraljevu naklonost i osigurati sebi intelektualne prednosti i izglede za zavidnu svjetovnu karijeru.
Ali Daniel nije oklijevao. Božje odobravanje njemu je bilo dragocjenije od naklonosti najmoćnijeg vladara svijeta – dragocjenije i od samog života. Odlučio je ostati čvrst u svojoj vjernosti, bez obzira na posljedice. „Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola.“ U tome je uživao potporu svojih drugova.
Donoseći ovu odluku, hebrejski se mladići nisu ponašali samosvjesno, već su se čvrsto oslonili na Boga. Oni nisu željeli skretati pozornost na sebe, ali za njih je i to bilo prihvatljivije nego da osramote Boga. Da su ovom prilikom popustili zlu pod pritiskom okolnosti, udaljavanje od načela oslabilo bi njihov smisao za dobro i odbojnost prema zlu. Prvi pogrešan korak doveo bi do drugih, sve dok, prekinuvši vezu s Nebom, ne bi bili odneseni poplavom kušnji.
„Bog dade Danielu te nađe dobrohotnost i smilovanje u dvoraničkog starješine“, pa je njegov zahtjev da se ne okalja bio primljen s poštovanjem. Ipak, starješina ga je oklijevao ispuniti. „Bojim se svoga gospodara kralja“ – objasnio je Danielu. „On vam je odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mršavija nego u drugih dječaka vaše dobi, ja ću zbog vas biti kriv pred kraljem.“
Daniel se onda pojavio pred službenikom kojemu je bila povjerena posebna skrb o hebrejskim mladićima, zahtijevajući da budu oslobođeni obveze jesti kraljevsko jelo i piti kraljevsko vino. Tražio je da se podvrgne probi od deset dana, da zajedno sa svojim hebrejskim drugovima tijekom toga vremena dobiva jednostavnu hranu, dok će ostali mladići jesti kraljeve slastice.
Čuvar je pristao, iako se bojao da će time izazvati kraljevo nezadovoljstvo. Daniel je shvatio da je dobio bitku. Nakon desetodnevne kušnje rezultati su bili suprotni čuvarovim strahovanjima. „Oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi dječaci koji jeđahu od kraljevih jela.“ Svojim izgledom hebrejski su mladići daleko nadmašivali svoje vršnjake. Na temelju svega toga, Danielu i njegovim prijateljima bilo je dopušteno da se tijekom cijeloga svoga školovanja hrane jednostavnom hranom.
Tri godine su hebrejski mladići učili „pismo i jezik Kaldejaca „. Tijekom toga vremena ostali su vjerni Bogu i stalno su se oslanjali na Njegovu snagu. Svojim navikama samoodricanja dodali su ozbiljnost u namjerama, marljivost i čvrstinu. Oni nisu iz oholosti ili slavohleplja došli na kraljev dvor, u društvo onih koji nisu poznavali Boga niti su ga se bojali; oni su bili prognanici u stranoj zemlji, i tu ih je postavila Beskrajna mudrost. Odvojeni od obiteljskog utjecaja i svetoga društva, trudili su se opravdati ukazano povjerenje, biti na čast svojem potlačenom narodu i na slavu Onome kome su služili.
Gospodin je s odobravanjem gledao čvrstinu i samoodricanje hebrejskih mladića i neporočnost njihovih pobuda; stoga su ih pratili Njegovi blagoslovi. „Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti. Daniel razumijevaše viđenja i sne.“ Tako se ispunilo obećanje: „Jer ja častim one koji mene časte.“ (1. Samuelova 2,30) Dok se Daniel privijao uz Boga s nepokolebljivim povjerenjem, na njega se spustio duh proročke moći. Dok je od ljudi primao upute o dužnostima na dvoru, Bog ga je učio čitati tajne budućnosti i zapisivati ih za buduće naraštaje služeći se slikama i simbolima, događaje koji će se zbivati na ovome svijetu sve do kraja vremena.
Kad je došlo vrijeme da mladići na školovanju budu provjereni, i Hebreji su, zajedno s ostalim pristupnicima, polagali ispite za službe u kraljevstvu. A tada, „među svima ne nađe se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja“. Njihova oštra inteligencija, njihovo široko znanje, njihov birani i određeni način izražavanja svjedočili su o neusporedivoj snazi i živosti njihovih umnih sposobnosti. „I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj, nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.“ Zato „oni ostadoše pred kraljem“.
Na babilonskom su dvoru bili okupljeni predstavnici svih zemalja, ljudi najvećih sposobnosti, najbogatije obdareni prirodnim darovima, ljudi najšire kulture koja se mogla steći u svijetu; a ipak, među svima njima hebrejski mladići nisu imali takmaca. Po tjelesnoj snazi i ljepoti, po umnoj živahnosti i literarnim dostignućima nitko im nije bio ravan. Uspravno držanje, čvrst i elastičan korak, čestit izraz lica, nepomućena osjetila, svježi dah – sve su to bili dokazi dobrih običaja, znakovi plemenitosti kojom priroda nagrađuje one koji poštuju njezine zakone.
U stjecanju babilonske mudrosti Daniel i njegovi prijatelji bili su mnogo uspješniji od ostalih vršnjaka; pa ipak, njihovo obrazovanje nije bilo rezultat slučaja. Oni su znanje stjecali vjernom uporabom svojih sposobnosti, pod vodstvom Svetoga Duha. Povezali su se s Izvorom svake mudrosti, proglasivši spoznaju Boga temeljem svojega obrazovanja. Ispunjeni vjerom, molili su se za znanje i živjeli onako kako su molili. Svojim ponašanjem omogućili su Bogu da ih blagoslovi. Izbjegavali su sve što bi oslabilo njihove snage, koristili su svaku priliku da prošire svoje znanje na svim područjima. Usvojili su pravila života koja su im osiguravala intelektualnu snagu. Trudili su se da steknu znanje samo s jednim ciljem – da mogu proslaviti Boga. Shvaćali su da moraju steći bistrinu uma i usavršiti svoj kršćanski karakter ukoliko žele biti pravi predstavnici prave vjere usred lažnih neznabožačkih religija. Bog je bio njihov učitelj. Stalno moleći, savjesno učeći, ostajući u vezi s Nevidljivim, oni su hodili s Bogom kao Henok.
Istinski uspjeh u bilo kojem području poslovanja ne dolazi kao posljedica slučaja, okolnosti ili sudbine. On je rezultat Božje providnosti, on je nagrada za vjeru i razboritost, za valjanost i ustrajnost. Visoke duševne vrline i plemenita moralna snaga ne stječu se slučajno. Bog daje prilike; uspjeh dolazi kad ih koristimo.
Dok je Bog djelovao na Daniela i njegove prijatelje „da mu se mogu svidjeti“, oni su gradili svoje spasenje (Filipljanima 2,13). Time se na djelu otkrilo božansko načelo suradnje bez kojega se ne može postići nikakav istinski uspjeh. Ljudski napori ne vrijede ništa bez božanske snage; a bez ljudskog nastojanja ni božanski napori kod mnogih ništa ne postižu. Da bismo dobili božansku milost, moramo obaviti svoj dio. Njegova je milost određena da u nama „proizvodi i htijenje i djelovanje“, ali nikada nije zamjena za naše napore.
Kao što je surađivao s Danielom i njegovim prijateljima, Gospodin će surađivati i sa svima onima koji nastoje ispuniti Njegovu volju. Udjeljujući svojega Duha, Bog će poduprijeti svaku dobru namjeru, svaku plemenitu odluku. Oni koji hode putom poslušnosti, sretat će se s mnogim preprekama. Snažni, potajni utjecaji možda će ih vezivati uz svijet, ali Gospodin je sposoban da onemogući svaku silu koja pokušava pobijediti Njegove izabranike; u Njegovoj snazi oni mogu svladati svaku kušnju, pobijediti svaku poteškoću.
Bog je Daniela i njegove prijatelje doveo u vezu s velikim ljudima u Babilonu da bi usred idolopokloničkog naroda mogli predstavljati Njegov karakter. Kako su se osposobili da zauzmu tako povjerljiv i častan položaj? Vjernost u malome stavila je svoj pečat na cijeli njihov život. Oni su slavili Boga u malim dužnostima isto onako kao i u najvećim odgovornostima.
Kao što je pozvao Daniela da svjedoči za Njega u Babilonu, Bog poziva i nas da budemo Njegovi svjedoci u današnjem svijetu. I u najmanjim i u najvećim životnim pothvatima On želi da ljudima otkrivamo načela Njegovog kraljevstva. Mnogi čekaju da im se povjeri neko veliko djelo, dok svakoga dana propuštaju prilike za pokazivanje vjernosti Bogu. Iz dana u dan propuštaju da iz cijeloga srca obave svoje male životne dužnosti. I dok tako čekaju neko veliko djelo u kojemu bi mogli pokazati svoje navodne velike sposobnosti i tako zadovoljiti svoje ambicije, uzalud im prolaze dani.
U životu pravoga kršćanina ništa nije beznačajno. U očima Svemogućega svaka dužnost je važna. Gospodin točno procjenjuje svaku priliku za službu. Neiskorištene mogućnosti isto se tako unose u izvještaj kao i one koje smo iskoristili. Nama će biti suđeno na temelju onoga što smo trebali postići, a nismo, zato što se nismo poslužili svojim sposobnostima da proslavimo Boga.
Plemenit karakter nije posljedica slučaja; on se ne može pripisati posebnoj naklonosti ili darovima Providnosti. On je rezultat samodiscipline, pokoravanja niže prirode višoj, predavanja sebe u službu Bogu i bližnjima.
Preko odanosti načelima umjerenosti, koju su pokazali hebrejski mladići, Bog govori današnjoj mladeži. Postoji potreba za ljudima koji će se kao Daniel hrabro založiti za ono što je pravo. Postoji potreba za čistim srcima, jakim rukama, za junacima bez straha i mane, jer nas borba između dobra i zla poziva na stalnu budnost. Svakoj duši Sotona prilazi i kuša je mnogobrojnim zavodljivim oblicima popuštanja apetitu.
Tijelo je najvažniji posrednik preko kojega se um i duša pripremaju za izgradnju karaktera. Zato neprijatelj duše usmjerava svoje kušnje s ciljem da njima oslabi i umanji fizičke snage. Ako u tome uspije, često se i cijelo biće pokorava zlu. Sklonosti tjelesne naravi, ukoliko ne dođu pod vlast viših sila, sigurno će dovesti do propasti i smrti. Tijelo se mora staviti pod vlast viših sila čovjekova bića. Volja mora zavladati strastima, a ona sama se mora pokoriti Bogu. Vlast trebaju preuzeti kraljevske sposobnosti razuma, posvećene božanskom milošću. Umna snaga, tjelesna izdržljivost i dužina života ovise o nepromjenjivim zakonima. Tko poštuje te zakone, može pobijediti sebe, svoje sklonosti, „Poglavarstva, Vlasti, Vrhovnike ovoga mračnog svijeta „ i suočiti se „s duhovima pakosti ispod neba“ (Efežanima 6,12).
U onom prastarom obredu, koji predstavlja simboliku Evanđelja, samo je žrtva bez mane mogla biti prinesena na Gospodnji žrtvenik. Žrtva koja je predstavljala Krista morala je biti bez mane. Božja riječ ukazuje na tu činjenicu kad govori o tome kakva moraju biti Božja djeca – „žrtva živa“, „sveta i bez mane“ (Rimljanima 12,1; Efežanima 5,27).
Hebrejski velikani bili su ljudi s istim strastima kao i mi; ipak, usprkos zavodničkim utjecajima babilonskoga dvora, oni su ostali čvrsti jer su se oslanjali na beskrajnu Snagu. U njima je neznabožački narod gledao primjer Božje dobrote i dobročinstva te Kristove ljubavi. Njihovo je iskustvo za nas primjer pobjede načela nad kušnjom, neporočnosti nad pokvarenošću, odanosti i vjernosti nad nevjerništvom i idolopoklonstvom.
I današnji mladići mogu dobiti Duha koji je nadahnjivao Daniela; i oni mogu crpsti iz istog izvora snage, imati istu moć samosvladavanja, u svojem životu očitovati iste vrline, čak i u okolnostima koje su isto tako nepovoljne. Iako su okruženi kušnjama da popuste svojim grešnim sklonostima, posebice u velikim gradovima u kojima je svaki oblik osjetilnog zadovoljavanja lako dostupan i primamljiv, uz božansku milost njihova namjera da proslave Boga može ostati čvrsta! Strogom odlučnošću i živom budnošću oni se mogu oduprijeti svim kušnjama koje napadaju dušu. Ipak, pobjedu će postići jedino oni koji su odlučili činiti ono što je pravo zato što je pravo.
Kakvo su životno djelo obavili ovi plemeniti Hebreji! Kad su se opraštali s domom svojega djetinjstva, jedva da su mogli sanjati kakva ih uzvišena budućnost čeka! Vjerni i postojani, pokorili su se božanskom vodstvu tako da je preko njih Bog mogao ispuniti svoje namjere.
Iste velike istine koje je otkrivao preko tih ljudi, Bog i danas želi otkriti preko mladeži i djece. Život Daniela i njegovih prijatelja pokazuje što Bog želi učiniti za one koji se pokore Njemu i trude se svim srcem ostvariti Njegove namjere.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Proroci i kraljevi”, Znaci vremena, 2018.)