Ovo se poglavlje zasniva na Ponovljenom zakonu 2 i 3,1-11
Nakon što su prošli južno od Edoma, Izraelci su pošli prema sjeveru i ponovno se okrenuli prema obećanoj zemlji. Njihov je put prolazio prostranom visoravni kojom su s brda puhali svježi vjetrovi. Bila je to dobrodošla promjena nakon putovanja spaljenom dolinom te su poletno i puni nade pošli naprijed. Nakon što su prešli potok Zered, pošli su istočno od Moapske zemlje, jer im je zapovjeđeno: “Nemoj uznemiravati Moapce niti s njima zameći boja, jer ništa od njihove zemlje neću dati u tvoje vlasništvo: Lotovim sinovima predao sam Ar u posjed.” Ista se zapovijed odnosila na Amonce koji su također bili Lotovi potomci.
Nastavljajući putovanje prema sjeveru, izraelski je narod uskoro došao do Amorejske zemlje. Ovaj snažni i ratoborni narod prvobitno je zaposjeo južni dio Kanaanske zemlje, ali kad su se namnožili, prešli su Jordan, zaratili s Moapcima i zagospodarili dijelom njihove zemlje. Tu su se naselili i potpuno zagospodarili cijelim područjem od Arnona sve do Jaboka. Put prema Jordanu koji su Izraelci željeli prijeći vodio je izravno kroz ovo područje i Mojsije je u glavni grad poslao prijateljsku poruku Sihonu, amorejskom kralju: “Pusti me da prođem preko tvoje zemlje. Samo ću proći putem, ne skrećući ni desno ni lijevo. Hranu mi prodaj za novac da mogu jesti; i vodu za piće davaj mi za novac. Pusti me samo da pješice prođem.” Odgovor je bio odlučno odbijanje te je okupljena sva amorejska vojska da se suprotstave napretku osvajača. Izraelci su se uplašili ove moćne vojske, jer su bili loše pripremljeni za borbu s dobro naoružanim i uvježbanim neprijateljima. Kad je bila u pitanju vještina ratovanja, njihovi su neprijatelji bili u prednosti. Prema svim ljudskim procjenama Izraelu je ubrzo trebao doći kraj.
Ali Mojsije je usmjerio pogled na stup od oblaka i ohrabrio narod mišlju da je s njima znak Božje prisutnosti. On im je istodobno naredio da učine sve što je u njihovoj moći da se pripreme za rat. Njihovi su neprijatelji željno očekivali bitku, sigurni da će nepripremljene Izraelce izbrisati s lica zemlje. Ali je Gospodar cijele Zemlje izraelskom vođi izdao zapovijed: “Ustajte! Na put krenite i prijeđite preko potoka Arnona. U ruke ti, eto, predajem Amorejca Sihona, kralja hešbonskoga, i njegovu zemlju. Počni s osvajanjem; izazovi ga na boj. Od danas počinjem ugoniti strah i trepet pred tobom u narode koji su pod svim nebesima, tako da će strepiti i tresti se pred tobom kad god čuju glas o tebi.”
Narodi na granici Kanaana bili bi pošteđeni da nisu ustali i, usprkos Božjoj riječi, suprotstavili se napredovanju Izraela. Gospodin je pokazao da dugo trpi, da je milostiv i sažaljiv, čak i prema neznabožačkim narodima. Kad je Abrahamu u viđenju pokazano da će njegovo potomstvo, izraelska djeca, biti stranci u tuđoj zemlji četiri stotine godina, Gospodin mu je dao obećanje: “Oni će se ovamo vratiti za četvrtog naraštaja, jer mjera se zlodjela amorejskih još nije navršila.” (Postanak 15,16) Premda su Amorejci bili idolopoklonici koji su svojim bezbožnim životom zaslužili opravdanu kaznu, Bog ih je štedio četiri stotine godina da bi im pružio nepogrešive dokaze da je On jedini istiniti Bog, Stvoritelj neba i zemlje. Oni su znali za sva Njegova čuda tijekom izraelskog izlaska iz Egipta. Dobili su dovoljno dokaza i mogli su saznati istinu da su bili voljni ostaviti svoje idolopoklonstvo i razvrat. Međutim, oni su odbacili svjetlost i držali se svojih kipova.
Kad je Bog po drugi put doveo svoj narod do granica Kanaana, ovi neznabožački narodi su dobili dodatne dokaze o Njegovoj sili. Oni su vidjeli da je Bog bio s Izraelom u pobjedi nad kraljem Aradom i Kanaancima, i u čudu što ga je učinio da spasi one koji su umirali od ujeda zmija. Premda su Edomci zabranili Izraelcima prolazak kroz svoju zemlju, i tako ih prisilili da pođu dugim i napornim putem pored Crvenog mora, ipak tijekom svih svojih putovanja i taborovanja, pored Edomske, Moapske i Amorejske zemlje, oni nisu pokazivali neprijateljstvo i nisu nanosili štetu ljudima ili posjedima. Pri dolasku na amorejske granice Izrael je zatražio dopuštenje samo da proputuje izravno kroz zemlju, dajući obećanje da će poštovati ista pravila kojih se pridržavao u odnosu s drugim narodima. Kad je amorejski kralj odbio ovu ljubaznu molbu i prkosno okupio svoju vojsku za bitku, čaša se njihovih bezakonja napunila i Bog je odlučio upotrijebiti svoju silu da ih uništi.
Izraelci su prešli preko rijeke Arnon i pošli na neprijatelje. Zapodjenula se bitka u kojoj je pobijedila izraelska vojska, i koristeći se ostvarenom pobjedom uskoro zaposjela amorejsku zemlju. Zapovjednik Gospodnje vojske je bio Onaj koji je porazio neprijatelje Njegovog naroda, i On bi to isto učinio prije trideset osam godina da su Izraelci vjerovali u Njega.
Ispunjena nadom i hrabrošću izraelska je vojska revno nastavila napredovati, putujući prema sjeveru i uskoro je došla do zemlje koja je mogla provjeriti njihovu hrabrost i vjeru u Boga. Pred njima se pružala moćna i napučena Bašanska zemlja, prepuna velikih kamenih gradova koji do današnjeg dana pobuđuju čuđenje svijeta, “šezdeset gradova … utvrđeni visokim zidinama, vratima i prijevornicama” (Ponovljeni zakon 3,111). Ovi su gradovi bili sazidani od velikih kamenih blokova, tako zapanjujuće veličine da su ih činili neprobojnima za bilo koju silu koja ih je u ono vrijeme mogla napasti. Bila je to zemlja prepuna divljih pećina, strmih litica, provalija i stjenovitih vrleti. Stanovnici ove zemlje, potomci divovske rase, sami su bili začudno visoki i snažni i poznati po nasilju i surovosti, tako da su bili strah i trepet okolnim narodima, dok je kralj Og bio poznat po svojoj veličini i odvažnosti čak i u narodu divova.
Ali stup od oblaka se kretao naprijed, a Izraelci su slijedeći ga došli do Edreja, gdje je divovski kralj sa svojom vojskom čekao njihov dolazak. Grad Edrej bio je smješten na rubu visoravni koja se naglo uzdizala iz doline, prekrivena šiljastim vulkanskim stijenjem. Moglo joj se prići samo uskim putovima, strmim i napornim za uspinjanje. U slučaju poraza njegova je vojska mogla naći zaklon u ovom kamenjaru, gdje je tuđincima bilo nemoguće da ih slijede.
Siguran u uspjeh kralj je s golemom vojskom izišao u dolinu dok su se povici prkosa čuli s visoravni gdje su se mogle Osvajanje Bašana vidjeti tisuće kopalja željnih borbe. Kad su Izraelci pogledali tog diva među divovima, višeg od ostalih vojnika, kad su vidjeli vojsku oko njega i naizgled neprobojne utvrde iza kojih su se nalazile tisuće utvrđenih vojnika koje nisu vidjeli, srca mnogih Izraelaca su zadrhtala od straha. Ali Mojsije je bio miran i odlučan, jer je Gospodin rekao o kralju Bašana: “Ne boj ga se! Ta u tvoje sam ruke predao njega, sav njegov narod i njegovu zemlju. Učini s njim kako si učinio sa Sihonom, kraljem amorejskim, koji je živio u Hešbonu.”
Smirena vjera njihovog vođe nadahnula je narod sigurnošću u Boga. Oni su sve predali u Njegove svemoćne ruke, i On ih nije iznevjerio. Ni moćni divovi ni utvrđeni gradovi, naoružane vojske ni stjenovite utvrde nisu mogle opstati pred Vojskovođom vojske Gospodnje. Gospodin je predvodio vojsku, Gospodin je razbio neprijatelja, Gospodin je osvojio zemlju za Izrael. Divovski kralj i njegova vojska bili su uništeni, a Izraelci su uskoro zaposjeli cijelu zemlju. Tako je s lica zemlje izbrisan čudan narod koji se predao bezboštvu i gadostima idolopoklonstva.
Za osvajanja Gileada i Bašana mnogi su se prisjetili događaja koji su prije gotovo četrdeset godina u Kadešu osudili Izrael na dugo lutanje u pustinji. Uvidjeli su da je izvještaj uhoda u mnogom bio točan. Gradovi su bili veliki i ograđeni zidovima, u njima su živjeli divovi, a Izraelci su u usporedbi s njima bili poput patuljaka. Ali sada su mogli vidjeti da je pogubna pogreška njihovih otaca bila nevjera u Božju silu. Samo ih je to spriječilo da odmah uđu u dobru zemlju.
Kad su se prvi put spremali da uđu u Kanaan, ovaj bi pothvat pratilo daleko manje poteškoća. Bog je obećao svojem narodu da će On, ako poslušaju Njegov glas, ići pred njima i boriti se za njih, i da će poslati stršljene da istjeraju stanovnike te zemlje. Narodi tada još nisu bili obuzeti strahom te su obavili malo priprema da se spriječi njihov napredak. Ali sada, kad je Bog naredio Izraelu da pođe naprijed, oni su morali ići protiv opreznih i moćnih neprijatelja i sukobljavati se s velikim i dobro obučenim vojskama koje su se spremile odbiti njihove napade.
U borbi s Ogom i Sihonom narod se suočio s istim ispitom na kojem su njihovi roditelji tako očito pali. Ali kušnja je sada bila daleko veća nego kad je Bog zapovjedio Izraelu da pođe naprijed. Teškoće na putu su se uvećale otkad su odbili zapovijed da pođu naprijed u Gospodnje ime. Bog još uvijek tako kuša svoj narod. Ako oni ne izdrže ispit, On ih ponovno dovodi do iste točke, ali drugi put je kušnja teža i izravnija. Ovo se nastavlja sve dok oni ne polože ispit, ili ako se i dalje bune, dok Bog ne povuče svoju svjetlost od njih i prepusti ih tami.
Izraelci su se sjetili kako je nekada ranije, kad su tisuće pobijene, njihova vojska pošla u bitku i doživjela poraz. Ali oni su išli protiv izravne Božje zapovijedi. Oni su išli bez Mojsija, vođe koga je imenovao Bog, i bez Kovčega. Ali Mojsije je sada bio s njima, hrabreći njihova srca riječima nade i vjere. Božji Sin, okružen stupom od oblaka, vodio ih je na njihovom putu, a sveti Kovčeg je pratio vojsku. Ovo iskustvo sadrži pouku i za nas. Moćni Izraelov Bog je naš Bog. Mi možemo vjerovati u Njega, i ako poslušamo Njegove zahtjeve On će raditi za nas na isti očit način kao što je radio za svoj drevni narod. Sve koji nastoje slijediti put dužnosti ponekad će mučiti sumnje i nevjera. Na putu će se nekada ispriječiti naizgled nepremostive prepreke da bi obeshrabrile one koji popuštaju obeshrabrenju, ali takvima Bog poručuje: Pođite naprijed. Obavite svoju dužnost po svaku cijenu. Kad krenete naprijed putem poslušnosti, ponizno vjerujući u Boga, nestat će poteškoće koje se čine nepremostive i koje tvoju dušu ispunjavaju strahom.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)