“Ozdravit ću ako se samo dotaknem njegove haljine.” (Matej 9,21) Ove je riječi izgovorila u sebi jedna siromašna žena koja je dvanaest godina trpjela bolest od koje je njen život postao bremenom. Sav svoj novac potrošila je za liječnike i lijekove, da bi joj se na kraju priopćilo kako je njezina bolest neizlječiva. Ali kad je čula za velikog Liječnika, njezine su nade ponovno oživjele. Pomislila je: “Kad bih Mu se samo mogla dovoljno približiti, i stupiti u razgovor s Njim, izliječila bih se.”
Krist je bio na putu k domu hebrejskog rabina Jaira, koji je molio Isusa da dođe i iscijeli njegovu kćer. Molba slomljena srca: “Kćerkica mi je na umoru. Dođi i stavi na nju ruke da ozdravi i živi!” (Marko 5,23) dirnula je suosjećajno Kristovo srce, i On se s ovim knezom odmah uputio prema njegovoj kući.
Ali oni su sporo napredovali, jer je mnoštvo guralo Isusa sa svih strana. Dok se probijao kroz svijet, Isus se približio mjestu gdje je stajala ova sirota žena. Ona mu se u više navrata pokušavala približiti, ali bezuspješno. Sad je nastupila njezina prilika. Nije znala kako započeti razgovor s Njim. Ona Ga, naime, nije namjeravala ometati u Njegovu ionako sporom napredovanju. Ali čula je da izlječenje dolazi i dodirom Njegove odjeće, i u strahu da će izgubiti svoju jedinu priliku za izlječenje, progurala se naprijed, govoreći samoj sebi: “Ozdravit ću ako se samo dotaknem haljine njegove.”
Isus je znao sve što se odigravalo u njezinim mislima, i stoga se probijao do mjesta na kojem je stajala. Razumio je njezinu veliku potrebu i pomogao joj da pokaže svoju vjeru.
Dok je Isus prolazio, ona je iskoračila i pošlo joj je za rukom samo dotaknuti rub Njegove haljine. Tog trenutka je znala da je ozdravila. U tom je jednom dodiru bila sažeta vjera njezinog cijelog života, i bol i iznemoglost su odmah nestali. Za jedan trenutak ona je osjetila drhtaj kao laki udar električne struje, koji je prošao kroz svaku strunu njezina tijela. Nju je tada obuzeo osjećaj savršenog zdravlja. “I ona na svom tijelu osjeti da je ozdravila od bolesti.” (Matej 9,29)
Zahvalna se žena poželjela na neki način zahvaliti moćnom Liječniku, koji je ovim jednim dodirom učinio za nju više nego svi drugi liječnici za dvanaest dugih godina; ali ona nije imala hrabrosti. Zahvalnim se srcem pokušala udaljiti od naroda. Odjednom, Isus je stao i, osvrćući se, upitao: “Tko me se dotače?”
Gledajući ga iznenađeno, Petar je odgovorio: “Učitelju, mnoštvo te naroda gura i tiska…” (Luka 8,45)
“Netko me se dotače”, rekao je Isus, “jer sam osjetio da je iz mene izišla sila.” (Luka 8,46) Isus je mogao razlučiti dodir vjere od slučajnog dodira neopreznog mnoštva. Netko Ga se dotaknuo s određenom namjerom i primio odgovor.
Ovo pitanje Isus nije postavio da bi sâm nešto doznao; On je imao pouku za narod, za svoje učenike i za tu ženu. On je želio donijeti nadu ožalošćenima. On je htio pokazati ljudima da je silu ozdravljenja donijela vjera. Nije se smjelo dopustiti da povjerenje žene ostane neprimijećeno. Bog se mora proslaviti zahvalnim priznanjem ove žene. Krist je želio da ona shvati kako On odobrava njezin čin vjere. On nije htio dopustiti da ona ode sa samo polovičnim blagoslovom. Ova žena nije trebala otići a da ne bude svjesna toga kako je Isus poznavao njezinu bol, i da ne shvati Njegovu ljubav i to da je On blagoslovio njezinu vjeru u Njegovu moć kojom može spasiti sve one koji dolaze k Njemu.
S pogledom upravljenim prema ženi, Isus je uporno zahtijevao da čuje tko ga se dotaknuo. Shvaćajući da je prikrivanje uzaludno, ona je prišla drhteći i bacila se pred Njegove noge. Uz suze zahvalnosti, ona je ispričala Isusu pred svim narodom zašto je dodirnula Njegovu haljinu i kako je u trenutku bila izliječena. Strahovala je da je njezin čin dodirivanja Njegove haljine bila drskost; ali s Kristovih usana nije došla niti jedna riječ prijekora. On je govorio samo riječi odobravanja. Te su riječi dolazile iz srca koje ljubi, srca ispunjenog suosjećanjem za ljudske patnje. “Kćeri,” rekao je nježno, “tvoja te vjera ozdravila, hajde u miru!” Luka 8,48) Kako su je ove riječi ohrabrile! Njezinu radost više nije mogao pomutiti strah da je učinila nešto nedopušteno.
Radoznalo mnoštvo što se tiskalo oko Isusa nije dobilo silu života. Ali ova sirota žena koja Ga se dotakla vjerom primila je ozdravljenje. Tako se, u duhovnim stvarima, razlikuje slučajan dodir od dodira vjere. Vjerovati u Krista samo kao u Spasitelja svijeta nikada ne može donijeti izlječenje duši. Vjera potrebna za spasenje nije samo pristajanje uz evanđeosku istinu. Prava vjera je ona koja prihvaća Krista kao osobnog Spasitelja. Bog je dao svog jedinorođenog Sina da ja, vjerujući u Njega, “ne poginem, nego da imam život vječni”. (Ivan 3,16) Kada dođem Kristu, trebam po Njegovoj riječi vjerovati da primam Njegovu milost koja spašava. Život kojim sad živim trebam “provoditi u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao”. (Galaćanima 2,20)
Mnogi drže da je vjera neko mišljenje. Spasonosna vjera je postupak kojim se oni koji prihvaćaju Krista uključuju u odnos saveza s Bogom. Živa vjera znači povećanje snage, siguran oslonac kojim duša kroz Kristovu milost postaje silom koja pobjeđuje.
Vjera je osvajač moćniji od smrti. Kad bismo oči bolesnih upravili u vjeri prema moćnom Liječniku, vidjeli bismo zadivljujuće rezultate. To bi donijelo život tijelu i duši.
Kad radite za žrtve zlih navika, upravite njihove oči k Isusu, umjesto da im ukazujete na očaj i propast u koje srljaju. Neka njihove oči budu uprte prema nebeskoj slavi. To će za spas tijela i duše učiniti više nego strahote groba o kojima bismo mogli govoriti bespomoćnima i onima koji su izgubili nadu.
“Po svojoj milosti spasi nas”
Sluga jednog rimskog stotnika ležao je na umoru. Kod Rimljana su sluge bile robovi, i kupovali su se i prodavali na tržnicama; prema njima su se često odnosili osorno i surovo. Ali ovaj je stotnik imao nježan odnos prema svojem sluzi i od srca je želio da on ozdravi. On je vjerovao da ga Isus može izliječiti. On nije vidio Spasitelja, ali su ga izvještaji što ih je čuo nadahnuli vjerom. Unatoč hebrejskom formalizmu, ovaj je Rimljanin bio uvjeren da je hebrejska religija bolja od njegove. Već je bio razlomio prepreke nacionalnih predrasuda i mržnje, koje su razdvajale osvajače od pokorenog naroda. On je poštovao hebrejska bogoslužja i pokazao svoju dobrotu prema Židovima i prema onima koji su išli za Kristom. U izvještajima koje su mu podnosili o Kristovom učenju, mogao je naći ono što je zadovoljilo potrebu njegove duše. Sve što je bilo duhovno u njegovu biću odazvalo se Spasiteljevim riječima. Ali on je sebe držao nedostojnim da izađe pred Isusa, pa je zamolio židovske starješine da Isusu prenesu njegovu molbu za izlječenje njegovog sluge.
Starješine su tada iznijele ovaj slučaj Isusu, govoreći Mu: “Zaslužuje da mu to učiniš jer voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio.” (Luka 7,5)
Ali na putu k stotnikovu domu Isus je primio poruku od samog stotnika: “Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov.” (Luka 7,6)
Ali Isus se ne zaustavlja na svom putu, tako da stotnik osobno dolazi upotpuniti i potvrditi svoju poruku: “Zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi — nego reci riječ, i ozdravit će sluga moj!” “Jer i ja koji sam podložnik imam pod sobom vojnike te jednom velim: ‘Idi!’ i ide; drugome: ‘Dođi!’ i dođe; i svome sluzi: ‘Učini to!’ — i učini.” (Luka 7,7; Matej 8,8.9)
Drugim riječima: Ja predstavljam moć Rima, i moji vojnici poštuju moj autoritet kao vrhovni. Tako Ti predstavljaš moć Svemogućeg Boga, i sva su stvorena bića poslušna Tvojoj riječi. Ti imaš vlast da zapovjediš bolesti da ode, i ona će Te poslušati. Reci samo jednu riječ i ozdravit će sluga moj.
“Idi! Neka ti bude”, rekao je Krist, “kako si vjerovao! I njegov sluga ozdravi u isti čas.” (Matej 8,13)
Hebrejske su starješine stotnika preporučile Kristu zbog ljubavi koju je pokazao prema njihovom narodu. On je zaslužan, govorili su, jer “nam načini sinagogu”. Ali stotnik je za sebe rekao: “Nisam dostojan.” Pa ipak, nije se bojao tražiti od Isusa pomoć. On se nije oslanjao na vlastitu dobrotu, već na Spasiteljevu milost. Jedino što je mogao spomenuti bila je njegova velika potreba.
Na isti način svako ljudsko biće može doći ka Kristu. “Ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu spasi nas.” (Titu 3,5) Možda misliš da se, zato što si grešnik, ne možeš nadati blagoslovima od Boga. Ne zaboravi da je Krist došao na svijet spasiti grešnike. Mi nemamo ništa što bi nam moglo poslužiti kao preporuka pred Bogom; jedino što možemo spomenuti u svojoj molitvi sada, i bilo kada, jest naše posvemašnje bespomoćno stanje zbog kojeg Njegova spasonosna moć postaje potrebom. Odričući se svojeg samopouzdanja u cijelosti, mi možemo pogledati na golgotski križ i reći:
U ruci nemam nikakav dragulj svoj,
Već se samo držim za križ Tvoj.
“Sve je moguće onome koji vjeruje.” (Marko 9,23) Vjera nas povezuje s Nebom i daje nam snagu da se suprotstavimo silama tame. Bog je u Kristu predvidio sredstvo kojim možemo spriječiti svaku zlu osobinu i usprotiviti se svakoj kušnji, ma kako jakoj. Ali mnogi misle da im nedostaje vjere, i tako ostaju daleko od Krista. Pomozite ovim dušama da se u svojoj bespomoćnoj nedostojnosti oslone na milost svog Spasitelja, punog razumijevanja. Ne gledajte na sebe, već na Krista. Onaj koji je liječio bolesne i izgonio demone dok je živio među ljudima još je Onaj isti moćni Spasitelj. Tada prihvatite Njegova obećanja kao lišće s drveta života: “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Kada dođete k Njemu, vjerujte da vas On prima, jer je tako obećao. Ako ovako postupate, vi se nikada i nikada ne možete izgubiti.
“Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.” (Rimljanima 5,8)
“Što ćemo ovomu nadodati? Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime? … Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rimljanima 8,31.32.38.39)
“Možeš me očistiti”
Od svih bolesti poznatih na Istoku, ljudi su se najviše bojali i zgražali od gube. Činjenica da je ona bila neizlječiva i zarazna, kao i užas što ga je ostavljala na žrtvi, ispunjavali su strahom i one najhrabrije. Među Židovima se smatralo da je guba kazna za grijeh i zato se nazivala “bičem”, “prstom Božjim”. Budući da je guba bila duboko ukorijenjena u tijelu žrtve, neiskorjenjiva i smrtonosna, smatrala se simbolom grijeha.
Po obrednom zakonu gubavac se proglašavao nečistim. Nečisto je bilo sve ono čega se on dotaknuo. Njegovim dahom bio je zaražen i zrak. On je, kao netko tko je već umro, bivao isključen iz ljudske zajednice. Kad se za koga sumnjalo da je obolio od gube, taj se morao pokazati svećenicima, koji su imali zadatak da ga ispitaju i odluče o njegovu slučaju. Ako je proglašen gubavcem, on je bio odvojen od svoje obitelji, odvojen od zajednice izraelskog naroda i osuđen da se druži samo s onima koji su bolovali od iste bolesti. Nisu bili pošteđeni ni sami kraljevi i vladari. Kralj zaražen tom užasnom bolešću morao je predati svoje žezlo i pobjeći iz ljudskoga društva.
Daleko od svojih prijatelja i od rodbine, gubavac je morao nositi prokletstvo svoje bolesti. On je morao poštovati naredbu da javno oglašuje svoju bijedu i nesreću, razdere svoje haljine i izvikuje upozorenje, opominjući sve da bježe od njegove zarazne nazočnosti. Uzvik “Nečist! Nečist”, što je s tužnim prizvukom dopirao iz osamljenih pribježišta, bio je znak opasnosti koji su ljudi slušali obuzeti paničnim strahom.
U krajevima u kojima je Isus služio bilo je mnogo takvih patnika; i kad je do njih doprla vijest o Njegovim djelima, u jednome se od njih počinje buditi vjera. Kad bi mogao otići k Isusu, razmišljao je, mogao bi biti zdrav. Ali kako će on naći Isusa? Osuđen na stalnu izolaciju, kako je mogao doći pred velikog Liječnika? A hoće li ga sam Krist htjeti izliječiti? Možda će On, kao farizeji i liječnici, izgovoriti prokletstvo nad njim i upozoriti ga da se kloni ljudskih naselja?
Ali on razmišlja o svemu onome što mu je bilo rečeno o Isusu. Nikoga od onih koji su tražili Njegovu pomoć Isus nije odbio. Nesretni čovjek donosi odluku da nađe Spasitelja. Premda mu je potpuno zabranjen pristup gradovima, može se dogoditi da se njegov i Isusov put spoje na nekoj stazi pored gorskih puteljaka, ili će Ga možda naći dok naučava izvan gradova. Teškoće su velike, ali je to njegova jedina nada.
Stojeći na određenoj udaljenosti, gubavac uspijeva razabrati nekoliko riječi sa Spasiteljevih usana. On može vidjeti kako Isus polaže svoje ruke na bolesne. On vidi kako bogalji, slijepi, uzeti i takvi koji su već na samrti zbog raznih bolesti ustaju i ozdravljaju, slaveći Boga za spasenje. Sada njegova vjera jača. Bliže i sve bliže on prilazi mnoštvu koje sluša Isusa. Ograničenja kojih se trebao držati zbog sigurnosti naroda, strah koji obuzima ljude kad vide gubavca — sve je to zaboravio. Jedino što mu je još na umu jest blažena nada u ozdravljenje.
On odaje jeziv prizor. Bolest je već urezala svoje užasne tragove, njegovo je tijelo u raspadu, grozno za pogledati. Ugledavši ga, ljudi bježe užasnuti. U panici koja ih obuzima, oni padaju jedan preko drugoga kako bi izbjegli dodir s njim. Neki ga pokušavaju spriječiti da se približi Isusu, ali bezuspješno. On ih ni ne vidi niti ne čuje. On više i ne zamjećuje njihove izraze užasavanja. On samo vidi Božjeg Sina, on čuje samo glas koji umirućima daje život.
Probijajući se k Isusu, baca se pred Njegove noge i uzvikuje: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.”
Isus odgovara: “Hoću. Ozdravi!” i polaže svoje ruke na njega. (Matej 8,2.3)
Tog se trenutka kod gubavca događa promjena. Njegova krv postaje zdravom, živci ponovno osjećaju, mišići se očvršćuju. Neprirodno bijela, ljuskava površina kože, svojstvena za gubu, nestaje; njegovo tijelo postaje kao tijelo maloga djeteta.
Kad bi svećenici sada saznali o izlječenju gubavca, njihova bi ih mržnja prema Kristu mogla dovesti do donošenja pogrešnog suda. Isus je želio osigurati nepristranu odluku. Stoga naređuje ovom čovjeku da nikome ne govori o svom izlječenju, već da se bez odlaganja, sa žrtvom, pokaže u hramu, prije nego što se proširi ijedna vijest o izlječenju. Prije nego što bi, po pravilu, mogli prihvatiti takvu žrtvu, svećenici su morali ispitati prinosioca žrtve i službeno potvrditi njegovo potpuno ozdravljenje.
I došlo je do tog pregleda. Svećenici koji su gubavca osudili na prognaništvo, potvrdili su njegovo ozdravljenje. Izliječeni je čovjek bio vraćen svome domu i društvu. Osjetio je kako je dragocjeno milosrđe izlječenja. Osjetio je radost zbog vraćene muževne snage i zbog povratka svojoj obitelji. Usprkos Isusovom upozorenju, on više nije mogao skrivati činjenicu da je izliječen i tako je, radostan, otišao razglasiti vijest o moći Onoga koji mu je vratio zdravlje.
Kad je ovaj čovjek došao k Isusu, bio je “pun gube”. Smrtonosni otrov ove bolesti prožimao je cijelo njegovo tijelo. Učenici su pokušavali zaštititi Isusa od dodira s njim; jer je onaj koji je dodirnuo gubavca i sam postajao nečistim. Ali Isus se, polaganjem ruke na gubavca, nije zarazio. Guba je bila očišćena. Tako je i s gubom grijeha — ona je duboko ukorijenjena, smrtonosna, neodstranjiva ljudskom silom. “Sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane.” (Izaija 1,5.6) Ali Isus, koji je došao živjeti među ljudima, ne prima zarazu. Za grešnika je Isusova nazočnost sila koja liječi. Tko god želi pasti pred Njegove noge i izreći u vjeri: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti”, primit će odgovor: “Hoću. Ozdravi!”
U nekim slučajevima izlječenja Isus nije odmah pružao željeni blagoslov. Ali u slučaju gube molba je bila uslišana i prije nego što je bila izgovorena. Kad se molimo za zemaljske blagoslove, možda će odgovor na našu molitvu biti odložen, a Bog će nam pružiti nešto što ne odgovara našoj želji; ali kad se molimo za oslobođenje od grijeha, to nije slučaj. Njegova je volja da nas očisti od grijeha, načini nas svojom djecom i osposobi da živimo svetim životom. Krist “je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjega pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!” (Galaćanima 1,4) “Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.” (1. Ivanova 5,14.15)
Isus je gledao nesretne i ožalošćene ljude, one čije su nade bile iznevjerene i koji su zemaljskim radostima pokušavali utoliti čežnju duše, i pozvao ih je da u Njemu nađu mir.
“Naći ćete spokoj”
Isus je nježno pozivao napaćeni narod: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Matej 11,29)
Krist je ovim riječima progovorio svakom ljudskom biću. Bilo da znaju ili ne, svi su umorni i opterećeni. Svi su pokleknuli pod teretom što ga samo Krist može otkloniti. Najteži teret koji nosimo jest teret grijeha. Kad bismo pri nošenju ovog jarma bili prepušteni samima sebi, taj bi nas teret smrvio. Ali Onaj koji je bezgrešan stao je na naše mjesto. “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,6)
Isus je nosio teret naše krivnje. On će uzeti jaram s naših umornih leđa. On će nam dati odmor. On će ponijeti i teret brige i straha. On nas poziva da bacimo na Njega sve svoje brige, jer nas On nosi na svojem srcu.
Kao Brat ljudskog roda, Isus stoji kod vječnog Božjeg prijestolja. On promatra svaku dušu koja upravlja svoj pogled k Njemu kao Spasitelju. On iz iskustva zna što su to ljudske slabosti, kakve su naše potrebe i gdje leži silina kušnji kojima smo izloženi, jer On je bio “iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio”. (Hebrejima 4,15) On bdije nad tobom, uzdrhtalo Božje dijete. Jesi li u kušnji? On će te izbaviti. Jesi li slab? On će ti uliti snagu. Nedostaje li ti znanje? On će te prosvijetliti. Jesi li ranjen? On će te iscijeliti. Gospodin “određuje broj zvijezda”, a opet “liječi one koji su srca skrušena, i povija rane njihove”. (Psalam 147,3.4)
Ma kakva da su tvoja strahovanja i kušnje, iznesi Gospodinu svoj problem. Tvoj duh će biti okrijepljen da ustraje. Ti ćeš se moći osloboditi prepreka i poteškoća. Što si slabiji i bespomoćniji u vlastitim očima, postajat ćeš jačim u Njegovoj sili. Što su tvoji tereti teži, blagotvorniji će biti tvoj odmor kad ih baciš na Onoga koji nosi jarmove.
Okolnosti mogu razdvojiti prijatelje; nemirne vode beskrajnog mora mogu navrijeti između nas i njih. Ali nas zato nikakva okolnost i nikakva udaljenost ne mogu razdvojiti od Spasiteljeve ljubavi. Gdje god se našli, On nam je s desne strane da nas podupre, podrži, osokoli i razvedri. Kristova ljubav prema Njegovim iskupljenima veća je od ljubavi majke za njezino dijete. Naša je prednost da počivamo u Njegovoj ljubavi i kažemo: “Uzdat ću se u Njega, jer je On za mene dao svoj život.”
Ljudska se ljubav može promijeniti, ali Kristova ljubav ne zna za promjene. Kad zavapimo Njemu za pomoć, Njegova je ruka ispružena da pomogne.
“Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Služba liječenja”, Znaci vremena, 2014., poglavlje 4)