Ovo poglavlje temelji se na Postanku 3
Sotona je uzeo oblik zmije i ušao u vrt. Zmija je bila predivno stvorenje s krilima, i dok je letjela njezina je pojava bila sjajna poput uglačanog zlata. Nije puzala tlom nego je od mjesta do mjesta letjela i jela plodove, poput čovjeka. Sotona se pretvorio u zmiju, popeo se na drvo spoznaje dobra i zla i počeo opušteno jesti plodove.
Eva se, razgledavajući vrt, odvojila od svojega muža a da to nije ni primijetila. Kad je postala svjesna onoga što se dogodilo, osjetila je da bi mogla biti u opasnosti, ali opet, pomislila je da je sigurna čak i ako nije sasvim blizu muža. Smatrala je da ima mudrost i snagu da shvati kada se zlo pojavi i da se suoči s njim. Anđeli su je upozorili da to ne čini. I Eva se zatekla kako znatiželjno i s divljenjem netremice promatra plod zabranjenog drveta. Vidjela je da je plod vrlo lijep te se pitala zašto je Bog tako izričito zabranio da ga se jede. To je bila prilika za Sotonu. Progovorio joj je kao da je mogao čitati njezine misli: „Je li doista rekao Bog: ‘Ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu’?“ (Postanak 3,1 – Šarić) Toplim, ugodnim i melodičnim glasom obratio se zadivljenoj Evi. Bila je iznenađena što čuje zmiju koja govori jer je znala da Bog nije dao zmijama sposobnost da govore.
Evina znatiželja se razbuktala. Umjesto da smjesta napusti to mjesto, slušala je kako bi čula zmiju koja govori. Nije joj palo na um da bi to mogao biti pali neprijatelj koji koristi zmiju kao medij. Govorio je sam Sotona, a ne zmija. Eva je bila očarana, polaskana i zaslijepljena. Da se srela s nekom važnom osobom u liku anđela ili sličnom njemu, pripazila bi. Ovaj nepoznati glas trebao ju je potaknuti da ode k mužu i da ga pita zašto netko razgovara s njom tako otvoreno. Ali ona se upustila u razgovor sa zmijom. „Žena odgovori zmiji: ‘Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.’“ (Postanak 3,3-5)
Sotona ih je želio navesti na pomisao da će jedući sa zabranjenog drveta primiti novu i uzvišeniju spoznaju od one koju već imaju. Otkad je pao, njegova je posebna vrlo uspješna metoda bila da navede ljude da radoznalo zaviruju u tajne Svemogućega, da ne budu zadovoljni onim što je Bog otkrio, kao i da ne budu oprezni u poslušnosti Njegovim naredbama. On ih želi učiniti neposlušnima Božjim zapovijedima, a onda ih navesti da povjeruju da su došli do velikih i predivnih spoznaja. Ali to je obična pretpostavka i bijedna prijevara. Propustili su shvatiti ono što im je Bog otkrio, zanemarili su Njegovu izričitu zapovijed i težili su za mudrošću mimo Boga u želji da razumiju ono što je On uskratio smrtnim ljudima. Bili su ushićeni svojom zamisli o napretku i posebno sretni svojim vlastitim praznim mudrovanjem, ali su tapkali u najcrnjem mraku kad je riječ o istinskom znanju. Iako stalno uče, ostaju nesposobni da spoznaju istinu.
Nije bila Božja namjera da ovaj bezgrešni par ikada spozna zlo. On im je dragovoljno dao dobro, ali ne i zlo. Eva je pomislila da su zmijine riječi mudre i prihvatila je njezinu širokogrudnu tvrdnju: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ (Postanak 3,4.5) To bi značilo da je Bog lažljivac. Sotona je hrabro nagovijestio da ih je Bog obmanuo da bi im uskratio spoznaju koja bi ih mogla učiniti ravnima Njemu. Bog je rekao: „Ako budeš jeo, sigurno ćeš umrijeti.“ Zmija je rekla: „Ako budeš jeo, sigurno nećeš umrijeti.“
Kušač je uvjerio Evu da će čim pojede plod primiti novu i uzvišenu spoznaju koja će je učiniti jednakom Bogu. Skrenuo je njezinu pozornost na samog sebe. Jeo je slobodno s drveta i uvidio je da je ono ne samo potpuno bezopasno već i vrlo ukusno i da osnažuje, da je upravo zbog izvanrednih svojstava da se dosegne spoznaja i moć razlogom zašto im je Bog zabranio da kušaju ili čak taknu plod, jer je On znao za njegova predivna svojstva. Rekao je da je sposobnost govora stekao tako što je jeo sa stabla koje je njima zabranjeno. Dao im je naslutiti da Bog neće održati svoju riječ, nego je to bio samo način da ih zastraši i uskrati im mnoga dobra. A onda im je još rekao da oni ne mogu umrijeti. Uostalom, zar nisu jeli od drveta života koje održava besmrtnost? Tada je rekao da ih Bog obmanjuje uskraćujući im bolji život i uzvišeniju sreću. Kušač je ubrao plod i pružio ga Evi, a ona ga je primila u svoju ruku. „Bilo ti je zabranjeno da ga čak i dirneš“, rekao joj je kušač, „da ne bi umrla.“ I tada je rekao da će se uvjeriti da neće imati nikakav veći osjećaj zla i smrti jedući ga nego što ga ima dirajući ga ili držeći ga u ruci. Evu je ohrabrilo to što nije osjetila nikakav trenutni znak Božjeg negodovanja. Pomislila je da su kušačeve riječi vrlo mudre i točne. Pojela je plod i osjetila se ushićenom. Činio joj se vrlo ukusnim i umislila si je da u sebi osjeća predivne učinke ploda.
Eva postaje kušač
Tada je Eva ubrala plod za sebe i jela zamišljajući kako osjeća osnažujuću silu novog i višeg postojanja kroz oduševljavajući učinak zabranjenog ploda. Bila je u nekom posebnom i nadnaravnom ushićenju kad je ruku punih zabranjenog ploda potražila svojega muža. Ispričala mu je što je pametno zmija rekla i poželjela ga odmah povesti k drvetu spoznaje dobra i zla. Rekla mu je da je pojela nešto od plodova i umjesto da dobije ikakav osjećaj smrti, iskusila je zadovoljstvo i osjećaj vedrine. Čim je postala neposlušna, Eva je postala moćni medij kroz koji je Sotona mogao upropastiti njezina muža.
Vidjela sam tugu koja je preplavila Adamovo lice. Izgledao je užasnut i prestrašen. Činilo se da se u njegovom umu odvijala borba. Rekao je Evi da je potpuno siguran da je to bio neprijatelj na kojega su bili upozoreni i ako je tako, ona mora umrijeti. Ona ga je uvjeravala da ona ne osjeća nikakvu lošu posljedicu već, naprotiv, vrlo ugodan osjećaj. A onda ga je nagovarala da jede.
Adam je shvatio da njegova družica nije poslušala jedinu zabranu koju im je Bog dao da bi iskušao njihovu vjernost i ljubav. Eva je objašnjavala da je zmija rekla da oni sigurno neće umrijeti, a njezine bi riječi morale biti istinite jer ona nije osjetila nikakav znak Božjeg nezadovoljstva, već naprotiv, zadovoljstvo koje, kako je zamišljala, osjećaju i anđeli.
Adam je zažalio što Eva nije bila uz njega, ali sada je djelo učinjeno. Morat će se odvojiti od one čije je društvo toliko volio. Kako bi to mogao dopustiti? Njegova je ljubav prema Evi bila velika. I u krajnjem obeshrabrenju, odlučio je podijeliti s njom sudbinu. Razmišljao je kako je Eva dio njega i ako ona mora umrijeti, umrijet će i on s njom, jer neće moći podnijeti i samu pomisao da bude odvojen od nje. Uzmanjkalo mu je vjere u njegovog suosjećajnog i nježnog Stvoritelja. Nije razmišljao o tome da Bog, koji ga je oblikovao iz praha zemaljskoga te je tako postao živim, predivnim stvorenjem, koji je stvorio Evu da bude njegova družica, može popuniti njezino mjesto. Na kraju krajeva, ne bi li riječi ove mudre zmije mogle biti točne? Eva je stajala pred njim jednako ljupka, lijepa i prividno bezazlena kao i prije nego što je postala neposlušna. Izražavala je veću i posebniju ljubav prema njemu nego prije neposlušnosti, tvrdeći da je to zbog toga što je jela plod. Nije primijetio nikakav znak smrti na njoj. Rekla mu je kako ju je plod učinio sretnom, kako ga žarko voli. Tada je odlučio hrabro podnijeti posljedice. Zgrabio je plod i brzo ga pojeo i, poput Eve, nije odmah osjetio njegove loše posljedice.
Eva se smatrala sposobnom da razlučuje između dobra i zla. Laskavo očekivanje da će doći do veće spoznaje navelo ju je da prihvati zmiju kao iznimnog prijatelja koji se zanima za njezinu dobrobit. Da je potražila svoga muža i da su prenijeli svome Stvoritelju riječi koje im je zmija rekla, bili bi smjesta spašeni od njezinih lukavih kušnji. Gospodin nije smatrao potrebnim da oni ispituju plod drveta spoznaje dobra i zla jer bi tada bili izloženi prerušenom Sotoni. Znao je da će biti potpuno sigurni ako ni ne taknu plod.
Čovjekova sloboda izbora
Bog je poučio naše prve roditelje o drvetu spoznaje dobra i zla i bili su potpuno obaviješteni o Sotoninom padu i opasnostima koje prijete ako slušaju njegove prijedloge. Bog im nije oduzeo moć da jedu zabranjeni plod. On im je dao slobodnu ugođenu svijest da vjeruju Njegovoj riječi, slušaju Njegove zapovijedi i da žive; ili da vjeruju kušaču, postanu neposlušni i umru. Oboje su jeli, a velika mudrost koju su dobili bila je spoznaja o grijehu i osjećaj krivnje. Svjetlost koja ih je pokrivala odjednom je nestala, a zbog osjećaja krivnje te gubitka božanskog pokrivala počeli su drhtati te pokušavali pokriti svoja naga tijela.
Naši praroditelji izabrali su vjerovati, kako su mislili, riječima zmije. Ipak im Sotona nije pružio nikakav dokaz svoje ljubavi. On nije učinio ništa za njihovu sreću i blagostanje; dok im je, s druge strane, Bog dao sve što je dobro za jelo i ugodno za gledanje. Posvuda su oči mogle uživati u izobilju i ljepoti. Ipak, zmija je zavela Evu da povjeruje da im je uskraćeno nešto što bi ih učinilo mudrima čak poput Boga. Umjesto da vjeruje i pouzda se u Boga, ona je posumnjala u Njegovu dobrotu, a prigrlila Sotonine riječi.
Čim je pogriješio, Adam je u prvi mah pomislio da osjeća prijelaz u novo, uzvišenije postojanje. No odjednom ga je pomisao o prijestupu zgrozila. Zrak koji je ranije bio nježan i ugodne temperature činio mu se hladnim. Par koji je zgriješio počeo je shvaćati grijeh. Osjetili su strah od budućnosti, osjećaj gubitka i nagost duše. Činilo se da im je dražesna ljubav, mir i sretno, zadovoljno blaženstvo oduzeto, a umjesto toga obuzeo ih je nedostatak nečega što nikada ranije nisu iskusili. Po prvi put svoju su pozornost usmjerili prema van. Nisu bili obučeni, već ogrnuti svjetlošću, poput nebeskih anđela. Ali svjetlost koja ih je obavijala sada je nestala. Shvatili su da im nešto nedostaje, osjetili su se razodjevenima i počeli su tražiti nešto čime bi pokrili svoja tijela, jer kako bi se inače mogli susresti s Bogom i Njegovim anđelima nagi?
Njihova krivica bila je sada pred njima u pravom svjetlu. Njihov prijestup Božje jasne naredbe pokazao je svoju pravu narav. Adam je osudio Evinu ludost što ga je napustila i dopustila da je zmija zavede. Oboje su se zavaravali da će Bog, koji im je dao sve da bi ih učinio sretnima, moći oprostiti njihovu neposlušnost zbog svoje velike ljubavi prema njima i da, u konačnici, njihova kazna neće biti tako strašna.
Sotona je uživao u svom uspjehu. Upravo je iskušao ženu da ne povjeruje Bogu, da Njegovu mudrost dovede u pitanje te da pokuša prodrijeti u Njegove premudre planove. Zatim je preko nje također pobijedio Adama koji je, iz ljubavi prema Evi, postao neposlušan Božjoj zapovijedi i pao s njom.
Vijest o čovjekovom padu pronijela se Nebom. Svaka je harfa utihnula. Anđeli su u tuzi skinuli svoje krune. Cijelo se Nebo uznemirilo. Anđeli su se rastužili zbog čovjekove nezahvalnosti za obilje dobara koje mu je Bog dao. Održan je savjet da bi se donijela odluka što mora biti učinjeno s grešnim parom. Anđeli su se bojali da bi ljudi mogli posegnuti za plodom i jesti s drveta života te tako produživati grešni život.
Tada je Gospodin posjetio Adama i Evu i izložio im posljedice njihove neposlušnosti. Kad su čuli Božji veličanstveni hod, pokušali su se skriti od Njegovog pogleda koji ih je pri susretu, dok su bili bezazleni i sveti, činio presretnima. „Jahve, Bog, zovne čovjeka: ‘Gdje si?’ – reče mu. On odgovori: ‘Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.’ Nato mu reče: ‘Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?’“ (Postanak 3,9-11) Gospodin nije postavio to pitanje zato što Mu je trebala spoznaja, već zato da bi par osvjedočio o njihovoj krivnji. Kako si postao stidljiv i prestrašen? Adam je priznao svoj prijestup ne zato što se kajao zbog svoje velike neposlušnosti, već zato da za svoj grijeh okrivi Boga. „‘Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.’ Jahve, Bog, reče ženi: ‘Što si to učinila?’ ‘Zmija me prevarila pa sam jela’, odgovori žena.“ (Postanak 3,12.13)
Prokletstvo
Gospodin je tada progovorio zmiji: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!“ (Postanak 3,14) Kako je zmija bila plemenitija od svih poljskih životinja, bit će srozana ispod svih i omražena među ljudima zato što je bila medij kroz koji je Sotona djelovao. „Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“ (Postanak 3,17-19)
Bog je zbog njihovog grijeha, što su jeli s drveta spoznaje dobra i zla, prokleo tlo i izjavio: „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti.“ (Postanak 3,19) Dodijelio im je dobro, a poštedio ih zla. Sada izjavljuje da će jesti s tog tla te se tako sretati sa zlom sve dane svojega života.
Od tog vremena ljudska će vrsta biti pod stalnim teretom Sotoninih kušnji. Adamu je namijenjen stalni ropski rad i tjeskoba umjesto sreće i radosnog posla u kojemu je uživao sve do tada. Oni će od sada iskusiti razočaranje, žalost, muku i naposljetku nestanak. Načinjeni su od praha zemaljskoga i u prah će se vratiti.
Tada im je rečeno da moraju napustiti svoj edenski dom jer su popustili Sotoninoj obmani i povjerovali njegovim riječima da je Bog lažac. Svojom su neposlušnošću otvorili Sotoni put da im može lakše pristupiti. Za njih više nije bilo sigurno da ostanu u edenskom vrtu jer bi u takvom grešnom stanju imali pristup drvetu života i mogli bi ovjekovječiti život u grijehu. Iako su priznali da su izgubili sva prava na blaženstvo Edena, preklinjali su Boga da im dopusti da ostanu. Obećali su Bogu da će Mu u budućnosti biti savršeno poslušni. Rečeno im je da zbog njihovog pada iz nedužnosti u krivnju nisu ojačali, nego strahovito oslabili. Nisu sačuvali svoju potpunost koju su imali u stanju svetosti i sretne nedužnosti, a sada će, svjesni svoje krivnje, imati daleko manje snage da ostanu ispravni i vjerni. To ih je ispunilo najdubljom boli i tugom. Shvatili su da je kazna za grijeh smrt.
Anđelima je smjesta naređeno da čuvaju put k drvetu života. Sotonin smišljeni plan bio je da Adam i Eva odbiju poslušnost Bogu, time izazovu Njegovo negodovanje te da tada jedu s drveta života kako bi mogli vječno živjeti u grijehu. Ali sveti anđeli su poslani da zapriječe put k drvetu života, a oko njih su na sve strane sijevale zrake svjetla nalik na blještave mačeve.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 4)