Čovjekov pad ispunio je cijelo Nebo žalošću. Svijet koji je Bog načinio bio je uništen prokletstvom grijeha i nastanjen bićima osuđenima na bijedu i smrt. Činilo se da nema izlaza za one koji su prekršili Zakon. Anđeli su prestali pjevati pjesme hvale. Diljem nebeskih dvorova žalovalo se zbog propasti koju je donio grijeh.
Božji Sin, veličanstveni nebeski Zapovjednik, bio je pokrenut sažaljenjem prema palom ljudskom rodu. Kad se bijeda izgubljenog svijeta pokazivala pred Njim, Njegovo je srce bilo ganuto beskonačnim sažaljenjem. Ali božanska je ljubav stvorila plan kojim je čovjek mogao biti otkupljen. Božji prekršeni Zakon zahtijevao je život grešnika. U cijelom je svemiru postojala samo jedna Osoba koja je mogla, umjesto čovjeka, ispuniti zakonske zahtjeve. Budući da je božanski Zakon svet kao i sâm Bog, pomirbu za njegov prekršaj mogao je izvršiti samo Onaj koji je jednak s Bogom. Nitko osim Krista nije mogao otkupiti palog čovjeka od prokletstva Zakona i vratiti ga u sklad s Nebom. Krist je na sebe odlučio uzeti krivnju i sramotu grijeha, grijeha koji je tako mrzak svetom Bogu da je rastavio Oca od Njegovog Sina. Krist se trebao spustiti do najvećih dubina ljudske bijede da bi spasio pali ljudski rod.
On je pred Ocem molio u korist grešnika, dok su nebeske vojske očekivale ishod s napetošću koja se ne može izraziti riječima. Taj tajni razgovor je dugo trajao — “savjet mirni” za pali ljudski rod (Zaharija 6,13 — DK). Plan spasenja je začet prije stvaranja svijeta, jer je Krist “zaklano janje” (Otkrivenje 13,8), a ipak se i Kralj svemira borio sam sa sobom prije nego što je dao svojeg Sina da umre za okrivljene ljude. Ali “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Ivan 3,16). O, kakva tajna otkupljenja! Božja ljubav za svijet koji Ga nije ljubio! Tko može spoznati dubinu ljubavi koja “nadilazi spoznaju” (Efežanima 3,19)? Tijekom beskrajnih vjekova besmrtni će umovi, pokušavajući shvatiti tajnu te neshvatljive ljubavi, postavljati pitanja i diviti joj se.
Bog se trebao objaviti u Kristu da “pomiri svijet sa sobom” (2. Korinćanima 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista pala Adamova djeca mogu još jednom postati “sinovi Božji” (1. Ivanova 3,2).
Jedini plan koji može osigurati čovjekovo spasenje obuhvatio je cijelo Nebo u beskonačnoj žrtvi. Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Krist predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali Njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život, i doći u dodir s pokvarenošću Zemlje, da iskusi njezinu bol, sramotu i smrt. On je trebao stati između grešnika i kazne za grijeh; pa ipak će Ga malo njih prihvatiti kao Božjeg Sina. On je trebao napustiti svoj uzvišeni položaj kao Veličanstvo Neba, sići na Zemlju i poniziti se kao čovjek, i osobno iskusiti žalost i kušnje koje čovjek mora proživjeti. Sve će ovo biti nužno da bi On mogao pomoći onima “koji stoje u kušnji” (Hebrejima 2,18). Kad se Njegova zadaća Učitelja završi, On će biti predan u ruke bezbožnika i biti izložen uvredama i mučenju na koje ih samo Sotona može nadahnuti. On će morati umrijeti najsurovijom smrću i biti uzdignut između Zemlje i Neba kao okrivljeni grešnik. On će morati proći kroz duge sate agonije, tako strašne da je anđeli neće moći promatrati već će zakloniti svoje lice. On će morati pretrpjeti tjeskobu duše, odvojenost od Očevog lica, dok će na Njemu biti krivica za prijestup — težina grijeha cijeloga svijeta.
Anđeli su se bacili pred noge svojeg Stvoritelja i ponudili da oni postanu žrtva za čovjeka. Ali anđeoski život nije mogao platiti dug; čovjeka je mogao otkupiti samo njegov Stvoritelj. Ipak, anđeli su trebali odigrati svoj dio u planu otkupljenja. Krist je trebao biti “učinjen nižim od anđela” (Hebrejima 2,9). Kad uzme ljudsku narav, Njegova moć neće biti jednaka njihovoj, i oni će Mu trebati služiti, tješiti Ga i blažiti Njegovu patnju. Oni će također trebati biti službujući duhovi koji su poslani služiti onima koji će postati baštinici spasenja (Hebrejima 1,14). Oni će čuvati primatelje milosti od sile zlih anđela i od tame kojom ih Sotona neprekidno okružuje.
Kad anđeli budu svjedoci agonije i poniženja njihovog Gospodina, ispunit će se jadom i ogorčenjem te će Ga željeti osloboditi od Njegovih ubojica; ali oni nisu trebali posredovati da bi spriječili ono što će morati vidjeti. Dio plana otkupljenja zahtijeva da Krist pretrpi porugu i zlostavljanje zlih ljudi, i On se s tim složio kad je postao Otkupitelj ljudi.
Krist je uvjerio anđele da će On svojom smrću otkupiti mnoge i uništiti onoga koji je imao silu smrti. On će povratiti kraljevstvo koje je čovjek izgubio prijestupom, i otkupljeni će ga naslijediti zajedno s Njim i živjeti u njemu zauvijek. Grijeh i grešnici će biti izbrisani da nikada više ne remete mir Neba i Zemlje. On je pozvao anđeosko mnoštvo da ostane u skladu s planom koji je Njegov Otac prihvatio te da se raduje što će, Njegovom smrću, pali ljudi biti pomireni s Bogom.
Tada je Nebo ispunila radost, neizreciva radost. Slava i blagoslovljenost otkupljenog svijeta nadmašila je čak i tjeskobu i žrtvu Kneza života. Diljem nebeskih dvorova odjekivali su prvi zvuci pjesme koja će odzvanjati iznad betlehemskih brežuljaka — “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14) Razdraganost je bila veća od ushita za stvaranja kad su “klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorani” (Job 38,7).
Čovjeku je prva najava otkupljenja priopćena u presudi koja je izrečena nad Sotonom u vrtu. Gospodin je objavio: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15) Ova presuda, izrečena u nazočnosti naših prvih roditelja, za njih je bila i obećanje. Premda je najavila rat između čovjeka i Sotone, u njoj je najavljeno da će moć velikog neprijatelja naposljetku biti slomljena. Adam i Eva su stajali kao zločinci pred pravednim Sucem očekujući presudu koju su zaslužili prijestupom, ali prije nego što im je priopćeno o životu naporna truda i jada kakav je trebao postati njihov, ili o zapovijedi o povratku u prah, oni su slušali riječi koje nisu mogle a da im ne pruže nadu. Premda će morati patiti zbog sile moćnog neprijatelja, oni mogu s nadom očekivati konačnu pobjedu.
Kad je Sotona čuo za neprijateljstvo između njega i žene, između njegovog potomstva i njezinog potomstva, on je znao da će njegovo djelo izopačivanja ljudske naravi biti prekinuto, da će na neki način čovjek biti osposobljen da se suprotstavi toj sili. Ipak, kako se plan spasenja sve jasnije otkrivao, Sotona i njegovi anđeli su se radovali što, uzrokujući ljudski pad, mogu prisiliti Božjeg Sina da napusti svoj uzvišeni položaj. On je tvrdio da su time ispunjeni njegovi planovi na Zemlji i da će Krista, kad On na sebe uzme ljudsku narav, moći pobijediti i tako spriječiti otkupljenje čovječanstva.
Nebeski anđeli su našim prvim roditeljima jasnije prikazali plan stvoren za njihovo spasenje. Adam i njegova družica su uvjeravani da oni, unatoč svojem velikom grijehu, neće biti prepušteni Sotoninoj vlasti. Božji Sin je ponudio da vlastitim životom plati otkup za prijestup. Oni će proći razdoblje kušnje, i pokajanjem i vjerom u Krista moći će ponovno postati Božja djeca.
Žrtva koju je zahtijevao njihov prijestup otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg zakona, i oni su shvatili, kao nikada ranije, krivicu grijeha i njegove strašne posljedice. Zbog grižnje savjesti i strepnje oni su molili da kazna ne padne na Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti, nego na njih i njihovo nasljedstvo.
Rečeno im je kako se, s obzirom na to da je Božji zakon temelj Njegove vladavine na Nebu kao i na Zemlji, čak ni život anđela ne može prihvatiti kao žrtva za njihov prijestup. Nijedan od propisa Zakona nije mogao biti ukinut ili promijenjen da bi se prilagodio čovjekovu palom stanju, već ih je Božji Sin, koji je stvorio čovjeka, mogao pomiriti sa sobom. Kao što je Adamov prijestup donio nesreću i smrt, tako je Kristova žrtva trebala donijeti život i besmrtnost.
Zbog grijeha nije samo čovjek došao pod vlast Zloga, već i Zemlja, te ju je trebalo obnoviti planom otkupljenja. Za stvaranja Adamu je dana vlast nad Zemljom. Ali popuštanjem kušnji on je dospio pod Sotoninu vlast. “… Jer pobijeđeni robuju pobjedniku.” (2. Petrova 2,19) Kad je čovjek postao Sotonin zatočenik, kraljevstvo kojim je on upravljao predano je njegovom osvajaču. Sotona je tako postao “bog ovoga svijeta” (2. Korinćanima 4,4). On je preoteo vlast nad Zemljom koja je prvobitno dana Adamu. Ali Krist, plaćajući svojom žrtvom kaznu grijeha, ne samo da je trebao otkupiti čovjeka, već povratiti ono što je on izgubio. Sve što je prvi Adam izgubio, drugi Adam je trebao povratiti. Prorok kaže: “I ti Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast.” (Mihej 4,8) A apostol Pavao upućuje na “zalog naše baštine za otkupljenje” (Efežanima 1,14). Bog je stvorio Zemlju da bude prebivalište sretnih, svetih bića. Gospodin je “oblikovao i sazdao zemlju, koju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje” (Izaija 45,18). Svrha će biti ispunjena kad, obnovljena Božjom silom i oslobođena od grijeha i patnje, ona postane vječno prebivalište otkupljenih. “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj zauvijek.” “Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (Psalam 37,29; Otkrivenje 22,3)
U svojoj bezgrešnosti Adam je uživao u izravnom zajedništvu sa svojim Stvoriteljem, ali je grijeh razdvojio Boga i čovjeka, i samo je pomirenje moglo premostiti provaliju i omogućiti primanje blagoslova i spasenja s Neba na Zemlju. Čovjeku je i dalje bio uskraćen izravan pristup njegovom Stvoritelju, ali Bog je trebao razgovarati s njim kroz Krista i anđele.
Tako su Adamu bili otkriveni važni događaji u povijesti čovječanstva, od trenutka kad je božanska presuda izrečena u Edenu i potopa, sve do prvog dolaska Božjeg Sina. Njemu je pokazano da će mnogi izabrati život grijeha radije nego život pokajanja i poslušnosti, premda će vrijednost Kristove žrtve biti dostatna za spasenje cijeloga svijeta. Broj zločina će se tijekom novih naraštaja povećati, a prokletstvo grijeha će sve više pritiskati ljudski rod, životinjski svijet i zemlju. Prokletstvo grijeha skratit će ljudski vijek, oslabit će čovjekovo tjelesno zdravlje i izdržljivost te moralnu i umnu snagu, sve dok se svijet ne ispuni bijedom svake vrste. Kroz popuštanje želucu i strastima ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak, vjeran namjeri zbog koje je napustio Nebo, Krist će se i dalje zanimati za ljude i pozivati ih da svoje slabosti i nedostatke skriju u Njemu. On će ispunjavati potrebe svih onih koji Mu prilaze vjerom. A uvijek će biti onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neoskvrnjeni usred sveopćeg bezakonja.
Bog je uspostavio žrtvene prinose da budu čovjekov trajan podsjetnik i pokajničko priznanje njegovog grijeha i ispovijedanje vjere u obećanog Otkupitelja. Njihova je svrha bila da grešnom rodu usade istinu da je grijeh uzrokovao smrt. Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život, i on je znao: da je bio poslušan Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, drhtao je pri pomisli da će morati biti prolivena krv bezgrešnog Božjeg Janjeta. Ovaj mu je prizor pružao dublji i jasniji osjećaj vlastitog prijestupa, koji ništa osim smrti dragog Božjeg Sina nije moglo okajati. On se divio beskonačnoj dobroti koja će platiti takav otkup da spasi krivce. Zvijezda nade je rasvjetljavala mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši.
Ali plan otkupljenja je imao širi i dublji smisao od spasenja čovjeka. Krist nije samo zbog toga došao na Zemlju, ne samo zbog toga da stanovnici ovog malog svijeta poštuju Božji zakon onako kako bi ga trebali poštovati, već da pred svemirom opravda Božji karakter. Krist je mislio na ovu svrhu svoje velike žrtve, na utjecaj na razum bića na drugim svjetovima kao i na ljudski razum kad je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,30-32) Kristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije čovjeku trebao omogućiti samo pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i Njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. Taj će čin uspostaviti vječnost Božjeg zakona i otkriti narav i posljedice grijeha.
Od početka se velika borba vodila oko Božjeg zakona. Sotona je pokušavao dokazati da je Bog nepravedan, da je Njegov Zakon pogrešan, te da dobro svemira zahtijeva njegovu promjenu. Napadajući Zakon, on je namjeravao srušiti autoritet njegovog Autora. Borbom se trebalo prikazati jesu božanski zakoni nedostatni i predmet promjene, ili su savršeni i nepromjenjivi.
Kad je Sotona zbačen s Neba, on je ovu Zemlju odlučio načiniti svojim kraljevstvom. Kad je iskušao i pobijedio Adama i Evu, mislio je da je osvojio ovaj svijet, “jer”, kazao je on, “oni su me izabrali kao svojeg vladara.” Tvrdio je da je grešniku nemoguće darovati oprost, te da su stoga ljudi njegovi zakoniti podanici kao i da svijet pripada njemu. Ali Bog je dao svojeg dragog Sina — koji je bio jednak Njemu — da snosi kaznu prijestupa, i time osigurao put kojim ljudi mogu zadobiti Njegovu milost i biti vraćeni u edenski dom. Krist se prihvatio otkupljenja čovjeka i spašavanja svijeta iz Sotoninog naručja. Velika borba koja je počela na Nebu trebala se privesti kraju na tom istom svijetu, na istom području koje je Sotona prisvajao za sebe.
Kristovo poniženje za spasenje palih ljudi bilo je čuđenje cijelog svemira. Da On koji je išao od zvijezde do zvijezde, od svijeta do svijeta, nadgledajući sve, zadovoljavajući potrebe svih bića u svojem nepreglednom stvaranju svojom providnošću, da se On složi da napusti svoju slavu i uzme na sebe ljudsku narav bila je tajna koju su bezgrešna bića s drugih svjetova željela razumjeti. Kad je Krist sišao na ovu Zemlju u ljudskom obliku, svi su Ga željeli slijediti dok je korak po korak išao okrvavljenom stazom od štalice do Golgote. Nebo je bilježilo uvrede i izrugivanje koje je On primao i znali su da je to Sotonin poticaj. Oni su pratili razvoj sukoba, Sotonine neprekidne pokušaje da čovječanstvo obavije tamom, žalošću i patnjom, kao i Kristovo suprotstavljanje. Oni su promatrali kako bitka između svjetla i tame postaje sve žešća. I dok je Krist u smrtnoj agoniji na križu povikao: “Svršeno je!” (Ivan 19,30), povik pobjede odjeknuo je svim svjetovima i samim Nebom. Veliki sukob koji je tako dugo trajao u ovom svijetu sada je bio odlučen i Krist je bio pobjednik. Njegova je smrt odgovorila na pitanje je li ljubav Oca i Sina bila dostatna da se čovjek odrekne sebe i živi duhom požrtvovnosti. Sotona je otkrio svoj istinski karakter lažljivca i ubojice. Uočeno je da bi on istim duhom kojim je vladao čovječanstvom koje je bilo pod njegovim nadzorom, ako mu se dopusti, nadzirao nebeska bića. Odani svemir se ujedinio u veličanju božanske vlasti.
Da je Zakon mogao biti promijenjen, čovjek bi mogao biti spašen bez Kristove žrtve, ali činjenica da je bilo nužno da Krist dade svoj život za palo čovječanstvo dokazuje kako Božji zakon neće osloboditi grešnika od svojih zahtjeva. Pokazano je da je plaća za grijeh smrt. Kad je Krist umro, osigurano je Sotonino uništenje. Ali da je na križu ukinut Zakon, kao što mnogi tvrde, onda bi dragi Božji Sin pretrpio bol i agoniju da se Sotoni preda upravo ono što je tražio; tada bi Knez zla pobijedio, a njegove optužbe protiv božanske vlasti bile bi potvrđene. Sama činjenica da je Krist ponio kaznu za čovjekov prijestup moćan je dokaz svim stvorenim bićima da je Zakon nepromjenjiv, da je Bog pravedan, milostiv i samopožrtvovan te da su bezgranična pravednost i milost ujedinjeni u Njegovoj vladavini.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)