Kad onima koji poštuju Božji zakon bude uskraćena zaštita ljudskih zakona, u različitim će se zemljama istodobno pojaviti pokret za njihovo uništenje. Kad se približi vrijeme određeno ukazom, ljudi će se urotiti da istrijebe „omraženu sektu“. Odlučit će da jedne noći zadaju konačni udarac kojim će zauvijek ušutkati glas neslaganja i prijekora.
Božji narod – neki u zatvorskim ćelijama, neki skriveni u samotnim skloništima u šumama i planinama – još uvijek vapi za božanskom zaštitom, dok se na sve strane skupine naoružanih ljudi, poticane od vojski zlih anđela, pripremaju za smrtonosno djelo. I upravo sada, u času najveće opasnosti, Izraelov Bog će se umiješati da izbavi svoje izabranike. Gospodin je rekao: „Tada će vam pjesma biti kao u noćima blagdanskim, kad su srca vesela kao u onoga koji… hodočasti na Goru Jahvinu, k Stijeni Izraelovoj. Jahve će zagrmit glasom veličajnim, i pokazat ruku svoju što udara u jarosnu gnjevu, sred ognja zatornog, iz olujna pljuska i krupe kamene.“ (Izaija 30,29.30)
S pobjedonosnim uzvicima, uz podrugljivo dovikivanje i kletve, gomile zlih ljudi samo što se nisu obrušile na svoj plijen, kad, gle, na zemlju pada gusti mrak, crnji od najcrnje noći. Zatim duga, sjajeći slavom s Božjeg prijestolja, premošćuje nebesa i kao da okružuje svaku skupinu koja se moli. Gnjevno mnoštvo iznenada zastaje. Zamiru njihovi podrugljivi uzvici. Zaboravili su predmet svog ubilačkog bijesa. Sa strašnim slutnjama gledaju u simbol Božjeg Saveza i teže se zaštititi od njegova nepodnošljiva sjaja.
Božji narod čuje jasan, melodičan glas kako govori: „Podignite glavu!“ I kad dignu pogled prema nebu, vide dugu obećanja. Crni, prijeteći oblaci koji su prekrivali nebeski svod sad se razdvajaju, i oni poput Stjepana slobodno gledaju u Nebo i vide Božju slavu i oni Sina Čovječjega gdje sjedi na svom prijestolju. Na Njegovoj božanskoj pojavi primjećuju tragove Njegova poniženja, a s usana Mu čuju molbu koju je iznio pred Ocem i svetim anđelima: „Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja.“ (Ivan 17,24) Ponovno se čuje melodičan, pobjednički glas koji govori: „Evo ih! Dolaze! Sveti, bezazleni i neokaljani. Oni su sačuvali moju poruku o postojanosti; oni će hoditi među anđelima“, a s blijedih, dršćućih usana onih koji su ustrajali u svojoj vjeri uzlazi uzvik pobjede.
U ponoći Bog pokazuje svoju moć da izbavi svoj narod. Pojavljuje se sunce u punom sjaju. Znakovi i čudesa brzo se nižu. Zli s užasom i čuđenjem gledaju prizor, dok pravedni u svečanoj radosti promatraju znakove svog izbavljenja. Čini se da se sve u prirodi poremetilo. Potoci prestaju teći. Pojavljuju se tamni, teški oblaci i bučno se sudaraju. Usred razbješnjelog neba svijetli je prostor neopisive slave, odakle dolazi Božji glas kao glas mnogih voda, govoreći: „Svršeno je!“ (Otkrivenje 16,17)
Taj glas potresa nebesa i zemlju. Nastaje silan potres, „kakav nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji – tako veliki bijaše taj potres, tako snažan“. (Otkrivenje 16,17.18) Kao da se nebeski svod otvara i zatvara. Kao da na trenutak kroz njega bljesne slava s Božjeg prijestolja. Planine se tresu poput trske na vjetru, a odlomljene stijene padaju na sve strane. Čuje se tutanj kao od nadolazeće oluje. More je uskipjelo. Čuje se urlanje orkana poput glasa razbješnjelih demona. Čitava se zemlja nadima i spušta poput morskih valova. Njezina površina puca. Čini se da popuštaju njezini temelji. Planinski lanci tonu. Napučeni otoci nestaju. Razbiješnjele vode gutaju morske luke koje su poput Sodome postale poznate po zlu. „Bog se sjeti velikog Babilona da mu dadne čašu vina svoga uskipjelog gnjeva. … Golema tuča“, svako zrno „teško kao talenat“, dovršava ovo razaranje. (Otkrivenje 16,19-21) Najponosniji gradovi sravnjeni su sa zemljom. Raskošne palače, na koje su velikani ovoga svijeta nemilice trošili svoje bogatstvo s nakanom da se proslave, pretvaraju se pred njihovim očima u ruševine. Zidine zatvora se ruše, a Božji narod koji je u njima bio zatvoren zbog svoje vjere sada je oslobođen.
Grobovi se otvaraju, i bude se „mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost“. (Daniel 12,2) Svi koji su umrli u vjeri u poruke trećeg anđela izlaze proslavljeni iz svojih grobova da čuju Božji savez mira s onima koji su održali Njegov Zakon. A „i oni koji su ga proboli“ (Otkrivenje 1,7), koji su se izrugivali Kristovim samrtnim mukama i najogorčeniji protivnici Njegove istine i Njegova naroda, podignuti su da Ga gledaju u Njegovoj slavi i vide čast koja je dana odanima i poslušnima.
Gusti oblaci još prekrivaju nebo, ali tu i tamo se probija sunce nalik na osvetničko Jahvino oko. Razjarene munje paraju nebo ovijajući Zemlju plamenim plaštem. Jači od strahovite grmljavine gromova, tajanstveni i strašni glasovi objavljuju sudbinu zlih. Svi ne razumiju izgovorene riječi, ali ih dobro razumiju lažni učitelji. Oni koji su do maločas bili toliko bezobzirni, toliko hvalisavi i prkosni, toliko uživajući u svojoj okrutnosti prema narodu koji vrši Božje zapovijedi, sada su svladani zaprepaštenjem i dršću od straha. Njihovi jauci nadmašuju buku prirodnih sila. Demoni priznaju Kristovo božanstvo i dršću pred Njegovom moći, dok ljudi ispunjeni užasom pužeći preklinju za milost.
Promatrajući u svetom viđenju Božji Dan, drevni su proroci kazali: „Kukajte, jer je blizu Jahvin dan. Ko pohara dolazi od Svemoćnog.“ (Izaija 13,6) „Uđi među pećine, skrij se u prašinu, pred užasom Jahvinim, pred sjajem njegova veličanstva kad ustane da potrese zemlju. Ohol pogled bit će skršen, i bahatost ljudska ponižena. Jahve će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj. Da, bit će to dan Jahve nad Vojskama, protiv svih oholih i bahatih, protiv sviju što se uzvisiše, da ih obori. … U dan onaj: bacit će svaki svoje srebro i zlatne kumire koje sebi načini da im se klanja, kad uteče u šupljine pećina i u raspukline stijena pred užasom Jahvinim pred sjajem veličanstva njegova, kad ustane da potrese zemlju.“ (Izaija 2,10-12.20.21)
Kroz procjep u oblacima blista zvijezda čiji je sjaj četverostruko uvećan tamom. Ona je vjernima znak nade i radosti, a prekršiteljima Božjeg zakona znak neumoljivosti i srdžbe. Oni koji su za Krista žrtvovali sve, sada su sigurni, skriveni kao u Gospodnjem šatoru. Bili su iskušani, i pred svijetom i pred onima koji su prezreli istinu oni su pokazali svoju vjernost Onome koji je za njih umro. Čudesna se promjena zbiva na onima koji su ostali nepokolebljivo vjerni suočeni sa smrću. Oni su iznenada oslobođeni mračne i strašne tiranije ljudi preobraženih u demone. Njihova lica, donedavno blijeda, zabrinuta i iscrpljena, sada zrače čuđenjem, vjerom i ljubavlju. Njihovi se glasovi uzdižu u pobjedničkoj pjesmi: „Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. Nek buče i bjesne valovi morski, nek bregovi dršću od žestine njihove.“ (Psalam 46,2-4)
Dok se ove riječi svetog povjerenja podižu Bogu, oblaci se razilaze i vidi se zvjezdano nebo, neizrecivo sjajno nasuprot mračnom i uzburkanom svodu na objema stranama. Kroz pritvorena vrata blješti slava nebeskoga grada. Zatim se na nebu pojavljuje ruka koja drži sklopljene dvije kamene ploče. Prorok kaže: „Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudac!“ (Psalam 50,6) Ovaj sveti Zakon, Božja pravednost, koji je usred grmljavine i plamena objavljen sa Sinaja da bude životni vodič, sad se ljudima otkriva kao mjerilo po kojem će se suditi. Ruka otvara ploče pa se vide propisi Dekaloga, upisani kao plamenim perom. Riječi su tako jasne da ih svi mogu čitati. Bude se sjećanja, iz uma nestaje tame praznovjerja i krivovjerja, a deset kratkih, sažetih i autoritativnih Božjih riječi izloženo je pogledu svih stanovnika Zemlje.
Nemoguće je opisati užas i očaj onih koji su gazili Božje svete zahtjeve. Gospodin im je dao svoj Zakon; mogli su s njim usporediti svoj karakter i saznati svoje nedostatke dok je još bilo prilike za pokajanje i popravljanje. Ali da bi osigurali naklonost svijeta, oni su odbacili njegove propise i poučavali druge da ih krše. Nastojali su prisiliti Božji narod da obeščasti Njegovu subotu. A sad ih osuđuje Zakon kojega su prezirali. Sa strašnom jasnoćom vide da nemaju izgovora. Oni su izabrali kome će služiti i koga će štovati. „I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi.“ (Malahija 3,18)
Neprijatelji Božjeg zakona, od svećenika pa sve do najmanjeg među njima, stječu novo razumijevanje istine i dužnosti. Prekasno uviđaju da je subota četvrte zapovijedi pečat živoga Boga. Prekasno uviđaju pravu narav svoje lažne subote i pješčani temelj na kome su zidali. Shvaćaju da su se borili protiv Boga. Vjerski učitelji su vodili duše u propast dok su ih uvjeravali da ih vode k vratima Raja. Tek će na dan konačnog obra čuna biti poznato kolika je odgovornost ljudi na svetim funkcijama i kako su strašne posljedice njihova nevjerstva. Tek u vječnosti možemo pravilno procijeniti gubitak jedne jedine duše. Strašna će biti sudbina onoga kome će Bog reći: „Odlazi, slugo nevaljali!“
S neba se čuje Božji glas koji objavljuje dan i sat Isusova dolaska i proglašuje vječni savez sa svojim narodom. Poput tutnja najjačeg groma prolamaju se Zemljom Njegove riječi. Božji Izrael stoji slušajući, pogleda uprtog prema gore. Njihova su lica obasjana Njegovom slavom i sjaje kao Mojsijevo lice kad je sišao sa Sinaja. Zli ne mogu gledati u njih. A kad je izrečen blagoslov nad onima koji su štovali Boga svetkujući Njegovu subotu, prolama se pobjednički usklik.
Ubrzo se na istoku pojavljuje mali crni oblak, velik kao pola dlana ljudske ruke. To je oblak koji okružuje Spasitelja i koji iz daljine izgleda kao obavijen tamom. Božji narod zna da je to znak Sina Čovječjega. U svečanoj tišini oni ga netremice promatraju dok se približava Zemlji i postaje sve svjetliji i sjajniji, dok ne preraste u veliki bijeli oblak, kojemu donji dio sliči na razgorjelu vatru, a nad kojim lebdi duga saveza. Isus se približuje kao silni Pobjednik. Ovaj put ne dolazi kao „čovjek boli“, da ispije gorku čašu sramote i muka, nego kao Pobjednik na Nebu i na Zemlji, da sudi živima i mrtvima. „Vjerni i Istiniti… sudi i vojuje pravedno.“ Prate Ga „nebeske vojske“. (Otkrivenje 19,11.14) Sveti anđeli, golemo, bezbrojno mnoštvo, prate Ga zvukovima nebeskih himni. Čini se da je nebeski svod prepun sjajnih bića – „tisuće tisuća… mirijade“. Nema ljudskog pera koje bi moglo opisati ovaj prizor; nema uma smrtnog čovjeka koji bi mogao zamisliti njegov sjaj. „Veličanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave. Sjaj mu je ko svjetlost.“ (Habakuk 3,3.4) Kako se živi oblak približuje, svako oko vidi Kneza života. Trnov vijenac sad ne nagrđuje Njegovu svetu glavu, na njoj počiva kruna slave. Njegovo lice nadmašuje sjajem zasljepljuju ću svjetlost podnevnog sunca. „Na svom ogrtaču – na boku – nosi napisano ime: ‘Kralj kraljeva’ i ‘Gospodar gospodara ‘.“ (Otkrivenje 19,16)
Pred Njegovom prisutnošću „sva su lica izobličena“. One koji su odbacili Božje milosrđe obuzima užas vječnog očaja. „Srce zamire, koljena klecaju… svima su lica poblijedjela.“ (Jeremija 30,6; Nahum 2,11) Pravedni uzvikuju dršćući: „Tko može opstati? „ Anđeoska je pjesma utihnula i nastaje razdoblje zastrašujuće tišine. Tada se začuje Isusov glas koji kaže: „Dosta ti je moja milost.“ Lica pravednika se ozaruju, a radost ispunjava svako srce. Anđeli započinju višim tonom i opet pjevaju dok se sve više i više približavaju Zemlji.
Kralj kraljeva spušta se na oblaku, obavijen razbuktalom vatrom. Nebesa se svijaju kao svitak, Zemlja drhti pred Njim, a sve gore i svi otoci pokreću se sa svojih mjesta. „Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu.“ (Psalam 50,3.4)
„Zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogataši, mogućnici, svi – robovi i slobodni – sakriše se po špiljama i gorskim pećinama, govoreći gorama i pećinama: ‘Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! Tko može opstati? ‘“ (Otkrivenje 6,15-17)
Podrugljivo dobacivanje je prestalo. Lažljive su usne ušutkane. Utihnuo je zveket oružja i bojni metež, „svaki plašt krvlju natopljen“. (Izaija 9,4) Ne čuje se ništa osim glasa molitve i glasa plača i jadikovke. S usana onih koji su se do malo prije rugali izbija krik: „Jer dođe veliki dan njegove srdžbe i tko može opstati?“ Zli mole da ih pokopaju gorske stijene samo da se ne sretnu s licem Onoga koga su prezreli i odbacili.
Poznat im je glas koji dopire do ušiju mrtvih. Koliko puta ih je Njegov moleći, nježni glas pozivao na pokajanje! Koliko puta su ga čuli u dirljivim molbama nekog prijatelja, brata, Otkupitelja! Onima koji su odbacili Njegovu milost nijedan glas ne može biti toliko pun osude, tako opterećen optužbom kao glas koji je toliko dugo molio: „Obratite se, dakle, obratite se od zloga puta svojega! Zašto da umrete?“ (Ezekiel 33,11) Kad bi to bar bio glas tuđinca! Isus kaže (govoreći kao Mudrost): „Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali; pružala sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene.“ (Izreke 1,24.25) Ovaj glas budi sjećanja koja bi rado izbrisali – prezrena upozorenja, odbijene pozive, omalovažene prednosti.
Tu su oni koji su se rugali Kristovu poniženju. Uzbudljivom snagom dolaze im na um riječi Patnika, kada je na zaklinjanje velikog svećenika svečano izjavio: „Ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim.“ (Matej 26,64) Sada Ga vide u Njegovoj slavi, a još Ga trebaju vidjeti kako sjedi s desne Svemogućega.
Oni koji su se rugali Njegovoj tvrdnji da je Božji Sin sada su nijemi. Tu je oholi Herod koji se podsmjehivao Njegovom kraljevskom naslovu i naredio vojnicima koji su Mu se izrugivali da Ga okrune za kralja. Tu su i oni ljudi koji su Ga bezbožnim rukama ogrnuli grimiznim plaštem, na Njegovo sveto čelo stavili trnov vijenac, u Njegove ruke koje se nisu opirale gurnuli imitaciju žezla i pred Njim se klanjali u bogohulnom ruganju. Ljudi koji su udarali i pljuvali Kneza života sada se okreću od Njegova prodorna pogleda i traže kako bi pobjegli od nepodnošljiva sjaja Njegove nazočnosti. Oni koji su zabili klinove u Njegove ruke i noge, vojnik koji je probo Njegova rebra, promatraju ove oznake s užasom i kajanjem.
Zastrašujućom jasnoćom svećenici i starješine podsjećaju se zbivanja na Golgoti. Tresući se od užasa podsjećaju se kako su u sotonskom oduševljenju mahali glavama i dobacivali: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega! On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji!“ (Matej 27,42.43)
Živo se prisjećaju Spasiteljeve prispodobe o vinogradarima koji su odbili predati gospodaru plodove, koji su zlostavljali njegove sluge i ubili njegova sina. Također se sjećaju presude koju su sami izrekli: Gospodar vinograda „će zločince pogubiti za zločine“. (Matej 21,41) U grijehu i kazni ovih nevjernih ljudi, svećenici i starješine vide svoj vlastiti postupak i svoju vlastitu pravičnu sudbinu. I na to se čuje krik samrtne agonije. Glasnije od povika: „Raspni ga! Raspni ga!“ što je odzvanjao jeruzalemskim ulicama, raste strašan i očajnički jauk: „On je Sin Božji! On je pravi Mesija!“ Oni nastoje pobjeći ispred Kralja kraljeva. Uzalud se pokušavaju sakriti u duboke zemaljske špilje nastale poremećajem prirodnih sila.
U životu svih koji odbacuju istinu ima trenutaka kad se savjest budi, kad iz sjećanja izranjaju bolne uspomene na život ispunjen licemjerjem i kad dušu muči uzaludno kajanje. Ali što je to prema grižnji savjesti onog dana kad „navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor“. (Izreke 1,27) Oni koji su naumili uništiti Krista i Njegov vjerni narod sada su svjedoci slave koja počiva na njima. Usred svog straha čuju glasove svetih kako radosno kliču: „Evo, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio.“ (Izaija 25,9)
Usred posrtanja Zemlje, bljeskova munja i tutnjave gromova, glas Božjeg Sina poziva svete koji spavaju. On gleda grobove pravednih i zatim, dižući ruke prema Nebu, uzvikuje: „Probudite se, probudite se, probudite se, vi koji spavate u prahu zemljinu, i ustanite!“ Uzduž i poprijeko cijele Zemlje mrtvi će čuti ovaj glas i oni koji ga čuju oživjet će. Čitava će zemlja odzvanjati koracima iznimno velike vojske iz svakog naroda i plemena, jezika i puka. Oni dolaze iz tamnice smrti, obučeni besmrtnom slavom, kličući: „Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?“ (1. Korinćanima 15,55) A živi pravedni i uskrsnuli sveti sjedinjuju svoje glasove u dugi, radostan poklič pobjede.
Svi izlaze iz svojih grobova rastom kakvi su bili kad su ušli u grob. Adam, koji stoji usred uskrsnulog mnoštva, visok i veličanstvena izgleda, po rastu je tek nešto niži od Božjega Sina. On predstavlja znakovitu suprotnost ljudima kasnijih naraštaja; već se po tome vidi koliko je ljudski rod degenerirao. Ali svi ustaju u svježini i snazi vječne mladosti. U početku je čovjek bio stvoren na Božju sliku, ne samo po karakteru već i obličjem i izgledom. Grijeh je unakazio i gotovo izbrisao božansku sliku. Ali je Krist došao obnoviti ono što je bilo izgubljeno. On će promijeniti naša jadna tijela i oblikovati ih da sliče Njegovom proslavljenom tijelu. Smrtan, propadljiv oblik, lišen pristalosti, nekada oskvrnjen grijehom, postaje savršen, lijep i besmrtan. Svi su nedostaci i deformiteti ostali u grobu. Budući da imaju pristup k drvetu života u dugo izgubljenom Edenu, otkupljeni će izrasti do pune visine ljudskog roda u njegovoj prvotnoj ljepoti. Bit će uklonjeni posljednji preostali tragovi prokletstva grijeha, a Kristovi će se vjerni pokazati u ljepoti Gospodina, Boga našega, odsjajujući u duhu, duši i tijelu savršenu sliku svojega Gospodina. Predivnoga li otkupljenja! Kako smo dugo o njemu govorili, dugo mu se nadali, razmišljali o njemu s nestrpljivim iščekivanjem, ali ga nikada nismo posve razumjeli!
Živi pravedni se preobražavaju „u jedan hip, u tren oka“. Na Božji su glas proslavljeni; sada su besmrtni i s uskrsnulim svetima odneseni u zrak u susret Gospodinu. Anđeli sakupljaju „svoje izabranike od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba“. (Marko 13,27) Sveti anđeli donose malu djecu u naručje njihovim majkama. Prijatelji, dugo rastavljeni smrću, opet su sjedinjeni da se nikada više ne rastanu i s pjesmama radosti zajedno uzlaze do Božjega grada.
Sa svake strane kola od oblaka su krila, a ispod njih živi kotači; kako se kola kreću, kotači viču: „Svet“, a krila, dok se pokreću, viču: „Svet“, i anđeoska pratnja viče: „Svet, svet, svet Bog, Gospodar, Svemogući!“ I dok se kola kreću prema Novom Jeruzalemu, spašeni kliču: „Aleluja!“
Prije no što će ući u sveti grad, Spasitelj svojim sljedbenicima daje simbole pobjede i oznake njihovog kraljevskog dostojanstva. Sjajni redovi oblikuju savršeni četverokut oko svojega Kralja, čiji se veličanstveni stas uzdiže visoko iznad svetih i anđela, a Njegovo ih lice obasjava dobrostivom ljubavlju. Svaki je pogled ovog bezbrojnog mnoštva spašenih uprt u Njega, svako oko promatra slavu Onoga kojemu je „lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka“. Na glave pobjednika Isus svojom vlastitom desnicom stavlja vijenac slave. Za svakoga ima krunu na kojoj je ispisano njegovo „novo ime“ (Otkrivenje 2,17) i natpis: „Posvećen Jahvi!“ U svakoj se ruci nalazi pobjednička palma i blistava harfa. A onda, na znak anđela koji daju ton, svaka ruka vješto dodiruje žice, budeći zanosnu glazbu s bogatim skladnim akordima. Neiskazani zanos obuzima svako srce i svaki se glas uzdiže u pjesmi zahvalnosti: „Njemu, koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvlju, i učinio nas kraljevstvom svećenika za Boga, svog Oca – njemu slava i vlast u vijek vjekova!“ (Otkrivenje 1,5.6)
Pred spašenim je mnoštvom Sveti Grad. Isus širom otvara biserna vrata i narod koji je sačuvao istinu ulazi. U njemu gledaju Božji Raj, Adamov dom dok je još bio nedužan. Tada se čuje glas, ljepši od svake glazbe koju je ikada čulo smrtno uho: „Vaša je borba završena!“ „Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta.“
Sad je ostvarena Spasiteljeva molitva za Njegove učenike: „Htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja.“ „Neporočne i razdragane pred njegovom slavom“ (Juda 24) Krist predstavlja Ocu kao otkupljene svojom krvlju, govoreći „Evo, ja i djeca koju si mi dao.“ „Ja sam ih sačuvao!“ Čudesne li otkupiteljske ljubavi, radosti trenutka kad vječni Otac, gledajući otkupljene, bude vidio svoje obličje, a nesklad grijeha bude uklonjen, njegovo prokletstvo izbrisano i ljudsko ponovno usklađeno s božanskim!
Isus s neizrecivom ljubavlju dočekuje svoje vjerne dobrodošlicom u veselje njihova Gospodara. Spasitelj se raduje kad u kraljevstvu slave vidi duše koje su spašene Njegovim patnjama i poniženjem. A otkupljeni će dijeliti Njegovu radost kad među blagoslovljenima ugledaju one koje su svojim molitvama, svojim radom i požrtvovnom ljubavlju zadobili za Krista. Kad se okupe oko velikog bijelog prijestolja, neiskazana će radost ispuniti njihova srca dok budu promatrali one koje su zadobili za Krista i vidjeli da su oni zadobili druge, a ovi opet druge, svi dovedeni u luku mira da tu polože svoje krune pred Isusove noge i da Ga slave tijekom beskrajnih razdoblja vječnosti.
Dok su spašeni pozdravljani dobrodošlicom u Božjem gradu, zrakom se prolama radostan usklik obožavanja. To je susret dvojice Adama. Božji Sin stoji raširenih ruku da primi oca našeg roda – biće koje je On stvorio, koje je sagriješilo protiv svog Stvoritelja i zbog čijeg grijeha Spasitelj nosi znakove raspeća. Kad Adam opazi tragove okrutnih klinova, on ne pada na grudi svoga Gospodina, već se u poniznosti baca pred Njegove noge s uzvikom: „Dostojno je, dostojno je Janje koje je zaklano!“ Spasitelj ga nježno podiže i poziva da još jednom pogleda edenski dom iz kojega je toliko dugo bio prognan.
Nakon izgona iz Edena Adamov je život na Zemlji bio ispunjen jadom. Svaki uveli list, svaka prinesena žrtva, svako nesavršenstvo na licu prelijepe prirode, svaka mrlja na čovjekovoj čistoći, bila je svježi podsjetnik na njegov grijeh. Strašna je bila bol kajanja kada je vidio umnožavanje bezakonja i kao odgovor na svoja upozorenja susretao prebacivanje da je on prouzročio grijeh. Sa strpljivom poniznošću podnosio je gotovo tisu ću godina plaću za prijestup. Iskreno se pokajao zbog svog grijeha i pouzdao u zasluge obećanog Spasitelja; umro je nadajući se uskrsnuću. Božji je Sin iskupio čovjekov promašaj i pad, i Adam, zahvaljujući djelu pomirenja, sad ponovno dobiva prvu vlast.
Ponesen radošću, on promatra stabla u kojima je nekada uživao – drveće s kojega je u danima svoje nedužnosti i radosti brao voće. Gleda loze koje su njegove vlastite ruke njegovale, ono cvijeće za koje se nekada s ljubavlju brinuo. Njegov um shvaća stvarnost prizora; razumije da je ovo doista obnovljeni Eden, daleko ljepši nego kad ga je morao napustiti. Spasitelj ga vodi do stabla života, ubire prekrasan plod i nudi mu da ga kuša. On se ogledava i zamjećuje mnoštvo svoje spašene obitelji kako stoji u Božjem Raju. Na ovo stavlja svoju blještavu krunu pred Isusove noge i padajući Mu na grudi, grli Otkupitelja. Dodiruje zlatnu harfu i nebeskim svodom odjekuje pobjednička pjesma: „Dostojno, dostojno, dostojno je Janje koje je zaklano, i opet živi!“ Adamova obitelj preuzima pjesmu i stavlja svoje krune do Spasiteljevih nogu dok Mu klanjanjem izriče obožavanje.
Ovaj ponovni susret promatraju anđeli koji su plakali kad je Adam pao i radovali se kad je Isus nakon svoga uskrsnuća uzašao na Nebo i time otvorio grob svima koji će uzvjerovati u Njegovo ime. Sad vide djelo otkupljenja dovršeno i svoje glasove ujedinjuju u pjesmi hvale.
Na kristalnome moru pred prijestoljem, tom staklenom moru pomiješanom s vatrom – što tako odsjajuje Božjom slavom – okupljeno je mnoštvo pobjednika „Zvijeri, njezina kipa i broja njezina imena“. Sto četrdeset i četiri tisuće koje su otkupljene sa Zemlje, stoje na gori Sionu s Janjetom, „s citrama Božjim“; čuje se glas svirača, poput šuma velikih voda i udaranje jakog groma, dok „sviraju na svojim citrama“. Oni pred prijestoljem pjevaju „nešto slično novoj pjesmi“, pjesmu koju ne može naučiti nitko osim onih sto četrdeset i četiri tisuće. To je Mojsijeva i Janjetova pjesma – pjesma spasenja. Nitko osim onih sto četrdeset i četiri tisuće ne može naučiti tu pjesmu, jer je to pjesma njihovog iskustva – iskustva kakvo nijedna druga skupina nije nikada doživjela. „Oni prate Janje kud god ono ide.“ Budući da su preneseni sa Zemlje između živih, računaju se „kao prvenci Bogu i Janjetu“. (Otkrivenje 15,2.3; 14,1-5) „Ovo su oni što dolaze iz velike nevolje“; prošli su kroz vrijeme nevolje kakve ne bijaše otkako je ljudi; pretpjeli su strah vremena Jakovljeve nevolje. Tijekom konačnog izlijevanja Božjih kazni ostali su bez posrednika. Ali su izbavljeni, jer „su oprali svoje haljine i ubijeliše haljine svoje u krvi Janjetovoj“. „U njihovim se ustima ne nađe laž; oni su bez mane“ pred Bogom. „Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u Njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima.“ Oni su vidjeli Zemlju opustošenu glađu i kugom, sunce, kome je dana moć da ljude pali vatrom, i sami su pretrpjeli patnje, glad i žeđ. Ali „više nigda neće ni ogladnjeti ni ožednjeti; više ih nigda neće moriti ni sunce ni ikakva žega, jer će ih Janje, koje stoji nasred prijestolja, pasti i voditi na izvore žive vode. I Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju“. (Otkrivenje 7,14-17)
U svim su stoljećima Spasiteljevi izabranici odgajani i disciplinirani u školi kušnje. Na Zemlji su koračali uskim stazama; pročišćeni su u peći nevolje. Zbog Isusa su podnosili protivljenje, mržnju, klevete. Slijedili su Ga kroz bolne sukobe; podnijeli su samoodricanje i iskusili gorka razočaranja. Vlastitim su bolnim iskustvom spoznali zlo grijeha, njegovu moć, krivnju i bijedu; stoga na njega gledaju s gađenjem. Svijest o neizmjernoj žrtvi podnesenoj za njegovo izlječenje čini ih poniznima u vlastitim očima i ispunjava njihova srca zahvalnošću i slavljenjem koje oni koji nikada nisu pali ne mogu cijeniti. Oni pokazuju mnogo ljubavi jer im je mnogo oprošteno. Budući da su bili dionici Kristovih muka, sada mogu biti dionici i Njegove slave.
Božji baštinici su došli s potkrovlja, iz stračara i tamnica, s lomača i planina, iz pustinja i zemaljskih špilja, iz morskih dubina. Na Zemlji su bili „oskudni, nevoljni i zlostavljani“. Milijuni su sišli u grob opterećeni sramotom zato što su se odlučno protivili popustiti Sotoninim obmanjujućim zahtjevima. Ljudski su ih sudovi osudili kao najokorjelije zločince. Ali sada „je Bog sudac“. (Psalam 50,6) Sada su opozvane zemaljske presude. „Sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti.“ (Izaija 25,8) „Oni će se zvati ‘Sveti narod’, ‘Otkupljenici Jahvini’.“ On je odlučio dati im „vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna“. (Izaija 62,12; 61,3) Više nisu malaksali, mučeni, raštrkani i ugnjetavani. Odsada će zauvijek biti s Gospodinom. Stoje pred prijestoljem odjeveni u ruho raskošnije od odjeće što su je ikada nosili najugledniji ljudi na Zemlji. Okrunjeni su krunama slavnijim no što su ikada bile stavljene na glavu zemaljskih vladara. Danima boli i plakanja zauvijek je kraj. Kralj slave obrisao je suze sa svakog lica; svaki je uzrok tuge uklonjen. Usred mahanja palminim granama oni započinju pjesmu hvale – čistu, milozvučnu i skladnu. Svi prihvaćaju melodiju dok nebeskim svodom ne odjekne himna: „Spasenje je djelo našega Boga, koji sjedi na prijestolju, i Janjeta! „ A svi stanovnici Neba odgovaraju dodajući: „Amen! Hvala, slava, mudrost i zahvala, čast, moć i snaga našem Bogu u vijeke vjekova!“ (Otkrivenje 7,10.12)
U ovome životu tek počinjemo razumijevati čudesni predmet otkupljenja. S obzirom na svoje ograničeno razumijevanje mi možemo odlučiti da ćemo najozbiljnije razmotriti kako su se na križu sreli sramota i slava, život i smrt, pravednost i milosrđe; ipak ni najvećim naporom svojih umnih moći nećemo shvatiti njihovo puno značenje. Dužinu i širinu, dubinu i visinu spasonosne ljubavi moguće je shvatiti samo maglovito. Plan spasenja otkupljeni neće u cijelosti razumjeti ni onda kad budu vidjeli licem k licu i spoznali kao što su spoznati, ali će se njihovom zadivljenom i ushićenom umu kroz vječnost neprestano otkrivati nove istine. Premda je došao kraj zemaljskoj boli, patnjama i kušnjama, premda je uzrok uklonjen, Božji će narod uvijek imati jasnu, razumnu spoznaju cijene kojom je plaćeno njihovo spasenje.
Kristov će križ biti znanost i pjesma otkupljenih kroz svu vječnost. U Kristu proslavljenom gledat će Krista raspetog. Nikada se neće zaboraviti da se Onaj čija je moć stvorila i održava nebrojene svjetove u širokom svemirskom prostranstvu – Božji miljenik, Veličanstvo Neba, Onaj kome se kerubi i sjajni serafi oduševljeno klanjaju – ponizio da bi podigao palog čovjeka; da je ponio krivnju i sramotu grijeha, i skrivanje Očeva lica, dok bol za izgubljenim svijetom nije slomila Njegovo srce i ugasila Njegov život na golgotskom križu. To što je Stvoritelj svih svjetova, Presuditelj svih sudbina, odložio svoju slavu i ponizio se iz ljubavi prema čovjeku, uvijek će izazivati čuđenje i divljenje svemira. Kad spašeni narodi pogledaju Otkupitelja i na Njegovu licu vide vječnu Očevu slavu; kad budu promatrali Njegovo prijestolje koje traje od vijeka do vijeka, i kad shvate da Njegovom kraljevstvu nema kraja, uskliknut će u uzvišenoj pjesmi: „Dostojno, dostojno je Janje koje je bilo zaklano i svojom nas dragocjenom krvlju iskupilo Bogu!“
Tajna križa objašnjava sve druge tajne. U svjetlosti koja zrači s Golgote, Božje osobine koje su nas ispunjavale tjeskobom i strahopoštovanjem sada se pojavljuju prekrasne i privlačne. Vidi se da se milosrđe, nježnost i očinska ljubav stapaju sa svetošću, pravdom i silom. Dok promatramo veličanstvo Njegova prijestolja, visoka i uzvišena, vidimo najmilostivije očitovanje Njegova karaktera i shvaćamo kao nikada ranije značenje onog predragog naziva: „Naš Otac.“
Postat će jasno da Onaj koji je neizmjeran u mudrosti nije mogao smisliti drugi plan za naše spasenje osim žrtve svojega Sina. Nagrada za ovu žrtvu jest radost što će Zemlju napučiti otkupljena bića – sveta, sretna i besmrtna. Rezultat Spasiteljeva sukoba sa silama tame jest radost otkupljenih koja će kroz svu vječnost odjekivati u slavu Bogu. A vrijednost duše je toliko velika da je Otac zadovoljan plaćenom cijenom, a sam Krist je zadovoljan gledajući plodove svoje velike žrtve.