Ovo poglavlje temelji se na Djelima 12,1-23
Neosporno je da je Herod bio obraćenik na židovsku vjeru i očito vrlo revan u provođenju obrednih propisa. Pod rimskim carem Klaudijem vladao je Judejom, a vršio je i dužnost tetrarha Galileje. Htio je zadobiti naklonost Židova nadajući se da će tako učvrstiti svoj položaj i čast. Zbog toga je sprovodio želje Židova progoneći Kristovu Crkvu. Počeo je pljačkati ku- će i dobra vjernika, a zatim zatvarati čelnike Crkve. Uhitio je Jakova i bacio ga u zatvor, a zatim poslao krvnika da ga pogubi mačem, kao što je jedan drugi Herod odrubio glavu proroku Ivanu. Vidjevši da se njegovi postupci sviđaju Židovima, još se više odvažio pa je utamničio i Petra. Sve to nasilje dogodilo se u vrijeme svetih pashalnih blagdana.
Jakovljevo smaknuće naišlo je na odobravanje Židova. Jedino su neki prigovarali što je to učinjeno u tajnosti smatrajući da bi javno pogubljenje imalo bolji učinak jer bi se time više ponizilo sve vjernike i one koji su im naklonjeni. Zato je Herod držao Petra u pritvoru želeći javnim smaknućem ugoditi Židovima. Vladaru je rečeno da ne bi bilo sigurno da se apostolskog prvaka izvede na pogubljenje pred svim narodom koji se okupio u Jeruzalemu za Pashu. Bojali su se da bi njegova dostojanstvena pojava mogla izazvati sućut i poštovanje. Također su strepili da bi on uputio jedan od onih snažnih poziva kojim je često poticao ljude da istražuju život i karakter Isusa Krista, u čemu su oni, sa svom svojom umješnošću, potpuno nesposobni suprotstaviti se. Židovi su shvatili da će u tom slučaju doći do zahtjeva da ga kralj pusti.
S obzirom na to da je Petrovo smaknuće iz raznih razloga odgođeno do poslije Pashe, Crkva je imala vremena za duboko preispitivanje srca i ozbiljnu molitvu. Pomiješale su se snažne molbe, suze i post. Crkva se bez prestanka molila za Petra. Smatrali su da je on potreban Kristovu djelu, a osjetili su i da su došli do točke nakon koje će, bez posebne Božje pomoći, Kristova Crkva biti uništena.
Toga dana kad se trebalo dogoditi Petrovo smaknuće, još su se uvijek molitve vjernika uzdizale k Nebu. I dok su u svoje žarke molitve ulagali svu svoju snagu i sućut, Gospodnji anđeli čuvali su apostola. Čovjekova potpuna nemoć je Božja prilika. Postavili su Petra između dvojice vojnika i vezali ga dvama lancima, a svaki je bio pričvršćen za zglobove njegovih čuvara. Bilo mu je nemoguće pomaknuti se bez njihovog znanja. Zatvorska vrata bila su dobro zaključana, a jaka straža stajala je ispred njih. Svaka mogućnost da se na ljudski način spasi ili pobjegne bila je nemoguća.
Apostol u ovim okolnostima nije bio zaplašen. Otkad je uredio svoj odnos s Kristom zbog toga što Ga se odrekao, nepokolebljivo je podnosio opasnosti i pokazao plemenitu hrabrost i odvažnost u propovijedanju raspetog i uskrslog Spasitelja. Sada je vjerovao da je došao trenutak da d. svoj život za Kristovo djelo.
Noć uoči smaknuća Petar je, vezan lancima, spavao između dvojice vojnika kao i obično. Herod je, sjećajući se bijega Petra i Ivana iz zatvora u kojemu su bili zbog svoje vjere, u ovoj prilici poduzeo dvostruke mjere opreza. Zbog dodatnog opreza postavio je i stražare, koji su također trebali čuvati zatvorenika. Petar je, dakle, bio okovan, u ćeliji od masivne stijene, iza zaključanih i zasunima osiguranih vrata. Šesnaestero ljudi bilo je zaduženo da čuva ovu ćeliju, mijenjajući jedan drugoga u redovitim vremenskim razmacima, po četvorica istodobno. Ali brave, zasuni i rimska straža, koji su potpuno isključili mogućnost da se zatvorenika oslobodi uz ljudsku pomoć, bili su tu zato da bi u Petrovu oslobađanju iz zatvora Božja pobjeda bila potpuna. U pokušaju da oduzme život Božjem sluzi, Herod je podigao svoju ruku na Boga te je zato ponižen i poražen.
Oslobođen pomoću anđela
Te noći uoči pogubljenja moćni anđeo poslan s Neba sišao je da ga spasi. Jaka vrata koja su zarobljavala Božjeg sveca otvorila su se bez pomoći ljudskih ruku. Anđeo Najuzvišenijega je ušao, a ona su se iza njega bešumno zatvorila. Ušao je u ćeliju isklesanu u stijeni. Tu je bio Petar, ležeći privezan lancima za snažne stražare, po jednog sa svake strane, spavajući blagoslovljenim, mirnim snom nedužnosti i u savršenom pouzdanju u Boga. Svjetlost kojom je zračio anđeo obasjala je zatvor, ali nije probudila apostola koji je spavao. Bio je to san koji okrepljuje i obnavlja, san čiste savjesti.
Petar se nije probudio sve dok nije osjetio dodir anđelove ruke i glas koji kaže: „Ustaj brzo!“ (Djela 12,7) On je gledao svoju ćeliju osvijetljenu nebeskom svjetlošću i anđela velike slave kako stoji pred njim. Poslušavši anđelov glas podigao je svoje ruke i zapazio da su lanci spali. Ponovno se začuo anđelov glas: „Opaši se i priveži obuću!“ (Djela 12,8)
Petar je opet poslušao, začuđeno gledajući nebeskog posjetitelja uvjeren da sanja ili da ima viđenje. Naoružani vojnici se nisu micali, kao da su isklesani iz kamena, kad je anđeo ponovno zapovjedio: „Zaogrni se i hajde za mnom!“ (Djela 12,8) Odmah zatim nebesko biće je krenulo prema vratima, a za njim Petar, inače prilično razgovorljiv, sada nijem od čuđenja. Prošli su nepokretnu stražu i došli do zabravljenih i zaključanih vrata čija su se krila otvorila sama od sebe, a onda odmah zatvorila. Straža koja se nalazila unutar i izvan vrata nije se ni pomaknula sa svojega mjesta.
Došli su do drugih vrata, također čuvanih iznutra i izvana. I ona su se otvorila kao i prva, bez škripe, zveckanja i udaranja čeličnih klinova. Oni su prošli, a ona su se bešumno zatvorila. Prolazili su kroz treća vrata na isti način i konačno se našli na otvorenoj ulici. Bez riječi, bez zvuka koraka, anđeo je koračao naprijed obavijen blistavom svjetlošću, a Petar je slijedio svojega osloboditelja, zbunjen, vjerujući da sanja. Nizala se ulica za ulicom, a onda se anđelova služba završila i on je odjednom nestao.
Kad je nebeska svjetlost nestala, Petar je shvatio da se nalazi u potpunom mraku. Postupno se prilagođavajući na mrak, on je postao sve slabiji i Petar je shvatio da se nalazi u tihoj ulici na prohladnom noćnom zraku. Shvatio je da to nije bio san niti viđenje. Bio je slobodan, u poznatom dijelu grada. Prepoznao je mjesto na koje je često svraćao; očekivao je da će sutra posljednji put proći tim putom idući k očekivanoj smrti. Pokušao se sjetiti događaja od prije nekoliko trenutaka. Sjetio se da je spavao vezan lancima za dvojicu vojnika, bez sandala i ogrtača. Opipao se i shvatio da je potpuno odjeven i obuven.
Njegovi zglobovi na rukama, otečeni od grubog željeza, sada su bili slobodni od okova i on je shvatio da njegova sloboda nije privid, nego blagoslovljena stvarnost. Sutradan je trebao biti odveden da umre, ali gle, anđeo ga je izbavio od zatvora i smrti. „Petar pak, došavši k sebi, reče: ‘Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.’“ (Djela 12,11)
Odgovor na molitvu
Apostol je krenuo ravno ka kući u kojoj su se njegova braća okupila na molitvi. Našao ih je u ozbiljnoj molitvi za njega. „Kad Petar pokuca na dvorišna vrata, dođe prisluhnuti sluškinja imenom Ruža. Kad prepozna Petrov glas, od radosti i ne otvori vrata, nego utrča i javi da je Petar pred vratima. Oni joj rekoše: ‘Mahnitaš!’ Ali je ona uporno tvrdila da je tako. Nato će oni: ‘Bit će njegov anđeo!’ Petar nastavi kucati. Kad napokon otvori še i ugledaše ga, ostadoše izvan sebe. On im rukom mahnu neka šute pa im pripovjedi kako ga Gospodin izvede iz tamnice te dometnu: ‘Javite to Jakovu i braći!’ Onda izađe i ode u drugo mjesto.“ (Djela 12,13-17)
Radost i zahvalnost ispunila je srca vjernika koji su postili i molili se zato što je Bog čuo i odgovorio na njihove molitve te oslobodio Petra iz Herodovih ruku. Sutradan se narod okupio da gleda apostolovo smaknuće. Herod je poslao časnike da dovedu Petra iz zatvora s dobro naoružanom stražom da ne bi pobjegao, kako bi zaplašio sve Petrove pristaše i pokazao im svoju moć. Straža je bila na vratima zatvora, zasuni dobro učvršćeni i brave zaključane; straža se nalazila i unutra, lanci su bili pričvršćeni za zapešća dvojice vojnika, ali zatvorenika nije bilo.
Herodova odmazda
Kad je izvješće o tome došlo do Heroda, bio je ogorčen i optužio je čuvare zatvora za nevjerno obavljanje dužnosti. Pogubljeni su zbog zločina što su spavali na dužnosti. Herod je istodobno znao da Petra nije spasila ljudska sila. No nije htio priznati da je na djelu bila božanska sila s namjerom da osujeti njegov plan. Nije se htio poniziti, već se odlučno suprotstavio Bogu.
Nedugo nakon Petrovog oslobođenja iz zatvora, Herod je otišao iz Judeje u Cezareju i tamo ostao. Priredio je veliku svečanost s ciljem da potakne divljenje i hvalu ljudi. Ljubitelji zabave okupili su se sa svih strana. Jelo se i pilo u izobilju. Herod je izašao pred narod u najveličanstvenijoj odjeći. Bio je odjeven u odoru koja je bliještala od srebra i zlata koje je na svojim naborima, pod zrakama sunca, svjetlucalo i zasljepljivalo oči promatrača. S velikom raskoši i svečanošću stao je pred mnoštvo i obratio im se vrlo rječitim govorom.
Veličanstvenošću svoje pojave i snagom odabranih riječi pokrenuo je skup svojim moćnim utjecajem. Njihova osjetila postala su pomućena jelom i vinom, bili su zaslijepljeni njegovim blistavim ukrasima, poneseni njegovim ponašanjem i rječitim govorom i izvan sebe od oduševljenja, obasuli su ga laskanjem i proglasili ga bogom, izjavljujući da smrtan čovjek ne može tako izgledati ili govoriti s takvom rječitošću. Zatim su izjavili da su ga oduvijek poštovali kao kralja, ali od sada će ga štovati kao boga.
Herod je znao da ne zaslužuje takvu hvalu i čast. Ipak, nije ukorio narod zbog idolopokloničkog ponašanja, nego je to prihvatio kao svoju dužnost. Veličanstveni osjećaj ponosa vidio se na njegovu licu kad je čuo uzvik: „Ovo je Božji glas, a ne čovječji!“ Isti glasovi koji su sada slavili podlog grešnika, nekoliko godina ranije suludo su vikali: „Makni Isusa! Raspni ga! Raspni ga!“ Herod je s velikim je zadovoljstvom primio ovo laskanje i čast, a srce mu je pobjednički kucalo. Ali iznenada, odjednom, strašno se promijenio. Problijedio je kao da je mrtav i savio se od boli. Velike kaplje znoja počele su izbijati iz njegovih pora. Stao je na trenutak kao proboden od boli i užasa. A tada, okrenuvši svoje blijedo i modro lice užasnutim prijateljima, povikao je teškim i očajnim glasom: „Onaj kojega ste uzvisili kao boga smrtno je pogođen!“
Nalazio se u stanju najveće žalosti zbog prizora razuzdanosti, veselja i raskoši, prikaza koji se sada gadio njegovoj duši. Samo trenutak ranije bio je ponosni primatelj hvale i štovanja ove velike gomile, a sada je osjećao da je u rukama Vladara moćnijeg od sebe. Zahvatilo ga je kajanje. Sjetio se svoje surove naredbe da se ubije nedužnog Jakova, sjetio se neumoljivog progona Kristovih sljedbenika, svoje nakane da ubije apostola Petra kojega je Bog izbavio iz njegovih ruku. Sjetio se kako se u svom neumoljivom krvničkom bijesu iskalio besmislenom odmazdom nad čuvarima zatvorenika i pogubio ih bez milosti. Osjetio je da se Bog, koji je spasio apostola od smrti, sada obračunava s njim, neumoljivim progoniteljem. Nije našao olakšanje za bol svojega tijela i tjeskobu svoje duše. Nije očekivao ništa. Herod je znao za Božji zakon koji kaže: „Nemoj imati drugih bogova uz mene“ (Izlazak 20,3) i znao je da je primanjem štovanja od naroda napunio mjeru svojeg bezakonja i da je prizvao na sebe Božji gnjev.
Isti anđeo koji je napustio nebeske dvore da spasi Petra iz ruku njegova progonitelja bio je glasnik gnjeva i presude Herodu. Anđeo je gurnuo Petra da ga probudi iz sna. Ali dodir kojim je pogodio opakoga kralja donijevši mu smrtnu bolest bio je drukčiji. Bog je zgazio Herodov ponos i njega kao osobu; njega, koji se pred narodom koji je zurio u njega i divio se pokazivao u sjajnoj odjeći, njega su izjeli crkvi tako da je istrunuo iznutra iako je još bio živ. Herod je umro u velikoj agoniji uma i tijela snoseći pravednu Božju kaznu.
Očitovanje Božjeg suda ostavilo je snažan dojam na narod. Dok je Kristov apostol čudom spašen iz zatvora i od smrti, njegov progonitelj je pogođen Božjom kaznom. Vijest se raširila po svijetu i pomogla mnogima da povjeruju u Krista.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 40)