Ovo poglavlje temelji se na Djelima 13,1-4 i 15,1-31
Apostoli i učenici koji su tijekom svirepog i strašnog progonstva koje je bjesnilo nakon Stjepanovog mučeništva napustili Jeruzalem, propovijedali su Krista u okolnim gradovima ograničavajući se u svojem radu na hebrejske i grčke Židove. „Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.“ (Djela 11,21)
Kad su vjernici u Jeruzalemu čuli dobre vijesti, obradovali su se, te su u Antiohiju, sirijsku metropolu, poslali Barnabu koji „bijaše … muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere“ (Djela 11,24), da pomogne tamošnjoj Crkvi. Djelovao je s velikim uspjehom. Kako je djelo napredovalo, zatražio je i dobio Pavlovu pomoć te su ta dvojica učenika zajedno radila u tom gradu godinu dana, poučavajući i dodajući broju Kristove Crkve nove vjernike.
U Antiohiji se nalazilo mnogo židovskog i poganskog stanovništva. Zbog svojeg zdravog okoliša, predivnih krajolika, bogatstva, kulture i profinjenosti, Antiohija je bila mjesto gdje su se okupljali ljubitelji lagodnog života i užitaka. Vrlo razvijena trgovina učinila ju je izuzetno važnim središtem u kojemu se moglo naći ljudi svih narodnosti. Ipak, to je bio i grad raskoši i poroka. Na kraju, zbog poročnosti njezinih stanovnika, Antiohiju je stigla Božja kazna.
Upravo su ovdje učenici prvi put nazvani kršćanima. To su ime dobili zbog Krista, koji je bio glavna tema u njihovom propovijedanju, učenju i razgovorima. Neprestano su prepričavali događaje iz Njegovog života, iz vremena kad su kao Njegovi učenici bili blagoslovljeni druženjem s Njim osobno. Neumorno su govorili o Njegovom učenju, Njegovom čudesnom izlječenju bolesnih, istjerivanju demona i podizanju mrtvih u život. Drhtavim su usnama i očima prepunim suza govorili o Njegovom stradanju u vrtu, izdaji, odricanju i smaknuću, o trpljenju i poniznosti kojom je podnosio uvrede i mučenje svojih zlotvora te božanskoj sućuti kojom se molio za one koji su Ga mučili. Za njih su Njegovo uskrsnuće, uzašašće i Njegova nebeska posrednička služba za palog čovjeka bile radosne teme. Neznabošci su ih doista mogli nazvati kršćanima jer su propovijedali o Kristu i svoje molitve upućivali Bogu u Njegovo ime.
U napučenom gradu Antiohiji Pavao je našao izvanredno polje za rad; njegovo visoko obrazovanje, mudrost i revnost izvršili su snažni utjecaj na stanovnike i posjetitelje tog grada kulture.
U međuvremenu je rad apostola bio usredotočen na Jeruzalem, gdje su se Židovi svih jezika i zemalja tijekom utvrđenih blagdana okupljali na bogoslužje u hramu. Iako su to znali, u takvim su prilikama apostoli, koji su nepokolebljivom hrabrošću propovijedali Krista, svoje živote izlagali neprestanoj opasnosti. Mnogi obraćenici k vjeri su se, odlazeći svojim domovima, razišli po raznim krajevima Zemlje šireći sjeme istine svim narodima i među svim slojevima društva.
Petar, Jakov i Ivan bili su uvjereni da ih je Bog odredio da Krista propovijedaju svojim sunarodnjacima. Ali Pavao je dobio svoju zadaću od Boga dok se molio u hramu; tada mu je njegovo prostrano misijsko polje predstavljeno sa zapanjujućom jasnoćom. Da bi ga pripremio za svoj zahtjevan i važan posao, Bog ga je doveo u usku vezu sa sobom i njegovim je očima pokazao zapanjujući prikaz predivne ljepote i slave Neba.
Posvećenje Pavla i Barnabe
Bog je s Crkvom u Antiohiji komunicirao preko svojih pobožnih proroka i učitelja. „A kad su oni služili Gospodinu i postili, reče Duh Sveti: ‘Odvojite mi Barnabu i Savla na djelo, na koje ih pozvah.’“ (Djela 13,2 – Šarić) Tada su ti apostoli na najsvečaniji način bili posvećeni Bogu postom, molitvom i polaganjem ruku te su poslani u svoja polja rada, među pogane.
I Pavao i Barnaba radili su kao Kristovi propovjednici i Bog je obilno blagoslovio njihove napore, iako nijedan od njih nije prije bio službeno posvećen za službu evanđelja polaganjem ruku i molitvom. Sada ih je Crkva opunomoćila ne samo da poučavaju istinu nego i da krštavaju i osnivaju crkve, jer im je dodijeljena potpuna crkvena vlast. Bilo je to važno razdoblje za Crkvu. Iako je Isusovom smrću srušen pregradni zid koji je razdvajao Židove i pogane, čime su pogani dobili sve prednosti evanđelja, ipak nije uklonjena koprena ispred očiju mnogih židovskih vjernika i oni nisu mogli jasno razaznati što je sve Božji Sin ukinuo. Sada je trebalo snažno nastaviti djelo među poganima što bi, velikom žetvom duša, dovelo do jačanja Crkve.
U svojem posebnom poslu apostoli su bili izloženi nepovjerenju, predrasudama i zavisti. Kao prirodna posljedica njihovog napuštanja zamisli o isključivosti Židova, njihovo učenje i pogledi bili su predmetom optužbi za herezu, a njihovu punomoć kao propovjednika evanđelja mnogi su revni židovski vjernici dovodili u pitanje. Bog je predvidio sve te poteškoće koje će pratiti Njegove sluge i u svojoj mudroj providnosti udijelio im je neupitni autoritet koji je uspostavila Božja crkva, da bi njihov posao bio jači od izazova.
Posvećenje polaganjem ruku bilo je kasnije uvelike zloupotrijebljeno. Tom je činu pridavana neopravdana važnost kao da je na onoga na koga su položene ruke sišla neka sila koja ga je trenutno osposobila za svaki propovjednički posao. U povijesti ovih dvaju apostola imamo samo jednostavan zapis o polaganju ruku i o tome što je to značilo za njihov rad. Obojica, i Pavao i Barnaba, već su primili zadaću od samoga Boga, a obred polaganja ruku nije im pridodao nikakvu posebnu milost ili sposobnost. To je više bio pečat Crkve na Božje djelo, način priznanja da im je dodijeljena određena dužnost.
Prvi sveopći sabor
Neki Židovi iz Judeje izrazili su opću zabrinutost među vjernicima poganskog podrijetla potičući pitanje obrezanja. S velikom su sigurnošću tvrdili da nitko ne može biti spašen ako se ne obreže i ne drži cjelokupni obredni zakon.
Ovo je bilo važno pitanje koje je podosta potreslo Crkvu. Pavao i Barnaba djelovali su brzo i suprotstavili se iznošenju tog predmeta vjernicima obraćenima iz poganstva. S time se nisu slagali antiohijski vjernici židovskog podrijetla koji su odobravali stajalište onih koji su došli iz Judeje. To je dovelo do velikih rasprava, ali i želje da se u Crkvi usklade stajališta, sve dok konačno crkva u Antiohiji, shvaćajući da će svaka daljnja rasprava o tom pitanju dovesti do razdora, nije odlučila da zajedno s odgovornim osobama iz Antiohije pošalje Pavla i Barnabu u Jeruzalem da tu stvar iznesu pred apostole i starješine. Tamo su se trebali susresti sa zastupnicima raznih crkava, a i onima koji će doći da bi prisustvovali godišnjim židovskim blagdanima koji su se približavali. U međuvremenu, sve do konačne odluke koju su trebali donijeti odgovorni ljudi Crkve, svaki je sukob trebao prestati. Odluku bi tada prihvatile i ostale crkve širom zemlje.
Kad su stigli u Jeruzalem, zastupnici iz Antiohije podijelili su sa saborom crkava uspjehe svojega rada, a i zbrku koja je nastala kad su neki obraćeni farizeji izjavljivali da obraćenici poganskog podrijetla moraju biti obrezani i držati Mojsijeve propise da bi bili spašeni.
Židovi su u srcu bili ponosni zbog posebne uloge koju im je Bog dodijelio, pa su zaključili da je nemoguće da bi Bog, koji je jednom objasnio Židovima način bogoštovlja, ikada dopustio bilo koju promjenu u tim svojim zahtjevima. Došli su do zaključka da kršćanstvo mora čvrsto prionuti uz židovske zakone i obrede. Bili su spori u razumijevanju svršetka svega onoga što je ukinuto Kristovom smrću i shvaćanju da je sve to, zajedno sa žrtvenim sustavom, predstavljalo smrt Božjeg Sina, u čemu je slika nadomještena stvarnošću, čineći bezvrijednim božanski određene bogoslužbene propise i žrtve u židovskoj religiji.
Sam Pavao ponosio se svojom farizejskom strogošću, ali nakon što mu se na putu za Damask otkrio Krist, misija Spasitelja i Njegovo djelo u obraćanju pogana postali su mu jasnim. Potpuno je razumio razliku između žive vjere i mrtvog formalizma. Pavao se još uvijek pozivao na svojeg oca Abrahama i držao je Deset zapovijedi po slovu i duhom tako vjerno kao nikada prije. Ali znao je da uobičajeni obredi moraju u cjelini prestati jer su bili sjena onoga što je trebalo doći, a svjetlost evanđelja je slavno obasjala židovsku religiju dajući njihovim starim obredima novi smisao.
Kornelijevo iskustvo kao dokaz
Tada je problem iznesen saboru kako bi se razmotrio. Iz kojega se god kuta sagledavao, činilo se da postoje nepremostive poteškoće. No Sveti Duh je zapravo već riješio taj problem da bi se donijela odluka o kojoj je ovisio napredak, pa čak i opstanak kršćanske crkve. Apostolima su dani milost, mudrost i posvećeno prosuđivanje da riješe sporno pitanje.
Petar je zaključio da je Sveti Duh riješio problem izlijevanjem jednake sile na neobrezane pogane kao i na obrezane Židove. Prepričao je svoje viđenje u kojemu mu je Bog pokazao platno puno svakovrsnih četveronožnih životinja i pozvao ga da ih kolje i jede. Kad je to odbio, jer su sve bile nečiste a on to nikada nije jeo, Bog mu je rekao: „Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim!“ (Djela 10,15)
Zatim je rekao: „I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca. Što dakle sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi?“ (Djela 15,8-10)
Ovaj jaram ne odnosi se na Deset zapovijedi, kao što su tvrdili oni koji su se suprotstavljali Petru. Petar se pozvao na obredni zakon koji je ukinut Kristovim raspećem. Ovo Petrovo obraćanje potaknulo je sabor da pozorno sluša izlaganje Pavla i Barnabe, koji su iznosili svoja iskustva iz rada među poganima.
Odluka
Tada je Jakov odlučno iznio svoje svjedočanstvo – da je Bog namjeravao da pogani uživaju sve prednosti Židova. Sveti Duh nije smatrao dobrim da obraćenicima iz poganstva nametne obredni zakon. Nakon pomnijeg razmatranja tog predmeta, apostoli i starješine su sagledali taj izazov u istom svjetlu i njihovi su umovi bili um Božjega Duha. Jakov, koji je predsjedao saborom, u svojoj završnoj riječi iznio je odluku: „Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu.“ (Djela 15,19)
Njegov je zaključak bio da obredni zakon, posebice uredbu o obrezanju, ne bi bilo mudro nametati poganima niti im to preporučivati. Jakov je svojoj braći nastojao istaknuti činjenicu da su pogani, okrećući se od idolopoklonstva Bogu, načinili veliku promjenu u svojoj vjeri. Zato treba obratiti pozornost na to da ih se ne uznemirava s pitanjima koja zbunjuju i potiču sumnju, koja bi ih mogla obeshrabriti u njihovom hodu s Kristom.
S druge strane, pogani ne bi trebali poduzimati nikakve korake između sebe i svoje židovske braće koji bi doveli do međusobnih sukoba. Apostoli i starješine su se složili da pismom poduče pogane da se suzdrže od mesa žrtvovanog idolima, od bluda, od uginuloga i od krvi. Od njih je zatraženo da drže zapovijedi i vode sveti život. Tako su pogani osvjedočeni da one koji su ih poticali na obrezanje apostoli nisu ovlastili da to čine.
Pavao i Barnaba su im preporučeni kao ljudi koji su svoje živote predali Gospodinu. Juda i Sila su poslani s ovim apostolima da bi poganima osobno prenijeli zaključak sabora. Kako bi se zaustavio svaki sukob, četvorica Božjih slugu poslana su u Antiohiju s pismom i porukom, što je bio glas najvišeg autoriteta na Zemlji.
Sabor koji je donio odluku u ovom slučaju sastojao se od osnivača židovskih i poganskih kršćanskih crkava. Tu su bili prisutni jeruzalemski starješine, zastupnici iz Antiohije i predstavnici većine najutjecajnijih crkava. Sabor se nije pozvao na nepogrešivost u svojim promišljanjima nego se, poštujući dostojanstvo Crkve uspostavljene Božjom voljom, odrekao naređivanja na temelju razumske prosudbe. Svi su shvatili da je sam Bog odlučio o tom pitanju svojim Svetim Duhom u korist pogana, a da je sada na njima da slijede vodstvo Duha.
Cjelokupna kršćanska crkva nije pozvana da glasuje o tom pitanju. Apostoli i starješine, utjecajni i razboriti ljudi, sastavili su i objavili odredbu koja je nakon toga općeprihvaćena u kršćanskim crkvama. Ipak, s tom odlukom nisu svi bili zadovoljni. Postojala je skupina lažne braće koja se uključila u rad na svoju vlastitu odgovornost. Prepustili su se prigovaranju i pronalaženju pogrešaka te predlagali nove planove želeći zaustaviti djelo iskusnih ljudi koje je Bog posvetio da poučavaju Kristov nauk. Crkva se s takvim poteškoćama susretala od samoga početka i imat će ih do kraja vremena.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 41)