Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 25
Izraelska pobjednička vojska se radosna srca i obnovljene vjere u Boga vratila u Bašan. Već su osvojili bogato područje, a vjerovali su i u neposredno osvajanje Kanaana. Između njih i obećane zemlje ležala je samo rijeka Jordan. Na drugoj strani rijeke nalazila se plodna ravnica, prekrivena zelenilom, navodnjavana potocima iz bogatih izvora u sjeni veličanstvenih palmi. Na zapadnoj obali ravnice uzdizale su se jerihonske kule i palače okružene palminim lugovima, tako da su nazvane “palminim gradom”.
Na istočnoj strani Jordana, između rijeke i uzvisine kojom su putovali, nalazila se ravnica, široka nekoliko kilometara, a jednim dijelom se pružala uz rijeku. U ovoj zaklonjenoj dolini klima je bila tropska, a tu je rastao sitim ili bagrem, po kojemu je dolina i dobila ime Šitimska dolina. Izraelci su se tu utaborili, a pored rijeke, među bagremovim lugovima, našli su ugodan zaklon.
Ali u ovom privlačnom okolišu oni su se trebali suočiti s pogubnijim zlom od moćnih naoružanih vojski ili divljih zvijeri u pustinji. Ovu zemlju, tako bogatu prirodnim bogatstvima, oskvrnuli su njezini stanovnici. Prilikom javnog obožavanja Baala, vrhovnog božanstva, neprekidno su se vršili najsramniji i najpokvareniji obredi. Posvuda su se nalazila mjesta poznata po idolopoklonstvu i razvratu, a sama su njihova imena podsjećala na poročnost i pokvarenost naroda.
Na Izraelce je ova okolina djelovala izopačujuće. Njihove su se misli priviknule na pokvarene prizore koji su im se neprekidno nametali. Život lagodnosti i nerada djelovao je demoralizirajuće, i oni su gotovo nesvjesno otpali od Boga i našli se u stanju u kojem su postali lak plijen kušnji.
Mojsije se tijekom taborovanja pored Jordana pripremao za osvajanje Kanaana. Ovaj veliki vođa je u cijelosti bio zaokupljen ovim poslom, ali za narod je ovo vrijeme napetosti i iščekivanja bilo velika kušnja. Nije prošlo ni nekoliko tjedana, a najužasnije odstupanje od vrlina i poštenja uprljalo je njihovu povijest.
U početku je između Izraelaca i njihovih neznabožačkih susjeda bilo malo dodira, ali nakon nekog vremena midjanske žene su počele dolaziti u tabor. Njihova pojava nije izazvala uzbunu, a one su svoje planove izvodile tako tiho da Mojsiju nitko nije skrenuo pozornost na njih. Ove su žene imale cilj da druženjem navedu Izraelce na prijestup Božjeg zakona, da privuku njihovu pozornost na neznabožačke običaje i obrede i navedu ih na idolopoklonstvo. Ove su namjere bile pomnjivo skrivene krinkom prijateljstva, tako da čak ni čuvari naroda nisu u njih posumnjali.
Moapski kralj je na Bileamov prijedlog priredio veliku proslavu u čast svojih bogova, a tajno je dogovoreno da Bileam nagovori Izraelce da sudjeluju. Oni su ga smatrali Božjim prorokom i on nije imao poteškoća u ostvarenju svojih namjera. Oni su stupili na zabranjeno tlo i zapleli su se u Sotonine zamke. Očarani glazbom i plesom, privučeni ljepotom neznabožačkih svećenica, oni su zapostavili svoju odanost Jahvi. Pridružili su se slavlju i veselju. Opijanje vinom zamračilo je njihov razum i srušilo zidove samosvladavanja. Strast je zavladala njima i budući da su bestidnošću uprljali svoju savjest, oni su bili nagovoreni na klanjanje idolima. Prinosili su žrtve na neznabožačkim žrtvenicima i sudjelovali u najbestidnijim obredima.
Nije trebalo dugo da se otrov, kao smrtonosna zaraza, proširi cijelim izraelskim taborom. Oni koji bi svoje neprijatelje pobijedili u bitci bili su pobijeđeni pokvarenošću neznabožačkih žena. Činilo se da je narod opčinjen. Starješine i vođe bili su među prvim prijestupnicima i tako se mnogo ljudi ogriješilo da je otpad postao sveopći. “Tako se Izrael osramoti s Baalom peorskim.” Kad je Mojsije naposljetku primijetio zlo, zavjera njihovih neprijatelja je bila tako uspješna da ne samo da su Izraelci sudjelovali u razvratnom bogoslužju na brdu Peor, već su se neznabožački obredi vršili i u izraelskom taboru. Ostarjeli vođa je bio ogorčen, a Božji se gnjev rasplamsao.
Njihovi pokvareni običaji učinili su Izraelu ono što nisu mogla sva Bileamova vračanja — odvojili su ih od Boga. Brza kazna upozorila je narod na veličinu njihovog grijeha. Taborom se proširio strašan pomor, koji je brzo pobio desetke tisuća žrtava. Bog je zapovjedio sucima da pobiju vođe otpada. Oni su odmah prihvatili ovu naredbu. Krivci su pobijeni, a tijela obješena pred očima cijelog Izraela tako da zajednica, kad vidi kako se oštro postupalo prema vođama, osjeti Božju odvratnost prema njihovom grijehu i strah od Njegovog gnjeva protiv njih.
Svi su osjećali da je kazna bila pravedna i narod je požurio do Šatora sa suzama u očima te su s dubokom poniznošću priznali svoj grijeh. Dok su oni tako plakali pred Bogom na vratima Šatora, dok je pomor i dalje sijao smrt, suci su izvršavali svoju strašnu zadaću. Zimri, sin jednog od izraelskih glavara, drsko je ušao u tabor zajedno s midjanskom bludnicom, princezom poglavara jednog od midjanskih plemena i odveo je u svoj šator. Porok nikada nije bio smjeliji i tvrdoglaviji. Opijen vinom Zimri se razmetao grijehom “poput Sodome” i uživao u svojoj sramoti. Svećenici i vođe su u žalosti i poniznosti pali ničice plačući “na ulazu u Šator sastanka”, preklinjući Gospodina da poštedi svoj narod i ne ukori svoje naslijeđe. No ovaj se knez javno razmetao svojim grijehom pred očima zajednice, prkoseći Božjoj osveti i vrijeđajući narodne suce. Pinhas, sin visokog svećenika Eleazara, ustao je ispred zajednice i uzevši koplje “pođe za Izraelcem u odaje”, i oboje ih probode. Tako je zaustavljen pomor, a svećenik koji je izvršio kaznu bio je uzvišen pred cijelim Izraelom, a njemu i njegovoj obitelji je zauvijek osigurana svećenička služba.
“Odvratio je moj gnjev od Izraelaca”, bila je božanska poruka u vezi s Pinhasom. “Kaži mu dakle: s njime, evo, sklapam savez mira. Neka to bude za nj i za njegove potomke poslije njega savez vječnog svećeništva, jer je revnovao za svoga Boga, i izvršio pomirenje za izraelski narod.”
Kazna koja je snašla Izraela zbog njegovog grijeha kod Šitima uništila je preživjele iz onog velikog mnoštva koje je prije gotovo četrdeset godina na sebe navuklo kaznu: “U ovoj istoj pustinji neka završi! Tu neka izgine.” Popis naroda, po božanskoj naredbi, tijekom taborovanja na Jordanskim ravnicama pokazao je da “među njima nije bilo ni jednoga od onih koji su popisivali Izraelce u Sinajskoj pustinji … nitko od njih ne ostane, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova.” (Brojevi 26,64.65)
Bog je poslao kaznu na Izrael zbog popuštanja lukavstvima Midjanaca, ali kušači nisu smjeli izbjeći gnjev božanske pravde. Amalečani koji su kod Refidima napali Izrael, slabe i iscrpljene u narodu, dugo nakon toga nisu bili kažnjeni, ali Midjanci koji su ih naveli na grijeh odmah su osjetili Božju kaznu, jer su bili opasniji neprijatelji. “Iskali osvetu Izraelaca na Midjancima” (Brojevi 31,2), glasila je Božja zapovijed Mojsiju, “a poslije toga pridružit ćeš se svojim precima.” Odmah su poslušali ovu zapovijed. Iz svakog plemena je izabrano tisuću ljudi i poslano pod vodstvom Pinhasa. “Oni zavojuju na Midjance, kako je Jahve naredio Mojsiju. … Među ostalima pobili su midjanske kraljeve … pet midjanskih kraljeva. Mačem pogube i Bileama, Beorova sina.” (redci 7.8) Prema Mojsijevoj zapovijedi pobijene su i žene koje je vojska zarobila kao najopasnije i najgrešnije izraelske neprijatelje.
Takav je bio kraj onih koji su smišljali zlo Božjem narodu. Psalmist kaže: “Pogani pođoše u jamu koju sami iskopaše, zamka koju potajno staviše uhvati nogu njihovu.” (Psalam 9,16) “Jer neće Jahve odbaciti naroda svojega, i svoje baštine neće napustiti; jer će se pravo dosuditi pravednosti.” Kad ljudi “pritišću dušu pravednog”, Gospodin “platit će im bezakonje njihovo, njihovom će ih zloćom istrijebiti”. (Psalam 94,14.15.21.23)
Kad je Bileam bio pozvan da prokune Izraelce, on im svojim vračanjem nije mogao nanijeti zlo, jer Gospodin kaže: “U Jakovu nesreće ne nazreh” niti “gatanja nema protiv Izraela” (Brojevi 23,21.23). Ali kad su popuštanjem kušnji prestupili Božji zakon, njihova ih je zaštita napustila. Kad je Božji narod vjeran Njegovim zapovijedima, “gatanja nema protiv Jakova nit protiv Izraela vračanja”. Stoga se sve Sotonine sile i podmukle vještine koriste da ih se navede na grijeh. Ako oni koji tvrde da su čuvari Božjeg zakona postanu prijestupnici njegovih uredbi, oni se odvajaju od Boga i tada ne mogu odoljeti svojim neprijateljima.
Izraelci koje se nije moglo pobijediti oružjem ili midjanskim vračanjem postali su žrtve bludnica. Utjecaj žene u službi Sotone je takav da je ona u stanju zavesti i uništiti dušu. “Jer je mnoge smrtno ranila i oborila, i mnogo je onih što ih je pobila.” (Izreke 7,26) Na ovaj su način Setovi sinovi navedeni da ostave poštenje i tako je sveto potomstvo postalo izopačeno. Tako je i Josip bio kušan. Samson je tako predao svoju snagu, zaštitu Izraela, u filistejske ruke. Tako je pao i kralj David. I Salomon, najmudriji od svih kraljeva, koga je Bog triput nazvao svojim ljubimcem, postao je rob strasti i žrtvovao svoje poštenje istoj zavodničkoj sili.
“Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima. Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1. Korinćanima 10,11.12) Sotona dobro zna s čime se mora boriti u ljudskom srcu. On poznaje najslabije točke ljudskog karaktera jer ih je paklenskim naporima proučavao tisućama godina, i on je u svim naraštajima uspio pobijediti i najsnažnije ljude, izraelske knezove, istim kušnjama koje su bile uspješne kod Šitima. Vjekovima posvuda leže olupine karaktera koji su se nasukali na grebenima tjelesnog uživanja. Kako se bližimo kraju vremena, dok Božji narod stoji na granicama nebeskog Kanaana, Sotona će, kao i u prošlosti, udvostručiti napore da ih spriječi kako ne bi ušli u dobru zemlju. On svakoj duši postavlja zamke. Ne trebaju se čuvati samo oni koji su neuki i neobrazovani; on priprema kušnje za one na najvišim položajima, u najsvetijoj službi. Ako ih navede da okaljaju svoje duše, kroz njih može uništiti mnoge. I on koristi ista oruđa koja je koristio prije tri tisuće godina. Svjetovnim prijateljstvima, privlačnošću ljepote, željom za zadovoljstvima, veseljem, svečanostima ili čašom vina on kuša na prijestup sedme zapovijedi.
Sotona je prijevarom zaveo Izraela na razvrat prije nego što ih je naveo na idolopoklonstvo. Oni koji obeščašćuju Božji lik i prljaju Njegov hram u vlastitom tijelu neće se ustručavati od bilo čega što će obeščastiti Boga, da bi zadovoljili želju svojih pokvarenih srca. Popuštanje tijelu slabi um i ponižava dušu. Zadovoljavanje životinjskih sklonosti otupljuje i onesposobljuje moralne i intelektualne sile te je robu strasti nemoguće shvatiti svete obveze Božjeg zakona, cijeniti pomirbu ili pravilno vrednovati dušu. Dobrota, čistoća i istina, poštovanje Boga i ljubav prema svetim stvarima, svi ovi sveti osjećaji i plemenite težnje koje čovjeka povezuju s nebeskim svjetlom, nestaju u vatri pohote. Duša postaje mračna i napuštena pustoš, prebivalište zlih duhova, “skloništem svih nečistih ptica”. Bića stvorena na sliku Božju spuštaju se na razinu nerazumnih životinja.
Izraelci su druženjem s idolopoklonicima i sudjelovanjem na njihovim svetkovinama navedeni na prijestup Božjeg zakona, čime su navukli Njegovu kaznu na narod. Sotona je i sada najuspješniji kad navodi Kristove sljedbenike da se druže s bezbožnicima i sudjeluju u njihovim zabavama i tako ih mami u grijeh. “Zato iziđite između njih i odvojte se — veli Gospodin! Ne dotičite se ničega nečista.” (2. Korinćanima 6,17) Bog od svog naroda zahtijeva da se razlikuje od svijeta u običajima, navikama i načelima, kao što je zahtijevao od Izraela u drevnim vremenima. Ako vjerno slijede učenja Njegove Riječi, ova će razlika postojati, jer drukčije ne može biti. Opomene upućene Izraelcima protiv sjedinjavanja s neznabošcima nisu bile izravnije i jasnije od onih koje zabranjuju kršćanima da se pokore duhu i običajima bezbožnika. Krist nam govori: “Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je na svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve.” (1. Ivanova 2,15) “… Zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Dakle, tko god hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu.” (Jakov 4,4) Kristovi sljedbenici se trebaju odvojiti od grešnika, i biti u njihovom društvu samo kad imaju priliku da im čine dobro. Mi ne možemo pretjerati u odlučnosti da se klonimo društva onih koji nas svojim utjecajem odvode od Boga. Dok se molimo: “I ne uvedi nas u napast”, mi moramo, koliko god je moguće, izbjegavati napast.
Izraelci su navedeni u grijeh kad su se nalazili u stanju vanjskog mira i sigurnosti. Propustili su misliti na Boga, zanemarili su molitvu i gajili su duh samopouzdanja. Lagodnost i popuštanje sebi učinilo je tvrđavu duše nebranjenom i u nju su ušle ponižavajuće misli. U srcu se odvija dug postupak pripreme, nepoznat drugima, prije nego što će kršćanin učiniti otvoreni grijeh. Um ne prelazi naglo iz stanja čistoće i svetosti u stanje pokvarenosti, poroka i zločina. Da bi oni koji su stvoreni na Božju sliku poprimili životinjsku ili sotonsku narav, potrebno je vrijeme. Mi se mijenjamo gledanjem. Popuštanjem nečistim mislima čovjek može tako odgojiti svoj um da grijeh na koji se nekada gnušao postane ugodan.
Sotona koristi sva oruđa da zločin i ponižavajuće poroke učini omiljenim. Mi ne možemo hodati ulicama naših gradova a da se ne suočimo s uočljivim tragovima zločina u romanima ili kazalištu. Um se odgojem privikava na grijeh. U novinama se pred ljude iznosi život zlih i poročnih, i sve što može uzbuditi strasti iznosi se pred njih u obliku uzbudljivih priča. Oni slušaju i čitaju tako mnogo o ponižavajućim zločinima da nekad nježna savjest, koja bi pred takvim prizorima ustuknula u strahu, postaje tvrda i oni s požudnim zanimanjem razmišljaju o tim stvarima.
Mnoge popularne zabave u današnjem svijetu, čak i među onima koji tvrde da su kršćani, teže k istom cilju kao i neznabožačke zabave. Među njima je doista malo onih koje Sotona ne koristi za uništavanje duša. On vjekovima djeluje kroz drame da bi uzbudio strasti i veličao porok. Sotona se služi operom, njezinim veličanstvenim prikazom i očaravajućom glazbom, maskaradom i plesom, da sruši zid načela i otvori vrata tjelesnom popuštanju. Na svakom skupu organiziranom zbog zadovoljstva, gdje se potiče ponos i popušta apetitu, a ljudi se navode da zaborave Boga i iz vida izgube zanimanje za vječnošću, Sotona svojim lancima okiva duše.
“A svrh svega, čuvaj svoje srce”, savjet je mudrog čovjeka, “jer iz njega izvire život.” (Izreke 4,23) “Jer on je onakav kako u sebi misli.” (Izreke 23,7) Božanska milost mora obnoviti srce, ili je uzalud tražiti čistoću života. Onaj tko pokuša izgraditi plemenit, pošten karakter neovisno o Kristovoj milosti, gradi kuću na pijesku. Ona će se sigurno srušiti tijekom žestokih oluja kušnji. Davidova molitva trebala bi biti molitva svake duše: “»isto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.” (Psalam 51,12) A kad smo postali sudionici u nebeskom daru, mi kroz “snagu Božju po vjeri” (1. Petrova 1,5) težimo k savršenstvu.
Ipak, mi se moramo truditi da odbijemo kušnje. Oni koji ne žele postati žrtve Sotoninih oruđa moraju dobro čuvati prilaze duši. Oni moraju izbjegavati čitanje, gledanje ili slušanje onoga što izaziva nečiste misli. Um ne treba ostaviti da bez nadzora razmišlja o predmetima koje neprijatelj duše predlaže. “Zato opašite svoje bokove, to jest svoj um…” kaže apostol Petar. “Budite trijezni. … Budući da ste poslušna djeca, ne oblikujte se prema negdašnjim strastima — strastima iz vremena vašeg neznanja, već kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svojem življenju.” (1. Petrova 1,13-15) Pavao kaže: “Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli.” (Filipljanima 4,8) To zahtijeva revne molitve i neprekidnu budnost. Stalni utjecaj Svetoga Duha treba nam pomoći da um usmjerimo prema gore i naviknemo se razmišljati o čistim i svetim stvarima. Mi moramo marljivo proučavati Božju riječ. “Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Čuvajući riječi tvoje. … U srcu pohranih riječ tvoju,” kaže psalmist, “da protiv tebe ne sagriješim.” (Psalam 119,9.11)
Izraelov grijeh u Šitimu navukao je na njih Božje kazne, i premda se danas isti grijesi ne kažnjavaju tako brzo, oni će sigurno biti kažnjeni. “Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti.” (1. Korinćanima 3,17) Priroda je za ove zločine predvidjela strašne kazne, kazne koje će prije ili kasnije stići svakog prijestupnika. Ovi su grijesi, više nego bilo koji drugi, prouzročili zastrašujuće poremećaje u ljudskoj vrsti, kao i bolesti i jad kojim je svijet proklet. Ljudi možda uspijevaju prikriti svoje prijestupe od svojih bližnjih, ali oni će sigurno požnjeti posljedice, patnju, bolesti, imbecilnost ili smrt. A nakon ovog života dolazi sud sa svojim vječnim kaznama: “… Oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega”, već će sa Sotonom i zlim anđelima završiti u “ognjenom jezeru” koje je “druga smrt” (Galaćanima 5,21; Otkrivenje 20,14).
“Jer s usana žene preljubnice kaplje med, i nepce joj je glađe od ulja, ali je ona naposljetku gorka kao pelin, oštra kao dvosjekli mač.” (Izreke 5,3.4) “Neka joj je put tvoj daleko od nje, i ne približuj se vratima njezine kuće, da drugima ne bi dao svoju slavu i okrutnima svoje godine; da se ne bi tuđinci nasitili tvoga dobra i da tvoja zaslužba ne ode u tuđu kuću; da ne ridaš na koncu, kad ti nestane tijela i puti.” (redci 8-11) “Jer joj kuća tone u smrt. … Tko god zalazi k njoj, ne vraća se.” (Izreke 2,18.19) “Uzvanici njezini počivaju u Podzemlju.” (Izreke 9,18)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)