Pavao je bio neumoran radnik. Neprestano je putovao od mjesta do mjesta, ponekad kroz negostoljubive krajeve, ponekad ploveći kroz buru i oluju. Ničemu nije dopustio da ga spriječi u obavljanju njegovog posla. Bio je Božji sluga i morao je sprovoditi Njegovu volju. Svojim govorom i pismima pronosio je vijest koja je pomagala i jačala Božju crkvu. Za nas koji živimo pri završetku povijesti ove Zemlje, vijest koju je prenosio jasno govori o opasnostima koje će napasti Crkvu i lažnim naucima s kojima će se Božji narod sresti.
Pavao je išao od zemlje do zemlje, od grada do grada, te propovijedao Krista i osnivao crkve. Gdje god je mogao naći slušatelje, djelovao je protiv zabluda i usmjeravao muškarce i žene na pravi put. One koje je svojim radom na bilo kojem mjestu doveo do toga da prihvate Krista, organizirao je u crkvu. Nije bilo važno koliko malo ih je bilo, on je to svejedno učinio. No Pavao nije tako organizirane crkve zaboravio. Koliko god da je crkva bila mala, ona je bila predmet njegove brige i zanimanja.
Pavlov je poziv od njega zahtijevao raznolikost u službi: raditi svojim rukama da bi zaradio za život, ustrojiti crkve, pisati već osnovanim crkvama pisma. Ipak, usred ovih različitih poslova, on je izjavio: „Ali jedno činim.“ (Filipljanima 3,13) U svem svom poslu, jednog se cilja pred sobom čvrsto držao – biti vjeran Kristu koji mu se osobno otkrio, a na čije je ime nekada hulio i koristio sve načine da i druge navede da na Njega hule. Smisao njegovog života bio je da služi i slavi Onoga čije ga je ime nekada ispunjavalo prijezirom. Njegova jedina želja bila je da pridobiva duše za Spasitelja. Židovi i pogani mogli su mu se suprotstavljati i progoniti ga, ali ništa ga nije moglo odvratiti od njegovog cilja.
Pavao prosuđuje o svojim iskustvima
Pišući Filipljanima, Pavao opisuje svoje iskustvo prije i nakon obraćenja. „Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo“, kaže on, „ja još više: obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran.“ (Filipljanima 3,4-6)
Nakon obraćenja, njegovo je svjedočanstvo bilo sljedeće:
„Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj.“ (Filipljanima 3,8.9)
Pravednost za koju je dotad mislio da je toliko vrijedna sada je u njegovim očima postala bezvrijedna. Čežnja njegove duše bila je „da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ (Filipljanima 3,10-14)
Prilagodljivi radnik
Pogledajmo ga u tamnici u Filipima gdje, unatoč tjelesnoj boli, njegova pjesma razbija noćnu tišinu! Kad je potres otvorio vrata tamnice, njegove su se radosne riječi upućene poganskom tamničaru ponovno čule: „Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!“ (Djela 16,28) – svaki muškarac na svojemu mjestu, suzdržan prisutnošću jednog zatvorenika. Čak je i tamničar, osvjedočen u stvarnost vjere koja je snažila Pavla, upitao za put spasenja i pridružio se sa svim svojim domom proganjanoj skupini Kristovih učenika.
Pogledajmo Pavla u Ateni pred okupljenim vijećem Areopaga, kako suočava znanost sa znanošću, logiku s logikom, filozofiju s filozofijom! Zapazimo ga kako s taktom koji rađa božanska ljubav upućuje na Jahvu kao „Nepoznatog Boga“ (Djela 17,23) kojega su Njegovi slušatelji i ne znajući štovali; i kako, navodeći riječi upravo njihovog pjesnika, prikazuje Njega kao Oca čija su oni djeca! Čujmo ga kako u to klasno doba, kad su ljudska prava bila sasvim nepoznata, odlučno iznosi istinu o ljudskom bratstvu izjavljujući da Bog „od jedne krvi stvori svaki ljudski narod da prebiva po svem licu zemlje“! (Djela 17,26 – Varaždinska Biblija) Tada pokazuje kako u svim Božjim postupcima prema čovjeku postoji nešto poput zlatne niti Božje dobrote i milosrđa. On je taj koji „ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas.“ (Djela 17,26.27)
Čujmo ga u Festovoj sudnici kad kralj Agripa, osvjedočen u istinu evanđelja, usklikne: „Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah!“ (Djela 26,28) S kakvom krajnjom uljudnošću Pavao, pokazujući na svoje okove, odgovara: „Dao Bog te i za malo i za mnogo, ne samo ti nego i svi koji me danas slušaju postali ovakvima kakav sam ja, osim ovih okova!“ (Djela 26,29)
Ovako je protekao njegov život, kako ga je sam Pavao opisao: „Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!“ (2. Korinćanima 11,26.27)
„Proklinju nas, a mi blagoslivljamo, progone nas, a mi trpimo, grde nas, a mi tješimo…“ (1. Korinćanima 4,12.13 – Šarić) „kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju“ (2. Korinćanima 6,10).
Služba u okovima
Iako je proveo mnogo vremena u zatvoru kao zatvorenik, ipak je Gospodin učinio da Njegovo posebno djelo kroz Pavla napreduje. Njegovi okovi bili su sredstvo širenja spoznaje o Kristu i proslavljanja Boga. Kad je zbog suđenja sprovođen od grada do grada, svoje svjedočanstvo o Kristu i zanimljive pojedinosti svojega obraćenja iznosio je pred kraljeve i vladare, tako da ni oni ne mogu imati ispriku da nisu čuli za Krista. Tisuće su povjerovale u Krista i obradovali se u Njegovom imenu.
Vidjela sam da se poseban Božji plan ispunio u vrijeme Pavlovog putovanja na moru. On je uredio da se brodska posada kroz Pavla osvjedoči u Božju silu i da pogani čuju za Isusovo ime, da se mnogi obrate kroz Pavlovo učenje i osvjedoče kroz čuda koja je učinio. Kraljevi i vladari bili su oduševljeni njegovim razmišljanjem i žarom i silom Svetoga Duha kojom je propovijedao o Isusu i povezivao zanimljive pojedinosti svojega osobnog iskustva, što ih je čvrsto uvjerilo da je Isus Božji Sin.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 42)