Ovo se poglavlje zasniva na Ponovljenom zakonu 4 do 6 i 28
Gospodin je rekao Mojsiju da se približilo vrijeme za osvajanje Kanaana, i dok je ostarjeli prorok stajao na visoravni koja se uzdizala nad rijekom Jordan i obećanom zemljom, on je s velikim zanimanjem promatrao baštinu svojeg naroda. Je li moguće povući kaznu koja mu je izrečena zbog grijeha kod Kadeša? On se molio: “Gospodine moj, Jahve! Ti si počeo pokazivati svome sluzi svoju veličajnost i svoju moć. Ta koji bog, na nebu ili na zemlji, može izvesti takva djela i čudesa kao što su tvoja! Dopusti mi da odem onamo i pogledam onu blaženu zemlju preko Jordana, onaj krasni gorski kraj i Libanon!” (Ponovljeni z 3,24-27)
Odgovor je glasio: “Dosta — reče mi Jahve — ne govori mi više o tom! Popni se na vrhunac Pisge i upri oči svoje na zapad, sjever, jug i istok. Razmotri dobro očima svojim, jer preko Jordana nećeš prijeći.”
Mojsije se bez prigovora pokorio Božjoj naredbi. Ali sada se zabrinuo za Izrael. Tko će se brinuti za njihovu dobrobit kao on? On se iz dubine srca pomolio: “Neka Jahve, Bog duhova u svakom tijelu, postavi čovjeka nad ovom zajednicom, koji će pred njom izlaziti; koji će pred njom stupati; koji će je izvoditi i uvoditi tako da Jahvina zajednica ne bude kao stado što nema pastira.” (Brojevi 27,16.17)
Gospodin je čuo molitvu svojeg sluge i odgovorio: “Uzmi Jošuu, sina Nunova! — reče Jahve Mojsiju. — To je čovjek u kome ima duha. Na nj položi ruku svoju! Onda ga odvedi pred svećenika Eleazara i pred svu zajednicu te mu na njihove oči daj naredbe! Predaj mu dio svoje vlasti, da ga sluša sva zajednica sinova Izraelovih.” (redci 18-20) Jošua je već dugo pratio Mojsija, i budući da je bio mudar, sposoban i vjeran čovjek, on je izabran da ga naslijedi.
Jošua je Mojsijevim polaganjem ruku, zajedno s najdojmljivijim pozivom, svečano izabran za izraelskog vođu. Njemu je također bilo dopušteno sudjelovati u upravljanju. Gospodnje riječi o Jošui Mojsije je iznio zajednici: “Neka pristupa k svećeniku Eleazaru, koji će za nj tražiti odluke Urima pred Jahvom. Na njegovu zapovijed neka izlaze i na njegovu zapovijed neka ulaze, oni i svi Izraelci s njim — sva zajednica.” (redci 21-23)
Prije nego što je napustio položaj vidljivog vođe Izraela, Mojsiju je naređeno da im ponovi povijest njihovog izbavljenja iz Egipta, njihovog putovanja kroz pustinju i ponovi im Zakon izrečen na Sinaju. Kad je Zakon darovan, malo je njih iz prisutne zajednice bilo dovoljno odraslih da shvate svečanost te prigode. Budući da su uskoro trebali prijeći preko Jordana i zauzeti obećanu zemlju, Bog im je htio iznijeti zahtjeve svojeg Zakona i propisati im poslušnost kao uvjet napretka.
Mojsije je stao pred narod da ponovi posljednje opomene i ukore. Lice mu je obasjavala sveta svjetlost. Njegova je kosa posijedila od starosti, ali je njegovo držanje bilo uspravno, njegove crte lice pokazivale su nesmanjeno zdravlje i snagu, a njegov vid je bio jasan i nepomućen. Bila je to jedna važna prilika i on je s dubokim osjećajima prikazao ljubav i milost njihovog Svesilnog Zaštitnika:
“Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pokuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod isred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote, kao što je sve to, na vaše oči, učinio za vas Jahve, Bog vaš, u Egiptu? Tebi je to pokazano, da znaš da je Jahve pravi Bog i da nema drugoga uz njega.”
“Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato što biste vi bili brojniji od svih naroda — vi ste zapravo najmanji — nego zato što vas Jahve ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Stoga vas je Jahve izveo jakom rukom i oslobodio vas iz kuće ropstva, ispod vlasti faraona, kralja egipatskoga. Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” (Ponovljeni zakon 7,7-9)
Izraelski je narod bio spreman svoje poteškoće pripisati Mojsiju, ali sada su njihove sumnje da ga nadzire ponos, častoljublje i sebičnost bile uklonjene i oni su s povjerenjem slušali njegove riječi. Mojsije je vjerno pred njih iznio njihove pogreške i prijestupe njihovih otaca. Često su bili nestrpljivi i skloni pobuni zbog dugog lutanja po pustinji, ali Boga se nije moglo optužiti što je osvajanje Kanaana odgođeno. On je bio žalosniji od njih jer im nije mogao odmah predati obećanu zemlju i tako pred svim narodima prikazati svoju moć u oslobađanju svojeg naroda. Zbog nepovjerenja u Boga, ponosa i nevjere, oni nisu bili spremni za ulazak u Kanaan. Oni nikako ne bi mogli predstavljati narod čiji je Bog bio Gospodin, jer nisu imali Njegov čist, dobar i blagonaklon karakter. Da su njihovi oci vjerom poslušali Božje upute, da su se pokoravali Njegovim zakonima i hodili prema Njegovim uputama, oni bi se već odavno naselili u Kanaanu kao napredan, svet i sretan narod. Odlaganje njihovog ulaska u dobru zemlju obeščastilo je Boga i u očima okolnih naroda umanjilo Njegovu slavu.
Mojsije, koji je razumio svrhu i vrijednost Božjeg zakona, uvjerio je narod da nijedan drugi narod nema tako mudre, pravedne i milostive zakone kao one koje su primili Izraelci: “Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Jahve, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: ‘Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.’”
Mojsije je usmjerio njihovu pozornost na “Onaj dan kad si stajao na Horebu”. On je upitao izraelski narod: “Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?” Ovo pitanje upućeno Izraelu moglo bi se i danas ponoviti. Zakoni što ih je Bog dao svojem drevnom narodu bili su mudriji, bolji i humaniji nego zakoni najnaprednijih naroda na zemlji. Zakoni naroda nose tragove slabosti i strasti neobnovljenog srca, ali Božji zakon nosi znak božanstva.
“A vas je uzeo Jahve … iz one peći užarene”, objavio je Mojsije, “da postanete narod njegove baštine.” Tako im je opisana zemlja u koju su uskoro trebali ući i koja je trebala biti njihova uz uvjet poslušnosti Božjem zakonu. Kako su samo ove riječi morale pokrenuti srca Izraelaca kad su se sjetili da je onaj koji je tako oduševljeno opisao blagoslove obećane zemlje isključen, zbog njihovog grijeha, iz podjele baštine svojega naroda: “Ta Jahve, Bog tvoj, vodi te u dobru zemlju … nije kao zemlja egipatska iz koje ste izašli, gdje si, posijavši sjeme, morao svoj usjev svojom nogom natapati kao što se natapa povrtnjak. Zemlja u koju idete da je zaposjednete zemlja je bregova i dolova, i natapa je dažd nebeski; zemlja nad kojom Jahve, Bog tvoj, bdi; na kojoj oči Jahve, Boga tvoga, uvijek počivaju, od početka do svršetka godine.” (Ponovljeni zakon 8,7-9; 11,10-12)
“A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati — u velike i lijepe gradove, kojih nisi zidao; u kuće pune svakog dobra, kojih nisi punio; na iskopane čatrnje, kojih nisi kopao; u vinograde i maslinike, kojih nisi sadio — i sit se najedeš: pazi da ne zaboraviš Jahvu. … Zato pazite da ne zaboravljate Saveza što ga je Jahve, Bog tvoj, sklopio s vama…” Ako budu činili zlo u Gospodnjim očima, tada, dodao je Mojsije: “Znajte… da će vas brzo nestati sa zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete.”
Nakon javnog ponavljanja Zakona, Mojsije je završio s pisanjem svih zakona, uredaba i kazni koje mu je Bog dao, i svih pravila u vezi sa žrtvenim sustavom. Knjiga koja je sadržavala sve ovo predana je na čuvanje za to određenim službenicima, a zbog sigurnosti pohranjena je pored Kovčega. Ipak, veliki vođa je bio ispunjen strahom da će ljudi odstupiti od Boga. U najuzvišenijem i najuzbudljvijem govoru on im je predočio blagoslove koji će biti njihovi uz uvjet poslušnosti, i prokletstva koja će slijediti nakon prijestupa:
“Ako zbilja poslušaš glas Jahve, Boga svoga, držeći i vršeći sve njegove zapovijedi što ti ih danas naređujem, … blagoslovljen ćeš biti u gradu, blagoslovljen u polju, … plod utrobe tvoje, rod zemlje tvoje, plod blaga tvoga… Blagoslovljen će biti tvoj koš i naćve tvoje. Blagoslovljen ćeš biti kad ulaziš, blagoslovljen kad izlaziš. Neprijatelje tvoje koji se dignu protiv tebe Jahve će položiti preda te potučene. … Jahve će narediti da blagoslov bude s tobom u žitnicama tvojim i u svakom pothvatu ruke tvoje.”
“Ali ako ne budeš slušao glasa Jahve, Boga svoga, ne držeći i ne vršeći svih njegovih zapovijedi i svih njegovih zakona što ti ih danas naređujem, sva će ova prokletstva doći na te i stići te. … Bit ćeš na zgražanje, porugu i ruglo svim narodima među koje te Jahve odvede. … Jahve će vas razbacati po svim narodima, s kraja na kraj zemlje; ondje ćeš iskazivati štovanje drugim bogovima: drvenim i kamenim — koji su bili nepoznati i tebi i tvojim ocima. Ali među tim narodima nećeš imati mira; ni tvome stopalu neće biti počivališta, nego će ti ondje Jahve dati srce uznemireno, oči utonule, dušu tjeskobnu. Život tvoj visit će o niti; bojat ćeš se danju i noću, i nećeš biti siguran za život svoj. U strahu koji će ti stezati srce, i od prizora što će ga oči tvoje gledati, jutrom ćeš govoriti: ‘Oh, da je već večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Oh, da je već jutro!’”
Duhom nadahnuća, promatrajući budućnost, Mojsije je opisao strašne prizore konačne propasti izraelskog naroda i razorenje Jeruzalema od rimske vojske: “Jahve će iz daljine, s kraja zemlje, dovesti narod koji će sletjeti kao orao. Bit će to narod kojemu jezika nećeš razumjeti; narod bezdušan, koji neće pokazivati obzira prema starima ni smilovanja prema mladima.”
Slikovito je opisao potpuno opustošenje zemlje i strašne patnje naroda tijekom opsade Jeruzalema pod vodstvom Tita, stoljećima kasnije: “On će ti jesti mlado od tvoga blaga i rod tvoje njive dok te ne uništi. … Opsjedat će te u svim tvojim gradovima širom zemlje tvoje dok ne obori visoke i utvrđene bedeme u koje si polagao nadu svoju. … U tjeskobi i jadu, kojima će te neprijatelj tvoj pritisnuti, jest ćeš plod utrobe svoje — meso sinova svojih i kćeri svojih koje ti dadne Jahve, Bog tvoj. … I žena najnježnija i najmekša što bude u tebe — toliko nježna i tankoćutna da se ne usuđuje spustiti stopala na zemlju — zlobnim će okom gledati na muža u svome naručju, … i na djecu što ih ima roditi, jer će ih potajno jesti, oskudna u svemu, zbog nevolje i jada kojim će te neprijatelj tvoj pritisnuti po svim gradovima tvojim.”
Mojsije je završio dojmljivim riječima: “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.” (Ponovljeni zakon 30,19.20)
Da bi što dublje utisnuo ove istine u svaki um, veliki vođa ih je izrazio svetim stihovima. Ova pjesma nije bila samo povijesne, nego i proročke naravi. Ponavljajući Božje postupanje s njegovim narodom u prošlosti, ona je također nagovijestila velike događaje u budućnosti, konačnu pobjedu vjernih kad Krist dođe po drugi put u sili i slavi. Narodu je naređeno da zapamti ovu pjesničku povijest i pouči svoju djecu i djecu svoje djece. Zajednica ju je trebala ponavljati kad su se sastajali na bogoslužju, a narod ju je trebao ponavljati dok su obavljali svakodnevne poslove. Dužnost je roditelja bila ove riječi utisnuti u prijemčive umove svoje djece da ih ona nikada ne zaborave.
Budući da su Izraelci trebali u posebnom smislu biti čuvari i Božjeg zakona, značaj ovih uredbi i važnost poslušnosti osobito su se trebali utisnuti u njihove umove, a preko njih i na njihovu djecu i djecu njihove djece. Gospodin je u vezi sa svojim zapovijedima naredio: “Poučite u njima svoje sinove; izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem; kad lijegate i ustajete. Ispišite ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata.”
Kad u budućim vremenima djeca zapitaju: “Što su te upute, zakoni i uredbe što ih je Jahve, Bog naš, vama propisao?”, tada su roditelji trebali ponoviti povijest Božjeg milostivog postupanja s njima, kako je Gospodin radio na njihovom izbavljenju da mogu slušati Njegov Zakon i reći im: “I naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo, kao što je to danas.”
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)