Apostoli Pavao i Petar u svom su radu mnogo godina bili vrlo udaljeni. Pavao je pronosio evanđelje poganima, dok je Petar posebno radio sa Židovima. Ali Božjom providnošću obojica su trebala svjedočiti za Krista u svjetskoj metropoli i na njezinom tlu proliti svoju krv kao sjeme velike žetve svetih ljudi i mučenika.
U vrijeme Pavlovog drugog zatočenja, uhićen je i Petar i bačen u zatvor jer je svojom revnošću i uspjehom navukao na sebe mržnju upravitelja grada zbog razotkrivanja prijevara i spletki Šimuna maga, koji ga je poslije pratio u Rim da bi se suprotstavljao evanđelju i omeo ga u njegovom radu. Neron je vjerovao u čarobnjaštvo i štitio Šimuna maga. Zbog toga se strahovito razjario na apostola i dao brzu naredbu da ga se uhiti.
Carevu mržnju prema Pavlu povećala je i činjenica da su se i neki članovi njegovog carskog doma, kao i neki uglednici, u vrijeme njegovog prvog uhićenja obratili na kršćanstvo. Iz tog razloga pobrinuo se da njegovo drugo zatočenje bude gore od prvoga, dajući mu vrlo malo mogućnosti da propovijeda evanđelje. Tada je odlučio da ga ubije čim bi za to mogao naći dobar izgovor. Na posljednjem suđenju Nerona se posebno dojmila snaga apostolovih riječi, pa je odložio donošenje odluke, ne oslobodivši ga niti ga osudivši. Ali kazna je bila samo odgođena. Nije prošlo dugo i izrečena je odluka kojom je Pavao poslan u grob mučenika. S obzirom na to da je bio rimski građanin, nije mogao biti podvrgnut mučenju i zato je osuđen na odrubljivanje glave.
Petar je, kao Židov i stranac, bio osuđen na bičevanje i razapinjanje. U očekivanju takve strašne smrti, apostol se sjetio svojega velikog grijeha odricanja Isusa u trenucima Njegovog suđenja i njegova je jedina misao bila da je nevrijedan časti da umre na način na koji je umro njegov Učitelj. Petar se iskreno pokajao za taj grijeh i Krist mu je oprostio, što je potvrdio povjerivši mu na brigu ovce i janjad stada. Ali on sam sebi nikada nije oprostio. Čak ni agonija u posljednjim užasnim trenucima njegovog života nije mogla ublažiti gorčinu njegove tuge i pokajanja. Njegova posljednja želja bila je da bude prikovan na križ glavom okrenutom prema dolje, i za to je zamolio svoje krvnike. Njegovoj je molbi udovoljeno i na taj je način umro veliki apostol Petar.
Pavlovo posljednje svjedočanstvo
Pavao je na mjesto svoga pogubljenja odveden potajno. Njegovi su se progonitelji pribojavali snage njegova utjecaja; bojali su se pridobivanja novih obraćenika na kršćanstvo čak i pri scenama njegove smrti. Stoga je svega malom broju promatra ča dopušteno da budu prisutni. Ali tvrdokorni vojnici određeni da ga prate slušali su njegove riječi i divili se njegovom vedrom i radosnom očekivanju smrti. Njegov duh praštanja vlastitim krvnicima i nepokolebljivo povjerenje u Krista do samoga kraja pokazao je pravi smisao života onima koji su svjedočili njegovom mučeništvu. Nedugo zatim, više nego jedna osoba prihvatila je Spasitelja o kojemu je Pavao propovijedao i svojom krvlju neustrašivo zapečatio svoju vjeru.
Pavlov je život sve do posljednjeg trenutka svjedočio o istinitosti riječi iz Druge poslanice Korinćanima: „Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.“ (2. Korinćanima 4,6-10) Njegova ispunjenost nije bila u njemu samome, nego u prisutnosti i sili božanskog Duha koji mu je ispunio dušu i podložio svaku misao Kristovoj volji. Činjenica da je njegov život oslikavao istinu koju je propovijedao davala je uvjerljivu snagu njegovom propovijedanju i vladanju. Prorok je prorekao: „Tko se tebe drži, čuvaš ga jednako u miru, jer se u tebe uzda.“ (Izaija 26,3 – Daničić) Na njegovu se licu vidio taj nebeski mir koji je mnoge duše zadobio za evanđelje.
Apostol je gledao u veliko sutra ne s neizvjesnošću ili strahom, već u radosnoj nadi i željnom iščekivanju. Stojeći na mjestu pogubljenja, nije vidio sjajni mač krvnika ni zeleno tlo koje će ubrzo poprimiti boju njegove krvi. Gledao je gore, kroz mirno plavo nebo toga ljetnog dana, na tron Vječnoga. Njegova je pjesma bila: „O, Gospodine, moja si utjeha i moj dio. Kada ću te obgrliti? Kada ću te gledati, bez koprene između nas?“
Kamo god išao tijekom života, Pavao je bio okružen pravim nebeskim ozračjem. Svi koji su mu se pridružili osjetili su utjecaj njegove veze s Kristom i društvo anđela. Tu je ležala sila istine. Prirodan, nesvjesni utjecaj svetoga života je najuvjerljivija propovijed koja se može dati u prilog kršćanstvu. Dokazi, čak i oni na koje se ne može odgovoriti, mogu izazvati samo otpor. Ali sveti primjer ima silu kojoj se nemoguće oduprijeti.
Dok je apostol izgubio iz vida stradanje, osjetio je duboku zabrinutost za učenike koje je prepuštao borbi s predrasudama, mržnjom i progonom. Nastojao je ojačati i ohrabriti nekolicinu kršćana koji su ga pratili do mjesta pogubljenja ponavljajući im prekomjerna i dragocjena obećanja dana onima koji su progonjeni zbog pravde. Uvjeravao ih je da ništa neće izostati od svega što je Gospodin obećao ustrajnima i vjernima. Oni će ustati i svijetliti kad ih obasja Gospodnja svjetlost. Oni će se obući u predivne haljine kad se otkrije Gospodnja slava. Može biti da će se nakratko naći u poteškoćama zbog raznovrsnih kušnji, da će biti lišeni ovozemaljskih udobnosti, ali moraju se hrabriti govoreći u svojim srcima: „Znam kome sam vjerovao. On će održati ono u što sam se pouzdao. Njegovi će prijekori prestati, a svanut će radosno jutro mira i predivnog dana.“
Zapovjednik našega spasenja pripremio je svojega slugu za posljednji veliki sukob. Otkupljen Kristovom žrtvom, grijeha opranih u Njegovoj krvi, i obučen u Njegovu pravednost, Pavao je u samome sebi imao svjedoka da je njegova duša dragocjena u očima njegovog Otkupitelja. Njegov je život bio skriven s Kristom u Bogu, uvjeren da Onaj koji je pobijedio smrt može održati ono u što se apostol pouzdao. Njegov je um prigrlio Spasiteljevo obećanje: „I ja ću ga uskrsnuti u posljednji dan.“ (Ivan 6,40 – Šarić) Njegove misli i nade bile su usmjerene k drugom dolasku njegovog Gospodina. I kako je mač krvnika padao, a sjenka smrti zamračila mučenikov život, njegova posljednja misao bila je čežnja za trenutkom velikog buđenja, kad će sresti Darivatelja života koji će mu radosnim blagoslovom zaželjeti dobrodošlicu.
Prošla su stoljeća otkad je stari Pavao prolio svoju krv kao svjedok Božje riječi i za svjedočanstvo Isusa Krista. Nije bilo vjerne ruke koja bi za naraštaje koji će doći zapisala posljednje prizore života ovog svetog čovjeka, ali nadahnuće je očuvalo njegovo samrtno svjedočanstvo za nas. Kao što truba ori, njegov je glas odjekivao kroz sve vjekove, krijepeći svojom hrabrošću tisuće svjedoka za Krista i budeći tisuće srca pogođenih tugom odjekom njegove pobjedničke radosti: „Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2. Timoteju 4,6-8)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 43)