Kad je Isus učenicima otkrio sudbinu Jeruzalema i prizore svojega drugog dolaska, On je također predvidio što će doživjeti Njegov narod od vremena kad će On od njih biti uzet pa do Njegova dolaska u sili i slavi zbog njihovog oslobođenja. Gledaju ći dublje u budućnost, Spasitelj je na Maslinskoj gori vidio oluju koja će se sručiti na Crkvu koju će apostoli uspostaviti. Njegove oči gledale su žestoke razarajuće oluje koje se okomljuju na Njegove sljedbenike u nadolazećim stoljećima tame i progonstva. U nekoliko kratkih izjava, krajnje važnih, On je predvidio nevolje koje će ovozemaljski vladari nanositi Božjoj Crkvi. Kristovi sljedbenici moraju proći istom stazom poniženja, osuda i patnji kojom je prošao i njihov Učitelj. Mržnja koja snažno bjesni protiv Otkupitelja svijeta očitovat će se protiv svih koji budu vjerovali u Njegovo ime.
Povijest prve Crkve potvrđuje točnost Spasiteljevih riječi. Ovozemaljske vlasti i sile pakla udružile su se protiv Krista očitovanog u Njegovim sljedbenicima. Pristaše poganstva predviđali su da će, ako evanđelje pobijedi, njihovi hramovi i oltari biti uništeni. Stoga su ulagali svoje snage u to da unište kršćanstvo. Planule su lomače progonstva. Kršćani su lišavani svoje imovine i istjerivani iz svojih domova. Oni su „izdržali veliku patničku borbu“ (Hebrejima 10,32). „Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove i tamnicu.“ (Hebrejima 11,36) Mnogo ih je zapečatilo svoje svjedočanstvo vlastitom krvlju. Plemenita š i rob, bogat i siromašan, obrazovan i neuk, jednako su ubijeni, bez milosti.
Sotonini napori da nasilno uništi Kristovu Crkvu bili su uzaludni. Veliki sukob u kojem su Isusovi učenici prinijeli svoje živote nije završio padom tih vjernih stjegonoša na dužnosti. Porazom su pobijedili. Božji su radnici pobijeni, ali Njegovo je djelo nepokolebljivo išlo naprijed. Evanđelje se nastavilo širiti, a broj njegovih pristaša nastavio se povećavati. Ono je prodiralo u nepristupačna područja, sve do rimske vojske. Obraćajući se poganskim vladarima koji su im prijetili progonom, kršćani su rekli: „Vi nas možete ubiti, mučiti, osuditi. Vaša nepravda je dokaz da smo nevini. Ni vaša okrutnost neće vam pomoći.“ Ovo je bio još jači poziv da se i drugi dovedu Kristovoj vjeri. „Što nas više ubijate, više će nas biti. Krv kršćanina je sjeme.“
Tisuće su zatvarane i ubijane, ali drugi su nicali da bi zauzeli njihova mjesta. A oni koji su bili mučenici zbog svoje vjere zaštićeni su u Kristu i On ih smatra pobjednicima. Borili su se u dobroj borbi i primit će vijenac slave kada Krist dođe. Patnjom koju su podnijeli, kršćani su se zbližili jedan s drugim i sa svojim Otkupiteljem. Njihov živi primjer i umiruće svjedočanstvo neprekidno su svjedočili za istinu; tamo gdje se najmanje očekivalo, Sotonini su podanici napuštali njegovu službu i dolazili pod Kristov stijeg.
Kompromis s poganstvom
Da bi se uspješnije borio protiv Božje vladavine, Sotona je predočio svoj plan da postavi svoj stijeg u kršćansku crkvu. Ako Kristove sljedbenike zavede da ožaloste Boga, tada će njihova snaga, izdržljivost i nepokolebljivost klonuti i postat će za njega lak plijen.
Veliki je neprijatelj sada pokušao pobijediti zavođenjem tamo gdje nije uspio silom. Progonstvo je prestalo, a njegovo mjesto je zamijenio primamljivim svjetovnim blagostanjem i ovozemaljskom čašću. Štovatelji idola navedeni su da prihvate dio kršćanske vjere uz istodobno odbacivanje temeljnih istina. Tvrdili su da vjeruju u Isusa kao Božjeg Sina i da vjeruju u Njegovu smrt i uskrsnuće, ali nisu osvjedočeni o grijehu i ne osjećaju potrebu za pokajanjem i promjenom srca. Sa svoje strane učinili su neke ustupke te su predložili da i kršćani načine ustupke sa svoje strane kako bi se svi mogli ujediniti na temelju vjere u Krista.
Sada je Crkvi zaprijetila zastrašujuća opasnost. Zatvor, mučenja, oganj i mač bili su blagoslovi u usporedbi s ovim. Neki među kršćanima ostali su čvrsti izjavljujući da ne mogu učiniti nijedan ustupak. Drugi su zaključili da kad bi popustili ili prilagodili neka obilježja svoje vjere i sjedinili se s onima koji su prihvatili nešto od kršćanstva, to bi moglo biti sredstvo za njihovo potpuno obraćenje. Bilo je to vrijeme velike tjeskobe za vjerne Kristove sljedbenike. Pod okriljem takozvanog kršćanstva, Sotona se sam lukavo uvukao u Crkvu da bi uništio njihovu vjeru i skrenuo im misli s Riječi istine.
Naposljetku je većina kršćana spustila svoje kriterije i sklopila savez između kršćanstva i poganstva. Premda su obožavatelji idola izjavljivali da su obraćeni i sjedinjeni s Crkvom, još su uvijek bili privrženi idolopoklonstvu, samo što su zamijenili predmete obožavanja slikama Isusa, pa čak i Marije i svetaca. Nečisti kvasac idolopoklonstva, na ovaj način ubačen u Crkvu, nastavio je svoje razarajuće djelo. Pogrešan nauk, praznovjerni rituali i idolopoklonički obredi uključeni su u vjeru Crkve i u bogoslužje. Kako su se kršćani sjedinili s idolopoklonicima, kršćanska se religija izopačila, a Crkva je izgubila čistoću i silu. Ipak, bilo je onih koje ove zablude nisu zavele. I dalje su očuvali svoju vjernost Izvoru istine i klanjali se jedino Bogu.
Među onima koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima oduvijek su postojale dvije skupine ljudi. Dok su jedni proučavali Spasiteljev život i iskreno nastojali ispraviti svoje nedostatke i uskladiti ih sa svojim Uzorom, drugi su izbjegavali jasne, praktične istine koje su ukazivale na njihove pogreške. Čak i u svojim najboljim danima, Crkva se nije sastojala samo od vjernih, čistih i iskrenih. Naš Spasitelj je učio da oni koji se namjerno prepuštaju grijehu ne trebaju biti primljeni u Crkvu. A ipak, On se družio s ljudima lošeg karaktera i dopustio im da Ga slušaju i promatraju kao Primjer, da bi im pružio priliku da uvide svoje pogreške i isprave ih.
No ne postoji savez između Kneza svjetla i kneza tame, i zato on ne može postojati ni između njihovih sljedbenika. Kad su se kršćani usuglasili s time da bi se sjedinili s onima koji su poluobraćenici iz poganstva, krenuli su stazom koja ih vodi sve dalje i dalje od istine. Sotona se radovao što je uspio zavesti tako mnogo Kristovih sljedbenika pa ih je svim snagama nastojao potaknuti da progone one koji su ostali vjerni Bogu. Nitko ne može tako dobro razumjeti kako se suprotstaviti pravoj kršćanskoj vjeri kao onaj koji ju je nekada branio. Ovi su otpali kršćani, u savezu sa svojim polupoganskim istomišljenicima, usmjerili svoju borbu protiv najvažnijih obilježja Kristovog nauka.
Oni koji su željeli ostati vjerni shvatili su da je potrebno ostati čvrst i očajnički se suprotstaviti prijevarama i grozotama prerušenima u svećeničke odore te na taj način uvučenima u Crkvu. Biblija se više nije prihvaćala kao mjerilo vjere. Učenje o vjerskoj slobodi nazvano je herezom, a njezini sljedbenici bili su omrznuti i progonjeni.
Povlačenje vjernih
Nakon dugog i ozbiljnog sukoba, malobrojni vjerni odlučili su raskinuti sve sveze s otpalom Crkvom ako ona još uvijek odbija riješiti se zabluda i idolopoklonstva. Vidjeli su da je odvajanje nužno ako žele biti poslušni Božjoj riječi. Nisu se usudili trpjeti zablude koje bi bile pogubne za njihovu dušu i tako pružiti primjer koji bi bio poguban za vjeru njihove djece i unučadi. Da bi osigurali mir i jedinstvo, bili su spremni učiniti bilo koji ustupak koji je u skladu s vjernošću Bogu, ali osjećali su da je čak i mir previše skup ako on zahtijeva žrtvovanje načela. Ako je jedinstvo ostvarivo jedino žrtvovanjem istine i pravde, neka tada bude razlika, pa čak i rat. Bilo bi dobro za Crkvu i svijet kad bi načela koja su učinila te vjernike čvrstima bila oživljena u srcima onih koji se smatraju Božjim narodom.
Apostol Pavao izjavljuje da „svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni“ (2. Timoteju 4,12). Zašto se onda čini kao da je progonstvo zamrlo? Jedini razlog je taj što se Crkva prilagodila mjerilima svijeta, pa nema buđenja protivljenja. Religija kakva vlada danas nema čisti i sveti karakter koji je obilježavao kršćansku vjeru u vrijeme Krista i Njegovih apostola. Kršćanstvo je očito tako omiljeno u svijetu zbog duha kompromisa s grijehom, jer se na velike istine Božje riječi gleda s ravnodušnošću i jer u Crkvi ima malo prave pobožnosti. Čim dođe do oživljavanja vjere i sile prve Crkve, duh progonstva ponovno će oživjeti i njegov će se plamen ponovno zapaliti.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 44)