Pišući Solunjanima apostol Pavao proriče veliko otpadništvo koje će dovesti do uspostavljanja papinske vlasti. On izjavljuje da Kristov dan neće doći odmah „jer treba najprije doći otpad i objaviti se Čovjek bezakonja, Sin propasti, protivnik koji se diže iznad svega što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u Božjem hramu pokazujući sebe, kao da je Bog“ (2. Solunjanima 2,3.4 – Šarić). Zatim apostol upozorava svoju braću da „tajna bezakonja već djeluje“ (2. Solunjanima 2,7 – Šarić). Već je u to rano doba vidio da će pogreške koje su se uvlačile u Crkvu pripremiti put razvitku papinstva. Malo-pomalo, najprije potajno i tiho, a onda sve otvorenije i snažnije, tajna bezakonja je, zadobivajući kontrolu nad ljudskim umovima, napredovala u svojem zavodničkom i bogohulnom djelovanju. Gotovo neprimjetno, poganski su običaji našli svoj put u kršćansku crkvu. Žestoka progonstva koja je Crkva podnosila od strane pogana za neko su vrijeme sprečavala duh ustupaka i prilagođavanja svijetu. No s prestankom progona kršćanstvo je ušlo u sudišta i kraljevske palače, a skromnu jednostavnost Krista i Njegovih apostola zamijenilo je s raskoši i gordošću poganskog svećenstva i vladara. Božje zahtjeve zamijenilo je ljudskim teorijama i tradicijom. Prividno Konstantinovo obraćenje početkom četvrtog stoljeća izazvalo je veliko oduševljenje, a svijet je zaogrnut plaštem pravednosti ušao u Crkvu. Otada je izopačenost brzo napredovala. Poganstvo, naizgled poraženo, postalo je pobjednikom. Njegov je duh zavladao Crkvom. Njegova učenja, obredi i praznovjerje pomiješali su se s vjerom i bogoštovljem onih koji su se nazivali Kristovim sljedbenicima. Ovaj kompromis između poganstva i kršćanstva imao je za posljedicu razvoj „čovjeka grijeha“ najavljenog u proročanstvu, koji se suprotstavlja Bogu i uzdiže iznad Njega. Ovaj divovski sustav lažne religije je remek-djelo Sotonine moći, spomenik njegovim naporima da, prema svojoj težnji, zasjedne na prijestolje da bi vladao Zemljom. Da bi stekla svjetovni dobitak i čast, Crkva je navedena da teži za odobravanjem i podrškom velikana ove Zemlje te je, odbacujući Krista, potaknuta da se podloži Sotoninom predstavniku – rimskom biskupu. Ovo je jedno od vodećih načela Rimokatoličke crkve – da je papa vidljiva glava sveopće Kristove Crkve, kojemu je povjerena vrhovna vlast nad biskupima i pastorima na cijelome svijetu. Štoviše, papa je sebi pripisao i s.mo božansko nazivlje. Sotona je vrlo dobro znao da bi Sveto pismo osposobilo ljude da prepoznaju njegove prijevare i odupru se njegovoj vlasti. I sam Spasitelj njegovim se napadima odupro Božjom riječju. Pri svakom napadu Krist se zaštitio vječnom istinom rekavši: „Pisano je!“ Svakom nagovoru protivnika On se odupro mudrošću i silom Riječi. Da bi Sotona zadržao svoj utjecaj nad ljudima i uspostavio vlast papinskog uzurpatora, on ih mora spriječiti da upoznaju Pismo. Biblija bi uzdigla Boga, a muškarce i žene postavila na njihovo pravo mjesto. Iz tog su razloga njezine svete istine morale biti sakrivene i zabranjene. Tu je logiku prihvatila Rimokatolička crkva. Stotinama godina ona je zabranjivala širenje Biblije. Narodu je bilo zabranjeno da je čita ili posjeduje, a njezino su učenje, da bi poduprli svoje tvrdnje, tumačili neodgovorni svećenici i biskupi. Na taj je način papa gotovo svugdje priznat kao Božji namjesnik na Zemlji počašćen vrhovnom vlašću nad Crkvom i državom.
Promijenjena vremena i zakoni
S obzirom na to da je uklonjeno sredstvo otkrivanja zabluda, Sotona je mogao raditi što je htio. Proroštvo je objavilo da će papinstvo „pomišljat [će] da promijeni blagdane i Zakon“ (Daniel 7,25). I ono nije oklijevalo to i pokušati. Da bi se obraćenicima iz neznaboštva pružila zamjena za obožavanje idola i tako podržalo njihovo prividno prihvaćanje kršćanstva, u kršćansko bogoslužje postupno je uvedeno štovanje slika i relikvija. Proglasom donesenim na općem saboru konačno je uspostavljen ovaj papinski sustav idolopoklonstva. Da bi dovršio ovaj bogohulni posao, Rim se usudio iz Božjeg zakona izbrisati drugu zapovijed koja zabranjuje štovanje likova, a da bi očuvao broj zapovijedi, podijelio je desetu. Duh ustupaka poganstvu otvorio je put daljnjem preziranju nebeskog autoriteta. Sotona je također promijenio četvrtu zapovijed u nakani da drevnu subotu, dan koji je Bog blagoslovio i posvetio, gurne u stranu da bi na njezino mjesto uzdignuo blagdan koji su slavili neznabošci kao „časni dan Sunca“. Ova promjena u početku nije nastupila odjednom. U prvim su stoljećima svi kršćani držali pravu subotu. Revnovali su za Božju čast i, vjerujući da je Njegov zakon nepromjenjiv, vjerno su čuvali svetost Njegovih propisa. Ali Sotona je preko svojih sljedbenika radio vrlo lukavo. Da bi skrenuo pozornost ljudi na nedjelju, ona je proglašena blagdanom u čast Kristovog uskrsnuća. Iako je smatran danom razonode, toga su se dana održavale vjerske službe, ali subota se i dalje pomnjivo svetkovala. Dok je još bio neznabožac, Konstantin je izdao proglas kojim se naređuje sveopće svetkovanje nedjelje kao javnog blagdana u cijelom Rimskom Carstvu. Nakon svog obraćenja ostao je vjerni branitelj nedjelje te je tada svoj poganski proglas promijenio u korist svoje nove vjere. Ali počast koja je dana tome danu nije bila dovoljna da bi spriječila kršćane da poštuju pravu subotu koju je Gospodin posvetio. Bilo je potrebno učiniti još jedan dodatni korak: lažnu subotu treba uzvisiti da se izjednači s pravom. Nekoliko godina nakon što je Konstantin izdao svoj proglas, rimski biskup je nedjelji dodijelio naziv Gospodnjega dana. Na taj je način narod postupno naveden da u nedjelji vidi određenu mjeru svetosti. U to je vrijeme još uvijek svetkovana prava subota. Stari varalica još nije dovršio svoj posao. Odlučio je okupiti kršćanski svijet pod svojim stijegom i svoju vlast ostvarivati preko svog predstavnika, ponosnog pontifeksa koji je tvrdio da je Kristov namjesnik. Svoju je namjeru sproveo preko poluobraćenih pogana, častohlepnih biskupa i svećenika koji su voljeli ovaj svijet. S vremena na vrijeme održavani su veliki sabori na kojima su se okupljali crkveni dostojanstvenici iz cijeloga svijeta. Na gotovo svakom saboru, subota koju je Bog uspostavio potiskivana je sve više i više, dok je nedjelja sve više i više uzdizana. Tako je poganski blagdan konačno počašćen kao da je božanska ustanova, dok je biblijska subota proglašena ostatkom judaizma, a njezini štovatelji prokletima. Veliki se otpadnik uspio uzdići „iznad svega, što se zove Bog, ili što se štuje“ (2. Solunjanima 2,4 – Šarić). Usudio se promijeniti jedinu zapovijed božanskog zakona koja cijelom čovječanstvu nepogrešivo ukazuje na pravoga i živoga Boga. U četvrtoj zapovijedi Bog je otkriven kao Stvoritelj neba i Zemlje, što Ga čini različitim od svih lažnih bogova. To je uspomena na djelo stvaranja kad je subota posvećena da bude dan počinka za čovjeka. Osmišljena je da ljude stalno podsjeća na živoga Boga – izvor svega, središte štovanja i obožavanja. Sotona pokušava odvratiti ljude od njihove privrženosti Bogu i poslušnosti Njegovom zakonu. Iz tog razloga on posebno usmjerava svoje napore protiv jedine zapovijedi koja upućuje na Boga kao Stvoritelja. Protestanti danas tvrde da je Kristovo uskrsnuće u nedjelju učinilo taj dan kršćanskom subotom. Ali za to u Pismu nema dokaza. Tome danu ni Krist ni apostoli nisu iskazali takvu čast. Svetkovanje nedjelje kao kršćanske institucije ima svoje podrijetlo u „tajni bezakonja“ (2. Solunjanima 2,7 – Šarić) koja je započela svoje djelo već u Pavlovim danima. Gdje i kada je Gospodin usvojio ovo dijete papinstva? Koji se valjani dokaz može pružiti za ovu promjenu o kojoj Pismo šuti? U šestom stoljeću papinstvo se čvrsto ustrojilo. Sjedište njegove moći smješteno je u carski grad, a rimski biskup proglašen je glavom cijele Crkve. Poganstvo je ustupilo svoje mjesto papinstvu. Zmaj je Zvijeri predao „svoju silu i prijestolje i vlast veliku“ (Otkrivenje 13,2). Tada počinje 1260 godina papinskog ugnjetavanja prorečenih u Danielovim i Ivanovim proročanstvima (Daniel 7,25; Otkrivenje 13,5-7). Kršćani su prisiljavani birati: ili odreći se svoje postojanosti i prihvatiti papinske obrede i bogoslužje, ili izgubiti svoj život u tamnici, ili pretrpjeti smrt na spravi za mučenje, na lomači ili od krvnikove sjekire. Time su se ispunile Isusove riječi: „A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog imena mojega.“ (Luka 21,16.17) Užasnije nego ikada prije, otpočelo je progonstvo protiv vjernih, a svijet je postao prostrano bojno polje. Kristova je Crkva stotinama godina pronalazila svoje utočište u usamljenim i udaljenim skrovištima. Prorok je rekao: „A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.“ (Otkrivenje 12,6)
Mračni srednji vijek
Dolazak Rimske crkve na vlast označio je početak mračnog srednjeg vijeka. Što je njezina moć više rasla, tama je postajala sve gušćom. Vjera je s Krista, pravog Temelja, prenesena na papu u Rimu. Umjesto da se za oproštenje grijeha i vječno spasenje uzdaju u Božjeg Sina, narod se uzdao u papu i u svećenike i biskupe koje je on ovlastio. Učilo ih se da je papa njihov posrednik i da samo preko njega mogu pristupiti Bogu; da je on Božji namjesnik, zbog čega ga moraju bezuvjetno slušati. Odstupanje od njegovih zahtjeva bio je dovoljan razlog da se prijestupnik najoštrije duševno i tjelesno kazni. Tako su ljudske misli usmjeravane s Boga prema slabim, pogrešivim i okrutnim ljudima, pa čak i prema knezu tame, koji je preko njih vladao. Grijeh se zaodjenuo plaštem svetosti. Kad se Sveto pismo potiskuje, a ljudska bića sebe počnu smatrati vrhovnim bićem, onda možemo očekivati samo prijevaru, obmanu i ponižavajuće bezakonje. Uzdizanjem ljudskih zakona i predaja pojavila se pokvarenost koja je uvijek posljedica odbacivanja Božjeg zakona.
Dani opasnosti
Ti su dani za Kristovu Crkvu bili opasni dani. Vjernih Kristovih stjegonoša bilo je zaista malo. Iako istina nije ostala bez svjedoka, ipak je ponekad izgledalo kao da će zabluda i praznovjerje potpuno zavladati, a prava religija biti prognana sa Zemlje. Evanđelje se izgubilo iz vida, a religijske forme su se namnožile, dok je narod postao opterećen njihovim strogim izvršavanjem. Ne samo da su naučili da u papi gledaju svog posrednika, nego i da se uzdaju u svoja djela kao sredstvo čišćenja od grijeha. Duga hodočašća, djela kajanja, obožavanje relikvija, podizanje crkava, hramova i oltara, davanje velikih svota Crkvi – tražila su se takva i slična djela da ublaže Božji gnjev i osiguraju Njegovu naklonost, kao da je Bog sličan čovjeku koji se razgnjevi zbog sitnice, ali se može umilostiviti darovima i pokorom! Stoljeća koja su slijedila svjedoče o neprekidnom povećanju zabluda u nauku, a one su dolazile iz Rima. Čak prije nego što je papinstvo uspostavljeno, učenja neznabožačkih filozofa privukla su pozornost i izvršila utjecaj na Crkvu. Mnogi koji su bili prividno obraćeni još uvijek su bili privrženi neznabožačkoj filozofiji i ne samo da su nastavili slijediti njezina učenja, nego su je nametali drugima ne bi li proširili svoj utjecaj među neznabošcima. Tako su se u kršćansku vjeru uvukle ozbiljne zablude. Jedna od glavnih je vjera u čovjekovu urođenu besmrtnost i svjesnost mrtvih. Ovo učenje je temelj na kojemu je Rim uspostavio moljenje svecima i obožavanje Djevice Marije. Otuda je proizašlo krivovjerje o vječnoj muci nepokajanih, koje je rano uključeno u papinsko vjerovanje. Time je bio utrt put za uvođenje još jedne neznabožačke izmišljotine koju je Rim nazvao čistilištem i koristio je da zastrašuje lakovjerno i praznovjerno mnoštvo. Ovo krivovjerje tvrdi da postoji mjesto muka na kojemu se zbog svojih grijeha muče duše onih koji nisu zaslužili vječnu propast, a kojima se nakon čišćenja od nečistoće dopušta odlazak u Nebo. Još je jedna izmišljotina bila potrebna Rimu da bi se okoristio strahom i porocima svojih sljedbenika. To je bio nauk o oproštenju grijeha oproštajnicama. Svima koji budu sudjelovali u pontifeksovim ratovima zbog proširenja njegove svjetovne vlasti, da kazni svoje neprijatelje ili istrijebi one koji se usuđuju negirati njegovu duhovnu prevlast, obećan je potpuni oprost od prošlih, sadašnjih i budućih grijeha i oslobođenje od svih muka i zasluženih kazni. Ljudi su također bili poučavani da plaćanjem oproštajnica Crkvi mogu biti oslobođeni od svojih grijeha, a na taj način također mogu osloboditi duše svojih umrlih prijatelja koje se muče u vatri čistilišta. Tako je Rim punio svoje blagajne i potpomagao raskoš, sjaj i poroke takozvanih predstavnika Onoga koji nije imao gdje nasloniti glavu. Biblijska uredba o Gospodnjoj večeri zamijenjena je idolopokloničkom misnom žrtvom. Papini svećenici izjavljivali su da svojim nerazumljivim mrmljanjem pretvaraju običan kruh i vino u stvarno „Kristovo tijelo i krv“. Bogohulnom umišljenošću otvoreno su tvrdili da imaju moć da „stvore svojega Stvoritelja“. Od kršćana se pod prijetnjom smrtne kazne tražilo da priznaju svoje vjerovanje u ovo strašno bogohulno krivovjerje. Oni koji su to odbili predani su lomačama. Ali podne papinstva bilo je moralna ponoć za svijet. Sveto pismo bilo je gotovo nepoznato ne samo narodu, već i svećenicima. Slično nekadašnjim farizejima, crkvene su vođe mrzile svjetlost koja je otkrivala njihove grijehe. Budući da su uklonili Božji zakon, mjerilo pravde, sprovodili su neograničenu vlast i odavali se neobuzdanom razvratu. Prevladali su prijevara, lakomstvo i porok. Ljudi nisu prezali ni od kakva zločina samo ako bi pomoću njega mogli doći do bogatstva i položaja. Palače papa i biskupa bile su mjesta najgoreg razvrata. Neki od vladajućih biskupa odali su se tako niskim zločinima da su svjetski vladari pokušavali svrgnuti te crkvene velikodostojnike kao čudovišta koja su bila prestrašna da bi se mogla trpjeti. Stoljećima nije bilo nikakva napretka u znanosti, umjetnosti i civilizaciji. Moralna i intelektualna kriza zahvatila je kršćanstvo.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 45)