Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 8
Nakon izvršenja kazne na Akanu, Jošui je zapovjeđeno da povede vojsku i ponovno napadne Aj. Božja je sila bila s njegovim narodom i oni su uskoro zaposjeli grad.
Nakon toga su prekinute vojne operacije da se cijeli Izrael može posvetiti svečanoj vjerskoj službi. Narod je željno nastojao naseliti Kanaan, jer dotada još nisu imali svoje domove za obitelji, a da bi ih dobili, morali su istjerati Kanaance. Međutim, ovaj se važni posao morao odložiti jer je viša dužnost zahtijevala njihovu pozornost.
Oni su prije zauzimanja svoje baštine morali obnoviti svoj zavjet odanosti Bogu. U posljednjim uputama Mojsiju dvaput su spomenute upute za zbor plemena na gori Ebal i Gerizim kod Šekema za svečano priznavanje Božjeg zakona. Slušajući ove upute, cijeli narod, ne samo muškarci već i žene, djeca i stranci koji su bili među njima, napustili su tabor kod Gilgala i prošli zemljom svojih neprijatelja, do Šekemske doline, blizu središta zemlje. Premda su bili okruženi neprijateljima koje još nisu pobijedili, oni su bili sigurni pod Božjom zaštitom sve dok su Mu bili vjerni. Sada, kao i u Jakovljeve dane, “strah od Boga spopadne okolišna mjesta” (Postanak 35,5) i Izraelci nisu bili uznemiravani.
Mjesto određeno za ovu svečanu službu već je bilo posvećeno zbog svoje povezanosti s poviješću njihovih otaca. Ovdje je Abraham podigao svoj prvi žrtvenik Jahvi u Kanaanskoj zemlji.
Ovdje su i Abraham i Jakov podizali svoje šatore. Ovdje je ovaj potonji kupio polje na kojem su plemena trebala pokopati Josipove kosti. Tu je također bio zdenac koji je Jakov iskopao i hrast pod kojim je zakopao idolopokloničke likove iz svojeg kućanstva.
Izabrano mjesto je bilo jedno od najljepših u Palestini, dostojno da bude pozornica gdje se trebao odigrati ovaj velik i dojmljiv prizor. Prekrasna dolina, sa zelenim poljima prošaranim maslinicima, navodnjavana potocima iz živih izvora i ukrašena divljim cvjetovima, izazovno se širila između neplodnih uzvisina. Ebal i Gerizim, na suprotnim stranama doline, gotovo da su se doticali, a njihovi ispupčeni dijelovi su naizgled stvorili prirodnu govornicu, tako da se svaka izgovorena riječ mogla dobro čuti dok se s druge strane planinske padine pružao golemi prostor za veliki skup.
Prema uputama danim Mojsiju, na gori Ebal je podignut spomenik od kamena. Na tim kamenovima, koji su prethodno bili premazani posebnom žbukom, ispisan je zakon, ne samo Deset zapovijedi izgovorenih na Sinaju i urezanih na kamenim pločama, već i zakoni što ih je Mojsije primio i zapisao u knjigu. Pored ovog spomenika bio je izgrađen žrtvenik od neklesana kamena na kojem su prinosili žrtve Gospodinu. Značajna je bila činjenica da je žrtvenik podignut na gori Ebal, planini na kojoj je izrečeno prokletstvo, označavajući da je Izrael zbog prijestupa Božjeg zakona na sebe pravedno navukao Božji gnjev i bio bi odmah kažnjen da nije bilo Kristova pomirenja predstavljenog žrtvenikom.
Šest plemena, potomci Lee i Rahele, bili su smješteni na planini Gerizim. Oni koji su potjecali od inoča, zajedno s Rubenom i Zebulunom, zauzeli su svoja mjesta na Ebalu, dok su svećenici s Kovčegom zauzeli dolinu između njih. Na znak trube zavladao je muk, i onda je Jošua, okružen dubokom tišinom, u prisutnosti ovog golemog skupa, stojeći pored svetog Kovčega, pročitao blagoslove koji su trebali slijediti ako poslušaju Božji zakon. Sva plemena na Gerizimu su odgovorila: “Amen.” On je nakon toga pročitao prokletstva, a plemena na Ebalu su na isti način izrazila svoje slaganje. Svečani je odgovor tisuća i tisuća glasova zvučao kao glas jednog čovjeka. Nakon toga slijedilo je čitanje Božjeg zakona, zajedno s uredbama i kaznama koje im je predao Mojsije.
Izrael je primio Zakon na Sinaju izravno iz Božjih usta, a Njegove svete zapovijedi zapisane Njegovom vlastitom rukom još uvijek su bile čuvane u Kovčegu. Sada je on ponovno napisan tako da ga svi mogu čitati. Svi su imali prednost da sami vide uvjete Saveza uz koje su trebali osvojiti Kanaan. Svi su trebali izraziti svoje prihvaćanje uvjeta Saveza i pristati na blagoslove i prokletstva njegovog držanja ili zanemarivanja. Zakon nije samo bio napisan na kamenju spomenika, već ga je i Jošua pročitao pred svim Izraelcima. Nije prošlo mnogo tjedana otkad je Mojsije dao narodu cijelu knjigu Ponovljenog zakona, a Jošua ju je ipak ponovno čitao.
Čitanje Zakona su slušali ne samo izraelski muškarci već i žene i djeca, jer je bilo važno da i oni znaju i vrše svoje dužnosti. Bog je zapovjedio Izraelu o svojim uredbama: “Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu; kao znak ih privežite na svoju ruku; neka vam budu kao zapis među očima! Poučite u njima svoje sinove, … da vaši dani i dani vaših sinova u zemlji za koju se Jahve zakleo vašim ocima da će im je dati — budu brojni kao dani nebesa nad zemljom.” (Ponovljeni zakon 11,18-21)
Cijeli se Zakon trebao čitati svake sedme godine prilikom okupljanja cijelog Izraela, kao što je Mojsije zapovjedio: “Svake sedme godine — godine oprosne — na Blagdan sjenica, kad dođe sav Izrael da vidi lice Jahve, Boga tvoga, na mjestu koje on odabere, pročitaj ovaj Zakon u nazočnosti svega Izraela. Saberi narod — ljude, žene, djecu i došljaka što bude u tvojim gradovima — da čuju i da nauče bojati se Jahve, Boga vašega, pa da drže i vrše sve riječi ovoga Zakona. Sinovi njihovi, koji to još ne znaju, čut će i naučit će bojati se Jahve, Boga vašega, sve vrijeme dok budete živjeli na zemlji što ćete je, prešavši Jordan, zaposjesti.” (Ponovljeni zakon 31,10-13)
Sotona uvijek nastoji iskvariti ono što je Bog rekao, kako bi zaslijepio umove, pomračio duh i tako naveo ljude na grijeh. Zbog toga je Jahve tako izričit, čineći svoje zahtjeve jasnima tako da nitko ne mora griješiti. Bog neprestano nastoji privući ljude bliže u svoju zaštitu kako bi spriječio da Sotona svojom surovom, prijevarnom silom utječe na njih. On se spustio da s njima govori vlastitim riječima i vlastitom rukom ispiše životvorne zapovijedi. I ove blagoslovljene riječi, prožete svjetlošću istine i života, predane su čovjeku kao savršen vodič. Budući da je Sotona spreman odvratiti um i ljubav od Gospodnjih obećanja i zahtjeva, potrebna je veća marljivost da bi ih se usadilo u um i srce.
Vjerski učitelji trebaju posvetiti veću pozornost da ljude pouče činjenicama i poukama iz biblijske povijesti i Gospodnjim opomenama i zahtjevima. Njih treba iznositi jednostavnim jezikom, prilagođenim dječjem razumijevanju. Dio roditeljskog i propovjedničkog posla trebao bi biti poučavanje mladih o Pismu.
Roditelji mogu i trebaju zainteresirati svoju djecu za raznovrsno znanje na svetim stranicama. Ali ako žele svoje sinove i kćeri zainteresirati za Božju riječ, oni sami moraju biti zainteresirani. Oni moraju biti upoznati s učenjem i govoriti, kao što je Bog zapovjedio Izraelu, “kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem; kad lijegate i kad ustajete” (Ponovljeni zakon 11,19). Oni koji žele da njihova djeca ljube i poštuju Boga, moraju govoriti o Njegovoj dobroti, veličanstvu i sili, kao što je otkriveno u Njegovoj Riječi i u djelima stvaranja.
Svako poglavlje i svaki redak u Bibliji Božji je razgovor s čovjekom. Mi bismo te uredbe trebali zavezati za ruku kao znak i kao biljeg među očima. Ako se proučava i sluša, ona će voditi Božji narod, kao što su vođeni Izraelci, stupom od oblaka danju i stupom od ognja noću.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)