Najistaknutiji među onima koji su pozvani da izvedu Crkvu iz papinskoga mraka k svjetlosti i čišćoj vjeri bio je Martin Luther. Revnostan, gorljiv i posvećen, nije poznavao strah osim straha Božjega i nije priznavao drugi temelj za vjeru osim Svetoga pisma. Luther je bio čovjek svoga vremena. Bog je preko njega ispunio svoje veliko djelo reformacije Crkve i prosvjećivanja svijeta.
Dok je jednoga dana u sveučilišnoj knjižnici pregledavao knjige, otkrio je Bibliju na latinskom jeziku. Ranije je čuo za dijelove evanđelja i poslanica na javnim bogoslužjima i mislio je da je to cijela Božja riječ. Sada je prvi put gledao u cijelu Bibliju. Dok je listao njezine svete stranice, u njemu su se mije šali osjećaji straha i čuđenja. Njegovo je srce lupalo dok je čitao riječi života, povremeno zastajući da bi uskliknuo: „O, kad bi mi Bog dao da imam takvu knjigu!“ Nebeski anđeli bili su pored njega, a zrake svjetlosti s Božjeg prijestolja otkrivale su njegovom umu bogatstva istine. Oduvijek se bojao da ne povrijedi Boga, ali sada ga je, kao nikada ranije, obuzelo duboko uvjerenje da se nalazi u grešnom stanju. Iskrena težnja da se oslobodi grijeha i pomiri s Bogom odvela ga je naposljetku u samostan, gdje se posvetio redovničkom životu.
Svaki slobodan trenutak posvetio je proučavanju, skraćujući si vrijeme spavanja i čak žrtvujući trenutke koje bi utrošio na svoje skromne obroke. Više od ičega uživao je u proučavanju Božje riječi. Našao je Bibliju vezanu za samostanski zid i tu je često svraćao.
Luther je bio zaređen za svećenika i pozvan iz samostana da preuzme profesorsku katedru na Sveučilištu u Wittenbergu. Počeo je s predavanjima o Bibliji, a knjige Psalama, Evanđelja i Poslanice otvorile su se za razumijevanje mnoštvu oduševljenih slušatelja. Bio je dobar poznavatelj Svetoga pisma, a Božja je milost počivala na njemu. Njegova je rječitost osvajala njegove slušatelje, jasnoća i snaga kojom je iznosio istinu osvjedočivala je njihov razum, a njegova vatrenost dirala je njihova srca.
Vođa reformi
Božjom providnošću odlučio je posjetiti Rim. Svima koji bi se na koljenima popeli takozvanim Pilatovim stubama papa je obećao oprost grijeha. Jednoga dana dok je to činio, Luther je iznenada začuo glas poput grmljavine, koji kao da je govorio njemu: „Pravednik će živjeti od vjere!“ (Rimljanima 1,17) Postiđen i užasnut, skočio je na noge i pobjegao s mjesta svoje zablude. Ove riječi u njegovu srcu nikada nisu izgubile svoju snagu. Otada je više nego ikada ranije jasno vidio bezuspješnost pouzdanja u djela kao sredstvo spasenja i važnost čvrste vjere u zasluge Isusa Krista. Njegove oči otvorile su se za papinske obmane i nikada se više nisu zatvorile. Kad se svojim licem okrenuo od Rima, okrenuo se i srcem, i otada se od njega odvajao sve više, dok naposljetku nije prekinuo svaku vezu s papinskom crkvom.
Nakon što se vratio iz Rima, na Sveučilištu u Wittenbergu Luther je dobio naslov doktora teologije. Sada se kao nikada prije mogao posvetiti proučavanju Pisma koje je toliko volio. Svečano se zavjetovao da će, dokle god živi, pažljivo proučavati i propovijedati Božju riječ, a ne kazivanja i papinski nauk. On više nije bio samo redovnik ili profesor, nego opunomoćeni vjesnik Biblije. Bio je pozvan da kao pastir hrani Božje stado koje je bilo gladno i žedno istine. Odlučno je izjavljivao da kršćani ne trebaju prihvaćati drugi nauk osim onoga koji počiva na autoritetu Svetoga pisma. Ove riječi pogodile su sam temelj papinske vlasti. One su sadržavale najvažnija načela reformacije.
Tada je Luther hrabro otpočeo svoje djelo borca za istinu. S propovjedaonice se čuo njegov ozbiljan glas koji je svečano upozoravao. Narodu je izložio odvratnu narav grijeha i učio ga da je čovjeku nemoguće da vlastitim djelima umanji krivnju ili izbjegne kaznu. Grešnika ne može spasiti ništa osim pokajanja pred Bogom i vjera u Isusa Krista. Kristova milost ne može se kupiti. Ona je dar. Ljudima je savjetovao da ne kupuju oproštajnice, nego da vjerom gledaju u raspetog Otkupitelja. Ispričao im je svoje bolno iskustvo uzaludnih pokušaja da ponižavanjem i pokorom sebi pribavi spasenje, i svoje je slušatelje uvjeravao da je odvraćanjem pogleda sa sebe i vjerom u Krista našao mir i radost.
Lutherova učenja privukla su pozornost mislilaca širom Njemačke. Iz njegovih propovijedi i spisa izvirale su zrake svjetla koje su probudile i rasvijetlile tisuće ljudi. Živa vjera zamijenila je mrtvi formalizam u kojemu se Crkvu tako dugo držalo. Narod je iz dana u dan gubio povjerenje u praznovjerja Rimske crkve. Zidovi predrasuda su uklonjeni. Božja riječ, kojom je Luther provjeravao svako učenje i svaku tvrdnju, bila je dvosjekli mač koji je krčio svoj put k ljudskim srcima. Posvuda se zamjećivalo buđenje želje za duhovnim napretkom. Posvuda su vladale glad i žeđ za pravednošću kakvih nije bilo stoljećima. Oči naroda, tako dugo usmjerene k ljudskim obredima i ovozemaljskim posrednicima, sada su se u pokajanju i vjeri okretale ka Kristu, i to raspetome.
Reformatorovi spisi i njegovo učenje proširili su se po cijelom kršćanskom svijetu. Djelo se proširilo po Švicarskoj i Nizozemskoj. Primjerci njegovih spisa našli su svoj put k Francuskoj i Španjolskoj. U Engleskoj su njegova učenja primljena kao riječ života. Istina se proširila i u Belgiji i Italiji. Tisuće su se probudile iz svoje obamrlosti u radost i nadu života vjere.
Lutherov raskid s Rimom
Rim je čvrsto odlučio uništiti Luthera, ali Bog je bio njegova obrana. Njegovo učenje pročulo se posvuda – u samostanima, u kolibama, u dvorovima plemića, na sveučilištima i u kraljevskim palačama. Plemeniti ljudi posvuda su ustajali da bi poduprli njegove napore.
U jednom pozivu upućenu caru i njemačkom plemstvu u vezi s reformom kršćanstva, Luther je pisao o papi: „Užasno je promatrati onoga koji se naziva Kristovim namjesnikom kako se razmeće sjajem kojega nijedan car ne može oponašati. Je li u tome sličan siromašnom Isusu ili skromnom Petru? On je, kažu, gospodar svijeta! Ali je Krist, za čijeg se namjesnika on izdaje, rekao: ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta.’ (Ivan 18,36 – Šarić) Može li područje namjesnika biti veće od područja njegovog poglavara?“
O sveučilištima je pisao sljedeće: „Silno se bojim da će se pokazati da su sveučilišta široka vrata pakla sve dok ne budu marljivo radila na objašnjavanju Svetoga pisma i usađivala ga u srca mladih. Nikome ne preporučujem da svoje dijete šalje tamo gdje se Sveto pismo ne cijeni iznad svega. Svaka ustanova u kojoj ljudi neprestance nisu zauzeti Božjom riječju mora se iskvariti.“
Ovaj se poziv brzo proširio Njemačkom i izvršio snažan utjecaj na narod. Cijeli se narod probudio i počeo okupljati oko načela reforme. Lutherovi neprijatelji, izgarajući od želje za osvetom, požurivali su papu da poduzme odlučne mjere protiv njega. Objavljeno je da njegova učenja treba smjesta osuditi. Reformatoru i njegovim pristašama dano je šezdeset dana nakon kojih će, ako ih se ne odreknu, svi biti izopćeni.
Kada je papina bula stigla do Luthera, rekao je: „Prezirem je i protivim joj se kao bezbožnoj i lažnoj. … U njoj se osuđuje i sam Krist. … Radujem se što trebam stradati zbog najboljeg razloga. U srcu već osjećam veću slobodu. Najzad, znam da je papa antikrist i da je njegovo prijestolje prijestolje samoga Sotone.“
Ipak, riječ rimskog pape još je uvijek imala moć. Zatvor, mučenje i mač bili su uvjerljiva oružja kojima se ljude prisiljavalo na pokornost. Sve je upućivalo na to da je djelo reformatora pri kraju. Slabi i praznovjerni ljudi drhtali su zbog papinog proglasa. Iako je Luther uživao naklonost ljudi, mnogima je život bio previše dragocjen da bi ga žrtvovali zbog reforme.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 47)