Novi car Karlo V. stupio je na njemačko prijestolje, a izaslanici Rima požurili su da mu čestitaju i potaknu ga da svoju moć upotrijebi protiv reformacije. S druge strane, izborni saksonski knez kojemu je Karlo uvelike dugovao svoju krunu zamolio je cara da protiv Luthera ne poduzme ništa prije nego što mu bude dopušteno da ga se sasluša.
Pozornost svih stranaka sada je bila usmjerena na sabor njemačkih država koji je sazvan u Wormsu ubrzo nakon Karlova preuzimanja vlasti nad državom. Na tom narodnom saboru trebalo je raspravljati o važnim političkim i drugim pitanjima. No sve se to činilo manje važnim u usporedbi s pitanjem redovnika iz Wormsa.
Karlo V. uputio je prethodno izbornog kneza da dovede Luthera pred sabor uvjeravajući ga da reformator treba biti za- štićen od svakog nasilja, da mu treba biti omogućeno da slobodno raspravlja o spornim točkama s mjerodavnima. Luther je nestrpljivo čekao da se pojavi pred carem.
Lutherovi su se prijatelji uznemirili i zabrinuli. Znajući za predrasude i neprijateljstvo prema njemu, bojali su se da neće biti poštovana čak niti zajamčena zaštita i molili su ga da ne izlaže svoj život pogibli. Odgovorio je: „Papisti ne žele da ja dođem u Worms, nego žele moju osudu i smrt. Nije važno! Ne molite za mene, nego za Božju riječ.“
Luther pred saborom
Naposljetku, Luther je stajao pred saborom. Car je sjedio na prijestolju. Okruživali su ga najveći uglednici carstva. Nikada se nijedan čovjek nije pojavio pred veličanstvenijim skupom od ovoga kad je Martin Luther trebao odgovarati za svoju vjeru.
Sama činjenica da se pojavio pred carem bila je najava pobjede za istinu. To što je čovjeku kojega je papa osudio trebalo biti suđeno na jednom drugom sudu bilo je na neki način poricanje papinskog vrhovnog autoriteta. Reformator kojega je papa osudio i isključio iz društvene zajednice dobio je punu zaštitu i omogućeno mu je da ga slušaju najviši narodni uglednici. Rim mu je naredio da šuti, ali sada je bio ovdje da govori u prisutnosti tisuća osoba iz svih kršćanskih zemalja. Miran i spokojan, a ipak hrabar i dostojanstven, stajao je kao Božji svjedok među ovozemaljskim velikanima. Luther je odgovarao poniznim i pokornim tonom, bez žestine i strasti. Njegovo ponašanje bilo je ponizno i uljudno. Ipak, pokazao je smjelost i radost koja je iznenadila skupštinu.
Oni koji su prkosno zatvarali svoje oči pred svjetlom i odlučili da ih istina ne osvjedoči, razbjesnili su se snagom Lutherovih riječi. Kad je prestao govoriti, govornik državnog sabora ljutito je rekao: „Nisi odgovorio na pitanje koje ti je postavljeno. … Od tebe se traži jasan i određen odgovor. … Hoćeš li se odreći ili nećeš?“
Reformator je odgovorio: „Budući da Vaše prejasno Veličanstvo i Vaša silna uzvišenost od mene traži jasan, jednostavan i određen odgovor, ja ću Vam ga dati, a on glasi: Svoju vjeru ne mogu podčiniti ni papi niti koncilima, jer je jasno kao dan da su oni često griješili i proturječili jedan drugome. Sve dok me se ne uvjeri svjedočanstvom Pisma ili jasnim obrazloženjem, sve dok me se ne uvjeri tekstovima koje sam naveo i tako učvrsti moja savjest Božjom riječju, ne mogu se odreći niti to želim, jer je za kršćanina opasno govoriti protiv svoje savjesti. To je moje stajalište i ne mogu drugačije. Neka mi Bog pomogne! Amen.“
Tako je ovaj pravedan čovjek stajao na sigurnom temelju Božje riječi. Nebeska svjetlost obasjavala je njegovo lice. Svi su se osvjedočili u veličinu i čistoću njegovog karaktera, u njegov mir i radost srca dok je svjedočio protiv snage zabluda i o nadmoći vjere koja pobjeđuje svijet.
Stajao je čvrst kao stijena dok su bijesni valovi svjetovnih sila bespomoćno udarali o njega. Jednostavna snaga njegovih riječi, njegovo neustrašivo držanje, miran govor i nepokolebljiva odlučnost izražena u svakoj riječi i postupku ostavili su dubok dojam na skupštinu. Bilo je očito da ga se ni obećanjima ni prijetnjama ne može natjerati da se podloži vlasti Rima.
Krist je progovorio kroz Lutherovo svjedočanstvo snagom i veličanstvenošću koja je i kod njegovih prijatelja i neprijatelja izazvala poštovanje i divljenje. Božji Duh bio je prisutan na ovom saboru djelujući na srca državnih poglavara. Nekoliko je knezova otvoreno priznalo opravdanost Lutherove stvari. Mnogi su se uvjerili u istinu, ali kod drugih dojam nije potrajao. Bilo je i onih koji u tom trenutku nisu željeli izraziti svoje uvjerenje, ali koji su kasnije, sami istražujući Pismo, s velikom smjelošću podržali reformaciju.
Izborni knez Friedrich zabrinuto je očekivao Lutherovo pojavljivanje pred saborom i slušao je njegovo izlaganje duboko uzbuđen. Radovao se vidjevši njegovu hrabrost, odlučnost i pribranost te se ponosio što je bio njegov zaštitnik. Uočio je veliku razliku između tih dviju strana; vidio je da je mudrost papa, kraljeva i biskupa poražena u sukobu sa silom istine. Papinstvo je pretrpjelo poraz koji će se osjetiti među svim narodima i u svim vjekovima.
Da je reformator popustio u samo jednoj točki, Sotona i njegove vojske bi pobijedile. Ali njegova nepokolebljiva čvrstina bila je sredstvo oslobađanja Crkve i početak novog i boljeg doba. Utjecaj samo jednog čovjeka koji se usudio razmišljati i djelovati samostalno odrazio se na Crkvu i na svijet ne samo u njegovo doba nego i u svim budućim naraštajima. Njegova čvrstina i vjernost krijepit će sve do svršetka vremena mnoge koji će prolaziti kroz slična iskustva. Božja moć i veličanstvo visoko su uzdignuti i postavljeni iznad savjeta ljudi i iznad Sotonine moći.
Vidjela sam da je Luther bio vatren i revan, čvrst i odvažan u osuđivanju grijeha i obrani istine. Nije se zabrinjavao zbog pokvarenih ljudi ili demona. Znao je da on ima Onoga koji je moćniji od svih njih zajedno. Luther je posjedovao žar i hrabrost, tako da je ponekad bio u opasnosti da ode u krajnosti. Ali Bog je podigao Melanchtona, koji je bio sasvim suprotan po naravi, da pomogne Lutheru u nošenju tereta reformacije. Melanchton je bio stidljiv, plašljiv, oprezan i posjedovao je veliko strpljenje. Bog ga je posebno volio. Njegovo poznavanje Pisma bilo je vrlo veliko, a njegove prosudbe i mudrost zapanjujuće. Njegova ljubav prema reformaciji bila je jednaka Lutherovoj. Srca ovih ljudi Gospodin je združio zajedno. Bili su nerazdvojni prijatelji. Luther je uvelike pomagao Melanchtonu kad se ovaj, našavši se u opasnosti, uplašio i zastao, a Melanchton je zauzvrat Lutheru bio velika pomoć kada je trebao bježati.
Melanchtonov oprez često bi spriječio probleme u kojima se reformacija mogla naći da je djelo bilo prepušteno samo Lutheru. Isto tako, djelo često ne bi išlo naprijed da je ono bilo prepušteno samo Melanchtonu. Tu se pokazala Božja mudrost u odabiru ove dvojice ljudi da nose djelo reformacije.
Engleska i Škotska obasjane svjetlošću
Dok je Luther njemačkom narodu otvarao zatvorenu Bibliju, Tyndale je, potaknut Svetim Duhom, činio to isto za Englesku. On je bio marljiv istražitelj Svetoga pisma i neustrašivo je propovijedao o svojem shvaćanju istine, tvrdeći da svako učenje mora biti podvrgnuto ispitu Božje riječi. Njegova revnost ipak je izazvala otpor papista. Jedan rimokatolički teolog koji se uključio u raspravu s Tyndaleom uzviknuo je: „Bolje nam je biti bez Božjeg zakona nego bez papinskih.“ Tyndale je odgovorio: „Javno se suprotstavljam papi i svim njegovim zakonima; ako mi Bog poštedi život, za nekoliko godina postići ću da će mladić za plugom bolje poznavati Sveto pismo od vas.“
Cilj koji je otada počeo njegovati, da pruži ljudima spise Novog zavjeta na njihovom jeziku, time je bio potvrđen i on je odmah prionuo na posao. Činilo se da se cijela Engleska urotila protiv njega, pa je odlučio potražiti utočište u Njemačkoj. Tu je počeo tiskati Novi zavjet na engleskom jeziku. Tri tisuće primjeraka uskoro je bilo gotovo, a drugo izdanje uslijedilo je iste godine.
Na kraju je svoju vjeru potvrdio mučeničkom smrću, ali oružje koje je pripremio omogućilo je drugim vojnicima da biju bitku u sljedećim stoljećima, sve do naših dana.
U Škotskoj je evanđelje pronašlo svog vrsnog predstavnika u Johnu Knoxu. Ovaj se čestiti reformator nije bojao ljudi. Plamen mučeništva koji je plamtio oko njega samo je još više poticao njegovu revnost. Unatoč krvnikovoj sjekiri koja mu je neprestano visjela nad glavom, stajao je na svojem mjestu čvrsto udarajući lijevo i desno da bi uništio idolopoklonstvo. Tako se moleći i vodeći Gospodnje ratove držao svojega cilja sve dok se Škotska nije oslobodila papinstva.
U Engleskoj, Latimer se držao načela da Bibliju s propovjedaonica treba čitati na narodnom jeziku. „Autor Svetoga pisma „, govorio je, „jest Bog osobno; a ono dijeli snagu i vječnost sa svojim Autorom. Nema kralja, cara, vlasti ni vladara … koji nisu obavezni pokoriti se … Njegovoj svetoj Riječi. … Nemojmo ići stranputicom, već dopustimo da nas vodi Božja riječ. Ne idimo putem svojih otaca niti se trudimo činiti ono što su oni činili, već ono što su trebali činiti.“
Barnes i Frith, vjerni Tyndaleovi prijatelji, ustali su u obranu istine. Ridley i Cranmer su ih slijedili. Ove vođe reformacije u Engleskoj bili su obrazovani ljudi i većina njih bila je vrlo cijenjena zbog svoje gorljivosti i pobožnosti. Njihovo protivljenje papinstvu bilo je posljedica njihove spoznaje o zabludama Svete stolice. Njihovo poznavanje tajni Babilona dalo im je snagu u svjedočenju protiv nje.
Tyndale, Frith, Latimer i Ridley pridržavali su se velikog načela o božanskom nadahnuću i dostatnosti Svetoga pisma. Odbacili su općeprihvaćeno pravo papa, koncila, crkvenih otaca i kraljeva da upravljaju savješću po pitanjima vjere. Biblija je bila njihov autoritet i njome su propitivali sva učenja i tvrdnje. Vjera u Boga i Njegovu riječ održavala je ove svete ljude kad su svoj život skončavali na lomači.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 48)