“Stoga vi molite ovako…” (Matej 6,9)
Naš Spasitelj je dvaput objavio Gospodnju molitvu: prvi put mnoštvu u govoru na Gori, i ponovno, nekoliko mjeseci nakon toga, samo učenicima. Učenici su nakratko bili odvojeni od svojega Gospodina, a kad su se vratili, našli su Ga zadubljenog u razgovor s Bogom. Kao da ne primjećuje njihovu nazočnost, nastavio je glasno moliti. Lice Mu je zračilo nebeskim sjajem. Činilo se da je u samoj nazočnosti Nevidljivoga, a iz Njegovih riječi izbijala je živa sila Božjega Sugovornika.
Dok su Ga slušali, srca učenika bila su duboko ganuta. Primijetili su da Krist često provodi duge sate u samoći razgovarajući sa svojim Ocem. Dani su Mu prolazili u službi mnoštvu što se guralo oko Njega i u razotkrivanju lažnog mudrovanja rabinâ, pa Ga je taj neprekidni rad često toliko iscrpljivao da su se Njegova majka, braća, pa čak i sami učenici pribojavali da će Ga to stajati života. Ali kad bi se vratio nakon sati provedenih u molitvi, kojima je završavao naporan dan, učenici su na Njegovu licu zapažali izraz smirenosti, a On je zračio svježinom. Upravo nakon tih sati provedenih s Bogom, Krist je svakoga jutra donosio ljudima nebesku svjetlost. Učenici su shvatili da postoji veza između sati provedenih u molitvi i sile Njegovih riječi i djelâ. Sad, dok su slušali Njegovu molitvu, srca su im bila ispunjena strahopoštovanjem i poniznošću. Kad je završio molitvu, uskliknuli su, svjesni svoje duboke potrebe: “Gospodine, nauči nas moliti, kao što je Ivan naučio svoje učenike!” (Luka 11,1)
Isus im nije otkrio nikakav novi oblik molitve. Samo im je ponovio ono što ih je već učio, kao da im je time htio reći: Morate shvatiti ono što sam vam već otkrio! U tome se krije duboki smisao u koji još niste proniknuli!
Spasitelj nas nije ograničio da upotrebljavamo samo te riječi. Znajući potrebe čovječanstva, On iznosi svoju osobnu uzor-molitvu, riječi tako jednostavne da ih može prihvatiti i malo dijete, a ipak tako sadržajne da njihovo značenje neće nikad moći potpuno dokučiti ni najveći umovi. Spasitelj nas uči da dođemo Bogu sa svojim darom zahvalnosti, da Mu iznesemo svoje potrebe, da Mu priznamo svoje grijehe i zatražimo Njegovu milost oslanjajući se na Njegovo obećanje.
“Kad molite — reče im — govorite: Oče, neka se sveti ime tvoje! Neka dođe kraljevstvo tvoje!” (Luka 11,2)
Isus nas uči da Njegovog Oca nazivamo svojim Ocem. On se ne stidi nazvati nas svojom braćom. (Hebrejima 2,11) Spasiteljevo srce toliko je spremno i radosno poželjeti nam dobrodošlicu kao članovima božanske obitelji, da već u prve riječi kojima se trebamo služiti kad pristupamo Bogu stavlja jamstvo našega srodstva s Bogom: “Oče naš”.
To je objavljivanje one divne istine, pune ohrabrenja i utjehe, da nas Bog ljubi kao što ljubi svojega Sina. To je ono što je Isus rekao u svojoj posljednjoj molitvi za učenike: “… da svijet upozna… da si njih ljubio kao što si mene ljubio” (Ivan 17,23).
Svijet koji je Sotona smatrao svojim, i kojim je gospodario kao okrutni tiranin, Božji Sin je okružio velikim podvigom, svojom ljubavi, i ponovno ga povezao s Gospodnjim prijestoljem. Kerubini, serafini i bezbrojno mnoštvo svih bezgrešnih svjetova klicali su hvalospjeve Bogu i Janjetu kad je ta pobjeda osigurana. Radovali su se što je pronađen put za spasenje paloga roda i što će Zemlja biti otkupljena od prokletstva grijeha. Koliko bi se više trebali radovati oni koji su predmet te čudesne ljubavi!
Kako onda možemo ikad posumnjati, biti u neizvjesnosti i osjećati se kao siročad? Za dobro onih koji su prestupili Zakon, Isus je uzeo ljudsku narav. Postao nam je sličan da bismo mogli imati vječni mir i sigurnost. Imamo Zastupnika na Nebu: tko god Ga primi kao svojega Spasitelja, neće biti ostavljen da sâm, kao siroče, nosi teret svojih grijeha.
“Ljubljeni, sada smo djeca Božja…” “Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi — ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim — da s njim budemo i proslavljeni.” “… A što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2; Rimljanima 8,17)
Prvi korak u pristupanju Bogu jest upoznati ljubav koju On ima u nama i vjerovati u nju (1. Ivanova 4,16), jer nas privlačna sila Njegove ljubavi navodi da dođemo k Njemu.
Prihvaćanje Božje ljubavi izaziva odbacivanje sebičnosti. Nazivajući Boga svojim Ocem, priznajemo da su sva Njegova djeca naša braća. Svi smo djelići velikoga tkiva čovječanstva, svi smo članovi iste obitelji. Osim za sebe, trebamo moliti i za svoje bližnje. Nitko se ne moli pravilno ako traži blagoslov samo za sebe.
Beskonačni Bog, kaže Isus, pruža vam prednost da Mu se približite nazivajući Ga Ocem. Pokušajte shvatiti što je sve time obuhvaćeno! Nijedan zemaljski roditelj nije se nikad tako ozbiljno zalagao za svoje zalutalo dijete kao što se Stvoritelj zalaže za prijestupnika. Nijedna ljudska ljubav nije upućivala tako nježne pozive nepokajanome. Bog stanuje u svakom ljudskom boravištu, čuje svaku izgovorenu riječ, sluša svaku prinesenu molitvu, osjeća tuge i razočaranja svake duše i promatra kako se ponašamo prema ocu, majci, sestri, prijatelju i susjedu. Pomaže nam u našim nevoljama, a Njegova ljubav, milost i milosrđe neprestano se izlijevaju da zadovolje naše potrebe.
Ako Boga nazivate svojim Ocem, priznavat ćete se Njegovom djecom koju treba voditi Njegova mudrost i koja Mu moraju biti u svemu poslušna znajući da je Njegova ljubav nepromjenjiva. Usmjeravat ćete se prema Njegovom planu, a kao Božjoj djeci najvažniji će vam biti Njegova čast, Njegov karakter, Njegova obitelj i Njegovo djelo. Bit ćete radosni priznavajući i poštujući svoj odnos prema svojem Ocu i prema svakom članu Njegove obitelji. Radovat ćete se pridonoseći, makar skromno, Njegovoj slavi i blagostanju svojih srodnika.
“… Koji jesi na nebesima.” Onaj koga po Kristovoj zapovijedi trebamo smatrati svojim Ocem, “naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to učini”. Pod Njegovom zaštitom možemo sigurno počivati i reći: “Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.” (Psalam 115,3; 56,3)
“Sveti se ime tvoje!” (Matej 6,9)
Svetiti Gospodnje ime znači sa strahopoštovanjem izgovarati riječi koje se odnose na Vrhovno Biće: “Sveto je i časno ime njegovo!” (Psalam 111,9) Nikad ne smijemo olako izgovarati titule i imena Božanstva. U molitvi stupamo u prijamnu dvoranu Najvišega. Pred Njega moramo izići sa svetim strahopoštovanjem. Anđeli zaklanjaju svoja lica u Njegovoj nazočnosti. Kerubini i blistavi sveti serafini pristupaju Njegovu prijestolju sa svetim štovanjem. S koliko tek strahopoštovanja trebamo izlaziti mi, smrtna i grešna bića, pred Gospodina, svojega Stvoritelja!
Svetiti Gospodnje ime znači mnogo više od toga. Kao Židovi u Kristove dane možemo pokazivati najveće štovanje prema Bogu, a ipak stalno vrijeđati Njegovo ime. “Jahve se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva Ime: ‘Jahve!’ Jahve prođe ispred njega te se javi: ‘Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup…” (Izlazak 34,5-7) O Kristovoj Crkvi je zapisano: “A grad će se zvati: Jahve, Pravda naša.” (Jeremija 33,16) To ime daje se svakom Kristovom sljedbeniku. Ono je baština Božjega djeteta. Obitelj se naziva po ocu. U doba bolne tjeskobe i muke cijelog Izraela, prorok Jeremija se molio: “Ta ti si među nama, o Jahve, mi se tvojim zovemo imenom — nemoj nas ostaviti!” (Jeremija 14,9)
To ime uzdižu anđeli na Nebu i stanovnici bezgrešnih svjetova. Kad se molite: “Sveti se ime Tvoje”, tada tražite da se ono proslavlja u ovome svijetu, da se proslavlja u vama. Bog vas je pred ljudima i anđelima priznao za svoju djecu. Molite se da ne obeščastite to “lijepo ime koje nosite” (Jakov 2,7). Bog vas šalje u svijet kao svoje predstavnike. Svakim postupkom u životu trebate objavljivati Božje ime. Ta molba zahtijeva da imate Njegov karakter. Ne možete svetiti Njegovo ime, ne možete Ga prikazivati svijetu sve dok svojim životom i karakterom ne prikažete sâm Božji život i karakter. To možete postići samo prihvaćanjem Kristove milosti i pravednosti.
“Dođi kraljevstvo tvoje!” (Matej 6,10)
Bog je naš Otac koji nas voli i skrbi se o nama kao o svojoj djeci; On je i veliki Kralj svemira. Interesi Njegova kraljevstva su i naši interesi i zato smo dužni raditi na njegovoj izgradnji.
Kristovi učenici su očekivali skori dolazak kraljevstva Njegove slave, ali ih je Isus ovom molitvom poučio da kraljevstvo neće biti uspostavljeno tada. Trebaju se moliti za Njegov dolazak kao za događaj koji će se odigrati tek u budućnosti. Ali u toj molbi se krilo i obećanje. Iako neće ugledati dolazak toga kraljevstva tijekom svojega života, činjenica da im je Isus naložio da se za njega mole dokaz je da će ono, kad to Bog bude odredio, pouzdano doći.
Kraljevstvo Božje milosti se sada temelji na tome što se srca, dosad ispunjena grijehom i pobunom, iz dana u dan pokoravaju vrhovnoj upravi Njegove ljubavi. Ali potpuno uspostavljanje kraljevstva Njegove slave ostvarit će se tek prigodom drugog Kristovog dolaska na ovaj svijet. “A kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku svetaca Svevišnjega.” (Daniel 7,27) Oni će naslijediti kraljevstvo pripremljeno za njih “od postanka svijeta” (Matej 25,34), a Krist će preuzeti svoju veliku vlast i zavladati.
Ponovno će se uzdignuti nebeska vrata, a naš Spasitelj će doći s deset tisuća puta deset tisuća i tisućama tisuća svetih, kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima. “U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema, pola k moru istočnom, pola k moru zapadnom. Bit će tako ljeti i zimi. I Jahve će biti kralj nad svom zemljom.” “… Sveti grad — novi Jeruzalem” bit će stan Božji među ljudima. “On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima.” (Zaharija 14,8.9; Otkrivenje 21,2)
Ali prije tog dolaska, rekao je Isus, “ova Radosna vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo…” (Matej 24,14) Njegovo kraljevstvo neće doći sve dok se Radosna vijest o Njegovoj milosti ne raznese po svim krajevima Zemlje. Ako se, dakle, predamo Bogu i pridobivamo druge duše za Njega, ubrzavamo dolazak Njegova kraljevstva. Jedino oni koji se posvećuju Njegovoj službi da bi otvarali oči slijepima, obraćali ljude “od tame k svjetlu, od sotonine vlasti k Bogu, da vjerom u me postignu oproštenje grijeha i baštinu posvećenima” (Djela 26,18), govoreći: “Evo me, mene pošalji” (Izaija 6,8) — jedino se oni iskreno mole: “Dođi kraljevstvo tvoje!”
“Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” (Matej 6,10)
Božja volja je izražena u propisima Njegovog svetog Zakona, a načela Zakona su nebeska načela. Nebeski anđeli ne postižu nikakvo uzvišenije znanje nego što je poznavanje Božje volje, a ispunjavanje Njegove volje je najuzvišenija služba kojoj mogu posvetiti svoje sposobnosti.
Ali na Nebu se služba ne obavlja da bi se udovoljilo Zakonu. Kad se Sotona pobunio protiv Gospodnjeg Zakona, misao da postoji Zakon bila je za anđele iznenadno suočavanje s činjenicom o kojoj dotad nisu razmišljali. Anđeli ne obavljaju svoju službu kao sluge, već kao sinovi. Između njih i njihovog Stvoritelja postoji savršeno jedinstvo. Poslušnost im nije teret. Ljubav prema Bogu čini njihovu službu radosnom. Tako i u svakoj duši u kojoj boravi Krist, nada slave, ponovno odjekuju Njegove riječi: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8)
“Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” molitva je da se vladavina zla na ovoj Zemlji okonča, da se grijeh zauvijek uništi i da se uspostavi kraljevstvo pravednosti. Tada će i na Zemlji, kako je na Nebu, biti ispunjene sve nakane Božje dobrote. (2. Solunjanima 1,11)
“Kruh naš svagdanji daj nam danas!” (Matej 6,11)
Prvi dio molitve kojoj nas je Isus naučio odnosi se na Božje ime, kraljevstvo i volju — da se sveti Njegovo ime, da dođe Njegovo kraljevstvo i da se ispuni Njegova volja. Ako vam je služba Bogu postala najvažnija, možete s povjerenjem tražiti da Bog zadovolji i vaše osobne potrebe. Ako ste se odrekli sebe i predali se Kristu, postali ste članovi Božje obitelji, pa vam je na raspolaganju sve što se nalazi u Očevoj kući. Otvorene su vam sve Božje riznice u sadašnjem i u budućem svijetu. Služba anđelâ, dar Njegova Duha, trud Njegovih slugu — sve vam je na raspolaganju. Svijet, sa svime što je u njemu, vaš je sve dok vam to može služiti na dobro. Čak će se i neprijateljstvo zlih pretvoriti u blagoslov usavršavajući vas za Nebo. “Ako ste Kristovi”, onda “je sve vaše” (1. Korinćanima 3,22.23).
Slični ste djetetu kojemu još nije prepušteno upravljati svojim nasljedstvom. Bog vam još nije povjerio vaš dragocjeni posjed da vas Sotona ne bi prevario svojim lukavim vještinama, kao što je učinio s prvim parom u Edenu. Krist ga čuva za vas, ono je izvan kvariteljeva dosega. I vi ćete, kao dijete, svakodnevno primati ono što vam je potrebno za svaki pojedini dan. Svakodnevno se trebate moliti: “Kruh naš svagdanji daj nam danas!” Nemojte biti obeshrabreni ako nemate dovoljno za sutra. Imate jamstvo u Njegovu obećanju: “U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru.” (Psalam 37,3) David kaže: “Bijah mlad i ostarjeh, al’ ne vidjeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose.” (Psalam 37,25) Bog, koji je poslao gavrane da hrane Iliju kod potoka Kerita, neće zaobići nijedno od svoje vjerne, požrtvovne djece. O onome tko hodi u pravdi stoji napisano: “… imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.” “Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi.” “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Izaija 33,16; Psalam 37,19; Rimljanima 8,32) Onaj koji je olakšavao brige i terete svoje majke udovice i pomagao joj zadovoljiti potrebe kućanstva u Nazaretu, suosjeća sa svakom majkom u njezinoj borbi da svojoj djeci osigura hranu. Onaj koji se sažalio nad mnoštvom zato što “bijahu satrveni i zapušteni” (Matej 9,36), i sad ima sažaljenja prema izmučenom siromahu. Njegova je ruka ispružena prema njima da ih blagoslovi; i u samoj molitvi koju je objavio svojim učenicima, On nas uči da se sjećamo siromašnih.
Kad se molimo: “Kruh naš svagdanji daj nam danas”, tražimo i za druge kao za sebe. Priznajemo da ono što nam Bog daruje nije samo za nas. Bog nam daje s povjerenjem kako bismo mogli hraniti gladne. Po svojoj dobroti Bog se brine za siromašne (Psalam 68,11). Bog kaže: “Kada daješ objed ili večeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda… Nego, kad priređuješ gozbu, pozivaj siromahe, sakate, hrome, slijepe! Tada će ti biti blàgo, jer ti nemaju čim uzvratiti! To će ti se uzvratiti o uskrsnuću pravednikâ.” (Luka 14,12-14)
“A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo.” “Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti.” (2. Korinćanima 9,8.6)
Molitva za svakodnevni kruh ne obuhvaća samo hranu za održavanje tijela, već i duhovni kruh koji hrani dušu za vječni život. Isus nam zapovijeda: “Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječni i koju će vam dati Sin Čovječji…” (Ivan 6,27) On nam kaže: “Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek.” (Ivan 6,51) Naš Spasitelj je kruh života. Promatrajući Njegovu ljubav i primajući je u dušu, hranimo se kruhom koji je sišao s Neba.
Krista primamo preko Njegove Riječi, a Sveti Duh je darovan da bi nam Božju riječ učinio razumljivom i da bi usadio njezine istine u naša srca. Dok svakodnevno čitamo Njegovu Riječ, moramo se moliti da nam Bog pošalje svojega Duha da nam otkrije istine koje će našoj duši darovati snagu potrebnu za taj dan.
Učeći nas da svakoga dana tražimo ono što nam je potrebno — i zemaljske i duhovne blagoslove — Bog ima na umu naše dobro. On želi da uvidimo svoju ovisnost o Njegovoj stalnoj skrbi, jer nas nastoji privući u zajednicu sa sobom. U toj zajednici s Kristom, molitvom i proučavanjem velikih i dragocjenih istina Njegove Riječi bit ćemo, kao gladne i žedne duše, nahranjeni i osvježeni na izvoru života.
“Oprosti nam grijehe naše, jer i mi opraštamo dužnicima svojim!” (Luka 11,4)
Isus nas uči da od Boga možemo dobiti oprost jedino ako i sami opraštamo drugima. Božja ljubav nas privlači k Njemu. Kad ona dirne naše srce, u njemu se mora probuditi ljubav prema našoj braći.
Kad je izgovorio Gospodnju molitvu, Isus je dodao: “Da, ako vi oprostite ljudima njihove pogreške, oprostit će i vama vaš Otac nebeski. Ako li vi ne oprostite ljudima njihovih pogrešaka, ni vaš Otac neće vama oprostiti vaših.” (Matej 6,14.15) Tko nije spreman oprostiti, zatvara jedini dotok kroz koji i sâm može primiti milost od Boga. Ne smijemo ni pomisliti da imamo pravo uskratiti oprost onima koji su nas povrijedili, zato što nam nisu priznali svoju krivnju. Bez sumnje, njihova je dužnost poniziti srca u pokajanju i priznanju, ali mi moramo pokazati sažaljiv duh prema onima koji su se ogriješili o nas, bez obzira na to jesu li nam priznali svoje pogreške. Koliko god da su nas bolno ranili, ne smijemo tugovati i sažalijevati sami sebe zbog uvreda koje su nam nanesene. Kao što očekujemo da Bog nama oprosti uvrede koje smo Mu nanijeli, i mi moramo oprostiti svima koji su nam učinili neko zlo.
Oproštenje ima mnogo šire značenje nego što to mnogi misle. Kad nam obećava da će obilno oprostiti, Bog dodaje, smatrajući da smisao toga obećanja nadmašuje moć našega shvaćanja: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Izaija 55,8.9) Oprost koji Bog daje nije samo čin kojim nas oslobađa osude. To nije samo opraštanje grijeha, nego oslobađanje od grijeha. To je izlijevanje spasonosne ljubavi koja preobražava srce. David je pravilno shvatio opraštanje kad se molio: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! … Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša.” (Psalam 51,12; 103,12)
Bog je u Kristu dao sebe za naše grijehe. Pretrpio je okrutnu smrt na križu, nosio je umjesto nas breme krivnje, “pravednik za nepravednike”, da bi nam otkrio svoju ljubav i privukao nas k sebi. I On kaže: “Budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Praštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!” (Efežanima 4,32) Neka Krist, božanski Život, boravi u vama i preko vas otkriva nebesku ljubav koja će uliti nadu onima koji su je izgubili i donijeti nebeski mir srcu što ga je ranio grijeh. Kad dolazimo k Bogu, već na pragu nam se postavlja uvjet da, primajući Njegovu milost, moramo pristati pokazati Njegovo milosrđe prema drugima.
Da bismo mogli primiti i drugima pružiti Božju ljubav koja prašta, vrlo je važno poznavati i vjerovati u ljubav koju Bog ima prema nama. (1. Ivanova 4,16) Sotona nas nastoji prevariti na sve moguće načine da bi nas onesposobio za spoznaju te ljubavi. Navodit će nas na pomisao da su naše pogreške i prijestupi tako ozbiljni da se Gospodin neće odazvati na naše molitve i da nas neće blagosloviti niti spasiti. U sebi ne možemo vidjeti ništa osim slabosti, ništa što bi nas preporučilo Bogu, pa nam Sotona govori da su sva naša nastojanja beskorisna jer ne možemo popraviti mane svojega karaktera. Kad pokušavamo doći k Bogu, neprijatelj će došapnuti: “Molitva ti nema nikakve svrhe. Zar se ne sjećaš da si učinio ono zlo djelo? Zar nisi zgriješio Bogu i radio protiv vlastite savjesti?” Ali s pravom možemo odgovoriti neprijatelju da nas “krv njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha” (1. Ivanova 1,7). Kad osjetimo da smo grešni i da se ne možemo moliti, upravo je to trenutak za molitvu. Kad smo postiđeni ili duboko ojađeni, ipak se moramo moliti i vjerovati. “Sigurna je riječ i zaslužuje punu vjeru: Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike. Od njih sam prvi ja.” (1. Timoteju 1,15) Oprost i pomirba s Bogom ne dolaze kao nagrada za naša djela. Oprost se ne daje zbog zasluga grešnih ljudi, nego je to dar koji se temelji na Kristovoj besprijekornoj pravednosti.
Ne pokušavajmo umanjiti svoju krivnju tražeći izliku za grijeh. Moramo prihvatiti Božju ocjenu grijeha, a ona je doista teška. Jedino nam Golgota može otkriti strahovitu odurnost grijeha. Kad bismo morali sami nositi svoje krivnje, to bi nas slomilo. Međutim, Bezgrešni je zauzeo naše mjesto: iako nevin, ponio je naše nepravde. “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9) Kakva veličanstvena istina: pravedan prema vlastitom Zakonu, a ipak opravdava sve koji vjeruju u Isusa! “Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju?” (Mihej 7,18)
“I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!” (Matej 6,13)
Napast je mamljenje na grijeh, a to ne potječe od Boga, nego od Sotone ili od zloće našega srca. “Bog naime ne može biti napastovan na zlo, a niti sâm nikoga ne napastuje.” (Jakov 1,13)
Sotona nas nastoji dovesti u kušnju da bi se zloća našega karaktera otkrila pred ljudima i anđelima i da bi mogao polagati pravo na nas kao na svoje vlasništvo. U simboličkom Zaharijinom proročanstvu Sotona je prikazan kako stoji zdesna Gospodnjem Anđelu i optužuje velikog svećenika Jošuu, odjevenoga u prljave haljine, ometajući tako djelo koje je Anđeo želio obaviti za njega. To je prikaz Sotoninog ponašanja prema svakoj duši koju Krist želi privući k sebi. Sotona nas navodi na grijeh, a onda nas pred cijelim svemirom optužuje da nismo dostojni Božje ljubavi. Ali “Anđeo Jahvin reče Satanu: ‘Suzbio te Jahve, Satane! Suzbio te Jahve koji izabra Jeruzalem! Nije li on glavnja iz ognja izvučena?” A Jošui kaže: “Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odijevam te u dragocjenu haljinu!” (Zaharija 3,2.4)
U svojoj velikoj ljubavi Bog nastoji razviti u nama dragocjene vrline svojega Duha. Dopušta da se suočimo sa zaprekama, progonstvom i tegobama — ali ne kao s prokletstvom, već kao s najvećim blagoslovom u životu. Svaka svladana kušnja, svaka nevolja koju hrabro prebrodimo daje nam novo iskustvo i unapređuje nas u djelu izgradnje karaktera. Duša koja se božanskom silom odupire kušnji, očituje svijetu i cijelom svemiru djelotvornost Kristove milosti.
Iako ne smijemo biti obeshrabreni nevoljama, koliko god bile gorke, moramo se moliti Bogu da ne dopusti da upadnemo u okolnosti u kojima bi nas vodile želje našega zlog srca. Kad upućujemo molitvu koju nam je Krist objavio, podčinjavamo se Božjem vodstvu i molimo Ga da nas vodi sigurnom stazom. Ne možemo iskreno izgovarati tu molitvu i istodobno odlučiti ići putom koji smo sami izabrali. Trebamo čekati Njegovu ruku da nas vodi i slušati Njegov glas koji govori: “To je put, njime idite…” (Izaija 30,21)
Opasno je ako zastanemo razmišljajući o tome kakve ćemo prednosti steći prihvatimo li Sotonine prijedloge. Grijeh donosi sramotu i propast svakoj duši koja mu popušta, ali ima nešto u njemu što zasljepljuje i vara te nas tako primamljuje lažnim prikazivanjem. Ako se usudimo stupiti na Sotonino tlo, nije nam obećana zaštita od njegove sile. Koliko možemo, trebamo zatvoriti svaki prilaz kojim bi kušač mogao doprijeti do nas.
Molitva “Ne uvedi nas u napast” je sama po sebi i obećanje. Ako Mu se predate, Bog vas uvjerava da “neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti” (1. Korinćanima 10,13).
Jedina zaštita protiv zla jest da se Krist nastani u srcu vjerom u Njegovu pravednost. Kušnja ima moć nad nama upravo zato što u našemu srcu postoji sebičnost. Ali kad promatramo veliku Božju ljubav, sebičnost nam je tako odurna i mrska da je želimo izbaciti iz duše. Dok Sveti Duh veliča Krista, naše srce se smekšava i postaje pokorno, kušnja gubi moć, a Kristova milost preobražava karakter.
Krist nikad neće napustiti dušu za koju je umro. Čovjek Ga može ostaviti i podleći kušnji, ali se Krist nikad ne može okrenuti od onoga za koga je platio otkupninu svojim životom. Kad bi naš duhovni vid bio izoštreniji, uočili bismo duše pognute pod teretom tjeskobe, shrvane tugom, opterećene poput kola punih snopova, blizu smrti zbog obeshrabrenosti. Vidjeli bismo anđele kako brzo lete u pomoć onima koji su u kušnji i na samom rubu propasti. Nebeski anđeli potiskuju vojske zla koje opkoljavaju te duše i pomažu im stati na siguran temelj. Bitke koje se vode između tih dviju vojski isto su tako stvarne kao i bitke između vojski ovoga svijeta. O ishodu toga duhovnog sukoba ovisi vječna sudbina.
I na nas se odnose riječi upućene Petru: “Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše.” (Luka 22,31. 32) Hvala Bogu, nismo ostavljeni sami. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Ivan 3,16) i neće nas napustiti u borbi s neprijateljem Boga i ljudi. “Eto, dao sam vam vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom neprijateljskom silom, te vam sigurno ništa neće moći nauditi.” (Luka 10,19)
Živite u zajednici sa živim Kristom! Rukom koja nikad ne ispušta On će čvrsto držati vašu ruku. Upoznajte Božju ljubav prema nama, vjerujte u nju i bit ćete sigurni. Ta ljubav je neosvojiva tvrđava za sve Sotonine napade i obmane. “Tvrda je kula ime Jahvino: njemu se pravednik utječe i nalazi utočišta.” (Izreke 18,10)
“Jer tvoje je kraljevstvo, i sila, i slava, zauvijek. Amen.” (Matej 6,13)*
Posljednja rečenica Gospodnje molitve, kao i prva, otkriva našega Oca kao onoga tko je iznad svake sile, vlasti i svakog imena. Spasitelj je gledao na godine koje predstoje Njegovim učenicima: neće biti onakve kakvima su ih oni zamišljali, obasjane sunčanom svjetlošću blagostanja i počasti u svijetu, nego će ih zamračiti oluje ljudske mržnje i sotonskog gnjeva. Usred nacionalnih razdora i propadanja njihovog naroda, učenici će na svakom koraku biti okruženi opasnostima, a srca će im često biti ispunjena strahom. Vidjet će razoren Jeruzalem, uništen Hram, zauvijek ukinutu službu u njemu, a Židove raspršene po svim zemljama, poput olupina brodova na pustoj obali. Isus je rekao: “Čut ćete za ratove i glasine o ratovima… Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će gladi i potresa zemlje u raznim mjestima. To je tek početak strašnih bolova.” (Matej 24,6-8) Ipak, Kristovi sljedbenici se nisu smjeli bojati da je njihova nada izgubljena i da je Bog zaboravio Zemlju. Sila i slava pripadaju Onome čije uzvišene nakane nezadrživo krče put k ostvarenju. U molitvi kojom su obuhvaćene njihove svakodnevne potrebe, Kristovi učenici bili su upućeni gledati iznad svih sila i vlasti zla — prema Gospodinu, svojemu Bogu čije kraljevstvo upravlja svime i koji je njihov Otac i vječni Prijatelj.
Uništenje Jeruzalema slika je konačnog uništenja kojemu će biti izložen svijet. Proročanstva koja su se samo djelomice ispunila prigodom razorenja Jeruzalema mnogo se izravnije odnose na posljednje dane. Stojimo na pragu velikih i svečanih događaja. Pred nama je kriza kroz kakvu svijet još nikada nije prošao. Ali i nama, kao i prvim učenicima, izjava da je Božje kraljevstvo nad svime zvuči ohrabrujuće. Redoslijed nailaženja budućih događaja u rukama je našega Stvoritelja. Veličanstvo Neba upravlja sudbinom svih naroda i skrbi o potrebama svoje Crkve. Svakom oruđu za ispunjenje Njegovih planova božanski Učitelj kaže isto što je rekao Kiru: “Iako me ne poznaš, naoružah te.” (Izaija 45,5)
U viđenju proroka Ezekiela jedna ruka se pojavila pod krilima kerubina. To treba poučiti Božje sluge da im božanska sila osigurava uspjeh. Oni koje Bog koristi kao svoje vjesnike ne trebaju smatrati da Njegovo djelo ovisi o njima. Takav teret odgovornosti nije prepušten smrtnim bićima. Onaj tko ne drijema i tko neprestano radi na ostvarenju svojih planova, nastavit će djelo. Osujećivat će naume zlih ljudi i unosit će zabunu u planove onih koji su se urotili protiv Njegovog naroda. On, koji je kralj, Jahve nad vojskama, koji sjedi među kerubinima, usred svih nemira i sukoba naroda, i dalje čuva svoju djecu. Naš spasitelj vlada na nebesima, procjenjuje svaku kušnju i nadgleda užarenu peć u kojoj se mora okušati svaka duša. Kad se budu rušile tvrđave vladara, kad će strijele gnjeva probadati srca Njegovih neprijatelja, Njegov narod će biti siguran u Njegovim rukama.
“Tvoja je, Jahve, veličina, sila, slava, sjaj i veličanstvo, jer je tvoje sve što je na nebu i na zemlji… u tvojoj je ruci sila i moć, u tvojoj je vlasti da učiniš velikim i jakim sve.” (1. Ljetopisa 29,11.12)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Misli s Gore blaženstava”, Znaci vremena, 2013., poglavlje 5, str. 89-104)
__________
* Prijevod Ivana Vrtarića, Živa riječ, 2012.