Proročanstvo o prvoj anđeoskoj vijesti izneseno u Otkrivenju 14 počelo se ispunjavati tijekom adventnog pokreta od 1840. do 1844. godine. I u Europi i u Americi ljudi vjere i molitve bili su potaknuti na proučavanje proročanstava i, ispitujući nadahnuti izvještaj, uočili su uvjerljive dokaze da je svršetak svega pred vratima. Božji Duh poticao je svoje sluge da upozoravaju narod. Nadaleko se proširila vijest vječnog evanđelja: „Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova!“ (Otkrivenje 14,7)
Gdje god su misionari došli, širili su radosnu vijest o Kristovom skorom dolasku. U različitim zemljama bilo je usamljenih skupina kršćana koji su ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma došli do uvjerenja da je Spasiteljev dolazak blizu. U nekim dijelovima Europe gdje su zakoni bili vrlo strogi i zabranjivali propovijedanje nauka o drugom Kristovom dolasku, potaknuta su mala djeca da to objavljuju te su mnogi čuli svečanu opomenu.
Williamu Milleru i njegovim suradnicima dano je da vijest propovijedaju u Americi, a svjetlost koju su svojim naporima zapalili, zasjala je u dalekim krajevima. Bog je poslao svog anđela da potakne srce farmera koji nije vjerovao u Bibliju da počne istraživati proročanstva. Gospodnji anđeli posjećivali su odabranika kako bi vodili njegov um i otvorili mu oči za razumijevanje proročanstava koja su Božjem narodu oduvijek bila tajanstvena. Pod tim je nadahnućem shvatio početak proročkog lanca i istraživao je kariku po kariku sve dok na Božju riječ nije gledao s oduševljenjem i divljenjem. Tu je ugledao savršeni lanac istine. Ta Riječ, koju je ranije smatrao nenadahnutom, otvorila mu se pred očima u svoj svojoj ljepoti i slavi. Vidio je kako jedan dio Pisma objašnjava drugi, a kad mu je jedan odlomak bio nejasan, našao je drugi u Pismu koji ga je objašnjavao. Prihvatio je Božju riječ s radošću i najdubljim poštovanjem i divljenjem.
Slijedeći proročanstvo za proročanstvom, razumio je da stanovnici našeg planeta žive u završnim događajima povijesti ovoga svijeta, samo što toga nisu svjesni. Gledao je na crkve i uvidio da su iskvarene, da su svoju naklonost prema Kristu preusmjerile na svijet, da teže za svjetovnom čašću umjesto za čašću koja dolazi odozgo, da se lakome za svjetovnim bogatstvima umjesto da svoje vrijednosti pohranjuju u Nebu. Bio je u stanju svugdje zapaziti licemjerje, tamu i smrt. Postao je vrlo uznemiren. Tada ga je Bog pozvao da napusti svoju farmu, kao što je nekada pozvao Elizeja da ostavi svoje volove i polje koje je obrađivao i da slijedi Iliju.
S velikim strahom, William Miller je ljudima počeo otkrivati tajne Božjeg kraljevstva vodeći svoje slušatelje kroz proročanstva sve do drugog dolaska Isusa Krista. Svjedočenje Svetoga pisma da će Krist doći 1843. pobudilo je veliko zanimanje. Mnogi su bili osvjedočeni da su dokazi iz proročkog razdoblja ispravni i žrtvujući svoja osobna mišljenja, radosno su prihvatili istinu. Neki su propovjednici ostavili svoje uskogrudne poglede i osjećaje, svoje plaće i crkve, i ujedinili se u navještavanju Isusovog dolaska.
Ipak, bilo je malo propovjednika koji su bili voljni prihvatiti ovu vijest. Stoga je ona uglavnom povjerena poniznim laicima. Zemljoradnici su napuštali svoja polja, mehaničari svoj alat, trgovci svoju robu, službenici svoja radna mjesta, a ipak je broj djelatnika bio malen u usporedbi s poslom koji je trebalo obaviti. Stanje u kojem se nalazila bezbožna crkva, kao i svijet utonuo u zlo, tištalo je duše vjernih stražara i oni su dragovoljno podnosili muku, oskudicu i patnju samo da bi mogli pozivati ljude na pokajanje zbog spasenja. Unatoč Sotoninom protivljenju, djelo je stalno napredovalo i tisuće su prihvatile adventnu istinu.
Veliko vjersko buđenje
Na sve strane moglo se čuti prodorno svjedočanstvo koje je upozoravalo i one u svijetu i vjernike Crkve da bježe od gnjeva koji dolazi. Slično Kristovom prethodniku Ivanu Krstitelju, propovjednici su položili sjekiru na korijen drveta i poticali sve da donesu plodove pokajanja. Njihovi potresni pozivi bili su očita suprotnost uvjeravanjima o miru i sigurnosti koja su se mogla čuti s popularnih propovjedaonica i gdje god je vijest objavljena, narod se pokrenuo.
Jednostavno izravno svjedočanstvo Svetoga pisma utisnuto u srca silom Svetoga Duha urodilo je osvjedočenjem kojemu se malo tko u potpunosti mogao oduprijeti. Vjerski učitelji trgnuli su se iz svoje lažne sigurnosti. Uvidjeli su svoje zablude, svoju svjetovnost i nevjerstvo, svoj ponos i sebičnost. Mnogi su se u pokajanju i poniznosti okrenuli Gospodinu. Svoju su privrženost, koju su tako dugo priklanjali ovozemaljskim stvarima, sada usmjerili prema Nebu. Božji Duh počinuo je na njima te su se smekšanim i poniznim srcima pridružili glasnoj vici: „Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova!“ (Otkrivenje 14,7)
Grešnici su plačući pitali: „Što moram učiniti da se spasim? „ Oni čiji je život bio obilježen nepoštenjem nastojali su izmiriti račune. Svi koji su u Kristu našli mir željeli su da i drugi uživaju u tom blagoslovu. Srca roditelja okrenula su se njihovoj djeci, a srca djece njihovim roditeljima. Uklonjeni su zidovi oholosti i nepristupačnosti. Ljudi su iskreno priznavali grijehe, a članovi obitelji trudili su se oko spasenja najbližih i najdražih.
Često su se čule ozbiljne molitve posredovanja za druge. Na sve strane duše su u velikom strahu vapile Bogu. Mnogi su se svu noć u molitvi borili vapeći za osvjedočenjem da su im grijesi oprošteni ili za obraćenje njihovih rođaka i susjeda. Takva ozbiljna i čvrsta vjera postizala je svoj cilj. Da je Božji narod nastavio s takvim poniznim molitvama i uporno upućivao molbe k prijestolju milosti, imao bi daleko bogatije iskustvo nego što ga ima danas. Premalo molitava, premalo stvarnog osvjedočenja o grijehu; zbog nedostatka žive vjere velika milost koju je naš milostivi Otkupitelj u izobilju osigurao ostaje po strani.
Ljudi iz svih slojeva društva okupljali su se na adventističkim sastancima. Bogati i siromašni, veliki i mali, iz raznih su razloga težili osobno čuti nauk o drugom dolasku. Gospodin je zadržavao duh otpora sve dok Njegove sluge ne iznesu razloge svoje vjere. Ponekad je to oruđe bilo slabo, ali Božji Duh je davao snagu svojoj istini. Na tim skupovima osjećala se prisutnost svetih anđela i mnogi su se svakodnevno pridruživali vjernicima. Kako su se dokazi o Kristovom skorom dolasku ponavljali, mnoštvo je bez daha u tišini slušalo svečane riječi. Činilo se da su se Nebo i Zemlja približili jedno drugome. Božju silu osjetili su i stari i mladi. Ljudi su se vraćali domovima s pjesmama hvale na usnama, a radosni zvuci ispunjavali su tihu noć. Tko god je prisustvovao ovim sastancima, nije mogao zaboraviti te prizore najdubljeg zanimanja.
Protivljenje
Objavljivanje točnog vremena Kristovog dolaska izazvalo je veliko protivljenje mnogih iz svih slojeva društva, od propovjednika za propovjedaonicama do najbezobzirnijeg i najdrskijeg grešnika. „A o onom danu i času nitko ne zna“ (Matej 24,36) – te su se riječi jednako čule od licemjernog propovjednika, kao i od najvećeg izrugivača. Zatvorili su svoje uši da ne čuju usklađena objašnjenja onih koji su govorili o završetku proročkog razdoblja i o znakovima koje je Krist osobno nagovijestio kao pokazatelje svojega dolaska.
Mnogi koji su tvrdili da ljube Spasitelja izjavili su da se ne protive propovijedanju o Njegovim dolasku, već da oni samo prigovaraju određivanju vremena. Božje oko, koje sve vidi, čitalo je njihova srca. Oni nisu željeli slušati o Kristu koji dolazi suditi svijetu po pravdi. Bili su nevjerni sluge i njihova djela ne bi mogla podnijeti Božji pogled koji ispituje srca te su se zato bojali sresti sa svojim Gospodinom. Kao i Židovi u vrijeme Kristovog prvog dolaska, oni se nisu pripremili za dobrodošlicu Kristu. Sotona i njegovi anđeli likovali su i izrugivali se Kristu i svetim anđelima što Njegov narod tako malo voli i ne želi Njegov dolazak.
Nevjerni stražari ometali su napredak Božjeg djela. Čim bi se ljudi probudili i tražili put spasenja, ovi vođe stali bi između njih i istine i pogrešnim tumačenjem Božje riječi nastojali bi umiriti njihov strah. Sotona i neposvećeni propovjednici ujedinili su se u ovom poslu vičući: „Mir, mir!“ kada Bog nije govorio o miru. Kao i farizeji u Kristovo vrijeme, mnogi su sami odbili ući u kraljevstvo nebesko, a sprečavali su one koji su ulazili. Krv tih duša tražit će se iz njihovih ruku.
Gdje god je vijest istine propovijedana, najponizniji i najpobožniji u crkvama prvi su je prihvaćali. Oni koji su Bibliju proučavali za sebe nisu mogli ne vidjeti nebiblijski karakter službenih gledišta o proroštvu, a gdje god narod nije bio zaveden naporima svećenstva da pogrešno protumači i izopači vjeru, već je istraživao Božju riječ za sebe, nauk o adventu samo je trebalo usporediti s Pismom da bi se shvatilo njegovo božansko podrijetlo.
Mnoge su progonila njihova nevjerna braća. Da bi zadržali svoje položaje u Crkvi, neki su odlučili šutjeti o svojoj nadi, dok su drugi osjećali da im njihova odanost Bogu zabranjuje skrivati istine koje im je Bog povjerio. Nemali broj njih je izopćen iz crkvene zajednice isključivo zbog toga što su izražavali svoju vjeru u Kristov dolazak. Za one koji su podnijeli kušnju zbog svoje vjere posebno su bile dragocjene riječi proroka: „Govore braća vaša koja na vas mrze i odbacuju vas radi moga imena: ‘Neka se proslavi Jahve, pa da radost vašu vidimo.’ Ali oni će biti postiđeni.“ (Izaija 66,5)
Božji anđeli su s najdubljim zanimanjem pratili ishod upozorenja. Kad su crkve kao organizirano tijelo odbacile vijest, anđeli su se s tugom udaljili od njih. Ipak, u crkvama je bilo mnogih koji nisu bili iskušani u pogledu adventne istine. Mnoge su zaveli bračni drugovi, roditelji ili djeca. Bili su uvjereni da je grijeh čak i slušati takva „krivovjerja“ kakva su naučavali adventisti. Anđelima je rečeno da vjerno bdiju nad takvim dušama jer ih je trebalo obasjati još jedno svjetlo s Božjeg prijestolja.
Pripremanje za susret s Gospodinom
Oni koji su primili vijest s neizrecivom su čežnjom pazili na dolazak svojega Spasitelja. Vrijeme u koje su očekivali da će se sresti s Njim sasvim se približilo. Tom su se trenutku približili mirno i svečano. Počivali su u slatkoj zajednici s Bogom, u predosjećaju mira koji će imati u slavnoj budućnosti. Tko god je iskusio ovu nadu i povjerenje, neće moći zaboraviti ove dragocjene sate iščekivanja. Svjetovni posao je za nekoliko tjedana ostavljen po strani. Vjernici su brižno ispitivali svaku pomisao i osjećaj svojega srca kao da su na samrtnoj postelji kad će za koji sat zatvoriti svoje oči za sve ovozemaljsko. Nisu šivali „haljine za uzašašće“, ali su osjećali potrebu za unutarnjim osvjedočenjem da su se spremni sresti sa Spasiteljem. Njihove bijele haljine bile su čistoća duše, karakter očišćen od grijeha Kristovom krvlju pomirenja.
Bog je odlučio iskušati svoj narod. Njegova je ruka prikrila pogrešku u računanju proročkih razdoblja. Adventisti nisu otkrili pogrešku niti su je otkrili njihovi najobrazovaniji protivnici koji su rekli: „Vaše računanje proročkih razdoblja je ispravno. Uskoro će se zbiti neki veliki događaj, ali ne onaj koji proriče gospodin Miller. Bit će to obraćenje svijeta, a ne drugi Kristov dolazak.“
Očekivano vrijeme je prošlo, a Krist se nije pojavio da oslobodi svoj narod. Oni koji su iskrenom vjerom i ljubavlju očekivali svojega Spasitelja iskusili su gorko razočaranje. Ipak, Gospodin je ispunio svoju namjeru. Iskušao je srca onih koji su izjavljivali da čekaju da se On pojavi. Među njima je bilo mnogo onih kojima je najveća pobuda bio strah. Njihovo ispovijedanje vjere nije utjecalo na njihova srca ni na njihove živote. Kad se očekivani događaj nije zbio, ti su ljudi izjavili da nisu razočarani. Oni nikada nisu vjerovali da će Krist doći. Bili su među prvima koji su ismijavali tugu iskrenih vjernika.
Ali Isus i sva nebeska vojska gledali su s ljubavlju i sućuti na prokušane vjerne koji su se razočarali. Da se mogao ukloniti zastor koji dijeli vidljivi svijet od nevidljivoga, vidjeli bi se anđeli koji prilaze postojanim dušama i štite ih od Sotoninih strijela.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 50)