Ovo se poglavlje zasniva na Levitskom zakoniku 23
Cijeli se Izrael sakupljao triput godišnje na bogoslužje u Svetištu (Izlazak 23,14-16). Šilo je za neko vrijeme bilo mjesto ovih okupljanja, ali je kasnije Jeruzalem postao središte narodnog bogoslužja i plemena su se tu okupljala na svečane blagdane.
Narod je bio okružen divljim, ratobornim plemenima koja su željno čekala da zauzmu njihovu zemlju, a ipak je triput godišnje svima za rat sposobnim ljudima i svima koji su mogli putovati naređeno da ostave svoje domove i dođu na mjesta okupljanja, blizu središta zemlje. Što je trebalo spriječiti njihove neprijatelje da napadnu ove nezaštićene domove, da ih opustoše ognjem i mačem? Što je trebalo spriječiti napad na zemlju koja bi Izraelce mogla učiniti robovima nekih stranih neprijatelja? Bog je obećao da će biti zaštitnik svojeg naroda. “Anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi.” (Psalam 34,8) Dok su Izraelci odlazili na bogoslužje, božanska je sila obuzdavala njihove neprijatelje. Božje je obećanje glasilo: “Jer ću protjerati narode ispred tebe i proširiti tvoje međe, te nitko neće hlepiti za tvojom zemljom kad triput u godini budeš uzlazio da se pokažeš pred Jahvom, Bogom svojim.” (Izlazak 34,24)
Prvi od ovih blagdana, Pasha, blagdan beskvasnih kruhova, stizao je u abibu, prvom mjesecu židovske godine, što odgovara koncu ožujka ili početku travnja. Hladna je zima prošlost, kasna je kiša završila, a cijela je priroda uživala u svježini i ljepoti proljeća. Trava se zelenila na brdima i dolinama, divlji cvjetovi su posvuda krasili polja. Mjesec, koji je uskoro trebao biti pun, činio je večeri ugodnim. Sveti je pjesnik tako lijepo opjevao ovo doba:
“Jer, evo, zima je već minula,
kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje,
vrijeme pjevanja dođe
i glas se grličin čuje
u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove,
vinograd, u cvatu, miriše.” (Pjesma 2,11-13)
Skupine putnika iz cijele zemlje su putovale prema Jeruzalemu. Pastiri od stada, stočari s planina, ribari s Galilejskog mora, ljudi s polja, a proročki sinovi iz proročkih škola, svi su išli prema mjestu gdje se otkrivala Božja prisutnost. Putovali su kratke dijelove puta jer su mnogi pješačili. Karavane su neprekidno rasle te su često pred sam ulazak u Sveti grad bile vrlo velike.
Radost prirode budila je radost u srcima Izraelaca i zahvalnost Darovatelju svih dobara. Pjevali su se veliki židovski psalmi, uzvisivala slava i veličanstvo Jahve. Na znak trube, uz glazbu cimbala, podizao se zbor zahvalnosti kojem su se pridružile stotine glasova:
“Obradovah se kad mi rekoše:
‘Hajdemo u Dom Jahvin!’
Eto, noge nam već stoje
na vratima tvojim, Jeruzaleme…
Onamo ulaze plemena, plemena Jahvina, …
da slave ime Jahvino…
Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!” (Psalam 122,1-6)
Dok su promatrali uzvisine na kojima su neznabošci palili svoje žrtvene vatre, djeca Izraelova su pjevala:
“K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć?
Pomoć je moja od Jahve
koji stvori nebo i zemlju.” (Psalam 121,1.2)
“Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion:
ne pomiče se, ostaje dovijeka.
Bregovi okružuju Jeruzalem:
Jahve okružuje narod svoj odsada i dovijeka.” (Psalam 125,1.2)
Prelazeći preko brda s kojih se vidio Sveti grad oni su sa strahopoštovanjem promatrali skupine štovatelja koji su išli prema Hramu. Vidjeli su dim tamjana kako se uzdiže i čuli levitske trube koje su oglašavale svetu službu, te su u nadahnuću trenutka zapjevali:
“Velik je Jahve, hvale predostojan
u gradu Boga našega.
Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven,
radost je zemlji svoj.
Gora Sion, na krajnjem sjeveru,
grad je Kralja velikog.” (Psalam 48,1.2)
“Neka bude mir u zidinama tvojim
i pokoj u tvojim palačama.”
“Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Jahvi zahvalit!”
“Izvršit ću Jahvi zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima Doma Jahvina,
posred tebe, Jeruzaleme!”
(Psalam 122,7; 118,19; 116,18.19)
Sve kuće u Jeruzalemu bile su otvorene za hodočasnike, sobe su se izdavale besplatno, ali ni to nije bilo dovoljno za ovo golemo mnoštvo te su na svim raspoloživim mjestima u gradu i okolnim brdima podizani šatori.
Četrnaestog dana u mjesecu, uvečer, svetkovana je Pasha, a njeni dojmljivi obredi obilježavali su izbavljenje iz egipatskog ropstva i upućivali na Žrtvu koja ih je trebala osloboditi iz ropstva grijeha. Kad je Spasitelj predao svoj život na Golgoti, Pasha je izgubila svoj značaj, a uspostavljen je obred Svete večere kao sjećanje na isti događaj čija je Pasha bila predslika.
Nakon Pashe slijedilo je sedam dana Blagdana beskvasnih kruhova. Prvi i sedmi dan su bili dani za sabore, kad se nije trebao obavljati nikakav ropski posao. Drugog dana blagdana pred Gospodina su se donosili prvi plodovi sjetve. U Palestini je ječam bila prva žitarica koja je sazrijevala početkom blagdana. Svećenik je snop ove žitarice obrtao pred Božjim žrtvenikom kao priznanje da je sve pripadalo Njemu. Žetva se nije trebala sakupljati sve dok se nije obavio ovaj obred.
Pedeset dana nakon prinošenja prvih plodova bio je praznik Pedesetnica, koji se još zvao Blagdan žetve ili Blagdan sedmica. Kao izraz zahvalnosti za žitarice koje su se pripremale za hranu, pred Gospodina su se donosila dva kruha ispečena s kvascem. Pedesetnica je trajala samo jedan dan, a bila je posvećena bogoslužju.
U sedmom je mjesecu bio Blagdan sjenica ili Blagdan berbe. Ovim se blagdanom priznavalo Božje obilje u plodovima voćnjaka, maslinika i vinograda. Bilo je to glavno blagdansko okupljanje naroda u godini. Zemlja je dala svoje plodove, žetva je bila sakupljena u žitnice, voće, ulje i vino je bilo spremljeno, prvi plodovi prineseni, i narod je sada došao sa zahvalnošću Bogu koji ih je tako bogato blagoslovio.
Ovaj je blagdan prije svega trebao biti prilika za radost. Dolazio je odmah nakon velikog Dana pomirenja kad su primili obećanje da se njihovo bezakonje neće više pamtiti. Pomireni s Bogom oni su dolazili pred Njega da priznaju Njegovu dobrotu i slave Ga za Njegovu milost. Budući da su žetveni radovi bili završeni, a poslovi nove godine još nisu počeli, narod je bio bez briga te su se mogli predati svetom, radosnom utjecaju trenutka. Premda je samo očevima i sinovima bilo zapovjeđeno da budu prisutni na blagdanima, ipak, koliko je to bilo moguće, dolazile su cijele obitelji, a iz gostoljubivosti primali su i sluge, levite, tuđince i siromahe.
Blagdan sjenica je poput Pashe bio komemorativne naravi. U sjećanje na njihov putnički život u pustinji narod je sada trebao napustiti svoje domove i živjeti u sjenicama, kolibama načinjenim od zelenih grančica “palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine” (Levitski zakonik 23,40.42.43).
Prvi dan je bio sveti sabor, a sedmom danu blagdana dodan je i osmi koji se svetkovao na isti način.
Tijekom ovih godišnjih blagdana srca starih i mladih bila su ohrabrena službom Bogu, a druženjem s ljudima iz različitih dijelova zemlje jačala se njihova veza s Bogom i međusobno. Dobro bi bilo i za današnji Božji narod da drži Blagdan sjenica, radosno sjećanje na Božje blagoslove prema njima. Kao što su Izraelova djeca proslavljala izbavljenje koje je Bog učinio za njihove očeve i što ih je sačuvao tijekom putovanja iz Egipta, tako bismo se i mi sa zahvalnošću trebali prisjetiti različitih načina koje je On našao da nas izvede iz ovoga svijeta, iz tame grijeha u dragocjenu svjetlost svoje milosti i istine.
Onima koji su živjeli dalje od Svetišta trebalo je više od mjesec dana svake godine da bi sudjelovali na godišnjim blagdanima. Ovaj primjer predaje Bogu treba naglasiti važnost bogoslužja i nužnosti pokoravanja naših sebičnih, svjetovnih interesa duhovnim i vječnim interesima. Mi gubimo kad zanemarujemo prednosti zajedničkog druženja da bismo se međusobno ojačali i ohrabrili u službi Bogu. Istine Njegove Riječi gube svoju živost i važnost u našim umovima. Sveti utjecaj prestaje prosvjetljavati i poticati naša srca i mi duhovno odumiremo. U našem druženju kao kršćani mi mnogo gubimo zbog nedostatka suosjećanja jednih prema drugima. Onaj koji se zatvara u sebe ne ispunjava dužnost koju je Bog odredio. Svi smo mi djeca našeg Oca čija sreća ovisi jedno o drugom. Na nas polažu pravo i Bog i ljudi. Ispravno odgajanje društvenih potreba naše naravi stvara naklonost među ljudima i donosi nam sreću u našim naporima da blagoslovimo druge.
Blagdan sjenica nije bio samo spomen, već i predslika. Ne samo što je upućivao na boravak u pustinji, već se njime kao blagdanom žetve slavilo prikupljanje plodova zemlje i upućivalo na veliki dan konačnog okupljanja, kad će Gospodar žetve poslati svoje žeteoce da prikupe kukolj da se spali, a žito u Njegove žitnice. U tom će trenutku bezbožnici biti uništeni. Oni će “bit ko da ih nigda bilo nije” (Obadija 16). Svaki glas u cijelom svemiru udružit će se u radosnoj hvali Gospodina. Prorok kaže: “I čuh sva stvorenja na nebu, na zemlji, pod zemljom i na moru sa svim bićima što se u njima nalaze gdje govore: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!’” (Otkrivenje 5,13)
Izraelski je narod na Blagdan sjenica slavio Boga prisjećajući se Njegove milosti u izbavljenju iz egipatskog ropstva i Njegove nježne brige za njih tijekom njihovog putničkog života u pustinji. Radovali su se svjesni oprosta i prihvaćanja u službi Dana pomirenja koja je upravo završila. Ali kad se oni koje je Bog otkupio sakupe u nebeskom Kanaanu, zauvijek oslobođeni od ropstva prokletstva, pod kojim “sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad” (Rimljanima 8,22), oni će se radovati s neizrecivom radošću i puni slave. Tada će Kristovo veliko djelo pomirenja biti završeno i njihovi će grijesi zauvijek biti izbrisani.
“Nek se uzraduje pustinja,
zemlja sasušena,
neka kliče stepa, neka ljiljan procvjeta.
Nek bujno cvatom cvate,
da, neka od veselja kliče i nek se raduje.
Dana joj je slava Libanona,
divota Karmela i Šarona;
oni će vidjeti slavu Jahvinu,
divotu Boga našega. …
Sljepačke će oči progledati,
uši će se gluhih otvoriti,
tad će hromi skakati ko jelen,
njemákov će jezik klicati.
Jer će u pustinji provreti voda,
i u stepi potoci,
sažgana će zemlja postat jezero,
a tlo žedno — izvori.
U brlozima gdje ležahu čaglji
izrast će rogoz i trska.
Bit će ondje čista cesta,
a zvat će se Sveti put: nitko nečist neće njime proći,
bezumnici njime neće lutati.
Ondje više neće biti lava,
nit će onud zvijer prolaziti,
već će hodit samo otkupljeni,
vraćati se otkupljenici Jahvini.
Doći će u Sion kličuć od radosti,
s veseljem vječnim na čelima;
pratit će ih radost i veselje,
pobjeći će bol i jauci.” (Izaija 35,1.2.5-10)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)