Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 1 i 2,1-11
Elkana, Levit s planine Efrajim, bio je imućan i utjecajan čovjek koji je ljubio Boga i bojao Ga se. Njegova žena Ana bila je vrlo pobožna osoba. Njezin se karakter odlikovao blagošću, skromnošću, dubokom revnošću i plemenitom vjerom.
Ovom dobrom paru bio je uskraćen blagoslov koji je svaki židovski par željno tražio: njihov dom nije razveseljavao dječji glas, a želja da očuva svoje ime navela je muža, kao i mnoge druge, da sklopi drugi brak. Međutim, ovaj korak, kao posljedica nedostatka vjere u Boga, nije donio sreću. Sinovi i kćeri su povećali obitelj, ali radost i ljepota Božje svete ustanove bila je okaljana, a mir u obitelji narušen. Penina, druga žena, bila je ljubomorna i uskogrudna, a ponašala se oholo i drsko. Ani je nada bila slomljena, život joj je bio iscrpljujući teret, ali se ona ipak krotko suočila s kušnjom.
Elkana je vjerno držao Božje propise. U Šilu se još uvijek održavalo bogoslužje, ali zbog nepravilnosti u službi od njega se nije zahtijevalo da služi, premda je on kao levit trebao biti nazočan. On je ipak odlazio s obitelji da se moli i prinese žrtvu na propisanim skupovima.
Zao duh koji je donio prokletstvo u njihov dom osjećao se čak i tijekom svetih blagdana povezanih s Božjom službom. Nakon prinošenja žrtve zahvalnice cijela se obitelj, prema utvrđenom običaju, okupila na svečan ali i radostan blagdan. Elkana je tom prigodom majci svoje djece te svakoj kćeri i sinu, davao dijelove žrtve, a kao znak ljubavi prema Ani on joj je udjeljivao dvostruki dio, pokazujući time da je njegova ljubav prema njoj bila ista kao da je imala sina. Razjarena ljubomorom, druga žena je tražila prvenstvo kao ona kojoj je Bog ukazao posebnu čast i predbacivala je Ani da je njezina nerodnost dokaz Božjeg nezadovoljstva. Ovo se ponavljalo iz godine u godinu sve dok to Ana više nije mogla izdržati. Ne mogavši sakriti svoju bol, ona je neobuzdano plakala i povukla se s blagdana. Njezin ju je muž uzalud pokušavao utješiti. “Zašto plačeš, Ana? I zašto ne jedeš?” rekao je. “Nisam li ti ja vredniji nego deset sinova?”
Ana ga nije ukoravala. Teret koji nije mogla dijeliti sa zemaljskim prijateljem ona je predala Bogu. Ona se revno molila da On ukloni njezinu sramotu i daruje joj dragocjeni dar, sina kojeg će othraniti i odgojiti za Njega. Svečano se obvezala da će, ako joj se ispuni zahtjev, dijete od samog rođenja posvetiti Bogu. Ana se približila ulazu u Svetište i u duševnoj boli ona se “pomoli… plačući gorko”. Ipak, ona je razgovarala s Bogom u tišini, ne izgovarajući riječi. U tim zlim vremenima takvi prizori bogoštovlja rijetko su se viđali. Svetkovanje blagdana bez ukazivanja poštovanja, pa čak i pijanstvo, nisu bili neuobičajeni, čak ni na vjerskim blagdanima, te je veliki svećenik Eli, promatrajući Anu, pretpostavio da je ona pijana od vina. Misleći da izgovara zasluženi ukor, on joj se ozbiljno obratio: “Dokle ćeš biti pijana? Otrijezni se od vina što je u tebi!”
Zapanjena i povrijeđena Ana je blago odgovorila: “Nisam pijana, gospodaru, nego sam velika nesretnica. Nisam pila ni vina ni opojna pića, nego izlijevam dušu svoju pred Jahvom. Ne sudi službenicu svoju kao ženu nevaljalu, jer sam od preteške tuge i žalosti tako dugo molila.”
Veliki svećenik je bio duboko dirnut jer je bio Božji čovjek, i umjesto ukora on je izgovorio blagoslov: “Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.”
Anina molitva je bila uslišena. Ona je primila dar za koji je tako revno preklinjala. Dok je promatrala dijete, ona ga je nazvala Samuel, “jer sam ga, reče, izmolila od Jahve”. Čim je dijete bilo dovoljno staro da se odvoji od majke, ona je ispunila svoju zakletvu. Voljela je dijete sa svim požrtvovanjem majčinskog srca. Dan za danom, dok je promatrala njegov rast i slušala njegovo dječje tepanje, ona ga je sve više okruživala ljubavlju. On je bio njezin jedini sin, naročit dar Neba, ali ona Dijete Samuel
ga je primila kao blago posvećeno Bogu i nije ga željela uskratiti Onome koji ga je dao.
Ana je još jednom otputovala sa svojim mužem u Šilo i prinijela svećeniku, u Božje ime, svoj dragocjeni dar, poprativši ga riječima: “Molila sam za ovo dijete, i Jahve mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Jahvi za sve dane njegova života: ta isprošen je od Jahve.” Elija se duboko dojmila vjera i predanje ove Izraelke. Budući da je sâm bio previše popustljiv otac, bio je zapanjen i ponižen promatrajući veliku žrtvu ove majke dok se rastajala od svojeg jedinca da bi ga mogla posvetiti službi Bogu. Osjećao se ukorenim zbog vlastite sebične ljubavi, i u poniznosti i poštovanju on se poklonio i pomolio pred Gospodinom.
Majčino je srce bilo ispunjeno radošću i hvalom i ona je čeznula da Bogu iznese svoju zahvalnost. Duh nadahnuća je sišao na nju i “nato se Ana pomoli ovako”:
“Kliče srce moje u Jahvi,
raste snaga moja po Bogu mom.
Šire mi se usta na dušmane moje,
jer se radujem pomoći tvojoj.
Nitko nije svet kao što je Jahve
(jer nema nikoga osim tebe),
i nema hridi kao što Bog je naš.
Ne govorite mnogo hvastavih riječi,
neka ne izlazi drskost iz usta vaših,
jer Jahve je sveznajući Bog,
pravo on prosuđuje djela. …
Jahve daje smrt i život,
ruši u Šeol i odande diže.
Jahve čini uboga i bogata,
obara čovjeka i uzvisuje.
Diže slabića iz prašine,
iz bunjišta izvlači uboga,
da ih posadi s knezovima
i da im odredi počasna mjesta.
Jer Jahvini su stupovi zemlje,
na njih je stavio ovaj svijet.
Korake čuva svojih vjernika,
zlikovce stiže propast u mraku
(svojom snagom čovjek ne stječe pobjede).
Koji se protive Jahvi, padaju,
Svevišnji grmi s nebesa.
Jahve sudi međama zemlje,
daje silu svojemu kralju,
uzdiže snagu pomazanika svoga.”
Anine riječi su prorokovale i o Davidu, koji je trebao vladati kao kralj Izraela, i o Mesiji, Gospodnjem Pomazaniku. Govoreći prvo o hvalisanju jedne drske i svadljive žene, pjesma upućuje na uništenje Božjih neprijatelja i konačnu pobjedu Njegovog otkupljenog naroda.
Ana se iz Šila tiho vratila kući u Ramu, ostavljajući dijete Samuela da se uči u službi u Božjem domu, da ga podučava veliki svećenik. Od trenutka kad je dijete počelo shvaćati, ona je učila svojeg sina da ljubi i štuje Boga i smatra Ga svojim Gospodarom. Svakim poznatim predmetom koji ga je okružavao ona je njegove misli nastojala usmjeriti na Stvoritelja. Majčina revnost nije prestala ni nakon rastanka s djetetom. Ona je svake godine vlastitim rukama pravila dolamicu za službu, i kad je s mužem odlazila na blagdan u Šilo, ona ju je davala djetetu kao podsjetnik na njezinu ljubav. Svaka nît tog malog odjevnog predmeta bila je ispletena s molitvom da on bude čist, plemenit i vjeran. Ona za svog sina nije tražila svjetovnu veličinu, već je revno molila da postigne veličinu koju Nebo vrednuje, da štuje Boga i blagoslovi svoje bližnje.
Kakvu je nagradu Ana primila! Kako njezin primjer potiče na vjernost! Svakoj su majci povjerene mogućnosti od neprocjenjive vrijednosti, beskonačno dragocjene koristi. Ponizno vršenje dužnosti koje žene smatraju iscrpljujućom zadaćom treba se smatrati velikim i plemenitim djelom. Majčina je prednost da svojim utjecajem blagoslovi svijet, i to će njezinom srcu donijeti veliku radost. Ona može poravnati put pred nogama svoje djece kroz svjetlost i tamu sve do slavnih visina. Ali samo ako u vlastitom životu nastoji slijediti Kristova učenja, ona se može nadati da će oblikovati karakter svoje djece prema božanskom uzoru. Svijet vrvi pokvarenim utjecajima. Moda i običaji vrše snažan utjecaj na mlade. Ako majka ne obavi svoje dužnosti učenja, vođenja i obuzdavanja, njezina će djeca prirodno prihvatiti zlo i okrenuti se od dobra. Neka svaka majka često prilazi svojem Spasitelju s molitvom: “Nauči nas kako da odgajamo ovo dijete i što da činimo s njim?” Neka obraća pozornost na upute što ih je Bog dao u svojoj Riječi, i ona će prema potrebi primiti mudrost.
“A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti, i pred Jahvom i pred ljudima.” Premda je Samuel djetinjstvo proveo u Šatoru posvećen službi Bogu, on nije bio oslobođen od zlih utjecaja ili grešnog primjera. Elijevi sinovi se nisu bojali Boga niti su poštovali svojeg oca, ali Samuel se nije družio s njima niti je slijedio njihove zle putove. On je neprekidno nastojao postati ono što je Bog želio od njega. To je prednost svih mladih. Bog je zadovoljan kad čak i mala djeca predaju sebe u Njegovu službu.
Samuel je bio povjeren Elijevoj brizi, i njegov drag karakter je u starom svećeniku izazvao osjećaj naklonosti. On je bio ljubazan, velikodušan, poslušan i pun poštovanja. Ožalošćen svojeglavošću svojih sinova, Eli je našao mir i utjehu u nazočnosti svojeg učenika. Samuel je bio uslužan i osjećajan, i nijedan otac nije više volio svojeg sina nego što je Eli volio tog dječaka. Bilo je očito da su između glavnog suca u narodu i ovog jednostavnog djeteta postojali osjećaji naklonosti. Kad je Elija stigla staračka nemoć, kad je bio ispunjen brigom i grižnjom savjesti zbog razvratnog ponašanja svojih sinova, on se obraćao Samuelu za utjehu.
Nije bilo uobičajeno da leviti počnu svoju naročitu službu dok ne navrše dvadeset pet godina, ali Samuel je bio iznimka. Svake godine njemu je bila povjeravana sve veća zadaća, i dok je još bio dijete, na njega je stavljen laneni oplećak kao znak posvećenja za djelo u Svetištu. Premda je bio mlad kad je doveden da služi u Svetište, Samuel je već tada imao dužnosti u Božjoj službi u skladu sa svojim mogućnostima. One su prvo bile skromne i ne uvijek ugodne, ali on ih je obavljao najbolje što je mogao i dragovoljna srca. Njegovi su napori bili prihvaćeni jer su proistjecali iz ljubavi prema Bogu i iskrene želje da vrši Njegovu volju. Tako je Samuel postao suradnik s Gospodi- 574 nom neba i zemlje i Bog ga je osposobio da učini veliko djelo za Izrael.
Kad bi se djecu učilo da skromne, svakodnevne dužnosti smatraju putem koji im je Gospodin označio, kao škola u kojoj se trebaju naučiti da vječno i učinkovito služe, njihov bi posao izgledao ugodniji i časniji. Vršenje svake dužnosti kao da je obavljamo Gospodinu i najskromniji posao zaodijeva ljepotom i radnike povezuje sa svetim bićima koja na Nebu vrše Božju volju.
Uspjeh u ovom životu i uspjeh u postizanju vječnog života ovisi o vjernoj, savjesnoj pozornosti malim stvarima. Savršenost se vidi u najmanjim stvarima, kao i u najvećim Božjim djelima. Ruka koja je stvorila svjetove u svemiru ista je ruka koja je velikom vještinom oblikovala ljiljane u polju. Kao što je Bog savršen u svojem području djelovanja, tako mi trebamo biti savršeni u svojem. Skladan, snažan, krasan karakter se izgrađuje vršenjem pojedinačnih dužnosti. Poštenje u malim stvarima, vršenje malih djela vjernosti i ljubaznosti, donijet će radost na životnom putu, a kad se naše djelo na Zemlji završi, vidjet će se da je svaka mala, vjerno obavljena dužnost izvršila dobar utjecaj, utjecaj koji nikada ne može nestati.
Mladi u današnje vrijeme mogu kao i Samuel postati dragocjenost u Božjim očima. Vjernim čuvanjem svoje kršćanske besprijekornosti oni mogli izvršiti snažan utjecaj u djelu preobrazbe. Danas su potrebni takvi ljudi. Bog ima posao za svakog od njih. Nikada čovjek nije postigao veće rezultate za Boga i čovječanstvo nego što ih u današnje vrijeme mogu ostvariti oni koji će ostati vjerni zadaći koju im je Bog povjerio.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)