Pokazano mi je vrijeme kad je vijest trećeg anđela završila. Božja sila ostala je na Njegovom narodu. On je ispunio svoj posao i pripremio se za vrijeme kušnje koje dolazi. Primio je kasnu kišu, osvježenje Božje prisutnosti, a živo svjedočanstvo je probuđeno. Posvuda je odjekivala posljednja opomena i to je uznemirilo i razjarilo stanovnike na Zemlji koji nisu željeli prihvatiti vijest.
Vidjela sam anđele koji su žurili na Nebo i s Neba. Jedan se anđeo vratio sa Zemlje s priborom za pisanje i izvijestio Isusa da je njegov posao završen i da su spašeni izbrojeni i zapečaćeni. Tada je Isus, koji je služio pred Kovčegom koji je sadržavao Deset zapovijedi, ispustio iz ruku kadionicu. Podigao je ruke i snažnim glasom rekao: „Svršeno je!“ Svi su anđeli odložili svoje krune dok je Isus svečano izjavio: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!“ (Otkrivenje 22,11)
Za svaku osobu je odlučeno – za život ili smrt. Dok je Isus služio u Svetištu, obavljao se sud za umrle pravednike, a zatim za žive. Krist je primio svoje Kraljevstvo ostvarivši pomirenje za svoj narod i izbrisavši njihove grijehe. Stanovnici Kraljevstva su određeni. Vjenčanje Janjeta je završeno. Kraljevstvo i kraljevsko veličanstvo cijelog Neba predano je Isusu i nasljednicima spasenja, a Isus je zavladao kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima.
Kako je Isus izlazio iz Svetinje nad svetinjama, zvončići na Njegovoj odjeći su zvonili, a kad ju je napustio, mračni oblak prekrio je stanovnike Zemlje. Sada više nije bilo posrednika između grešnog čovječanstva i uvrijeđenog Boga. Dok je Isus stajao između Boga i grešnog ljudskog roda, nad ljudima je počivala Božja zaštita, a kad se povukao, zaštita je uklonjena i Sotona je preuzeo punu vlast nad onima koji su se odbili pokajati.
Dok je Isus posredovao u Svetištu, izlijevanje zala nije bilo moguće, ali kad je taj posao završio i kad je posredovanje došlo kraju, više nije bilo ničega što bi sprečavalo Božji gnjev da se sruči na nezaštićenu glavu grešnika koji su omalovažavali spasenje i mrzili ukor. U tom strašnom razdoblju nakon Isusovog posredovanja, Božji narod, koji Biblija naziva svecima, živio je u dosegu svetoga Boga bez posrednika. Svaki je slučaj odlučen, svaki biser izbrojen. Isus je za trenutak zastao u vanjskom prostoru nebeskog Svetišta, a grijesi priznati u vrijeme dok je On bio u Svetinji nad svetinjama stavljeni su na Sotonu, uzročnika grijeha, koji mora pretrpjeti njihovu kaznu. [ 1.1. Ova Sotonina patnja nema smisao zamjeničkog ispaštanja i pomirenja. Kao što je ranije spomenuto: „Nepravda ljudskoga roda stavljena je na Krista kao našu zamjenu.“ (vidi str. 168) Ali nakon što su oni koji su prihvatili Kristovu žrtvu otkupljeni, sigurno je pravedno da Sotona, uzročnik grijeha, pretrpi konačnu kaznu. Kao što je Ellen G. White rekla: „Kada djelo pomirenja u nebeskom Svetištu bude dovršeno, u prisutnosti Boga, svetih anđela i mnoštva otkupljenih, grijesi Božjeg naroda bit će stavljeni na Sotonu; on će biti proglašen krivim za sva zla koja ih je naveo da ih učine.“ (Velika borba, str. 518) (Primjedba urednika)]
„Prekasno! Prekasno!“
Tada je Isus skinuo svoje svećeničko ruho i odjenuo najljepšu kraljevsku haljinu. Na glavi su Mu bile mnoge krune, kruna u kruni. Okružen anđeoskom vojskom, napustio je Nebo. Zla su se sručila na stanovnike Zemlje. Neki su ponižavali i psovali Boga. Drugi su požurili Božjoj djeci i molili ih da ih nauče kako pobjeći od Njegove osude. Ali sveti nisu ništa mogli učiniti za njih. Posljednja suza je otekla, posljednja očajnička molitva je izrečena, posljednji teret je podnesen, posljednje upozorenje je upućeno. Ljupki milostivi glas nije ih više pozivao. Kad su se sveti i cijelo Nebo zanimali za njihovo spasenje, oni na njih nisu obraćali nikakvu pozornost. Bili su im predočeni život i smrt. Mnogi su željeli život, ali nisu učinili nikakav napor da ga dobiju. Nisu ga izabrali i sada više nije bilo krvi pomirenja da izbriše krivnju, nije bilo suosjećajnog Spasitelja da ih zastupa i za njih moli: „Poštedi, poštedi grešnika, još samo malo!“ Cijelo se Nebo sjedinilo s Isusom kad je čulo zastrašujuće riječi: „Svršeno je!“ Plan spasenja je završen, ali ga je samo malen broj prihvatio. Kad je slatki milostivi glas umuknuo, strah i užas ispunili su grešnike. S užasnom jasnoćom čuli su riječi: „Prekasno! Prekasno!“
Oni koji nisu cijenili Božju riječ žurili su amo-tamo, lutajući od mora do mora, sa sjevera na istok, tražeći Gospodnju riječ. Anđeo je rekao: „Neće je naći. Glad je u zemlji, ne glad kruha niti žeđ vode, nego slušanja riječi Gospodnjih. Što bi oni dali za samo jednu riječ Božjeg odobravanja! Ali ne, moraju gladovati i trpjeti žeđ. Dan za danom oni su omalovažavali spasenje, cijenili više ovozemaljska bogatstva i zadovoljstva nego ikoju nebesku vrijednost. Odbacili su Isusa i prezreli njegove svete. Pogani neka ostanu zauvijek pogani.“
Mnogi su se grešnici zbog zala i užasnih patnji strahovito razgnjevili. Bio je to prizor strahovite agonije. Roditelji su gorko optuživali svoju djecu, a djeca svoje roditelje, braća sestre i sestre braću. Glasni vapaji dolazili su sa svih strana: „Ti si me spriječio da ne primim istinu koja bi me spasila od ovog zastrašujućeg trenutka.“ Ljudi su se s užasnom mržnjom okrenuli svojim svećenicima i optuživali ih govoreći: „Vi nas niste upozorili. Govorili ste nam da se cijeli svijet treba obratiti i vikali ste: ‘Mir! Mir!’ kako biste uklonili strah koji vas je obuzeo. Vi nam niste govorili o ovom trenutku, a one koji su nas upozoravali vi ste proglašavali fanaticima i zlim ljudima koji će nas uništiti. „ Vidjela sam da svećenici nisu izbjegli Božjem gnjevu. Njihova je patnja bila deset puta veća od patnje ostalog naroda.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 59)