Ovo poglavlje temelji se na Postanku 4,1-15
Kajin i Abel, Adamovi sinovi, karakterom su se vrlo razlikovali. Abel se bojao Boga. Kajin je gajio duh pobune i mrmljao je protiv Boga zbog prokletstva koje je izrekao njegovom ocu Adamu i zato što je tlo zbog grijeha bilo prokleto. Ova su braća bila poučena o tome što je učinjeno da bi ljudski rod bio spašen. Od njih se zahtijevalo da žive u poniznoj poslušnosti, da iskazuju svoje poštovanje Bogu, a svoju vjeru i ovisnost o obećanom Otkupitelju ubijanjem prvina od stada te da ih svečano prinesu Bogu kao žrtvu paljenicu. Ta ih je žrtva trebala neprestano podsjećati na njihov grijeh i Otkupitelja koji će doći, koji će biti velika Žrtva za čovjeka.
Kajin je prinosio Bogu svoje žrtve s gunđanjem i nevjerom u srcu prema obećanoj Žrtvi. Nije bio spreman strogo slijediti plan poslušnosti, pribaviti janje i prinijeti ga s plodovima zemlje. On je jednostavno žrtvovao od zemaljskog ploda zanemarujući Božji zahtjev. Bog je Adamu dao do znanja da bez prolijevanja krvi nema otpuštanja grijeha. Kajin nije bio naročito probirljiv čak ni u prinošenju najboljeg od plodova zemlje. Abel je savjetovao brata da ne dolazi pred Boga bez krvne žrtve. S obzirom na to da je bio stariji, Kajin nije želio poslušati svoga brata. Prezreo je njegov savjet i sa sumnjom i gunđanjem prema neizostavnosti obrednog žrtvovanja, prinio je svoju žrtvu. Ali Bog to nije prihvatio.
Abel je prinio od prvina svojega stada, uhranjenu žrtvu, kao što je Bog odredio, u punoj vjeri u Mesiju koji će doći, i to je učinio s poniznim štovanjem. Bog je prihvatio njegov dar. Svjetlost s Neba bljesnula je i spalila Abelovu žrtvu. Kajin nije vidio nikakve znakove da je njegova žrtva prihvaćena. Postao je ljutit na Boga i svoga brata. Tada je Bog poslao jednog anđela da razgovara s Kajinom.
Anđeo ga je upitao za razlog njegove ljutnje i objasnio mu da ako čini dobro i slijedi Božje upute koje je dobio, bit će prihvaćeni i on i njegova žrtva. Ali ako se ne bude ponizno podčinio Božjoj volji u vjeri i poslušnosti, On njegovu žrtvu neće moći prihvatiti. Zatim je anđeo rekao Kajinu da na Božjoj strani nema nepravde niti pristranosti prema Abelu, nego je sve to ishod njegovog grijeha i neposlušnosti prema jasnoj Božjoj naredbi te stoga On nije mogao prihvatiti njegovu žrtvu. Ako bude činio ispravno, Bog će ga prihvatiti; njegov brat ga treba slušati, a on treba preuzeti vodstvo jer je stariji.
No mada je pažljivo poučen, Kajin se nije pokajao. Umjesto da bude samokritičan i pokaje se zbog svog nevjerovanja, nastavio je prigovarati zbog Božje nepravde i pristranosti. I u svojoj zavisti i mržnji sukobio se s Abelom i prigovarao mu. Abel je svome bratu krotko ukazao na propuste i na to da je krivica na njemu samome. Ali Kajin je zamrzio svojega brata od trenutka kad mu je Bog jasno pokazao da ga prihvaća. Njegov brat Abel se trudio da smiri njegov gnjev dokazujući Božje milosrđe time što je spasio živote njihovih roditelja onda kada su mogli smjesta umrijeti. Rekao je da ih Bog ljubi i da je spreman dati svog bezgrešnog i svetog Sina da podnese gnjev koji je čovjek svojom neposlušnošću zaslužio podnijeti.
Početak smrti
Dok je Abel opravdavao Božji plan, Kajin je pobjesnio; njegov se gnjev toliko raspalio da ga je na kraju u svom bijesu ubio. Tada ga je Bog upitao za brata, a Kajin je lagao: „Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?“ (Postanak 4,9) Bog je objasnio Kajinu da On zna za njegov grijeh, da je bio upoznat sa svakim činom, čak i s mislima njegovog srca, a zatim mu je rekao: „Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!“ (Postanak 4,10-12)
U početku se prokletstvo tla nije činilo tako teškim, ali sada je na njemu počivala dvostruka kletva. Kajin i Abel predstavljaju dvije skupine ljudi: pravedne i zle, vjernike i nevjernike, koji postoje od čovjekovog pada u grijeh i postojat će do drugog Kristovog dolaska. Kajinovo bratoubojstvo predstavlja zle koji su zavidni pravednima i mrzit će ih jer su bolji od njih. Bit će ljubomorni na pravedne, proganjat će ih i ubijati jer njihov pravedan život osuđuje njihov grešni put.
Adamov život je bio pun tuge, poniženja i neprekidnog pokajanja. Dok je učio svoju djecu i unuke strahu Božjem, često se gorko prisjećao svojega grijeha koji se u njegovom potomstvu izrodio u toliko mnogo bijede. Kad je napustio divni Eden, pomisao da mora umrijeti ispunjavala ga je užasom. Gledao je na smrt kao na užasnu nesreću. S obzirom na to da je njegov sin Kajin ubio svojega brata Abela, bio je prvi koji se upoznao s užasnom stvarnošću smrti među ljudima. Ispunjen gorkom grižnjom savjesti zbog svojega grijeha, ostajući bez sina Abela, gledajući na Kajina kao njegovog ubojicu i sjećajući se Božje kletve koju je izgovorio nad njim, Adam je bolno pognuo svoju glavu. Gorko si je prigovarao zbog svojeg prvog velikog prijestupa. Preklinjao je Boga da mu kroz obećanu žrtvu oprosti. Duboko u srcu osjetio je Božji gnjev zbog zločina koji je počinio u raju. Svjedočio je općoj pokvarenosti koja je konačno izazvala Boga da potopom uništi stanovnike Zemlje. Smrtna presuda koju je nad njim izgovorio Njegov Stvoritelj, koja mu se u početku činila užasnom, nakon nekoliko stotina godina života izgledala je pravedno i milosrdno, i on je s nadom gledao u Boga koji će učiniti kraj tom bijednom životu.
Kako je Adam gledajući lišće koje pada i cvijeće koje vene bio svjedok prvih znakova raspadanja u prirodi, tugovao je više nego što ljudi tuguju nad svojom smrću. Iako tuga zbog uvelog cvijeća nije bila tako velika jer je ono nježno i osjetljivo, visoko, ponosno i čvrsto drveće koje odbacuje svoje lišće da bi istrunulo predstavljalo je za njega opće raspadanje divne prirode koju je Bog stvorio za osobitu dobrobit čovjeka.
Svojoj djeci i djeci njihove djece, do devetog koljena, Adam je opisivao savršenstvo svojeg edenskog doma, svoj pad i njegove užasne posljedice, teret tuge koji ga je opterećivao zbog razdora u njegovom domu koji je završio Abelovom smrću. Prenosio im je patnju koju je Bog dopustio da na njega dođe da bi ga naučio kako je potrebno strogo se držati Njegovog zakona. Rekao im je da će grijeh biti kažnjen ma u kojem obliku on bio. Podsjetio ih je da budu poslušni Bogu koji će im biti milostiv ako Ga budu voljeli i ako budu imali strahopoštovanje prema Njemu.
Nakon pada, anđeli su razgovarali s Adamom i iznijeli mu plan spasenja prema kojemu ljudski rod može biti otkupljen. Iako je nastalo zastrašujuće odvajanje između Boga i čovjeka, osmišljeno je rješenje kroz žrtvu Njegovog voljenog Sina, preko kojega čovjek može biti spašen. Ali njihova jedina nada je bila da žive životom poniznog pokajanja i vjerom u obećani dar. Svi koji budu tako prihvatili Krista kao svojeg jedinog Spasitelja doći će opet u sklad s Bogom kroz zasluge Njegovog Sina.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 6)