Bog izabire ponoć da bi izbavio svoj narod. Upravo kad su ih zli koji su bili oko njih ismijavali, iznenada se pojavilo Sunce u punom sjaju, dok je Mjesec ostao na svojem mjestu. Zli su zapanjeno promatrali ovaj prizor, dok su sveti svečanom radošću gledali prve nagovještaje svojega izbavljenja. Znaci i čudesa izmjenjivali su se brzo, jedan za drugim. Činilo se da se sve izokrenulo u svom prirodnom tijeku. Potoci su prestali teći. Tamni, teški oblaci bučno su se sudarali. Ali jedno je područje bilo ispunjeno slavom i odande je dolazio Božji glas poput mnogih voda, tresući nebesa i Zemlju. Nastao je silan potres. Grobovi su se otvorili, a oni koji su umrli u vjeri treće anđeoske vijesti, držeći subotu, izašli su proslavljeni iz svojih prašnjavih ležaja da bi čuli savez mira koji je Bog sklopio s onima koji su držali Njegov zakon.
Nebo se otvorilo i zatvorilo i nastalo je komešanje. Planine su se tresle kao trska na vjetru, a grubo stijenje odronjavalo se na sve strane. More je ključalo kao lonac i izbacivalo kamenje na kopno. I kako je Bog izricao dan i sat Isusovog dolaska i objavio svoj vječni savez svojem narodu, izgovorio je jednu rečenicu i tada stao, dok su riječi nastavile odjekivati cijelom Zemljom. Božji Izrael je stajao očiju uprtih prema gore i slušao riječi koje kao da su dolazile s Gospodnjih usana i odjekivale Zemljom kao najglasnija tutnjava grmljavine. Zavladalo je svečano ozračje. Na kraju svake rečenice sveti su uzvikivali: „Slava! Aleluja!“ Njihova lica odsjajivala su Božjom slavom, sjajeći slavom Mojsijevog lica kad je sišao sa Sinaja. Zli zbog te slave nisu mogli gledati u njih. A kad je Bog izgovorio vječni blagoslov nad onima koji su Ga častili držeći Njegovu subotu svetom, uskliknuli su uzvikom pobjede nad Zvijeri i njezinim likom.
Tada je počelo slavlje, vrijeme kad se Zemlja treba odmoriti. Vidjela sam pobožnog roba kako pobjednički ustaje i slavodobitno otresa lanac kojim je bio vezan, dok njegov zbunjeni gospodar ne zna što učiniti, jer zli nisu mogli razumjeti riječi koje je Bog izgovarao.
Drugi Kristov dolazak
Ubrzo se pojavio mali bijeli oblak na kojemu je sjedio Sin Čovječji. Kada se pojavio u daljini, izgledao je vrlo malen. Anđeo je objasnio da je to znak Sina Čovječjeg. Približavajući se Zemlji i gledajući Isusa kako dolazi kao osvajač, svatko je mogao vidjeti Njegovu izvanrednu slavu i veličanstvo. Na tom Njegovom putu pratili su Ga sveti anđeli sa svijetlim, blještavim krunama na svojim glavama.
Nema jezika koji bi mogao opisati slavu toga prizora. Živi oblak veličanstvene i nenadmašne slave došao je bliže, i mi smo jasno mogli vidjeti dragu Osobu, Isusa Krista. Nije nosio trnov vijenac, već Mu je na glavi bila kruna slave. Na Njegovoj haljini i o bokovima pisalo je: „Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima.“ (Otkrivenje 19,16) Njegovo je lice sjalo kao podnevno sunce, Njegove su oči bile kao plamen ognjeni, a Njegove noge kao od ulaštene mjedi (Otkrivenje 1,14-16). Njegov glas je zvučao kao mnoga glazbala. Zemlja se tresla u Njegovoj prisutnosti, nebesa su iščeznula kao svitak kada se smota, a svaka se planina i svaki otok pomaknuo sa svojega mjesta. „Kraljevi zemaljski, i velikaši, i vojvode, i bogataši, i mogućnici, rob i slobodnjak – svi se sakriše u špilje i pećine gorske govoreći gorama i pećinama: ‘Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju i od srdžbe Jaganjčeve. Jer dođe Dan onaj veliki srdžbe njihove i tko će opstati!’“ (Otkrivenje 6,15-17)
Oni koji su do maločas željeli pobiti Božju vjernu djecu na Zemlji sada su bili očevici Božje slave koja je počivala na njima. I usred sveg tog užasa čuli su glasove svetih koji su radosno klicali govoreći: „Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio!“ (Izaija 25,9)
Prvo uskrsnuće
Zemlja se silno potresla kad je Božji Sin pozvao svete iz njihovih grobova. Čuli su poziv i ustali, odjeveni u slavnu besmrtnost, kličući: „Pobjeda, pobjeda, nad smrću i grobom! O smrti, gdje je tvoj žalac? O grobe, gdje je tvoja pobjeda?“ (vidi 1. Korinćanima 15,55 – prijevod King James) Tada su uskrsli sveti podigli svoje glasove u dugi presretni poklič pobjede. Ova tijela koja su legla u grob noseći tragove bolesti i smrti ustala su u besmrtnom zdravlju i snazi. Živi sveti promijenili su se u trenutku, u treptaju oka, i zajedno s uskrslima susreću se sa svojim Gospodinom u zraku. O, kakvog li slavnog susreta! Prijatelji koje je smrt rastavila opet su zajedno i nikada se više neće rastati.
Na svakoj strani kola od oblaka bila su krila, a ispod njih živi kotači. Kako su se kola uspinjala, kotači su odjekivali: „Svet!“ a krila su, kako su se kretala, vikala: „Svet!“ Pratnja svetih anđela oko oblaka klicala je: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog Svemogući!“ Sveti na oblaku su klicali: „Slava! Aleluja!“ dok su se kola uzdizala prema svetome gradu. Prije nego što su ušli u grad, sveti su stali u savršeni četverokut s Isusom u sredini. On je stajao glavom i ramenima viši od svetih i anđela. Njegovu veličanstvenu vanjštinu i voljeno lice mogli su vidjeti svi.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 61)