Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 16,1-13
Nekoliko kilometara južno od Jeruzalema nalazi se Betlehem, “grad velikoga kralja” u kojem je rođen David, Jišajev sin, i to više od tisuću godina prije nego što je Isus kao dijete položen u jasle, a mudraci s Istoka Mu se poklonili. Stoljećima prije Spasiteljevog dolaska David je u djetinjstvu čuvao stada koja su pasla na brdima koja su okruživala Betlehem. Jednostavni dječak pastir pjevao je pjesme što ih je sâm skladao, a glazba njegove harfe divno je pratila melodiju njegovog mlađahnog glasa. Gospodin je izabrao Davida i pripremao ga u njegovom usamljenom životu sa stadom za djelo koje je mu je namjeravao povjeriti u kasnijim godinama.
Dok je David tako živio u osamljenosti svojeg poniznog pastirskog života, Gospodin Bog je govorio o njemu proroku Samuelu. “Jahve reče Samuelu: ‘Dokle ćeš tugovati zbog Šaula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja. … Uzmi sa sobom junicu pa reci: Došao sam da žrtvujem Jahvi! I pozovi Jišaja na žrtvu, a ja ću te sâm poučiti što ćeš činiti: pomazat ćeš onoga koga ti kažem.’ Samuel učini kako mu je zapovjedio Jahve. Kad je došao u Betlehem, gradske mu starješine dršćući dođu u susret i zapitaju: ‘Znači li tvoj dolazak dobro?’ Samuel odgovori: ‘Da, dobro! Došao sam da žrtvujem Jahvi. Očistite se i dođite sa mnom na žrtvu!’ Potom očisti Jišaja i njegove sinove i pozva ih na žrtvu.” Starješine su prihvatile poziv na žrtvu, a Samuel je također pozvao Jišaja i njegove sinove. Izgrađen je žrtvenik i pripremljena žrtva. Cijeli je Jišajev dom bio prisutan, osim Davida, najmlađeg sina, koji je ostao čuvati stado jer nije bilo sigurno ostaviti stada nezaštićena.
Kad je žrtvovanje završeno, a prije sudjelovanja u žrtvenom obroku, Samuel je počeo svoju proročku provjeru Jišajevih sinova plemenita izgleda. Eliab je bio najstariji, i od svih je najviše sličio Šaulu po stasu i ljepoti. Njegov naočit izgled i prekrasno izgrađen stas privlačili su pozornost proroka. Dok je Samuel promatrao njegovo kraljevsko držanje, pomislio je: “Jamačno, evo pred Jahvom stoji njegov pomazanik”, i on je čekao na božansku naredbu da ga pomaže. Ali Jahve nije gledao na vanjski izgled. Eliab se nije bojao Boga. Da je bio pozvan na prijestolje, on bi bio ponosit, zahtjevan vladar. Gospodnja riječ Samuelu je glasila: “Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” Vanjska ljepota ne može dušu preporučiti Bogu. Čovjekovu istinsku ljepotu izražavaju mudrost i savršenstvo otkriveni u karakteru i ponašanju, a unutarnja vrijednost, savršenstvo srca, jest ono što odlučuje o našoj prihvatljivosti pred Gospodinom nad vojskama. Kako duboko trebamo biti svjesni ove istine kad sudimo o sebi i drugima! Mi iz Samuelove pogreške možemo naučiti kako je uzaludna procjena koja se temelji na ljepoti lica ili plemenitosti stasa. Možemo vidjeti kako je čovjekova mudrost nesposobna da razumije tajne srca ili shvati Božje savjete bez posebnog prosvjetljenja s Neba. Božje misli i putovi za njegova stvorenja su iznad naših ograničenih umova, ali mi možemo biti uvjereni da će Njegova djeca biti postavljena na položaj za koji su osposobljena i bit će im omogućeno da ostvare djelo koje je predano u njihove ruke, ako žele svoju volju pokoriti Bogu, tako da čovjekova pokvarenost ne ometa Njegove blagotvorne planove.
Samuel je promotrio Eliaba i šestero braće koji su bili nazočni na bogoslužju i dolazili jedan za drugim da ih prorok pogleda, ali Gospodin nije dao znak da je izabrao bilo kojega od njih. Samuel je s bolnom napetošću pogledao posljednjeg mladića. Prorok je bio zbunjen i smeten. Zapitao je Jišaja: “Jesu li to svi tvoji sinovi?” Otac je odgovorio: “Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.” Samuel je naredio da se i njega Pomazanje Davida dovede riječima: “Pošalji po njega, jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.”
Usamljeni pastir je bio zapanjen neočekivanim pozivom vjesnika koji ga je obavijestio da je prorok došao u Betlehem te da je poslao po njega. Iznenađen je ispitivao zašto ga je prorok i izraelski sudac želio vidjeti, ali je bez oklijevanja poslušao poziv. “Bio je to rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa.” Dok je Samuel sa zadovoljstvom promatrao stasitog, muževnog, umjerenog dječaka pastira, Gospodnji glas je progovorio proroku riječima: “Ustani, pomaži ga: taj je!” David se pokazao hrabrim i vjernim u poniznoj dužnosti pastira, a sada ga je Bog izabrao da bude vođa Njegovog naroda. “Samuel uze rog s uljem, i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana.” Prorok je obavio zadani posao, i s olakšanjem se u srcu vratio u Ramu.
Samuel nije obznanio svoju zadaću čak ni Jišajevoj obitelji i svečanost Davidovog pomazanja obavljena je u tajnosti. Za mladića je to bio nagovještaj visokog položaja koji ga je očekivao, a pored svih raznovrsnih iskustava i opasnosti u godinama koje slijede, ova ga je spoznaja mogla nadahnuti da ostane vjeran Božjem cilju koji se trebao ostvariti u njegovom životu.
David se nije ponio zbog velike časti koja mu je ukazana. Usprkos uzvišenom položaju koji je trebao zauzimati, on je tiho nastavio sa svojim poslom, zadovoljno čekajući razvitak Gospodnjeg plana u vrijeme i na način koji On odredi. Ponizan i umjeren kao i prije svojeg pomazanja, dječak pastir se vratio u brda da kao i uvijek nježno pazi i čuva svoje stado. Međutim, on je s novim nadahnućem skladao svoje melodije i svirao svoju harfu. Pred njim se prostirao krajolik bogate i raznolike ljepote. Vinogradi s grozdovima odsjajivali su na suncu. Šumska drveta sa svojim zelenilom ljuljala su se na vjetru. Promatrao je sunce koje je svjetlošću preplavilo nebo, izlazeći kao mlada iz ložnice i radujući se kao junak koji trči utrku. Ponosni gorski vrhunci sezali su do neba, u daljini su se uzdizale ogoljele litice planinskog lanca Moaba, a iznad svega se prostiralo nježno plavetnilo nebeskog svoda. A iznad toga bio je Bog. On Ga nije mogao vidjeti, ali Njegova djela su bila puna Njegove slave. Svjetlost dana, pozlaćene šume i planine, doline i potoci, uzdizali su um da gledaju Oca svjetlosti, Stvoritelja svakog dobrog i savršenog dara. Svakodnevna otkrivenja Stvoriteljevog karaktera i veličanstva ispunjavala su srce mladog pjesnika divljenjem i radošću. Razmišljajući o Bogu i Njegovim djelima, sposobnosti Davidovog uma i srca su se razvijale i jačale za djelo u kasnijem životu. Svakodnevno je dolazio u sve bliskiji odnos s Bogom. Njegov je um neprekidno ponirao do novih dubina za svježim temama koje će nadahnuti njegove pjesme i probuditi glazbu harfe. Bogate melodije njegovog glasa razlijegale su se zrakom, odzvanjale gorama kao da odgovaraju na radosno pjevanje anđela na nebu.
Tko može izmjeriti posljedice godina rada i lutanja među usamljenim brdima? Zajednica s prirodom i Bogom, briga za stado, opasnosti izbavljenja, žalosti i radosti, njegova skromna sudbina, nisu samo trebali oblikovati Davidov karakter i utjecati na njegov budući život, već su psalmi dragog izraelskog pjesnika trebali u budućnosti zapaliti ljubav i vjeru u srcima Božjeg naroda, približavajući ih Njegovom srcu koje ih uvijek ljubi i kroz koga sva stvorenja žive.
David se, u ljepoti i snazi mladosti, pripremao da zauzme visok položaj među najplemenitijima na Zemlji. Njegovi talenti, dragocjeni Božji darovi, iskorišteni su da uzvise slavu božanskog Darivatelja. Njegove prilike za razmišljanje i meditaciju služile su da ga obogate mudrošću i pobožnošću koje su ga učinile miljenikom Boga i anđela. Dok je razmišljao o savršenstvu svog Stvoritelja, njegovoj se duši otkrila jasnija predodžba o Bogu. Razjašnjene su nejasne teme, poteškoće su olakšane, usklađene nedoumice, a svaka zraka nove svjetlosti izazivala je izljeve oduševljenja, dražesne himne predaje na slavu Boga i Otkupitelja. Ljubav koja ga je pokretala, brige koje su ga mučile i pobjede koje su ga pratile bile su teme njegovih misli, i dok je promatrao Božju ljubav u svim događajima svojega života, njegovo je srce kucalo sve revnijim divljenjem i zahvalnošću, njegov je glas odzvanjao bogatijom melodijom, njegova harfa je odzvanjala još većom radošću. Dječak pastir je sve više jačao, sve više spoznavao, jer je Duh Božji bio na njemu. (tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)