Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 18 do 22
Nakon što je ubio Golijata, Šaul je zadržao Davida kod sebe i nije mu dopustio da se vrati očevoj kući. “Jonatanova se duša prikloni Davidovoj duši, i Jonatan ga zavolje kao samoga sebe.” Jonatan i David su sklopili savez o bratstvu te kraljev sin “skide … plašt koji je imao na sebi i dade ga Davidu; tako i svoju odoru, čak i svoj mač, svoj luk i svoj pojas”. Davidu su bile povjerene važne odgovornosti, a on je ipak očuvao svoju skromnost te stekao naklonost naroda kao i kraljevske obitelji.
“Na svim svojim pohodima, kamo ga je god slao Šaul, David bijaše sretne ruke, i Šaul ga postavi na čelo svojim ratnicima.” David je bio razborit i vjeran, a bilo je očito da na njemu počiva Božji blagoslov. Šaul je ponekad shvaćao svoju vlastitu nesposobnost da upravlja Izraelom i osjećao da bi kraljevstvo bilo sigurnije kad bi bilo povjereno nekome tko je primao upute od Gospodina. Šaul se nadao da će njegova povezanost s Davidom biti i njegova zaštita. Budući da je Gospodin štitio i pokazivao naklonost prema Davidu, njegova prisutnost mogla je zaštititi Šaula kad je s njim išao u rat.
Božja je providnost povezala Davida i Šaula. Davidov položaj na dvoru pružio mu je znanje o kraljevskim poslovima kao priprema za budući uzvišeni položaj. To ga je osposobilo da stekne povjerenje naroda. Nestalnost i poteškoće koje su ga stizale zbog Šaulovog neprijateljstva navele su ga da ovisi o Bogu i da Mu se potpuno povjeri. Prijateljstvo Jonatana i Davida također je bilo Božja providnost kako bi sačuvao život budućeg izraelskog vladara. Bog je u svim ovim stvarima ispunjavao svoje milostive namjere i s Davidom i izraelskim narodom.
Međutim, Šaul nije ostao prijatelj s Davidom. Kad su se David i Šaul vraćali iz bitke s Filistejcima, “žene su plešući pjevale: Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća”. Demon ljubomore ušao je u kraljevo srce. Bio je ljut jer je David u pjesmama izraelskih žena uzdizan iznad njega. Umjesto da potisne ovaj osjećaj zavisti, on je pokazao slabost svojega karaktera i uzviknuo: “Davidu su dale desetke tisuća, a meni samo tisuće! Još mu samo treba kraljevstvo!”
Jedan veliki nedostatak Šaulova karaktera bila je njegova ljubav prema odobravanju. Ova osobina je bila utjecaj koji je nadzirao njegova djela i misli, sve je obilježavala njegova želja za hvalom i samouzvisivanjem. Njegovo mjerilo dobra i zla bilo je nisko mjerilo narodnog odobravanja. Nijedan čovjek koji živi zato da zadovolji čovjeka, a ne traži prvo Božje odobrenje, nije siguran. Šaulove ambicije su bile da bude prvi među onima koje ljudi poštuju, a kad su se pjevale pjesme hvale, kralj je bio čvrsto uvjeren da će David zadobiti srca naroda i zavladati umjesto njega.
Šaul je otvorio svoje srce duhu ljubomore koji je zatrovao njegovu dušu. Usprkos poukama što ih je primio od proroka Samuela kojima je naučen da će Bog ostvariti sve što odluči i da to nitko ne može spriječiti, kralj je jasno pokazao da nema istinsko znanje o Božjim planovima i sili. Izraelski vladar je suprotstavljao svoju volju volji Beskonačnog. Šaul nije naučio, dok je vladao Izraelskim kraljevstvom, da treba vladati svojim duhom. Dopustio je da njegovi porivi nadziru njegov razum sve dok nije bio obuzet bijesom strasti. Dobivao je napade bijesa i tada je bio spreman oduzeti život bilo kome tko se usudio usprotiviti njegovoj volji. Iz takvog stanja bjesnila zapadao je u stanje malodušnosti i samoprijezira, a grižnja savjesti bi obuzimala njegovu dušu.
Volio je slušati Davida kako svira harfu i činilo mu se da su ga zli duhovi za neko vrijeme napuštali, ali jednog dana kad je mladić služio pred njim, pjevajući hvalu Bogu uz divnu pratnju svojega glazbala, Šaul je iznenada bacio svoje koplje na glazbenika s namjerom da mu oduzme život. Božje posredovanje je sačuvalo Davidov život i on je nepovrijeđen pobjegao od bijesa poludjelog kralja.
Šaulova se mržnja prema Davidu povećavala i on je sve pozornije tražio mogućnost da mu oduzme život, ali nijedan od njegovih planova protiv Božjeg pomazanika nije uspijevao. Šaul se predao nadzoru zlog duha koji je njime vladao, dok je David vjerovao u Onoga koji je moćan u svojim savjetima i snažan Izbavitelj. “Gospodnji strah početak je mudrosti” (Izreke 9,10), a Davidova je molitva nepekidno bila upućena Bogu da može savršeno hoditi pred Njim.
Želeći se osloboditi prisutnosti svog rivala, kralj ga “ukloni iz svoje blizine i postavi ga za tisućnika. … Ali svemu Izraelu i Judi omilje David”. Narodu nije dugo trebalo da vidi da je David sposobna osoba te da poslove koji su mu povjereni vodi s mudrošću i vještinom. Savjeti mladog čovjeka su bili mudri i odmjereni i pokazali se da ih je sigurno slijediti, dok su Šaulove prosudbe ponekad bile nepouzdane, a njegove odluke nemudre.
Premda je Šaul uvijek tražio priliku da uništi Davida, on ga se bojao, budući da je bilo očito da je Gospodin bio s njim. Davidov besprijekoran karakter izazivao je kraljev bijes. Smatrao je da ga sâm Davidov život i prisutnost ukorava jer je u nepovoljnom svjetlu prikazivao njegov karakter. Šaula je zavist činila jadnim, a nasljednika njegovog prijestolja stavljala u opasnost. Koliko je neizrecivih nesreća izazvala ova zla karakterna osobina u našem svijetu! Isto neprijateljstvo koje se nalazilo u Šaulovom srcu potaknulo je Kajinovo srce protiv njegovog brata Abela, jer su Abelova djela bila pravedna i Bog ga je uzvisio, a njegova su djela bila zla i Gospodin ih nije mogao blagosloviti. Zavist je potomak ponosa, i ako se njeguje u srcu, zavist izaziva mržnju i naposljetku i osvetu i ubojstvo. Sotona je pokazao svoj vlastiti karakter kad je poticao Šaulov bijes protiv onoga koji mu nikada nije učinio ništa nažao.
Kralj je budno pazio na Davida nadajući se da će naći trenutak nepromišljenosti ili nesmotrenosti koja bi mogla poslužiti kao izgovor da padne u nemilost. Smatrao je da on ne može biti zadovoljan dok ovom mladiću ne oduzme život i ostane opravdan pred narodom za svoje zlo djelo. Postavljao je Davidu zamke potičući ga da vodi rat protiv Filistejaca s još većom žestinom, obećavajući kao nagradu za njegovo junaštvo brak s najstarijom kćerkom kraljevske kuće. Davidov jednostavan odgovor na ovaj prijedlog je bio: “Tko sam ja i što znači moj život, što li kuća oca mojega, u Izraelu, da budem kraljev zet?” Vladar je pokazao svoju neiskrenost tako što je kneginju udao za drugoga.
Naklonost Šaulove najmlađe kćeri Mikale prema Davidu pružala je kralju još jednu priliku da kuje zavjeru protiv svog suparnika. Mladiću je ponuđena Mikalina ruka uz uvjet da pruži dokaze o porazu i pogubljenju određenog broja narodnih neprijatelja. “Šaul mišljaše da će tako Davida gurnuti u ruke Filistejcima”, ali Gospodin je zaštitio svojeg slugu. David se vratio kao pobjednik iz bitke da bi postao kraljev zet. “Ali je Davida ljubila Šaulova kći Mikala” i vladar je, bijesan, gledao kako je njegova zavjera uzvisila onoga koga je pokušao unišiti. On je ipak i dalje bio uvijek uvjeren da je to bio čovjek za koga je Gospodin rekao da je bolji od njega i koji će vladati na izraelskom prijestolju umjesto njega. Odbacujući sve krinke on je izdao zapovijed Jonatanu i dvorskim službenicima da oduzmu život onome koga je mrzio.
Jonatan je otkrio Davidu kraljevu namjeru i zapovjedio mu da se sakrije dok on ne zamoli svojeg oca da poštedi život izraelskom izbavitelju. On je pred kralja iznio sve što je David učinio da sačuva čast i život naroda, kao i strašnu krivicu koja bi počivala na ubojici onoga koga je Bog upotrijebio da rasprši Njegove neprijatelje. Kraljeva savjest je bila dirnuta i njegovo se srce smekšalo. “Živoga mi Jahve, David neće umrijeti!” David je izveden pred Šaula i on je služio u njegovoj nazočnosti kao što je to činio i u prošlosti.
Ponovno je objavljen rat između Izraelaca i Filistejaca i David je predvodio vojsku protiv neprijatelja. Izraelci su odnijeli veliku pobjedu i narod je hvalio njegovu mudrost i junaštvo. To je služilo kao poticaj staroj Šaulovoj ogorčenosti na njega.
Dok je mladić svirao pred kraljem ispunjavajući prostoriju skladnim zvucima, Šaula su obuzele njegove strasti i on je na Davida bacio koplje, misleći da će glazbenika prikovati na zid, ali Gospodnji je anđeo skrenuo smrtonosno oružje. David je pobjegao i otišao u vlastitu kuću. Šaul je poslao uhode da ga ubiju dok ujutro bude izlazio iz kuće.
Mikala je obavijestila Davida o namjerama svojega oca. Molila ga je da bijegom spasi svoj život te da ga ona spusti niz prozor i tako mu omogući da pobjegne. On je pobjegao k Samuelu u Ramu, a prorok je, ne bojeći se kraljevog nezadovoljstva, dobrodošlicom prihvatio bjegunca. Samuelov je dom bio mirno mjesto u usporedbi s kraljevskom palačom. Ovdje je, u brdima, Gospodnji uvaženi sluga nastavio svoje djelo. Skupina vidjelaca je bila s njim i oni su pomno proučavali Božju volju i s poštovanjem slušali riječi uputa koje su silazile sa Samuelovih usana. Dragocjene su bile pouke što ih je David naučio od ovog izraelskog učitelja. David je vjerovao da Šaulovim odredima neće biti naređeno da napadnu ovo sveto mjesto, ali činilo se da nijedno mjesto nije sveto za pomračeni um očajnog kralja. Davidova povezanost sa Samuelom izazvala je kraljevu ljubomoru da ne bi onaj kojeg se diljem Izraela poštovalo kao Božjeg proroka svoj utjecaj iskoristio za napredovanje Šaulovog suparnika. Kad je kralj saznao gdje je David, on je poslao glasnike da ga dovedu u Gibeu, gdje je namjeravao izvršiti svoju ubilačku namjeru.
Glasnici su pošli na put, namjeravajući ubiti Davida, ali njih je nadzirao Onaj koji je veći od Šaula. Presreli su ih nevidljivi anđeli, kao i Bileama na putu da prokune Izraela. Počeli su prorokovati o onome što će se dogoditi u budućnosti i javljati slavu i veličanstvo Jahve. Tako je Gospodin nadvladao bijes čovjeka i pokazao svoju silu da obuzda zlo, dok je svojeg slugu okružio anđelima čuvarima.
Vijesti su došle i do Šaula dok je on željno čekao da mu David padne u ruke, ali umjesto da primi Božji ukor, on je postao još ozlojeđeniji i poslao je druge glasnike. Božji Duh je svladao i njih i oni su se pridružili prvima u prorokovanju. Kralj je poslao i treće poslanstvo, ali kad su oni došli među skupinu proroka, božanski je utjecaj sišao i na njih te su i oni prorokovali. Šaul je onda odlučio poći sam, jer je njegovo žestoko neprijateljstvo postalo neobuzdano. Bio je odlučan da ne čeka drugu 654 priliku da ubije Davida. Namjeravao ga je ubiti vlastitom rukom, bez obzira na posljedice, čim mu dođe nadohvat ruke.
Ali Božji anđeo ga je susreo na putu i nadvladao ga. Božji Duh ga je nadzirao svojom silom i on je hodio i izgovarao molitve Bogu, prekidane proročanstvima i svetim pjesmama. Prorokovao je o dolasku Mesije kao Otkupitelju svijeta. Kad je došao u prorokov dom u Ramu, odložio je vanjsku odoru koja je označavala njegov položaj i cijeli dan i noć ležao pod utjecajem božanskog Duha pred Samuelom i njegovim učenicima. Narod je bio privučen da vidi ovaj čudan prizor te se o kraljevom iskustvu govorilo nadaleko i naširoko. Tako je ponovno pred kraj njegove vladavine nastala izreka u Izraelu da je Šaul među prorocima.
Namjera progonitelja je ponovno poražena. Uvjeravao je Davida da se pomirio s njim, ali David je imao malo povjerenja u kraljevo pokajanje. On je iskoristio ovu priliku da pobjegne dok se kraljevo raspoloženje kao i ranije ne promijeni. Njegovo je srce bilo ranjeno i on je želio još jednom vidjeti svojeg prijatelja Jonatana. Svjestan svoje nevinosti tražio je kraljevog sina i izrekao najdirljiviji poziv: “Što sam učinio?” pitao je. “Kakva je bila moja krivica i što sam zgriješio tvome ocu da traži moj život?” Jonatan je vjerovao da je njegov otac promijenio namjeru te da više ne namjerava Davidu oduzeti život. I Jonatan mu je rekao: “Daleko od tebe ta misao! Eto, moj otac ne poduzima ništa, bilo veliko ili ne bilo, a da to meni ne otkrije. Zašto bi dakle moj otac krio od mene upravo to? Neće to biti!” Nakon jedinstvena prikaza Božje sile Jonatan nije mogao vjerovati da bi njegov otac još uvijek želio ubiti Davida, budući da bi to bila pobuna protiv Boga. Ali David u to nije bio uvjeren. On je sa žarkom željom rekao Jonatanu: “Ali živoga mi Jahve i života mi tvoga ima samo jedan korak između mene i smrti.”
U vrijeme mlađaka u Izraelu se slavio sveti blagdan. Ovaj se blagdan održao dan nakon Davidovog i Jonatanovog razgovora. Na ovom se blagdanu očekivalo da se obojica mladića pojave za kraljevim stolom, ali David se bojao doći te je dogovoreno da on posjeti svoju braću u Betlehemu. Po povratku on se trebao sakriti u polju nedaleko od mjesta slavlja, i tri dana biti odsutan iz kraljeve nazočnosti, a Jonatan će pratiti kakav će to učinak imati na Šaula. Ako se netko bude raspitivao o Jišajevom sinu, Jonatan je trebao reći da je otišao kući da prisustvuje žrtvi koja se prinosi u kući njegovog oca. Ako kralj ne pokaže svoju ljutnju, već odgovori: “Dobro!” tada će za Davida biti sigurno da se vrati u dvor. Ali ako se razbjesni zbog njegove odsutnosti, to će odlučiti o Davidovom bijegu.
Prvog dana blagdana kralj se nije raspitivao o Davidovoj odsutnosti, ali kad je njegovo mjesto ostalo prazno i drugi dan, on je upitao: “Zašto Jišajev sin nije došao na objed ni jučer ni danas?” Jonatan je odgovorio Šaulu: “David me uporno molio da ga pustim da ide u Betlehem. Rekao mi je: ‘Pusti me da idem, jer slavimo obiteljsku žrtvu u mom gradu, i moja su me braća pozvala da dođem. Ako sam dakle stekao tvoju naklonost, daj mi dopust da pohodim svoju braću.’ Eto zato ga nema kod kraljeva stola.” Kad je Šaul čuo ove riječi, nije mogao savladati svoj bijes. Izjavio je da sve dok David živi Jonatan ne može doći na izraelsko prijestolje i zahtijevao je da se odmah pošalje po Davida da bi ga ubio. Jonatan je ponovno posredovao za svog prijatelja moleći: “Zašto on mora umrijeti? Što je učinio?” Ovaj poziv kralju učinio je njegov bijes još sotonskijim i koplje koje je namijenio Davidu sada je bacio na vlastitog sina.
Knez je bio ožalošćen i ogorčen i napuštajući kraljevsku prisutnost on više nije bio gost na blagdanskoj svečanosti. Bol je slomila njegovu dušu kad se u dogovoreno vrijeme pojavio na mjestu gdje je David trebao saznati o kraljevim namjerama za njega. Pali su jedan drugom u zagrljaj i gorko plakali. Kraljeve mračne strasti bacile su sjenu na život mladića i njihova je žalost bila previše snažna da bi se izrazila. David je čuo posljednje Jonatanove riječi dok su se rastajali da bi pošli različitim putovima: “Idi u miru! Što smo se obojica zakleli Jahvinim imenom, neka Jahve bude svjedok između mene i tebe, između moga potomstva i tvoga potomstva dovijeka!”
Kraljev sin se vratio u Gibeu, a David se požurio u Nob, grad udaljen samo nekoliko kilometara, koji je također pripadao Benjaminovom plemenu. Šator je bio prenesen u to mjesto iz Šila i ondje je služio veliki svećenik Ahimelek. David nije znao gdje da potraži utočište osim kod Božjih slugu. Svećenik ga je promatrao sa zaprepaštenjem dok je žurno ušao, očito sâm, s izgledom koji je odavao brigu i žalost. Upitao je što ga je tamo dovelo. Mladić se neprekidno bojao da će biti otkriven te je pribjegao prijevari. David je rekao svećeniku da ga je kralj poslao na tajnu zadaću, koja je zahtijevala brzu otpremu. On je ovdje pokazao nedostatak vjere u Boga i njegov grijeh je prouzročio smrt velikog svećenika. Da je jasno iznio činjenice, Ahimelek bi znao kako da se ponaša da spasi svoj život. Bog zahtijeva da istinitost obilježava život Njegovog naroda čak i u najvećim opasnostima. David je od svećenika zatražio pet kruhova. Kod Božjeg čovjeka nije bilo ničega osim svetog kruha, ali David je uspio ukloniti njegovu nedoumicu i dobiti kruh da zatomi svoju glad.
Ali pojavila se nova opasnost. Doeg, nadglednik Šaulovih pastira, koji je prihvatio vjeru Izraelaca, molio se na mjestu bogoslužja. Videći ovog čovjeka David je odlučio požuriti i naći drugo utočište kao i neko oružje s kojim bi se mogao braniti ako bude potrebno. Zatražio je od Ahimeleka mač i rečeno mu je da ima samo Golijatov mač koji je u Šatoru čuvan kao uspomena. David je odgovorio: “Takva više nema, daj mi ga!” Vratila mu se hrabrost kad je uzeo mač koji je nekad upotrijebio da uništi filistejskog junaka.
David je pobjegao Akišu, kralju Gata, jer je smatrao da je sigurniji među neprijateljima svojeg naroda nego u Šaulovom području. Ali Akišu je rečeno da je David čovjek koji je godinama ranije ubio filistejskog junaka i on se našao u velikoj opasnosti. Pretvarajući se da je umobolan David je prevario svoje neprijatelje te tako pobjegao.
Davidova je prva pogreška bila nepovjerenje u Boga u Nobu, a njegova druga pogreška bila je prijevara Akiša. David je pokazao plemenite karakterne osobine i njegova moralna vrednoća pribavila mu je naklonost naroda, ali kad ga je stigla kušnja, njegova je vjera posrnula i pojavile su se ljudske slabosti. U svakom je čovjeku vidio uhodu i izdajicu. David je u velikoj krizi gledao na Boga i porazio filistejskog diva. On je vjerovao Bogu i išao u Njegovo ime. Ali dok su ga hvatali i progonili, nedoumica i žalost učinili su da izgubi svojeg nebeskog Oca iz vida.
Ovo iskustvo poslužilo je da poduči Davida mudrosti. Ono ga je navelo da shvati svoje slabosti i nužnost neprekidne ovisnosti o Bogu. Kako je dragocjen utjecaj Božjeg Duha kad dođe na depresivnu i očajnu dušu, hrabreći obeshrabrene, jačajući slabe i dajući hrabrost i pomoć umornim Gospodnjim slugama. O, kakav je naš Bog koji se nježno odnosi prema grješnicima i pokazuje svoje strpljenje i nježnost u nevolji, i kad nas svlada neka velika žalost!
Svaka pogreška Božje djece znak je njihovog nedostatka vjere. Kad sjene obuzmu dušu, kad želimo svjetlost i vodstvo, mi moramo podignuti pogled: iznad tame je svjetlost. David ni za trenutak nije smio pokazati nevjeru u Boga. On je imao razlog da mu vjeruje. On je bio Gospodnji pomazanik i njega su u opasnosti štitili Božji anđeli. Bio je naoružan hrabrošću da čini prekrasna djela i samo da je svoje misli usmjerio s teških okolnosti u kojima se našao, i razmišljao o Božjoj sili i veličanstvu, on bi imao mir čak i u sjeni smrtnoj. On je s povjerenjem mogao ponoviti Gospodnje obećanje: “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebat moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)
David je među judejskim planinama tražio utočište od Šaulova gonjenja. Uspješno je pobjegao u špilju Adulam, mjesto koje se s malim snagama moglo obraniti protiv brojne vojske. “A kad su to čula njegova braća i sva njegova obitelj, dođoše onamo da mu se priključe.” Davidova se obitelj nije mogla osjećati sigurnom znajući da se kraljeva nerazumna sumnja može u svakom trenutku usmjeriti protiv njih zbog odnosa s Davidom. Oni su tada saznali ono što se postupno pročulo Izraelom, da je Bog izabrao Davida kao budućeg vladara svojega naroda. Vjerovali su da će s njim biti sigurniji, premda je bio bjegunac u usamljenoj špilji, nego biti izloženi umobolnoj ludosti zavidnog kralja.
U špilji Adulam obitelj se sjedinila u ljubavi i slozi. Jišajev sin je pjevanjem i sviranjem harfe mogao reći: “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!” (Psalam 133,1) On je okusio gorčinu nepovjerenja od vlastite braće, i sklad koji je sada zamijenio neslogu donio je radost progonjenom srcu. Ovdje je David skladao pedeset sedmi psalam.
Nije dugo potrajalo, a i drugi koji su željeli pobjeći od kraljevih pritisaka pridružili su se Davidovoj skupini. Bilo je mnogo onih koji su izgubili povjerenje u izraelskog vladara, jer su uvidjeli da ga Gospodnji Duh više nije vodio. “Osim toga skupiše se oko njega svi koji bijahu u nevolji, svi zaduženi, svi nezadovoljni, i on im posta vođom. A bijaše ih oko njega do četiri stotine ljudi.” Ovdje je David imao vlastito malo kraljevstvo i tu je vladao red i disciplina. Ali čak i u ovom utočištu u planinama on se nije osjećao sigurnim jer je neprekidno imao dokaze da kralj nije odustao od svojih ubilačkih namjera.
On je našao utočište za svoje roditelje kod moapskog kralja, a onda, na dojavu o opasnosti od Gospodnjeg proroka, pobjegao iz svojeg skrovišta u Heretsku šumu. Iskustvo što ga je doživljavao, Davidu nije bilo nepotrebno ili besplodno. Bog ga je disciplinirao da bi ga osposobio da postane mudar general kao i pravedan i milostiv kralj. Sa skupinom bjegunaca on se pripremao da preuzme posao koji je Šaul, zbog svojih ubilačkih strasti i slijepe neopreznosti, postao nesposoban obaviti. Ljudi ne mogu ostaviti Božje savjete i zadržati mir i mudrost koja će ih osposobiti da djeluju pravedno i oprezno. Nema tako strašne, beznadne ludosti kao kad slijedimo ljudsku mudrost, bez vodstva Božje mudrosti.
Šaul je spremao postaviti zamku i uhvatiti Davida u špilji Adulam, a kad je otkrio da je David napustio to mjesto utočišta, kralj je bio vrlo ljutit. Davidov bijeg je za Šaula bio tajna. Nije ga mogao objasniti, osim da vjeruje kako je u njegovu taboru bio izdajica koji je Jišajevu sinu dojavio o njegovoj blizini i namjeri.
Uvjeravao je svoje savjetnike da se protiv njega stvorila zavjera, i s ponudom bogatih darova i položaja časti on ih je potkupio da među njegovim narodom otkriju tko se sprijateljio s Davidom. Doeg Edomac je postao doušnik. Potaknut častoljubljem, ambicijama i mržnjom protiv svećenika, koji su ukoravali njegov grijeh, Doeg je izvijestio o Davidovom posjetu Abimeleku, prikazujući ga u takvom svjetlu da raspali Šaulov bijes protiv Božjeg čovjeka. Riječi tog zlobnog jezika zapalile su vatru i izazvale najgore strasti u Šaulovom srcu. Izvan sebe od bijesa on je naredio da se cijela svećenička obitelj pogubi. Strašna zapovijed je izvršena. Ne samo Abimelek, već i članovi doma njegovog oca, “osamdeset i pet ljudi koji su nosili oplećak”, bili su pobijeni na kraljevu zapovijed, rukom ubilačkog Doega.
“I Nob, svećenički grad, pohara oštricom mača, pobivši muškarce i žene, djecu i dojenačad, goveda, magarce i ovce.” Šaul je to mogao učiniti samo pod Sotoninim nadzorom. Kad je Bog rekao da se napunila mjera amalečke pokvarenosti i zapovjedio mu da ih potpuno uništi, on se smatrao previše sažaljivim da izvrši božansku zapovijed te je poštedio ono što je bilo odvojeno za uništenje; ali sada je bez Božje zapovijedi, pod Sotoninim vodstvom, mogao pobiti Gospodnje svećenike i donijeti propast stanovnicima Noba. Takva je pokvarenost ljudskog srca koje je odbilo Božje vodstvo.
Ovo je djelo cijeli Izrael ispunilo strahom. Kralj kojeg su oni izabrali počinio je ovu strahotu i on je to učinio po uzoru na kraljeve iz drugih naroda koji se nisu bojali Boga. Kovčeg je bio s njima, ali svećenici koje su oni pitali za savjet bili su pobijeni mačem. Što slijedi nakog toga? (tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)