Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 22,20-23 i 23 do 27
Nakon Šaulovog krvoločnog ubojstva Gospodnjih svećenika, “izbavio se samo jedan sin Ahimeleka, Ahitubova sina, po imenu Ebjatar, i pobjegao k Davidu. Ebjatar javi Davidu da je Šaul poklao Jahvine svećenike. A David odvrati Ebjataru: “Ja sam već onoga dana kad ondje bijaše Doeg Edomac znao da će on zacijelo javiti to Šaulu! Ja sam krivac za živote tvoga očinskoga doma. Ostani kod mene, ne boj se: tko bude tražio tvoj život, tražit će moj. Kod mene ćeš biti dobro čuvan.’”
David, koga je kralj još uvijek progonio, nije nalazio mjesto odmora ili sigurnosti. U Keili je njegova hrabra skupina spasila grad da ga ne osvoje Filistejci, ali oni nisu bili sigurni čak ni među ljudima koje su izbavili. Iz Keile su otišli u pustinju Zif.
U vrijeme kad je u Davidovom životu bilo malo svijetlih događaja, on se obradovao kad ga je Jonatan, koji je saznao mjesto njegovog utočišta, neočekivano posjetio. Dragocjeni su bili trenuci koje su ova dva prijatelja provela zajedno. Izmjenjivali su različita iskustva i Jonatan je ohrabrio Davidovo srce riječima: “Ne boj se, jer te neće stići ruka moga oca Šaula. Ti ćeš kraljevati nad Izraelom, a ja ću biti drugi do tebe; i moj otac Šaul zna to dobro. I sklopiše njih dvojica savez pred Jahvom. David osta u Horši, a Jonatan ode svojoj kući.”
David je nakon Jonatanovog posjeta hrabrio svoju dušu pjesmama hvale prateći se na svojoj hrafi dok je pjevao:
“Jahvi se utječem!
Zašto dakle govorite duši mojoj:
‘Odleti u goru kao ptica!
Gle, bezbožnici već luk napeše, za tetivu strijelu zapeše da iz potaje ustrijele pravednika.
Kad su temelji uzljuljani što da učini pravednik?’
Jahve je u svom svetom Hramu, na nebeskom sjedi prijestolju.
Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske.
Jahve proniče pravedna i nepravedna, iz dna duše mrzi silnika.” (Psalam 11,1-5)
Zifejci u čije je pustinjsko područje David došao iz Keile poslali su poruku Šaulu u Gibeu da znaju gdje se David skriva te da će povesti kralja do njegovog skloništa. Ali David je, upozoren na njihove namjere, promijenio svoje mjesto potraživši utočište u brdima između Maona i Mrtvog mora.
Šaulu je ponovno poslana poruka: “David je u engadskoj pustinji! Tada Šaul uze tri tisuće odabranih ljudi iz svega Izraela i pođe tražiti Davida i njegove ljude na istok od Litica divokoza.” David je sa sobom imao samo šest stotina ljudi, dok je Šaul pošao na njega s vojskom od tri tisuće ljudi. Jišajev sin i njegovi ljudi su u zabačenoj špilji čekali na Gospodnje vodstvo u vezi s onim što trebaju učiniti. Dok se Šaul penjao planinom, on je skrenuo i sâm ušao u špilju u kojoj su David i njegova skupina bili skriveni. Kad su Davidovi ljudi to vidjeli, poticali su svojeg vođu da ubije Šaula. Činjenicu da je kralj sada bio u njihovim rukama oni su protumačili kao siguran dokaz da je sâm Bog predao neprijatelja u njihove ruke kako bi ga mogli uništiti. David je bio u kušnji da tako gleda na ovaj događaj, ali glas savjesti mu je progovorio riječima: “Očuvao me Jahve da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Jahvin.”
Davidovi ljudi još uvijek nisu bili voljni ostaviti Šaula na miru i oni su podsjetili svojeg zapovjednika na Božje riječi: “Ja ću predati tvoga neprijatelja u tvoje ruke, postupaj s njim kako ti se mili!” Tada je David ustao i “odsjekao skut od Šaulova plašta”. Ali kasnije je imao grižnju savjesti jer je oskvrnuo kraljevu odjeću.
Šaul je ustao i izašao iz špilje da nastavi potragu kad je začuo glas: “Gospodaru kralju!” Okrenuo se da vidi tko mu se obraća, a to je bio Jišajev sin, čovjek kojeg je tako dugo želio imati u svojim rukama da ga ubije. David se poklonio priznajući ga kao svog gospodara. Onda se sljedećim riječima obratio Šaulu: “Zašto slušaš ljude koji ti govore da David snuje tebi propast? Gle, upravo u ovaj dan tvoje su oči mogle vidjeti da te Jahve predao danas u moje ruke u ovoj pećini. Rekoše mi da te ubijem, ali te poštedjeh i rekoh: Neću dići svoje ruke na svoga gospodara, jer je Jahvin pomazanik. O moj oče, pogledaj i vidi skut od svoga plašta u mojoj ruci: odsjekao sam skut od tvoga plašta, a tebe nisam ubio; spoznaj i vidi da u mojoj ruci nema ni zlobe ni opačine. Ja nisam zgriješio protiv tebe, a ti vrebaš na moj život da mi ga uzmeš!”
Kad je Šaul čuo Davidove riječi, on se ponizio i nije mogao a da ne prizna njihovu istinitost. Njegovi su osjećaji bili duboko dirnuti kad je shvatio da se nalazio u rukama ljudi čiji je život tražio. David je stajao pred njim svjestan svoje nevinosti. Šaul je omekšana duha uzviknuo: “Je li to tvoj glas, sine Davide?” I Šaul je podigao svoj glas i plakao. Onda je rekao Davidu: “Pravedniji si od mene, jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo. … Kad se čovjek namjeri na svoga neprijatelja, pušta li ga da ide mirno svojim putem? Neka ti Jahve naplati za ono dobro što si mi danas učinio! Sada pouzdano znam da ćeš zacijelo biti kralj i da će se kraljevstvo nad Izraelom trajno održati u tvojoj ruci.” David je onda sklopio savez sa Šaulom da će, kad se to dogodi, milostivo postupati prema Šaulovoj kući i neće iskorijeniti njegovo ime.
Poznavajući Šaulovo ponašanje u prošlosti, David nije mogao vjerovati kraljevim obećanjima, niti se nadati da će njegovo pokajničko stanje dugo trajati. Tako je David, kad se Šaul vratio kući, ostao u planinskim uporištima.
Neprijateljstvo protiv Božjih slugu koje njeguju oni koji su popustili Sotoninoj sili ponekad se pretvori u osjećaj pomirenja i milosrđa, ali promjena nije uvijek trajna. Nakon što ljudi zlih namjera čine i govore zle stvari protiv Gospodnjih slugu, uvjerenje da su pogriješili ponekad se duboko usadi u njihove umove. Gospodnji se Duh bori s njima i oni ponize svoja srca pred Bogom i pred onima čiji su utjecaj htjeli uništiti i tako mijenjaju svoje ponašanje. Ali kad ponovno otvore vrata prijedlozima Zloga, stare misli oživljuju, budi se staro neprijateljstvo i oni se vraćaju izvršiti isto djelo zbog kojeg su se pokajali i koje su za neko vrijeme odbacili. Oni ponovno govore zlo, optužujući i osuđujući puni gorčine upravo one kojima su izrekli najponiznija priznanja. Sotona može iskoristiti takve duše s većom silom nakon što iskuse sve to, jer su zgriješili usprkos većem vidjelu.
“Uto umrije Samuel. Sav se Izrael skupi i oplaka ga naričući za njim; i pokopaše ga u njegovu zavičaju u Rami.” Izraelski je narod Samuelovu smrt smatrao nenadoknadivim gubitkom. Umro je veliki, dobri prorok i poznati sudac, i bol je naroda bila duboka i iskrena. Samuel je od svojeg djetinjstva hodio pred Izraelom poštena srca. Premda su Šaula priznali kao kralja, Samuelov je utjecaj bio snažniji jer je njegov život bio obilježen vjernošću, poslušnošću i posvećenjem. Čitamo da je sudio Izraelu cijeli svoj život.
Kad je narod uspoređivao Šaulov i Samuelov život, oni su uvidjeli grešku koju su počinili kad se nisu željeli razlikovati od okolnih naroda. Mnogi su sa strahom promatrali stanje društva koje je sve brže prožimala nevjernost i bezbožnost. Primjer njihovog vladara vršio je velik utjecaj, i ma koliko Izraelci oplakivali Samuela, Gospodnjeg proroka, on je bio mrtav.
Narod je izgubio osnivača i ravnatelja svetih škola, a ni to nije bilo sve. Izgubili su onoga kome su ljudi bili naviknuti dolaziti sa svojim velikim poteškoćama, izgubili su nekoga tko je neprekidno posredovao pred Bogom za boljitak svojeg naroda. Samuelovo posredovanje je njima davalo osjećaj sigurnosti jer “mnogo može molitva pravednika ako je žarka” (Jakov 5,16). Narod je osjećao da ih je Bog odbacio. Činilo se da je kralj na rubu ludila. Pravda je bila izvrtana, a red se pretvorio u pometnju.
Upravo kad je narod bio rastrgan unutarnjim sukobima, kad je umirujući bogobojazan Samuelov savjet bio najpotrebniji, Bog je svojem ostarjelom sluzi dao odmor. Misli naroda bile su ispunjene gorčinom dok su promatrali njegovo mirno mjesto počivališta i sjećali se svoje ludosti kad su ga odbacili kao vladara, jer je on bio tako blisko povezan s Nebom da se činilo kako cijeli Izrael povezuje s Jahvinim prijestoljem. Samuel ih je učio da ljube i slušaju Boga, ali sada, kad je on bio mrtav, narod je osjećao da su prepušteni milosti kralja koji se udružio sa Sotonom i koji će narod rastaviti od Boga i Neba.
David nije mogao doći na Samuelov ukop, ali on ga je duboko i nježno oplakivao kao što vjeran sin oplakuje predanog oca. Znajući da je Samuelova smrt raskinula još jednu stegu kojom su obuzdavana Šaulova djela, David je iskoristio priliku da potraži sigurnije mjesto te je pobjegao u pustinju Paran. Ovdje je skladao sto dvadeseti i sto dvadeset prvi psalam. U ovoj pustinjskoj divljini, shvaćajući da je prorok mrtav, a kralj njegov neprijatelj, on je pjevao:
“Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.
Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.
Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.
Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju!
Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.” (Psalam 121,2-8)
David i njegovi ljudi su tijekom boravka u Paranskoj pustinji štitili stada bogataša Nabala, koji je u tom području imao veliko bogatstvo, od napada pljačkaša. Nabal je bio Kalebov potomak, ali po naravi je bio grubijan i škrtac.
Bilo je vrijeme striženja ovaca, vrijeme gostoprimstava. Davidu i njegovim ljudima bilo je prijeko porebno nešto hrane i u skladu s običajima onoga vremena Jišajev je sin poslao Nabalu deset mladića i naredio im da ga pozdrave u ime svojeg gospodara i dodaju: “Mir tebi, mir tvome domu, mir svemu što imaš! Sada, čujem, strižeš ovce. A tvoji su pastiri bili kod nas, nismo ih dirali, ništa im nije nestalo dokle god su bili u Karmelu. Pitaj svoje sluge, i kazat će ti. Zato neka ovi momci nađu milost pred tobom, jer smo došli u svečan dan. Podaj svojim slugama i svome sinu Davidu što ti se nađe pri ruci.”
David i njegovi ljudi bili su kao zaštitni zid Nabalovim pastirima i stadima, a sada su tražili od ovog bogatog čovjeka da svojim obiljem zadovolji potrebe onih koji su mu tako vrijedno služili. David i njegovi ljudi su mogli sami uzeti od njegovih stada, ali oni to nisu učinili. Njihovo je ponašanje bilo pošteno. Međutim, Nabal nije zamijetio njihovu ljubaznost. Odgovor koji je dao Davidu otkrivao je njegov karakter: “Tko je David, tko je Jišajev sin? Danas ima mnogo slugu koji su pobjegli od svojih gospodara. Zar da uzmem svoj kruh, svoju vodu, svoju stoku koju sam poklao za svoje strigače, pa da to poklonim ljudima o kojima ne znam ni odakle su?”
Kad su se mladi ljudi vratili praznih ruku i sve prenijeli Davidu, on se napunio srdžbom. Zapovjedio je svojim ljudima da se spreme za borbu, jer je odlučio kazniti čovjeka koji mu je uskratio njegovo pravo i koji je nepravdi pridodao uvredu. Ovakva plahovita odluka bila je više u skladu sa Šaulovim nego s Davidovim karakterom, ali Jišajev je sin tek trebao naučiti pouku o strpljenju u školi nevolje.
Jedan od Nabalovih slugu požurio je Abigajili, Nabalovoj ženi, nakon što je on otpustio Davidove ljude. “Eto,” rekao je, “David je poslao iz pustinje glasnike da pozdrave našega gospodara, a on ih potjerao. A ti su ljudi bili vrlo dobri prema nama: nisu nas dirali, ništa nismo izgubili dokle god smo bili u polju. Noću i danju bili su nam kao bedem u sve vrijeme dok smo bili s njima pasući stada. Razmisli sada i vidi što ćeš učiniti, jer je gotova pogibija našem gospodaru i svemu njegovu domu; a on je opak čovjek komu se ne može ništa kazati.”
Ne savjetujući se sa svojim mužem i ne govoreći mu o svojim namjerama Abigajila je uzela dovoljnu količinu hrane, natovarila ih na magarce i po sluzi poslala naprijed, a sama je krenula u susret Davidovoj skupini. Susrela ga je u brdskom guštiku. “Kad je Abigajila ugledala Davida, brzo sjaha s magarca i pade pred Davida ničice, poklonivši se do zemlje. Bacivši mu se tako pred noge, reče: ‘Gospodaru, neka na mene padne krivica! Dopusti da službenica tvoja progovori tvojim ušima, i udostoj se poslušati riječi službenice svoje!’” Abigajila se obratila Davidu s poštovanjem kao da je govorila okrunjenom kralju. Nabal je prijezirno uzviknuo: “Tko je David?” ali Abigajila ga je nazvala “gospodarom”. Ona je ljubaznim riječima pokušala smekšati njegove povrijeđene osjećaje i molila ga za svojeg muža. Bez imalo razmetanja ili ponosa, već puna Božje ljubavi i mudrosti, Abigajila je otkrila snagu svoje predanosti svojem mužu te je Davidu jasno dala znati da neljubazno ponašanje njezinog muža nije promišljena osobna uvreda protiv njega, već jednostavno izljev jedne nesretne i sebične naravi.
“Zato sada, gospodaru, živoga mi Jahve, i tako bio živ ti, i tako ti Jahve, koji te očuvao da ne svališ na se krvnu krivicu i da ne pribaviš sebi pravdu svojom rukom: neka prođu kao Nabal tvoji neprijatelji i oni koji snuju zlo mome gospodaru.” Abigajila nije sebi pripisala zasluge za odvraćanje Davida od njegove nepromišljene namjere, već je Bogu odala slavu i čast. Ona je onda ponudila bogate zalihe kao žrtvu pomirenja Davidovim ljudima i dalje molila kao da je ona sama izazvala vođin gnjev.
“Oprosti službenici svojoj”, rekla je, “njezinu krivnju! Zacijelo će Jahve osnovati trajan dom mome gospodaru, jer moj gospodar bije Jahvine bojeve, i za svega tvoga života neće se naći zlo na tebi.” Abigajila je neizravno rekla Davidu što treba činiti. On treba voditi Jahvine bojeve, a ne tražiti osvetu za osobne uvrede, premda je bio progonjen kao izdajica. Zatim je nastavila: “Ako se tko digne da te progoni i da ti radi o glavi, neka život moga gospodara bude pohranjen u škrinji života kod Jahve, tvoga Boga. … I kad Jahve učini mome gospodaru svako dobro koje ti je obećao, i kad te odredi da budeš knezom nad Izraelom, onda neka ne bude na smutnju ni na grižnju savjesti mome gospodaru da je nizašto prolio krv i da je sebi pribavio pravdu rukom svojom. I kad Jahve učini dobro mome gospodaru, sjeti se tada službenice svoje!” (1. Samuelova 25,29-31)
Ovakve riječi su mogle doći samo s usana onoga tko je primao mudrost odozgo. Abigajilino lice, riječi i djela su, poput cvjetnog mirisa, nesvjesno odisala pobožnošću. Duh Božjeg Sina prebivao je u njezinoj duši. Njezin govor, začinjen milošću, prepun milosrđa i mira, donosio je nebeski utjecaj. Davidove su pobude postale pozitivnije i on je zadrhtao pri pomisli na posljedice svoje nepromišljene namjere. “Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!” (Matej 5,9) Kad bi bilo mnogo više ovakvih žena u Izraelu koje bi blažile povrijeđene osjećaje, priječile nepromišljene porive i suzbijale velika zla riječima mira i mudrosti!
Život posvećenog kršćanina uvijek širi svjetlost, utjehu i mir. Njegova su obilježja čistoća, taktičnost, jednostavnost i korisnost. Njega nadzire nesebična ljubav koja posvećuje utjecaj. Krist je u njemu i trag svjetlosti ostaje svuda kud ide njezin vlasnik. Abigajila je bila mudra savjetnica i odgojiteljica. Davidova je strast iščezla pod silom njezinog utjecaja i izlaganja. On je bio uvjeren da nije mudro učinio te da je izgubio nadzor nad svojim duhom.
On je primio ukor s poniznim srcem u skladu sa svojim vlastitim riječima: “Nek me samo udari pravednik, ljubav je što me kara, al’ ulje grešničko neće mi glavu pomazat.” (Psalam 141,5) On se zahvalio i blagoslovio je jer ga je pravedno savjetovala. Mnogo je onih koji, kad ih se ukori, smatraju vrijednim pohvale to što ukor primaju bez nestrpljenja, ali kako je malo onih koji primaju ukor sa zahvalnim srcem i blagoslivljaju one koji ih nastoje spasiti da ne pođu putem zla.
Kad se Abigajila vratila kući, našla je Nabala i njegove goste kako uživaju u velikoj gozbi koju su pretvorili u prizor pijanog orgijanja. Ona nije sve do sljedećeg jutra rekla svojem mužu što se dogodilo prilikom njezinog razgovora s Davidom. Nabal je bio kukavica u srcu, i kad je shvatio kako ga je njegova ludost dovela do ruba iznenadne smrti, on se skamenio. Bojeći se da će David i izvršiti svoju osvetničku namjeru, on je ispunjen strahom zapao u stanje potpune obamrlosti. Umro je nakon deset dana. Život koji mu je Bog dao bio je samo prokletstvo svijetu. Usred njegove radosti i slavlja Bog mu je rekao, kao što je rekao bogatom čovjeku iz usporedbe: “Luđače… još noćas zatražit će ti se duša natrag.” (Luka 12,20)
David se kasnije oženio Abigajilom. On je već bio muž jedne žene, ali običaji naroda u njegovo vrijeme su iskvarili rasuđivanje i utjecali na njegovo ponašanje. Čak su i veliki i dobri ljudi pogriješili slijedeći običaje svijeta. David je tijekom cijelog svojeg života osjećao gorke posljedice mnogoženstva.
Nakon Samuelove smrti David je nekoliko mjeseci bio na miru. Ponovno se povukao u samoću među Zifejce, ali ovi su neprijatelji, nadajući se da će steći kraljevu naklonost, obavijestili kralja o Davidovom skloništu. Ova je vijest u Šaulu probudila demonske strasti koje su spavale u njegovim grudima. On je još jednom sazvao svoje vojnike da ih vodi u progonjenju Davida. Ali prijateljske su uhode Jišajevu sinu donijele vijest da ga Šaul ponovno goni, i David je s nekoliko svojih ljudi pošao da izvidi položaje svojeg neprijatelja. Bila je noć kad su napredujući oprezno došli do neprijateljskog tabora i pred sobom ugledali šatore kralja i njegove pratnje. Nitko ih nije primijetio jer je tabor mirno spavao. David je pozvao svoje prijatelje da pođu s njim u sámo neprijateljsko središte. Kao odgovor na njegovo pitanje: “Tko će sa mnom u tabor sve do Šaula?” Abišaj je odmah odgovorio: “Ja ću s tobom!”
Skriveni dugim gorskim sjenama David i njegov pratitelj su ušli u tabor svojih neprijatelja. Dok su pokušavali utvrditi točan broj neprijatelja, naišli su na Šaula kako spava; njegovo je koplje bilo zabodeno u zemlju, a vrč za vodu bio je pored glave. Pored njega je ležao Abner, njegov glavni zapovjednik, a posvuda oko njih vojnici koji su spavali dubokim snom. Abišaj je podigao svoj mač i rekao Davidu: “Danas ti je Bog predao tvoga neprijatelja u tvoje ruke; zato sada dopusti da ga njegovim vlastitim kopljem pribodem za zemlju, jednim jedinim udarcem, drugoga mi neće trebati.” On je čekao riječ dopuštenja, ali je začuo šapat: “‘Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na Jahvina pomazanika i ostati nekažnjen? … Živoga mi Jahve, i udarit će ga Jahve, bilo da će mu doći njegov dan da umre, bilo da će otići u boj i poginuti. Ne dao mi Jahve da dignem ruku na pomazanika Jahvina! Nego uzmi sada koplje što mu je kod uzglavlja i vrč za vodu, pa hajdemo!’ I uze David koplje i vrč za vodu što su bili kod Šaulova uzglavlja, i oni odoše: nitko ništa nije vidio ni opazio, nitko se nije probudio, nego su svi spavali, jer bijaše na njih pao dubok san od Jahve.” Kako Gospodin može jednostavno oslabiti najsnažnije, ukloniti razboritost mudrih i obezvrijediti vještine najopreznijih!
Kad se David našao na sigurnoj udaljenosti od tabora, stao je na gorski vrh i glasno povikao vojsci i Abneru: “‘Nisi li ti junak? I tko ti je ravan u Izraelu? Pa zašto onda nisi čuvao kralja, svoga gospodara? Nije lijepo što si ti učinio. Tako mi živog Jahve, zaslužili ste smrt što niste čuvali svoga gospodara, pomazanika Jahvina. Pogledaj sada gdje je kraljevo koplje i gdje je vrč za vodu što mu bijaše do uzglavlja!’ Tada Šaul poznade Davidov glas i upita: ‘Je li to tvoj glas, sine Davide?’ A David odgovori: ‘Jest, kralju gospodaru!’ I nastavi: ‘Zašto moj gospodar progoni svog slugu? Što sam učinio? Kakva je krvica u mojoj ruci? Zato neka se sada moj gospodar i kralj udostoji poslušati riječi svoga sluge.’” S kraljevih se usana ponovno začulo priznanje: “‘Zgriješio sam! Vrati mi se, sine Davide, neću ti više činiti zla, kad je danas moj život u očima tvojim bio tako drag. Jest, ludo sam radio i teško sam pogriješio!’ A David odgovori: ‘Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme!’” Premda je Šaul obećao: “Neću ti više činiti zla”, David se nije predao u njegove ruke.
Ovaj drugi primjer Davidova poštovanja života njegovog vrhovnika ostavio je na Šaula još dublji dojam i prisilio ga na još poniznije priznanje njegove zablude. Bio je zaprepašten i ponižen prikazom takve dobrote. Rastajući se od Davida Šaul je uzviknuo: “Budi blagoslovljen, sine Davide! Zacijelo ćeš izvršiti svoje djelo i uspjet ćeš!” Ali Jišajev sin se nije nadao da će kralj ustrajati u takvom razmišljanju.
David je očajnički želio pomirenje sa Šaulom. Činilo se neizbježnim da će on naposljetku pasti kao žrtva kraljeve zlobe te je ponovno odlučio tražiti zaklon u filistejskoj zemlji. Sa šest stotina ljudi pod svojim zapovjedništvom on je prešao na stranu Akiša, kralja Gata.
Davidov je zaključak da će Šaul zasigurno ostvariti svoju ubilačku namjeru donesen bez savjetovanja s Bogom. Dok je Šaul kovao zavjeru i nastojao ga uništiti, Gospodin je radio da Davidu osigura kraljevstvo. Bog izvršuje svoje planove, premda su oni pred čovjekovim pogledom zavijeni tajnovitošću. Ljudi ne mogu razumjeti Božje putove, i gledajući na ono što se vidi, oni kušnje i poteškoće koje Bog dopušta da dođu na njih tumače kao nešto što je usmjereno protiv njih te će im donijeti samo uništenje. Tako je David gledao na ono što se vidi, a ne na Božja obećanja. Sumnjao je da će ikada doći na prijestolje. Duge kušnje su oslabile njegovu vjeru i iscrpile njegovo strpljenje.
Gospodin nije poslao Davida da potraži zaštitu kod Filistejaca, Izraelovih najogorčenijih neprijatelja. Upravo će ovaj narod do kraja biti njihov najgori neprijatelj, a on je ipak pobjegao k njima da zatraži pomoć u trenutku potrebe. Izgubivši svako povjerenje u Šaula i one koji su mu služili, on se predao na milost neprijatelju svojeg naroda. David je bio hrabar vojskovođa, a pokazao se mudrim i uspješnim ratnikom, ali sada kad je otišao Filistejcima, on je izravno radio protiv svojih interesa. Bog ga je podigao da uspostavi Njegova mjerila u zemlji Judinoj, i nedostatak vjere ga je naveo da bez Gospodnje zapovijedi odbaci svoje mjesto dužnosti.
Davidova nevjera obeščastila je Boga. Filistejci su se bojali Davida više nego što su se bojali Šaula i njegove vojske, ali stavljajući se pod zaštitu Filistejaca, David im je otkrio slabosti svojeg vlastitog naroda. On je time ohrabrio ove nemilosrdne neprijatelje da tlače Izrael. David je bio pomazan da stoji u obrani Božjeg naroda i Gospodin nije želio da Njegov sluga hrabri bezbožnike tako što će im otkriti slabosti Njegovog naroda ili pokazati ravnodušnost prema njihovoj dobrobiti. Nadalje, njegova su braća dobila dojam da je on otišao neznabošcima služiti njihovim bogovima. Ovim činom on je dao povod za pogrešno tumačenje njegovih pobuda i u mnogima je izazvao predrasude protiv sebe. On je učinio upravo ono što je Sotona želio, jer je David, tražeći utočište među Filistejcima, dao povoda za osvetničku radost Božjim neprijateljima i Njegovom narodu. David se nije odrekao štovanja Boga niti se odrekao revnovanja za Njegovu stvar, ali je žrtvovao svoje povjerenje u Njega zbog svoje osobne sigurnosti i tako okaljao pravedan i vjeran karakter koji Bog zahtijeva da ga Njegove sluge imaju.
Filistejski je kralj srdačno primio Davida. Toplina dočeka se mogla pripisati činjenici da mu se kralj divio, a djelomično činjenici da je njegovoj ispraznosti laskalo to da Izraelac zatraži njegovu zaštitu. David se u Akišovom kraljevstvu osjećao sigurnim od izdaje. Doveo je svoju obitelj, svoj dom i stvari zajedno sa svojim ljudima te se naizgled došao trajno naseliti u filistejskoj zemlji. Akišu je sve to laskalo i on je obećao zaštititi izraelske bjegunce.
Na Davidov zahtjev za prebivalište u zemlji, dalje od kraljevskog grada, kralj mu je u vlasništvo milostivo darovao Siklag. David je shvatio da bi za njega i njegove ljude bilo opasno ostati pod utjecajem idolopoklonika. U gradu potpuno odvojenom za vlastitu upotrebu oni su slobodnije mogli štovati Boga nego što bi mogli da su ostali u Gatu gdje su neznabošački obredi mogli biti samo izvor zla i nemira.
Dok je živio u ovom izdvojenom gradu, David je ratovao s Gešurcima, Girzijcima i Amalečanima i nije ostavljao nikoga tko bi mogao živ donijeti vijesti u Gat. Kad bi se vratio iz bitke, on je Akišu dao do znanja da je ratovao protiv svojeg vlastitog naroda, Judejaca. Zbog tog pretvaranja on je bio sredstvo jačanja filistejske ruke, jer je kralj rekao: “Baš se omrazio svome narodu, Izraelu! Zato će mi biti sluga dovijeka!” David je znao da je uništenje ovih bezbožnih plemena Božja volja i da je on bio određen da obavi to djelo, ali on nije slijedio Božji savjet kad se služio prijevarom.
“U ono vrijeme Filistejci skupiše svoje čete za rat protiv Izraela. I Akiš reče Davidu: ‘Znaj da ćeš ići sa mnom na vojsku, ti i tvoji ljudi!’” David nije namjeravao dići ruku protiv svojeg naroda, ali nije bio siguran kako da se ponaša dok okolnosti ne pokažu što je njegova dužnost. Odgovorio je okolišajući i rekao: “Dobro! Sad ćeš vidjeti što će učiniti tvoj sluga!” Akiš je razumio da su ove riječi obećanje pomoći u nailazećem sukobu i dao je svoje obećanje da će Davidu ukazati veliku čast i dati mu visok položaj na filistejskom dvoru.
Međutim, premda je Davidova vjera u Božja obećanja pomalo popustila, on se još uvijek sjećao da ga je Samuel pomazao za izraelskog kralja. Sjetio se pobjeda koje mu je Bog dao nad njegovim neprijateljima u prošlosti. Sjetio se velike Božje milosti kad mu je sačuvao život od Šaulove ruke i odlučio je da ne iznevjeri sveto povjerenje. Premda je izraelski kralj tražio njegov život, on se nije želio pridružiti neprijateljima svojeg naroda. (tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)