Tada se Isus ponovno pojavljuje pred očima svojih neprijatelja. Daleko iznad grada, na postolju od sjajnog zlata nalazi se prijestolje, visoko i uzvišeno. Na tom prijestolju sjedi Božji Sin, a oko Njega podanici Njegovog kraljevstva. Nema jezika koji bi mogao opisati Kristovu silu i veličanstvo, niti pera koje bi Ga moglo zorno prikazati. Slava vječnog Oca prekriva Njegovog Sina. Sjaj Njegove prisutnosti ispunjava Božji grad i širi se preko njegovih vrata, preplavljujući cijelu Zemlju svojim zrakama.
Blizu prijestolja nalaze se oni koji su nekada revno radili za Sotonu, ali koji su, iščupani poput žeravice iz ognja, slijedili svojega Spasitelja s dubokim i silnim posvećenjem. Do njih su oni koji su usavršili kršćanski karakter usred laži i nevjerovanja, koji su častili Božji zakon onda kad je kršćanski svijet govorio da je ukinut; zatim su tu milijuni iz svih vjekova koji su bili mučenici za svoju vjeru. Nakon njih, „eto velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.“ (Otkrivenje 7,9) Njihov je rat završio, njihova pobjeda je ostvarena. Trčali su trku i osvojili nagradu. Palmine grane u njihovim rukama znak su njihove pobjede, a bijele haljine znak besprijekorne Kristove pravednosti koja je sada njihova.
Otkupljeni udružuju glasove u pjesmi hvale koja odjekuje i odzvanja nebeskim prostorima: „Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!“ (Otkrivenje 7,10) Tada se anđeli i serafini svojim glasovima udružuju u obožavanju. Spašeni koji su bili očevici Sotonine moći i njegovih zlih namjera sada su, kao nikada prije, vidjeli da nema sile osim Kristove koja ih može učiniti pobjednicima. U svom ovom sjajnom mnoštvu nema nijednoga koji bi sebi pripisao spasenje ili tvrdio da je nadvladao svojom snagom i dobrotom. Oni nemaju što reći o onome što su učinili ili pretrpjeli, već je sadržaj svake pjesme i poruka svake himne: „Spasenje Bogu našemu … i Jaganjcu!“ (Otkrivenje 7,10)
U prisutnosti okupljenih stanovnika Zemlje i Neba započinje završna krunidba Božjeg Sina. Tada, zaodjenut najvećim veličanstvom i silom, Kralj kraljeva izriče presudu nad pobunjenicima protiv Njegove vladavine i izvršava pravdu nad onima koji su kršili Njegov zakon i ugnjetavali Njegov narod. Božji prorok kaže: „I vidjeh veliko bijelo prijestolje i Onoga što sjede na nj: pred licem njegovim pobježe zemlja i nebo; ni mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve, velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim.“ (Otkrivenje 20,11.12)
Čim su se knjige izvještaja otvorile i Isusove oči pogledale zle, oni su postali svjesni svakoga grijeha koji su ikada počinili. Točno su vidjeli gdje je njihova noga zastranila sa staze čisto će i svetosti, kako su ih upravo ponos i buntovnost odveli u kršenje Božjeg zakona. Zavodljive kušnje kojima su se ohrabrivali u popuštanju grijehu, blagoslovi koje su izopačili, valovi milosti koje su tvrdoglavo odbijali i nepokajano srce, sve se to pojavljuje kao da je napisano vatrenim slovima.
Panorama velikog sukoba
Iznad prijestolja oni vide križ, i kao u panoramskom prikazu pojavljuju se prizori Adamove kušnje i pada te postupno i veliki plan spasenja. Spasiteljevo skromno rođenje, Njegov rani život jednostavnosti i poslušnosti, Njegovo krštenje u Jordanu, post i kušnje u pustinji, Njegova javna služba koja je muškarcima i ženama donijela najdragocjenije nebeske blagoslove, dani prepuni djela ljubavi i milosrđa, noći molitve i bdjenja u samoći brda, kovanje zavjere, mržnje i pakosti kojom su Mu uzvraćali za dobrotu, užasna tajanstvena patnja u Getsemaniju zbog težine grijeha cijeloga svijeta, predaja u ruke krvožednoj rulji zastrašujući događaji one noći: uhićenik koji ne pruža otpor, napušten od strane svojih voljenih učenika, grubo tjeran ulicama Jeruzalema, Božji je Sin uz oduševljenje izveden pred Anu, optužen u palači velikog svećenika, odveden u Pilatovu sudnicu, pred kukavičkog i okrutnog Heroda, ismijavan, vrijeđan, mučen i osuđen na smrt – sve je to živo uprizoreno.
A sada se pred uznemirenim mnoštvom otkrivaju posljednji prizori: strpljivi Patnik kroči putem na Golgotu, Knez Neba visi na križu, oholi svećenici i podrugljiva svjetina rugaju se Njegovoj samrtnoj patnji, nadnaravna tama, potresena Zemlja, raspuknute stijene, otvoreni grobovi koji označavaju trenutak kad je Otkupitelj svijeta dao svoj život.
Pojavljuje se strašan prizor upravo onakav kakav je bio. Sotona, njegovi anđeli i njegovi sljedbenici nemaju snage okrenuti se od slika svojih vlastitih djela. Svatko se prisjeća svoje uloge koju je odigrao. Herod, koji je pobio nevinu djecu u Betlehemu u želji da ubije izraelskog Kralja, zla Herodijada na čijoj grešnoj duši počiva krv Ivana Krstitelja, Pilat, slabić i sluga okolnostima, vojnici koji se rugaju, svećenici, knezovi i razbješnjela svjetina koja viče: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Matej 27,25) – svi razumiju kako je velika njihova krivnja. Svi se bezuspješno pokušavaju sakriti pred božanskim veličanstvom Njegovog lica koje nadmašuje sjaj sunca, dok otkupljeni polažu svoje krune kod Spasiteljevih nogu i kliču: „On je umro za mene!“
Među otkupljenima su Kristovi apostoli, hrabri Pavao, gorljivi Petar, ljubljeni Ivan i njihova vjerna braća, a s njima golemo mnoštvo mučenika, dok se izvan zidina zajedno sa svakom pokvarenosti i gadosti nalaze oni koji su ih progonili, zatvarali u tamnicu i ubijali. Tamo je Neron, to čudovište okrutnosti i poroka, koji promatra radost i uzvisivanje onih koje je nekada mučio i u čijim je najtežim mukama nalazio sotonsko zadovoljstvo. Tamo je i njegova majka da se osvjedoči o posljedicama svojeg djela, da vidi kako su zao biljeg koji je prenijela na karakter svojega sina i strasti što ih je poticala svojim utjecajem i primjerom urodili zločinima koji su zgrozili svijet.
Tamo su svećenici i papini prelati koji su tvrdili da su Kristovi predstavnici, koji su koristili sprave za mučenje, tamnicu i lomače da bi ovladali savješću Božjeg naroda. Tamo su bili i ponositi pape koji su sami sebe uzvisivali i postavljali iznad Boga te se usudili promijeniti zakon Svevišnjega. Ti samozvani crkveni oci moraju Bogu položiti račun, što bi oni rado izbjegli. Prekasno uviđaju da je Sveznajući ljubomoran na svoj zakon i da On neće opravdati krivca. Sada shvaćaju da se Krist poistovjetio sa svojim napaćenim narodom i osjećaju moć Njegovih riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Matej 25,40)
Na Božjem sudu
Sav grešni svijet stoji na Božjem sudu optužen za nevjeru nebeskoj vlasti. Ovi izgubljeni nemaju nikoga da ih zastupa, nemaju izgovora i protiv njih je izrečena presuda vječne smrti.
Sada je svima jasno da plaća za grijeh nije uzvišena neovisnost ili vječni život, nego ropstvo, uništenje i smrt. Zli shvaćaju što su izgubili svojim buntovničkim životom. Kad im je bilo ponuđeno, oni su prezreli „obilato, sve obilatije, breme vječne slave“, a kako im ono sada tako poželjno izgleda! „Sve to“, vapi izgubljena duša, „mogao sam imati, ali sam sve to odlučio odbaciti. O, kakve li zaslijepljenosti! Dao sam mir, sreću i čast u zamjenu za nesreću, sramotu i očaj.“ Svi uviđaju da je njihovo isključenje s Neba pravedno. Svojim su životom izjavili: „Ne želimo da ovaj Isus vlada nad nama.“
Kao u zanosu, zli promatraju krunidbu Božjeg Sina. U Njegovim rukama vide ploče božanskog zakona, odredbe koje su prezirali i kršili. Svjedoci su provale ushita, radosti i obožavanja spašenih, i dok zvukovi glazbe preplavljuju golemo mnoštvo izvan grada, svi jednoglasno kliču: „Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju naroda!“ (Otkrivenje 15,3) Svi padaju ničice i klanjaju se Knezu života.
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Povijest otkupljenja”, Znaci vremena, 2018., poglavlje 65)