Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samuelovoj 11 i 12
Biblija ima malo pohvala za ljude. Malo se prostora posvećuje nabrajanju vrlina čak i najboljih ljudi koji su dosad živjeli. Ova šutnja nije bez svrhe i bez pouke. Sve dobre osobine koje ljudi posjeduju su Božji darovi. Oni čine dobra djela Božjom milošću kroz Krista. Budući da sve duguju Bogu, slava za ono što jesu i što čine pripada samo Njemu. Oni su samo oruđa u Njegovim rukama. Štoviše, kao što sve pouke iz biblijske povijesti uče, opasno je hvaliti i uzdizati čovjeka, jer ako tko izgubi iz vida svoju ovisnost o Bogu i pouzda se u vlastitu snagu, on će sigurno zgriješiti. Čovjek se bori s neprijateljima koji su snažniji od njega. “Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima.” (Efežanima 6,12) Nama je nemoguće vlastitom snagom opstati u borbi, i sve što odvraća naš um od Boga, sve što vodi k samouzvišenju i ovisnosti o samome sebi, sigurno priprema put našem porazu. Svrha Biblije je usaditi u nas nepovjerenje u ljudsku silu i potaknuti povjerenje u božansku.
Duh samopouzdanja i samouzvišenja pripremio je put za Davidov pad. Laskanje i suptilne draži vlasti i raskoši nisu ostale bez utjecaja na njega. Odnosi s okolnim narodima su također izvršili svoj zao utjecaj. U skladu s običajima koji su prevladavali među istočnjačkim vladarima, kraljevima se nije sudilo za zločine koji se nisu opraštali podanicima, vladar nije imao istu obvezu samosvladavanja kao i podanici. Sve je to umanjilo Davidov osjećaj goleme težine grijeha. Umjesto da se s poniznošću osloni na Jahvinu silu, on je počeo vjerovati svojoj vlastitoj mudrosti i moći. »im Sotona uspije odvojiti dušu od Boga, jedinog Izvora sile, on će nastojati pobuditi nesvete želje ljudske tjelesne naravi. Djelo neprijatelja nije naglo, ono u početku ne iznenađuje i ne zapanjuje, već tajno potkopava utvrde načela. Ono počinje s naoko malim pojedinostima, zanemarivanjem vjernosti i potpunog oslanjanja na Njega, sklonošću da se slijede svjetovni običaji i postupci.
Prije svršetka rata s Amoncima David se, prepuštajući zapovijedanje vojske Joabu, vratio u Jeruzalem. Izraelci su već pokorili Sirijce, a potpuni poraz Amalečana činio se sigurnim. David je bio okružen plodovima svoje pobjede i častima svoje mudre i vješte vladavine. Upravo tada, kad se opustio i bio neoprezan, kušač je iskoristio priliku da zaokupi njegov um. Činjenica da se Bog tako blisko povezao s Davidom i pokazao mu tako veliku naklonost trebala mu je biti najsnažniji poticaj da svoj karakter očuva neuprljanim. Ali kad se u svojem samopouzdanju i udobnosti prestao oslanjati na Boga, David je popustio Sotoni i na svoju dušu navukao mrlju grijeha. On, vođa naroda koga je Nebo imenovalo, izabran od Boga da vrši Njegov Zakon, i sâm je pogazio Njegove uredbe. On koji je trebao biti strah onima koji čine zlo, svojim vlastitim djelom je ojačao njihove ruke.
U opasnostima tijekom svojeg ranijeg života David je svjestan svojeg poštenja mogao svoj slučaj povjeriti Bogu. Gospodnja ga je ruka sigurno vodila pored nebrojenih zamki koje su postavljane pred njegove noge. Ali sada, kriv i nepokajan, on nije tražio pomoć i vodstvo Neba, već se nastojao osloboditi opasnosti u koje ga je grijeh uvukao. Bat-Šeba, čija se kobna ljepota pokazala kao zamka za kralja, bila je žena Urije Hetita, jednog od Davidovih najhrabrijih i najvjernijih časnika. Nitko nije mogao predvidjeti posljedice ako se sazna za ovaj zločin. Božji zakon je preljubočinca osuđivao na smrt, a vojnik ponosnog duha, koji je bio osramoćen, mogao se osvetiti oduzimajući život kralju ili potičući narod na pobunu.
Svi napori što ih je David uložio da sakrije svoju krivnju pokazali su se uzaludnim. On se predao Sotoninoj sili, opasnost ga je okruživala, a čekalo ga je obeščašćenje veće od smrti. Činilo se da nema izlaza i on je u svojem očaju požurio da preljubu doda i ubojstvo. Onaj koji je polučio Šaulovo uništenje nastojao je i Davida odvesti u propast. Premda su kušnje bile različite, one su bile iste jer su vodile k prijestupu Božjeg zakona. David je mislio da ako neprijateljska ruka ubije Uriju u bitci, krivnja za njegovu smrt neće se moći pripisati kralju koji je bio kod kuće, Bat-Šeba će biti slobodna da postane njegova žena, i tako će se odagnati sumnja i spasiti kraljeva čast.
Urija je postao nositelj svoje vlastite smrtne presude. U pismu koje su njegove ruke donijele Joabu kralj je zapovjedio: “Postavi Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine.” Joab, već uprljan krvlju samovoljnog ubojstva, nije oklijevao poslušati kraljevu naredbu, i Urija je pao od amonskog mača.
Dotad je zapis o Davidovoj vladavini bio takav da mu je malo vladara bilo ravno. O njemu je napisano da je kraljevao “čineći pravo i pravicu svemu svome narodu” (2. Samuelova 8,15). On je svojim poštenjem stekao povjerenje i odanost naroda. Ali kad se odvojio od Boga i predao se Zlome, on je za neko vrijeme postao Sotonin poslanik, a ipak je držao položaj i vlast koju mu je Bog dao, zahtijevajući poslušnost koja će ugroziti dušu onoga koji mu se pokori. I Joab, koji je svoju odanost podario kralju a ne Bogu, prekršio je Božji zakon jer je kralj to zapovjedio.
Bog je Davidu dao vlast, ali da je koristi samo u skladu s božanskim Zakonom. Kad je zapovjedio ono što se protivilo božanskom Zakonu, grijeh je bio poslušati. “… Jer nema vlasti osim od Boga” (Rimljanima 13,1), ali mi ih ne trebamo slušati ako se protive Božjem zakonu. Apostol Pavao, pišući Korinćanima, iznosi načela po kojima se trebamo vladati: “Nasljedujte mene, kao što i ja nasljedujem Krista!” (1. Korinćanima 11,1)
Davidu je poslano izvješće o izvršenju naredbe koju je izdao, ali je bilo tako pozorno sročeno da ne umiješa ni Joaba ni kralja. Joab “zapovjedi glasniku ovako: Kad pripovjediš kralju sve što se dogodilo u boju, možda će se kralj razljutiti … a ti mu reci: ‘Poginuo je i tvoj sluga Urija.’ Glasnik krenu na put, dođe k Davidu i pripovjedi mu sve što mu je naložio Joab.”
Kraljev odgovor je bio: “Ovako reci Joabu: ‘Nemoj to uzimati toliko k srcu, jer mač proždire sad ovoga, sad onoga. Udaraj još jače na grad i obori ga!’ Tako ćeš mu vratiti srčanost!” Bat-Šeba je oplakivala svojeg muža uobičajen broj dana, a kad su oni prošli, “posla David po nju i uze je u svoj dvor, i ona mu posta žena”. David čija nježna savjest i uzvišen osjećaj časti nije dopustio, čak kad mu je i život bio u opasnosti, da digne svoju ruku protiv Gospodnjeg pomazanika, toliko je pao da je mogao uvrijediti i ubiti jednog od svojih najvjernijih i najhrabrijih vojnika, i nadati se da će nesmetano uživati nagradu za svoj grijeh. “Jao, potamnje zlato, to suho zlato!” (Tužaljke 4,1)
Sotona je od početka ljudima prikazivao dobitak što ga mogu osvojiti prijestupom. On je tako zaveo anđele. Tako je kušao i Adama i Evu. On tako još uvijek navodi mnoštvo na neposlušnost Bogu. Put prijestupa izgleda poželjan, “a na koncu vodi k smrti” (Izreke 14,12). Sretni su oni koji, kad zakorače na ovaj put, shvate kako su gorki plodovi grijeha i na vrijeme ga ostave. Bog u svojoj milosti nije dopustio da varljive nagrade grijeha odvuku Davida u potpunu propast.
Božje posredovanje je postalo nužno i zbog Izraela. Kako je vrijeme prolazilo, Davidov je grijeh s Bat-Šebom postao poznat, a pojavila se i sumnja da je on planirao Urijinu smrt. Gospodin je bio obeščašćen. On je pomagao i uzvisivao Davida, a David je pogrešno prikazao Božji karakter i nanio sramotu njegovom imenu. To je umanjivalo mjerilo dobrote u Izraelu, a u mnogim umovima i odvratnost prema grijehu, a oni koji nisu ljubili i bojali se Boga bili su ohrabreni u svojim prijestupima.
Proroku Natanu je zapovjeđeno da Davidu donese poruku ukora. Bila je to izrazito oštra poruka. Malom broju vrhovnika se mogao izreći ovakav ukor a da cijena ne bude sigurna smrt za onoga koji ukorava. Natan je bez oklijevanja prenio božansku presudu, a ipak je to učinio s takvom nebeskom mudrošću da je pobudio kraljevo suosjećanje, njegovu savjest i s njegovih usana čuo smrtnu presudu samome sebi. Pozivajući Davida kao božanski imenovanog čuvara prava svojeg naroda, prorok je ponovio priču o nepravdi i tlačenju koje je trebalo ispraviti.
“U nekom gradu živjela dva čovjeka,” rekao je, “jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju. A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu siromaha i zgotovi je za svog pohodnika.”
Kralj se razbjesnio i uzviknuo: “Tako mi živoga Jahve, smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio! Četverostruko će naknaditi ovcu zato što je učinio to djelo i što nije znao milosrđa!” (2. Samuelova 12,5.6)
Natan je usmjerio svoj pogled na kralja i, podižući svoju desnu ruku prema nebu, svečano izjavio: “Ti si taj čovjek! … Zašto si”, nastavio je, “prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima?” Krivci mogu pokušati, kao što je David učinio, prikriti svoj grijeh od ljudi, oni mogu nastojati trajno prikriti zlo djelo od ljudskog pogleda ili znanja, ali “sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun” (Hebrejima 4,13). “Ništa nema skriveno što neće trebati da se otkrije, ni tajno što neće trebati da se dozna.” (Matej 10,26)
Natan je objavio: “Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. … Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? Ubio si mačem Uriju Hetita, a njegovu si ženu uzeo za svoju ženu. Jest, njega si ubio mačem Amonaca. Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma. … Evo ja ću podići na te zlo iz tvoga doma. Uzet ću tvoje žene ispred tvojih očiju i dat ću ih tvome bližnjemu. … Ti si doduše radio tajno, ali ja ću ovu prijetnju izvršiti pred svim Izraelom i pred ovim suncem!’”
Prorokov je ukor dirnuo Davidovo srce, savjest je bila probuđena, i on je uvidio svu veličinu svoje krivnje. Njegova se duša pognula u pokajanju pred Gospodinom. S drhtavim usnama on je rekao: “Sagriješio sam protiv Jahve.” Sve zlo što ga činimo drugima doseže i do Boga. David je teško zgriješio protiv Urije i Bat-Šebe, i on je to duboko osjećao. Ali u odnosu na Boga, njegov je grijeh bio daleko veći.
Premda se u Izraelu nije mogao naći nitko tko bi izvršio smrtnu kaznu na Gospodnjem pomazaniku, David je drhtao da ga brza Božja osuda ne smakne krivog i bez oprosta. Ali njemu je preko proroka poslana poruka: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.” Ipak, pravda se morala izvršiti. Smrtna presuda je prenesena s Davida na dijete grijeha. Tako je kralj dobio priliku za pokajanje, dok mu je patnja i smrt djeteta, kao dio njegove kazne, bila daleko teža od vlastite smrti. Prorok je rekao: “Ali jer si s tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo.”
Kad se dijete razboljelo, David se postom i dubokom poniznošću molio za njegov život. Odložio je svoju kraljevsku odoru, odložio je krunu i noćima ležao na zemlji, žalostan i slomljenog srca, posredujući za nevino dijete koje je patilo zbog njegovog grijeha. “A starješine njegova doma stajahu oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htjede i ne okusi s njima nikakva jela.” Poniznost i pokajanje su često odvratili kaznu kad je osuda bila izrečena nad osobom ili gradom, a Onaj koji je uvijek milostiv, brz da oprosti, slao je vjesnike mira. Ohrabren ovom mišlju David je ustrajao u svojim molbama sve dok je dijete bilo živo. Kad je saznao da je ono umrlo, on se tiho pokorio Božjoj zapovijedi. Pao je prvi udarac osvete koju je on sâm proglasio pravednom, ali David, vjerujući u Božju milost, nije ostao bez utjehe.
Mnogi se, koji čitaju povijest Davidovog pada, pitaju: “Zašto je ovaj zapis javno objavljen?” Zašto je to Bog smatrao prikladnim da svijetu obznani ovu mračnu stranicu života jednog od onih koje je Nebo tako visoko cijenilo?” Prorok je u svom ukoru Davidu u vezi s njegovim grijehom rekao: “Ali je s tim djelom prezreo Jahvu.” Tijekom sljedećih naraštaja nevjernici su ukazivali na Davidov karakter koji je nosio ovu tamnu mrlju, i s ushitom i porugom uzvikivali: “Ovo je čovjek po Božjem srcu!” Tako je vjera ismijavana, Bog i Njegova Riječ vrijeđani, duše otvrdnule u nevjeri, a mnogi, pod okriljem pobožnosti, ohrabreni u grijehu.
Međutim, Davidova povijest ne pruža potporu grijehu. Dok je hodio u skladu s Božjim savjetima, on je nazvan čovjekom po Božjem srcu. Kad je zgriješio, to više nije bila istina dok se pokajanjem nije vratio Gospodinu. Božja riječ jasno kaže: “Ali djelo koje učini David bijaše zlo u očima Jahvinim.” (2. Samuelova 11,27) I Gospodin je preko proroka poručio Davidu: “Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? … Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo.” Premda se David pokajao za svoj grijeh, primio oprost, a Gospodin ga prihvatio, on je požnjeo pogubnu žetvu sjemena što ga je sâm posijao. Kazne nad njim i njegovim domom svjedoče o Božjoj odvratnosti prema grijehu.
Dotad je Božja providnost sačuvala Davida od svih neprijateljskih zavjera i izravno je upotrijebljena da obuzda Šaula. Ali Davidov prijestup je promijenio njegov odnos s Bogom. Gospodin nikako nije mogao odobriti bezbožnost. On nije mogao upotrijebiti svoju silu da zaštiti Davida od posljedica njegovog grijeha kao što ga je štitio od Šaulovog neprijateljstva.
Velika se promjena dogodila i u samom Davidu. Njegov je duh bio slomljen sviješću o grijehu i njegovim dalekosežnim posljedicama. Osjećao se ponižen u očima svojih podanika. Njegov je utjecaj bio oslabljen. Dotad je njegov napredak pripisivan njegovoj savjesnoj poslušnosti Gospodnjim zapovijedima. Ali sada su njegovi podanici, znajući za njegov grijeh, bili potaknuti da slobodnije griješe. Oslabljen je njegov autoritet u vlastitom domu, kao i njegov zahtjev sinovima za poštovanjem i poslušnošću. Osjećaj grešnosti utišao ga je kad je trebao osuditi grijeh, i oslabio njegovu ruku kad je trebao provoditi pravdu u domu. Njegov zao primjer utjecao je na njegove sinove, a Bog nije htio posredovati da spriječi posljedice. On je dopustio da se stvari prirodno odvijaju te je David bio oštro kažnjen.
David je cijelu godinu nakon grijeha živio u prividnoj sigurnosti, nije bilo vanjskog dokaza Božjeg nezadovoljstva. Ali božanska kazna je bila nad njim. Brzo i sigurno se bližio dan suda i osvete i nikakvo pokajanje ga nije moglo spriječiti, kao i agoniju i sramotu koje će pomračiti njegov zemaljski život. Oni koji ukazivanjem na Davidov primjer pokušavaju umanjiti krivnju za vlastite grijehe trebaju naučiti iz biblijskog zapisa da je put prijestupa težak. Premda oni kao i David trebaju napustiti put zla, posljedice grijeha će i u ovom životu biti gorke i teške za nošenje.
Bog je namjeravao da povijest Davidovog pada služi kao opomena, tako da se ni oni kojima je dao velike blagoslove i naklonost ne osjećaju sigurnima i zanemare budnost i molitvu. Tako se ona pokazala korisnom onima koji ponizno nastoje naučiti pouku koju je Bog namjeravao pružiti. Od naraštaja do naraštaja tisuće su potaknute da shvate osobnu opasnost kušačeve sile. Davidov pad, pad čovjeka kojeg je Bog tako visoko cijenio, u njima je probudio nepovjerenje u sebe. Shvatili su da ih samo Bog svojom silom može sačuvati kroz vjeru. Znajući da je i njihova snaga i sigurnost u Njemu, oni se boje zakoračiti na Sotonino zemljište.
Čak i prije izricanja božanske presude nad Davidom, on je počeo žeti plodove prijestupa. Njegova savjest nije bila mirna. Proživljavao je agoniju duha izraženu u trideset drugom psalmu. On kaže:
“Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven!
Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijemu duhu nema prijevare!
Prešutjet sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja.
Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila ko za ljetnih žega.” (Psalam 32,1-4)
I pedeset prvi psalam je izraz Davidovog pokajanja nakon što je od Boga primio poruku ukora:
“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. …
Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!
Objavi mi radost i veselje, nek se obraduju kosti satrvene!
Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega i svoga Svetog Duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim!
Učit ću bezakonike tvojim stazama, i grešnici tebi će se obraćati.
Oslobodi me od krvi prolivene, Bože, Bože spasitelju moj!
Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!” (Psalam 51,1-16)
Tako je izraelski kralj svetom pjesmom koja se trebala pjevati na javnim okupljanjima njegovog naroda, u nazočnosti dvora, svećenika i sudaca, knezova i ratnika, i koja će na buduće naraštaje prenijeti znanje o njegovom padu, opisao svoj grijeh, pokajanje i nadu u oprost kroz Božju milost. Umjesto da nastoji sakriti svoju krivnju, on je želio da tužna povijest njegovog pada pouči i druge.
Davidovo pokajanje je bilo duboko i iskreno. Nije pokušao ublažiti svoj zločin. Njegova molitva nije bila nadahnuta željom da izbjegne kaznu. Uvidio je veličinu svojeg prijestupa protiv Boga, uvidio je prljavštinu svoje duše i prezirao svoj grijeh. On nije samo molio za oprost, već i za čistoću srca. David nije u očaju predao bitku. U Božjim obećanjima grešniku koji se kaje on je vidio dokaze o svojem oprostu i prihvaćanju.
“Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Psalam 51,18.19)
Premda je David pao, Gospodin ga je podignuo. On je sada bio u skladnijem odnosu s Bogom i njegovi su mu bližnji bili skloniji nego prije pada. Radostan zbog svojeg oslobođenja, on je pjevao:
“Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah.
Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio. …
Utočište ti si moje, od tjeskobe ti ćeš me sačuvat, odjenut me radošću spasenja.” (Psalam 32,5-7)
Mnogi su prigovarali zbog navodne Božje nepravde kad je poštedio Davida, čija je krivnja bila tako velika, a odbio Šaula za nešto što se u njihovim očima činilo manjim grijehom. Međutim, David se ponizio i priznao svoj grijeh, dok je Šaul prezreo ukor i nepokajanjem otvrdnuo svoje srce.
Ovaj dio Davidove povijesti ima veliko značenje za grešnika koji se kaje. To je jedan od najdojmljivijih prikaza koji su nam dani o borbama i kušnjama čovječanstva i iskrenom pokajanju Bogu i vjeri u Gospodina Isusa Krista. To se tijekom svih vjekova pokazalo kao izvor ohrabrenja dušama koje su se nakon pada u grijeh borile pod teretom svoje krivnje. Tisuće Božje djece, koja su prijevarom navedena na grijeh, bilo je spremno prepustiti se očaju, ali kad su se sjetili kako je Bog prihvatio Davidovo iskreno pokajanje i priznanje, te kako je usprkos tome on patio za svoj prijestup, i oni su se ohrabrili, pokajali i iznova pokušali hoditi putem Božjih zapovijedi.
Tko god pod Božjim ukorom ponizi dušu, s priznanjem i pokajanjem, kao David, može biti siguran da za njega ima nade. Tko god vjerom prihvaća Božja obećanja, nalazi oprost. Gospodin nikada neće odbaciti dušu koja se iskreno kaje. On je dao ovo obećanje: “Ili u moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom.” (Izaija 27,5) “Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.” (Izaija 55,7)
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)